 - Možeš li mi posuditi dvjesto tisuća maraka? U to sam vrijeme živio od dvjesto dolara mjesečno koje su mi slale tetke iz Amerike i zahvaljujući tome što je on plaćao stanarinu i komunalne troškove za cijeli stan. Na osnovu pitanja nisam bio siguran da li i dalje zapravo sanjam. - Što ti treba? - Treba mi do jedan sat nakon podneva - pojasnio je, no koliko god to danas zvučalo kao nedovoljno objašnjenje, meni je sve najvažnije bilo jasno. Grad je bio prepun naoružanih i očajnih ljudi; jedva da su se obazirali i na semafore, a kamoli druge zakone. Cjenik je bio općepoznat: za dvjesto maraka moglo se naručiti premlaćivanje, za dvije tisuće ubojstvo, za dvadeset tisuća njemačkih maraka moglo se naručiti atentat na bilo kojeg ministra. Za dvjesto tisuća koji ne bi stigli u zakazano vrijeme gubila se glava i to na nimalo prijatne načine. Bio je to jedan od razloga zbog kojih sam radije živio od pomoći tetaka umjesto da prihvatim Lovićeve ponude da mu budem partner u poslovima, premda sam mu ponekad čisto prijateljski, besplatno pomogao. - Žao mi je - rekoh. - Ovog mjeseca mi još nije došlo pismo od tetaka… Očekivao je takav neki odgovor, pa je bez riječi izišao iz sobe. Sasvim sam se razbudio. To da me je tako nešto pitao odavalo je bezgranični očaj i beznađe. Ustao sam, otišao u kuhinju, upalio plinsku peć i stavio džezvu vode da se zagrije za kavu. Dok sam čekao da voda zakuha čuo sam da nešto telefonira iz sobe, ali se nije moglo razaznati što govori. Odnio sam mu kavu. Sjedio je u fotelji s polupraznom bocom „Martela“ i buljio pred sebe. Spustio sam se u drugu fotelju, ali ga nisam ništa pitao. Nakon što smo bez riječi odsjedili dvadesetak minuta, otišao sam u svoju sobu, sjeo za radni stol, upalio kompjutor i počeo pisati. U to sam vrijeme pisao jedan roman za djecu i jedan opaki hardcore porno roman jer mi je ta kombinacija omogućavala da održim mentalnu ravnotežu. U deset se ponovo pojavio na vratima moje sobe i predložio: - Hajde sa mnom… Pomislio sam: „Do jedan nije opasno biti u njegovoj blizini“, iako sam znao da to nije baš sasvim točno, da to nije pretpostavka u koju se moglo sa sigurnošću pouzdati. Isključio sam kompjutor i izašli smo iz kuće. Bila je sredina ljeta, vrućina takva da su na ulicama gmizali u sjenama uz kuće samo rijetki prolaznici koji nisu mogli izbjeći da izađu na otvoreno. Tako je blještalo da je i kroz naočale protiv sunca izgledalo da su sve boje izblijedile. Dok je vozio skrivečki sam ga promatrao. Izgledao je potpuno opušteno, kao da drži sve pod kontrolom. Vozili smo se niz Savsku, a zatim je skrenuo na Knežiju. Nije to moj kvart, nisam ondje doma, a i on je malo lutao dok nije pronašao ulicu koju je tražio. Zaustavio je auto ispred neke višekatne zgradurine kojoj su prizemlju bili dućani i kafići, te krenuo prema jednom od njih odjednom sigurno kao da ondje svakodnevno ulazi. Sve stolice oko stolova na trotoaru ispred kafića bile su prazne. Unišli smo u isto tako prazan kafić. Doktor Lović je prišao šanku i upitao konobara koji je stajao s druge strane da bi rado vidio nekoga za koga nikada ranije nisam čuo niti ga je on ikada ranije spomenuo. Konobar je bez oklijevanja odgovorio da nikada nije čuo za osobu koja se tako zove, da pojma nema tko bi to mogao biti. Pomislio sam za dr. Lovića - pošandrcao je. Našao se u takvoj nevolji da je sišao s uma. Njegov sljedeći potez samo je potkrijepio moju hipotezu. Sjeo je na najbližu stolicu i izjavio: - Dobro. Onda ćemo ovdje čekati. Konobar je zavrtio glavom kao da ima pred sobom otpisan slučaj, što sam i ja mislio, i smireno rekao: - Kako