kad odrasteš, onda je već kasno

srijeda, 04.06.2014.

UZGAJANJE

STRAŠLJIVACA

Moja draga prijateljica Katarina pored mnogih vrlina ima i jednu osobinu koja mi nikako ne ide u glavu. Boji se pasa. To bih još nekako i mogao razumjeti, ali ona se boji i mog psa! Boji ga se nakon što se znaju šesnaest godina, otprilike se sreću barem tri puta tjedno, nebrojeno puta smo išli zajedno u duge šetnje, bezbrojne sate su proveli u istoj prostoriji i nikada joj ništa nažao nije učinio. Dapače, kako mu je u bezbrojnim prilikama dala slatke kekse ili druge slasne zalogajčiće, pas je izrazito voli. Maše repom kad je vidi, odmah joj priđe pozdraviti, zalaje od dragosti da upozori da ona dolazi. Ona se svejednako boji. Kaže da je razlog njenom strahu jer je on velik i crn. Čak i jeste crn, ali je velik više u skladu s onom narodnom „u strahu su velike oči“.

NJezin strah je izrazito iracionalan. Boji se usprkos svim mojim uvjeravanjima da joj pas neće ništa. Boji se usprkos tome što su se sreli otprilike barem tri tisuće puta i proveli zajedno barem pet tisuća sati i nikada nije ni na trenutak pokazao namjeru ili pokušao da joj naškodi. Boji se usprkos objašnjenjima da je on zapravo srdačno pozdravlja kad joj krene u susret, maše repom i zalaje. Boji se usprkos nebrojenim dokazima da joj neće ništa nažao i bez ikakve osnove. Njezin strah nema uzroka u stvarnosti osim što pojava psa u stvarnosti priziva da se u njoj razbukta njezin koloplet strahova satkan od samih fantazmagorija.

Mnogo puta sam pokušao dokučiti zašto je tako. Ne znam. Međutim, mnogo je ljudi koji se boje pasa ili su im psi odbojni. Uglavnom imaju neka objašnjenja, najčešće im počinju rečenicom: „U djetinjstvu me ugrizao pas…“ Takva objašnjenja ne prihvaćam. Mene su kroz život psi ujeli barem nekoliko desetaka puta, a mačke ogreble još i češće, ali zbog toga nemam ništa ni protiv jednih ni protiv drugih. Kad sam bio mali događalo se to u igri, a kasnije kad su se opirali da ih odvedem veterinaru, kad sam razdvajao životinje koje su se potukle, kad sam sam izazivao ili slično, uvijek zbog nekog razloga koji mi je bio sasvim jasan. Katarina je dovoljno poštena da priznaje kako ne zna odakle njezin strah. Većina onih koji ga s njom dijele, kako god ga objašnjavali, smještavaju začetak svog straha u djetinjstvo.

Ako izuzmemo situacije kada je nekoga u djetinjstvu izgrizao pas na tako upečatljiva način da je ostalo neugodno zapamćeno za cijeli život, toliko rijetke da ih možemo zanemariti, postoji jedna druga situacija koja bi mogla biti pravi uzrok kasnije odbojnosti i straha. Situacija se može opisati otprilike ovako, bezbroj puta sam joj svjedočio. Hodam s psom, vodim ga na uzici, a u susret mi dolazi neka odrasla osoba s vrlo malim djetetom, kadikad čak na drugoj strani ceste ili negdje sjede, a mi prolazimo pored njih. Odrasla osoba je najčešće baka, kadikad majka, a najrjeđe otac. Dijete je vrlo malo, još u kolicima, ili ima dvije do pet godina, nose ga na rukama ili nesigurno hoda uz svoju pratnju. Kako spazi psa, odrasla osoba se počne bedasto, iracionalno ponašati, histerizirati i paničariti. Užasnuto viče: „Pas! Pas!“, kao da je spazila tko zna kakvu strahotu ili opasnost, počinje cukati ili vuči dijete, eventualno ga podiže na ruke, uspaničeno mijenja smjer i brzinu kretanja, eventualno skače s pločnika na kolovoz ne obazirući se na prolazeća vozila i slično. Dijete se prepadne još više, ne zato jer je vidjelo psa, nego zato jer se osoba koja ga vodi, u koju ima povjerenja, iznenada počela suludo ponašati, u drastičnim slučajevima se čak i rasplače. Vremenom dijete nužno počinje unaprijed prepoznavati takve neugodne uznemiravajuće ispade – iskrsavaju nakon što se pojavi neki pas! Svijet takvog djeteta mora da izgleda otprilike ovako: … ulica… izlog… saobraćajni znak… drvo… neki prolaznik… parkirani automobil… PAS! PAS! Zatim opet: vozim se u kolicima… cuclam bočicu s mlijekom… leptir… pjeva ptičica… zvečaka… PAS! PAS! Biciklist… nešto veliko… nešto zeleno… grm… mačka… vrata… ograda… PAS! PAS! Repati četveronžac se pretvara u alarmantni vizualni nagovještaj neugodne situacije koja će uslijediti. E, ako na takvo dijete neki pas još zalaje, zareži, razgalami se u blizini ili ga, nedajbože, ugrize, ono će to pamtiti do kraja života. Biti će to pogodno, sličnima i neupućenima prihvatljivo objašnjenje za ono što izmiče uočavanju.