hoćete. Ipak, prije nego sam i ja sjeo, dometnuo je: - Ako ćete već čekati, bolje je da se smjestite u stražnju sobu… Lović se bez riječi odmah osovio na krakaste noge i zaputio se prema vratima u dnu lokala. Zaista, tek tada sam primijetio, ondje je bila druga soba, bez prozora, pa je u njoj vladao ugodan polumrak. U prostoriju se moglo smjestiti devet stolova iako ih je bilo svega osam jer su u prvome redu bila samo dva, svaki s jedne strane vrata. Sjeli smo za najdalji, srednji stol u dnu prostorije, obojica leđima prema zidu i pogledom na ulaz. Konobar je došao za nama i pitao što ćemo popiti. Koliko znam sebe, naručio sam kavu i coca-colu. Nakon što smo dobili piće, ponovo smo sjedili u tišini i čekali. Mislio sam - gotov je! Preselio se u neku drugu stvarnost… Doktor Lović je svojevremeno bio jedan od najboljih studenata medicine, ako ne i najbolji u svojoj generaciji. Sve ispite je davao u prvim rokovima i za njega nije bilo druge ocjene osim petice. Da bi stvar bila bolja, na trećoj godini studija se oženio, na četvrtoj su dobili dijete. Stanovali su u jednoj sobi puničina dvosobna stana, imali su i psa, a punica tri mačke. Punica je povrh toga uzgajala fikuse pa im je pola sobe izgledalo kao džungla. Prematao je dijete, šetao psa, hranio mačke, zalijevao fikuse i diplomirao na vrijeme uz posebnu rektorovu nagradu za najbolje studente. Odstažirao je što je trebalo i specijalizirao neurokirurgiju… Nakon petnaestak minuta na ulazu se pojavio neki tip, ružno ga je bilo pogledati. Bio je toliki da je njegova silueta na trenutak gotovo potpuno popunila okvir raskriljenih vrata. Ni ne pogledavši nas sjeo je za jedan od stolova pored ulaza. Pripalio sam cigaretu i smireno razmišljao: ako bude neke frke, skočim prema izlazu, putem dohvatim desnom rukom tešku staklenu pepeljaru sa stola, zveknem ga po sljepoočici, istrčim dok se bude još ustajao, a to daje priliku i Loviću da klisne sa mnom… Dobro. Lovića sam upoznao slučajno navrativši jednom prijatelju kod kojeg se okupilo omanje društvance. Proveo sam ondje oko sat vremena i gotovo nismo stigli ni porazgovarati. Nekoliko sedmica kasnije našao sam na cesti ovećeg psa u vrlo lošem stanju, izgladnjelog i izranavljenog. Strpao sam ga u auto i pokušao pronaći pomoć. Bilo je božićno vrijeme i privatni veterinari uopće nisu radili. Otišao sam na veterinarski fakultet i zatekao polupijanu gomilu usred slavlja. Bili su u takvom stanju da nisam mogao razaznati tko je profesor, a tko portir. Donio sam psa, ali jedino što sam mogao dobiti bio je savjet da je najbolje uspavati ga. Jedva sam se suzdržao da ne zgromim na licu mjesta dvojicu-trojicu. Odnio sam psa kući i razmišljao što ću. Tako sam se prisjetio da se spomenulo da jedan iz onog društvanca bio doktor. Nazvao sam prijatelja kod kojega sam ga upoznao, dobio telefonski broj i nazvao. Doktor Lović se prisjetio tko sam i bez oklijevanja pristao ostaviti porodicu u prazničkom raspoloženju. Imao je kod kuće nekakvu osnovnu kiruršku opremu, skalpele, igle i konce za šivanje, sve je to potrpao u torbicu kao vodoinstalater i u pola sata mi je bio na vratima. Prvo što je rekao kad je pogledao psa bilo je da nema mnogo izgleda. Rane bi još mogao sanirati, ali počela je sepsa, a u cijeloj zemlji je vladala nestašica lijekova. Na to sam otišao u sobu u bakin ormar i donio dvije velike kartonske kutije njenog najvećeg blaga - lijekova koje su joj slale kćerke iz Amerike, nećake iz Njemačke i prijateljice iz Austrije. Lović se zgranuo kad je bacio pogled čega sve unutra ima. Rekao je da bi na njegovom odjelu bili vrlo sretni kada bi imali tako nešto. Na to smo podigli psa na stol u kuhinji i krenuli s operacijom. Ja sam pridržavao velikog nepoznatog sirotana, a Lović je prvo uklanjao krzno slijepljeno od krvi, gnoja i blata. Trebalo je gotovo pola sata da ga pripremimo za prave zahvate. Nismo imali nikakvu anesteziju, ali pas je već bio toliko slab da nije ni pokušao da se izvuče iz mog zahvata ili se već pomirio sa sudbinom. Lović je obrezivao i čistio rane, zašivao ih, a na kraju ga omotao od vrata do repa kao mumiju. Gledajući otprilike sat vremena kako to radi mislio sam: hvala Bogu da mi ovaj pas nije dijete! I mislio sam: ako preživi, ovo će biti moj pas. I bio sam uvjeren - ovaj čovjek će postati moj prijatelj. Srećom je među bakinim lijekovima bilo dovoljno jakih antibiotika da izvuku psa iz sepse. Lović je navraćao svakoga dana prije ili nakon posla da ga pogleda i previje. Sav višak lijekova dao sam mu da odnese u bolnicu. Nakon desetak dana nas dvojica smo postali pravi prijatelji, oni koji dijele i dobro i zlo, a sad je došao trenutak da podijelimo ovo drugo.  Nakon otprilike još pet minuta u prostoriju je unišao i drugi tip, još veći i još ružniji i ne pogledavši nikoga sjeo za stol s druge strane ulaza. Pripalio sam cigaretu i razmišljao: ako sunem na noge, zgrabim pepeljaru, tresnem onoga koji se tek bude ustajao po sljepoočnici, iz istog zahvata stignem opaliti i drugoga koji će se već ustati po čelu, ako zatreba bubnem kojega od njih još jednom da i Lović stigne pobjeći i stignem se udaljiti prije nego se ona dvojica podignu s poda… Dobro.Doktor Lović se zaposlio na neurokirurgiji u Vinogradskoj. Čuo sam s više nepovezanih strana da je bio najbolji neurokirurg koji se pojavio u nekoliko generacija. Ne znam točno što sve neurokirurg mora imati: oštro oko, precizan zarez, sitan šav, veliko znanje, sposobnost donijeti najbolju odluku u trenutku, sigurnost u poslu, odlučnost za preuzeti rizik… U svakom slučaju, posao mu je išao od ruke. Ondje u bolnici vode evidenciju: znaju tko koliko radi, kakve su početne dijagnoze pacijenata i kakvi su konačni rezultati. Lović je po svemu bio u vrhu. Šef odjela se zabrinuo da će mu novi kirurg ugroziti autoritet i supremaciju, pa mu je namjerno počeo davati teške i beznadne slučajeve da bi mu pokvario rezultate. Međutim, Lović je tek tu pokazao svoj talent. Vraćao je u život ljude koji su bili već otpisani, oporavljao one kojima su prognoze bile da nikada neće biti kao ranije, usprkos najtežim slučajevima koje je dobivao postotak uspješnosti bio mu je veći nego ikome drugome. Glas o njemu počeo se širiti i uskoro su pacijenti dolazili na odjel sa zahtjevom da ih operira upravo on. Šef odjela se prepao da bi ga najpopularniji doktor mogao zamijeniti, a Lovićev stav koji je bio sve drugo nego ulizički samo je pripomogao toj bojazni. Početkom devedesetih godina bolnica u Vinogradskoj je odlučila otpustiti četiri stotine ljudi. Bilo je to većinom administrativno i pomoćno osoblje, razni referenti i čistačice, svega nekoliko doktora, dobrim dijelom sve Srbi i komunjare, a Lovićev šef je sredio da tom prilikom Lović bude pri samom vrhu popisa onih koji dobivaju otkaz. Nakon pet minuta čuo sam kako se ispred kafića zaustavio neki od onih velikih motora što grme kuda prolaze. Čas kasnije u prostoriju je unišao i treći tip, veći i ružniji od oba prethodna. Odmah sam se prisjetio Regoča iz bajke Ivane Brlić-Mažuranić. Bez riječi se spustio postrani za jedan od stolova u srednjem redu, tako da se naslonio leđima na zid i zabuljio preda se. Nijednom od njih nije došao konobar pitati hoće li što