Pravi uzrok iracionalnog straha je zapravo netko drugi tko ga je prenio ili usadio, a ne ono što takav strah izaziva. Uzalud ako su svi u okolini razumni, uravnoteženi i smireni. Dovoljan je jedan paničar da prenese svoju paniku na naredno pokoljenje. U životnoj psihologiji minus i plus se ne poništavaju, niti plus prevladava. Minus sve pokvari. Neka su roditelji na svom mjestu koliko god je to moguće, ako dijete – dok su oni na poslu – čuva hipohondrasta baka i dijete će biti hipohondar. A „dijete je otac čovjeka“. Odrasli čovjek će nešto držati kao nesumnjivo i neupitno, jedino moguće, dok će proces kojim mu je to usađeno biti čvrsto ukorijenjen u nepovratno zaboravljenom.

Umjesto straha od pasa možemo uzeti i bilo koji drugi strah ili iracionalnu reakciju. Jedni moji prijatelji - inače potpuno razumni, obrazovani i kulturni ljudi – boje se insekata, svih insekata, uključujući bubamare, pa se i njihovo dijete boji insekata. Jasno im je da je taj strah u obitelj donijela majka, a ocu je jednostavnije zatući svaku bubu koja zaluta u stan nego iskorijeniti strah iz majke, pa iako se otac – glava obitelji – ne boji člankonožaca i opnokrilaca, oni u cjelini djeluju kao insekticid. Da bi taj sistem uklanjanja problema funkcionirao, žrtve moraju biti bespomoćne. Ne kaže se slučajno žrtveno janje, a ne žrtveni tigar. Da su se kukci oprli makar približno koliko je supruga insistirala na njihovom zatiranju, prijatelj bi morao razmisliti o nekoj drugoj mogućnosti, recimo – da izliječi suprugu od ludosti, pa se možda fobija ne bi prenijela na dijete.

Strah od pasa je instruktivan jer na očigledan način objašnjava porijeklo i prirodu suptilnijih iracionalnih reakcija. Tako u mnogim „nacionalno osviješćenim“ familijama postoji zazor od pripadnika i kolektiva drugih nacionalnosti, u vjerničkim obiteljima odbojnost prema pripadnicima drugih konfesija i ateistima, među intelektualcima zazor prema idejama koje su proskribirali njihovi učitelji, među „politički aktivnima“ gadljivost prema konceptima koje su odbacili njihovi autoriteti, a kod bogataša prezir i neobaziranje na sirotinju. Na suptilniji način prenose se strahovi od bliskosti, patološko robovanje higijeni ili odbojnost prema spolnosti…

Onaj tko se patološki boji ne može si pomoći. Svoj strah ne širi dalje namjerno, nego zato jer ništa drugo ne može. Ne možemo zamjeriti. Iracionalni stavovi se ne mogu anulirati racionalnim obrazloženjima. Međutim, trebamo zamjeriti onima koji sami nisu podložni strahovima, predrasudama, iracionalnostima, ali ih svjesno i namjerno drugima usađuju, jačaju i šire. Potenciranje straha od smrti da bi se okoristilo obećavanjem vječnoga života, profitiranje poigravanjem ekonomskih neizvjesnosti ili poticanje atavističkih instinkata stada kroz navijačko okupljanje u spotu i izvan sporta samo su primjeri koji prvi padaju na pamet.

Osobina moje drage prijateljice Katarine da se boji pasa okljaštruje joj i osiromašuje život. Iako je sposobna vidjeti da su oni prekrasna bića, ne može uživati u druženju s njima i koristiti sve ono što oni spremno pružaju.

- 07:38 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (25) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>