naručiti i sjedili su za praznim stolovima. Lović nije ni trznuo kako bi se tko od njih pojavio, kao da ih nije ni vidio. Pripalio sam cigaretu i razmišljao: ako skočim dovoljno brzo protrčat ću pored ovoga Regoča sa strane prije nego uspije ustati, s njegova stola ću usput zgrabiti pepeljaru, iz zaleta ću tresnuti onoga desno od vrata po sljepoočnici i istim zamahom pogoditi onoga s lijeve strane koji će već stići ustati, a ako pri tome sruši stol pred sobom pred mene morati ću ga preskočiti, iskočim preko praga i na ulicu… Dobro. Ostavši bez posla, doktor Lović se prvo spetljao s nekom bivšom pacijenticom koja mu je ranije došla preko veze da joj pogleda nekakav beznačajni prišt. Nije bilo izgleda da bi mogao naći drugi posao u struci za svoju specijalizaciju, a za to da otvori privatnu praksu nije imao novaca. Supruga je otkrila da švrlja sa strane i razišli su se. Ona je zadržala dijete i psa. On se s ljubavnicom doselio k meni. Neurokirurzi, da bi mogli raditi, moraju imati pravu operacionu salu, šok-sobu, prostorije za postoperacioni oporavak, gomilu skupe opreme, kvalificirano pomoćno osoblje… Odlučio je zaraditi potrebne novce i otvoriti svoju, privatnu kliniku. Smislio je plan kako se dokopati novaca, a kako mi se njegov cilj činio vrijednim i nije mu drugo preostalo, pomagao sam mu koliko sam mogao. I tako smo sjedili u polumračnoj prostoriji s tri mračna tipa, a pet minuta nakon posljednjeg stigao je i četvrti. Ne treba ni napomenuti da je bio vrlo, vrlo velik i izgledao krajnje opako. Podsjećao je na medvjeda kome je neki neukusni šaljivđija prvo obrijao sve krzno, a zatim ga istetovirao. Sjeo je za četvrti stol, nasuprot onoga koji je posljednji stigao. Nitko od njih nije nas ni pogledao. Došli ljudi svaki svojim poslom i sjeli, je li? Sljedeći koji su se pojavili na vratima bili su mladi ljubavni par koji se valjda kanio zavući u mrak. Zastali su na pragu i osmotrili situaciju. Ostao im je slobodan samo stol u sredini, između svih nas i dva u najdaljim uglovima do kojih su se trebali provlačiti pored onih koji su unutra već sjedili. Odmah su se predomislili. okrenuli i nestali. Razmišljao sam: ako skočim i zgrabim pepeljaru ispred Regoča s desne strane, medvjed s lijeve ne može stići do mene zbog dva stola koja su između nas, onoga s desne strane ulaza sigurno oborim, onoga s lijeve i ne trebam, dovoljno je da uzmakne toliko da mogu protrčati ili preskočiti stol… Dobro. No što ću s Lovićem? Jebi ga, nema druge nego da se snađe kako zna i umije. Došlo mi je da zapitam „Dečki, što pijete?“ jer mi je bilo glupo gledati kako bulje u prazne površine stolova pred sobom, ali sam se ipak suzdržao. Pripalio sam cigaretu, odmjerio Lovića (bio je potpuno miran i kretenski se blaženo smješkao) i odlučio se ponašati poput njega. Valjda zna što radi. Ako ne zna, nastradali smo ionako. Na kraju je u prostoriju unišao i peti lik, opakijeg izgleda od svih. Iako nije bio veći od najvećega bio je grdo velik i nabijen i izgledao da bi se mogao sa svima njima nositi. Začuđujuće, umjesto vrlo kratke frizure koja je tada bila u modi ili popuno ćelave glave imao je dugu kosu koja mu je padala na ramena. Da je povezao indijansku vrpcu oko čela mogao je glumiti Geronima, poglavicu Apača u bilo kojoj filmskoj koprodukciji. Bez oklijevanja je prešao preko prostorije, spustio se s druge strane stola ispred nas i bez predstavljanja zapitao: - Mene tražite? Doktor Lović se tek tada trgnuo kao da se probudio. Licem mu se raširio njegov najšarmantniji zavodnički osmijeh i bez oklijevanja je počeo krajnje srdačno: da, došao je jer mu je zatrebalo dvjesto tisuća njemačkih maraka do podneva. To je otprilike za malo više od sat vremena. Možda bi ih mogao vratiti za tri dana, a možda i ne bi. Ako ne bi, možda bi ih vratio kasnije, ne može reći kada ni u kolikim ratama, a možda ih ni ne bi vratio, ali ako ih ne bi mogao nikada vratiti, jako bi cijenio taj lijepi gest… Pomislio sam - poludio! Lud načisto! Orijaš s druge strane je imao pokeraško lice, ali se ipak sve više mrgodio. Mora da se zgranuo kad je shvatio o čemu je riječ, a nakon toga je zapanjeno slušao ne vjerujući kako se sve to može dalje razvijati i da se netko uopće usuđuje govoriti mu tako nešto u lice. Dvjesto tisuća maraka - praktički da mu pokloni?! Dok je Lović blagoglagoljivo raspredao, ja sam ubrzano razmišljao: jedino što me može spasiti su iznenađenje i brzina. Trebam skočiti prvi. Odgurnem se desnom rukom od zida, a lijevom gurnem Lovića u naručje indijanskom poglavici koji mu sjedi nasuprot tako da se obojica sruše. Moram računati da vjerojatno izvan prostorije stražari još netko ili možda čak dvojica… Jurnem prema izlazu, putem zgrabim pepeljaru ispred Regoča, medvjed s lijeve ne može stići do mene zbog dva stola koja su između nas, onoga s desne strane ulaza sigurno oborim, onoga s lijeve i ne trebam, dovoljno je da uzmakne od moga zamaha toliko da mogu protrčati ili preskočiti stol ili stolicu koje će vjerojatno oboriti skačući na noge… Oni ispred ulaza se ne stignu ni snaći, brz sam i migoljav, istrčim na ulicu… Lović ostane u sobi između pet gadnih tipova… Jebi ga, i prijateljstvo ima granica. Dok je Lović nadobudno raspredao, u prostoriju je unišla još jedna osoba. Bila je to mlada djevojka koja me u prvi čas podsjetila na Francoise Hardy, patnju mojih pubertetskih dana. Duga tamna kosa i šiške, utegnute traperice i, usprkos paklenoj vrućini, crna kožna jakna. Prišla je iza našeg sugovornika, stala iza njega, položila jednu ruku na njegovo rame i prisno se oslonila. Napokon je div s druge strane stola zaključio da je dosta čuo, ali je prije nego išta kaže želio još nešto saznati. Prekinuo je Lovića opako zarežavši: - Zašto mislite da bih ja uopće mogao udovoljiti takvom zahtjevu? Pitanje je bilo postavljeno probranim riječima i djelovalo tim opasnije. Lović se nije dao smesti. Naprosto je napravio gadljivu grimasu da je riječ o temi na koju mu se ne da trošiti vrijeme. Poruka je bila jasna - ne zamarajmo se s takvim pitanjima, obojica znamo da je zahtjev upućen pravoj adresi. Vidjevši da neće dobiti odgovor, lik kojeg je Lović dozvao je postavio naredno pitanje: - A zašto mislite da bih upravo Vama napravio tako nešto? Zavladala je nategnuta tišina. Izgledalo mi je da su se svi u prostoriji ukočili i prestali disati čekajući što će Lović izustiti, jedino se mlada gospođica zainteresirano smješkala. Lović je napravio dramatsku stanku, a zatim podigao pogled pravo prema njezinom licu i smireno rekao: - Sjajno su Vam srasle čeone kosti! Zemljo, otvori se! Potpuno je prolupao! Počeo je trkeljati bez veze! Moram jurnuti prema izlazu, posljednji je čas! Ako pričekam još trenutak, bit će prekasno! Sad, sad, sad… Doktor Lović me zadrži spustivši s naše strane stola ruku na moje koljeno kao da me pridržava. Još i to! Ako to oni s drugih stolova zamijete, još će pomisliti da smo pederi! Jebi sve, sasvim mi je bilo svejedno što će misliti o meni, samo da se izvučemo žive glave! Bio sam uvjeren da nam više nema spasa. Luđak u svom ludilu neće ni shvatiti što mu se događa, ali zašto bih i ja stradao? Neandertalsko lice u koje smo gledali se zgrči kao da ga je nešto ubolo. Zapiljio se u Lovića i vrlo polako, kao da cijedi med iz male posudice, zapitao pomno izgovarajući svako slovo: - A što Vi znate o tome? O čemu? O čeonim kostima? Lović zna sve o čeonim kostima! Naravno da zna, doktor je. On je poludjeli doktor, a ja sam kreten koji ga je slijedio ne raspitavši se kamo ide. Prisjetio sam se nečega što sam pročitao u knjigama o Winetuu. Neka indijanska plemena se nisu usuđivala napraviti ništa nažao luđacima smatrajući da su oni pod posebnom zaštitom bogova. Možda su u tako nečemu naši izgledi da preživimo, možda će i nas poštedjeti kao luđake? Lović se opustio na svom sjedištu, nonšalantno se iskrivio i nalaktio na stol, razvukao usta od uha do uha i izjavio: - Znam. Ja sam ih namjestio. Ponovo je zavladala tišina, ali drugačija nego ranije. Osjetio sam gotovo fizički kako se raspored snaga promijenio. I zaista, naš sugovornik je nastavio promijenjenim glasom, kao da oprezno opipava neku delikatnu kinesku porculansku figuricu: - Kako to mislite… Vi ste ih namjestili? - Upravo tako! Ja sam ih namjestio - i Lović se raspriča: - Kad me je nazvao Vaš prijatelj (spomenuo je neko ime i prezime) bio sam kod kuće, odmah sam sjeo u auto i stigao u bolnicu malo ranije nego su vas dovezla kola Hitne pomoći. Naravno da me se ne sjećate jer ste bili u šoku, a imao sam i masku preko lica… - Bla, bla, bla, sve začinjeno medicinskim izrazima i dijagnozama, tehničkim nazivima postupaka i sličnim stilskim figurama. Dapače, prepustio se i lirskim izljevima kako je u bezobličnoj masi kostiju, mesa i kože prepoznao lijepu djevojku i nije radio samo da joj spasi život nego i da sačuva njenu ljepotu. Čovjek od kojega je Lović došao kao posuditi dvjesto tisuća maraka se ipak nije predavao bez borbe. Postavio je još nekoliko kontrolnih pitanja, ali je Lović na sve znao odgovor. Kroz tu konverzaciju se naslućivalo otprilike i otkuda moj prijatelj zna kome se može obratiti u ovakvoj nevolji. Naposljetku, nije prošlo više od pet minuta, meni i dalje nepoznati čovjek o kome sam saznao toliko da više nisam želio znati, zapita Lovića gdje stanuje, a kad je to čuo, reče: - Dobro. Idite kući i ne brinite. Lović veselo skoči na noge, kratko se oprosti i krene prema izlazu. Ostavili smo prazne čaše ni ne ponudivši da platimo. Putem zastane pored djevojke, tipično doktorski nadmeno podigne joj do kraja šiške, zagleda se u čelo i izjavi: - Izvrsno! Ništa se ne vidi! Ni ožiljka… - a zatim ispali krajnje bahato: - To je bio precizan rez! I dalje oprezno, još ne vjerujući da je sve završilo, hodao sam pored njega. Opustio sam se tek kad nas je sunce grunulo na ulici. Od navale iznenadne euforije nisam ni osjetio kako je odmah zapeklo. Sjeli smo u auto. On je vozio. Vozili smo šuteći, pa kad je vidio da neću ništa pitati, sam je počeo pričati: - Čovjek voli voziti motor, ima neku onu zvijer od mašine koja košta koliko tri auta - Lović je inače tvrdio da motore treba zakonski zabraniti, da su ozljede s kojima mu donose motoriste gore od bilo čega drugoga i da kacige služe prvenstveno zato da mozak ne treba sakupljati naokolo. - Prošloga ljeta je vozio Slavonskom avenijom… Bilo je ljeto, nigdje nikoga, pa je raspalio. Cura je sjedila iza njega, obgrlila ga rukama oko pasa. Nigdje nitko, samo je ondje kod Vjesnikova nebodera neki čovjek hodao preko pješačkog prijelaza. Mislio je da će pješak stati, ali nije, pa ga je zamalo pokosio. Prolaznik je odskočio. Imao je antentašku u ruci i ta je poletjela u zrak. Naš novi poznati je vozio sagnut nad upravljač, pa je projurio ispod nje, ali je zato djevojka iza njega naletjela na tu torbu - pras! - pravo licem. Naravno da je bila bez kacige. Srećom je ostala i dalje na motoru instinktivno se zgrčivši, ruke kojima je obujmila vozača su se uklještile. On nije ništa primijetio i jurio je dalje još dva-tri kilometra, a kad se zaustavio i okrenuo suvozačici, imao je što vidjeti. Iznenada se našao u filmu strave i užasa. Umjesto lijepe djevojke iza njega je sjedilo čudovište s licem kao sirova šnicla iz flajšamašine. Cijelo lice bilo joj je smrskano, krvava masa, a ona je sjedila i dalje ga besvjesno obgrljavajući kao zombi. U potpunom šoku ostao je dovoljno priseban da otrči do najbliže telefonske govornice i nazove jednog prijatelja, jedini broj kojega se u tom stanju mogao prisjetiti. Taj je dalje zvao Hitnu pomoć, a odmah nakon toga i mene. Imao sam slobodan dan i bio kod kuće. Odmah sam se obukao i krenuo… Kod takvih nezgoda je najvažnije što napravi onaj prvi doktor koji dobije pacijenta. Prva intervencija je krucijalna. Ako prvi doktor dobro namjesti kosti, žile i živce, nakon toga sve dobro krene; ako ne uspije, kasnije se mogu očekivati samo komplikacije… - Nisam sumnjao da bi na isti način pomogao bilo kome, psu sa ceste, ali - stoka doktorska! - kasnije se raspitao zbog koga je to dojurio preko čitavog grada, zlu ne trebalo. Ili je posrijedi bila obična znatiželja koja se sada pokazala korisna… Kod kuće nas je dočekala prijatna hladovina. Sjeli smo u najhladniju sobu, natočili si čašice, pripalili cigarete i čekali. Nismo imali potrebu ni razgovarati, ni pustiti muziku, a kamoli upaliti televizor. Mogu reći da smo bili smireni, iako ne sasvim - ništa nije gotovo dok nije gotovo. Nismo dugo čekali. Kratko vremena nakon što je kroz otvoreni prozor dopro podnevni pucanj topa s Lotrščaka, oglasilo se zvono na ulaznim vratima. Otišao sam otvoriti. Pred ulazom je stajao neki nepoznati grmalj noseći smeđu kožnu torbu. Bez pozdrava i ne pitajući tko sam pružio mi ju je i rekao:  - Ovo je za doktora!Čim sam je prihvatio odmah se okrenuo i žurno spustio niz stepenice. Čuo sam kako se ispred kuće upalio motor automobila i kako je krenuo zagrebavši gumama. Torba je bila dobro napuhnuta i teška kao da su u njoj sve knjige za osmi razred osnovne škole. Odnio sam je i sobu i spustio pred Lovića. On se osovio na noge i rekao: - Nemam vremena brojati. Posljednji je čas. Moram to odnijeti dalje. - Samo ti idi - rekao sam. - Meni je dovoljno izlazaka za danas. Četiri dana kasnije Lović je pričekao da ženske izađu iz stana, a zatim me pozvao u sobu u koju se on naselio. Nasred tepiha između fotelja stajala je druga torba, onakva kockasta, kao plosnati koferčić. Poklopac je bio podignut. Sve do ruba bilo je ispunjeno njemačkim markama. - Dvjesto tisuća! - rekao je on. - Što ćeš s tim? - zapitao sam. - Baš razmišljam… - Zato te i pitam - ne razmišljaj! - izderao sam se na njega. - Što imaš razmišljati?! Vrati! - Ah, da - sjeo je na rub fotelje iznad torbe i zagledao se u novce. Znao sam što je razmišljao: za trideset do pedeset tisuća moglo se kupiti stanarsko pravo krasnih srpskih stanova u centru grada, za osamdeset do sto vlasništvo stanova od pet-šest soba, za dvadeset do trideset dvokatnu vikendicu na Jadranu s velikom okućnicom pedesetak metara do mora… Uvjeti pod kojima je prije neki dan posudio tolike novce bili su takvi da ih zapravo nikada nije trebao vratiti, ali dugovati išta onome tko mu je posudio nije bilo nimalo preporučljivo. Gadljivo je udario vrhom noge poklopac torbe da se zaklopila. - Naravno, ti si u pravu. Nisam ni pomislio išta drugo. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
