zlatno doba omladinske štampe

srijeda, 21.03.2012.

Druženje s Prelogom sigurno je doprinijelo tome da sam upisao sociologiju i filozofiju, a kada sam se našao na istom fakultetu i istim studijskim grupama s njim, onda smo se družili još i više. Druženje s njim imalo je i jednu osobenu crtu, posljedicu toga što je bio urednik u „Omladinskom tjedniku“. Kako bih god nažvrljao bilo što, tako je on to objavio. Još iz osnovne škole ostala mi navika da po školskim tekama bilježim stihove koji su povremeno prerastali u pjesmice, a on, kako spazi koju - tako je objavi. Pisao sam i svoj roman, pa sam mu kao prijatelju davao da čita, o on, kako vidi da se neka manja cjelina može izdvojiti, objavi je kao priču. Jednom sam pod tehničkim odgojem iz dosade iscrtao tri stranice bloka s nečim u formi stripa, a on mi to istrgnuo i objavio. (Neki domaći povjesničari i teoretičari stripa danas tvrde da je to bio značajan datum u povijesti našeg „underground“ stripa.) Što se toga tiče, Prelog je bio neka vrsta preteče mog osobnog Facebooka.

Pored toga što je sakupljao i objavljivao ono što sam ja spontano i bez ikakvih ambicija vrcao iz sebe, neprestano me gnjavio da mu pišem nekakve članke, pa sam povremeno popuštao čisto da ga se riješim. Mic po mic, ispalo je da sam jedan od vrjednijih suradnika „Omladinskog tjednika“. S Prelogom sam počeo zalaziti i u prostorije redakcije i upoznao ostale dečke koji su radili taj omladinski list, u prvom redu Inoslava Beškera, čudo od djeteta. Kad je Inoslav trebao krenuti u osnovnu školu odmah su ga upisali u četvrti razred, pa je maturirao kad smo mi ostali vršnjaci tek krenuli u gimnaziju. Kad sam ja upisao fakultet, on je već studirao na četiri fakulteta i na svakome je dao prve godine s odličnim ocjenama. Pored toga je perfektno govorio engleski, talijanski, latinski i snalazio se na još nekoliko jezika. Onda se odao novinarstvu i počeo družiti s Prelogom i sa mnom, tako da je prvi fakultet diplomirao otprilike dvadeset godina kasnije kad ga je nužda pritisla.

Društvo koje se okupljalo oko „Omladinskog tjednika“ vrlo mi se svidjelo. Bili su to sve neki sjajni dečki svaki pojedinačno i sjajna ekipa. Ako ću ikada objaviti ove moje fragmente kao autobiografiju, na ovom će mjestu stajati oznaka za fusnotu, a na dnu stranice bit će popis redakcije. Sjajno smo se zekali. Istovremeno s tim kad sam krenuo na fakultet primili su i mene u sastav redakcije. Nit sam ja to tražio, nit su me pitali, samo su me jednoga dana obavijestili da se mogu smatrati urednikom i da se od mene očekuje i da preuzmem neka urednička zaduženja. Nakon toga sam svakodnevno zalazio u redakcijske prostorije na Zrinjevcu, kadikad i više puta na dan.

Kompletna redakcija sastajala se barem dva puta sedmično. Jedan sastanak bio je „planiranje broja“. Svaki urednik je iznio što sam kani napisati, koje i kakve članke je dobio, koje je naručio, a koje kani naručiti, na što su svi drugi rekli što misle o tome. Diskusije su bile konstruktivne i bespoštedne i trajale dok se sve teme nisu iscrple. Drugi sastanak bio je „analiza broja“, neposredno nakon izlaska svakog izdanja. Bilo je pitanje časti da se ne napiše ili propusti kao urednik neki netočni podatak, nepravilno napisano ime ili naprosto neku glupost. Ako se kome tako nešto omaklo, ne samo da su ga ostali ismijali i vadili mu mast na sve mile načine, nego su mu kasnije još mjesecima to nabijali na nos svakom prilikom, tako da se takve greške gotovo uopće nisu događale. Događalo se da je netko napisao nešto drugačije od onoga što je preuzeo kao zaduženje (a po općoj ocjeni lošije), da nije donio svoj članak ili rubriku na vrijeme ili da je napravio nešto protivno izričitoj uputi glavnog urednika. To se također konstatiralo u analizi broja i u drastičnijim slučajevima završavalo uskratom honorara ili smanjenjem plaće.

Zahvaljujući kvaliteti ljudi i takvom načinu rada „Omladinski tjednik“ je za svoje vrijeme bio odlična novina. Veselilo me uzeti u ruke svaki svježe otisnuti primjerak kao što su me privlačili i ti sastanci na kojima se ubrzano učilo o svemu i svačemu, pri čemu je svatko bio i poučavatelj i učenik, a u redakciji je u svako vrijeme tekla neka zanimljiva diskusija u koju se moglo uključiti ili je samo pratiti, pri čemu smo se svi odlično zabavljali. Donekle se nešto tako danas može naći na internetskim forumima i konferencijama ili u komentarima ispod blogova.

Jedina manjkavost redakcije „Omladinskog tjednika“ bile su ženske. Naime, nije ih bilo. U to su vrijeme ženske u novinskim redakcijama bile uglavnom daktilografkinje, sekretarice, knjigovođe ili lektorice, a one u načelu nisu učestvovale u redakcijskom životu. No zato je bilo mladih pjesnikinja, omladinskih aktivistica i veselih gimnazijalki i studentica koje su navraćale da bi se sklonile od kiše ili hladnoće, pa se ta manjkavost ipak mogla nekako izdržati.

U jednom se trenutku pojavila prilika da dvojica od nas dobiju stalno zaposlenje kao profesionalni urednici u redakciji, a bilo nas je tri s otprilike jednakim izgledima. Sjeli smo sva trojica i kratko se drugarski dogovorili. Bešker je bio Splićanin koji je u Zagrebu živio sam, sam se brinuo za svoju hranu, stan i sve ostalo, pa je njemu plaća bila stvarno potrebna, te o njemu nije ni bilo diskusije. Prelog je bio stariji, prije mene je ušao u tu sredinu i imao je želju otići od roditelja i osamostaliti se, a meni je bilo dobro kod majke i nisam do tog trena ni razmišljao da bih se mogao uskoro zaposliti, pa su stalna zaposlenja uzela njih dvojica. Plaće su im bile vrlo pristojne, a ja sam imao samo honorare za ono što sam napisao, čak niti nikakav urednički honorar, tako da su njih dvojica odjednom imala znatno više novaca nego ja. Čim je stigla plaća nakupovali su velike zalihe votke, martinija, vermuta i zelenih maslina, a meni se oduživali tako da su me otprilike barem pet puta tjedno vodili sa sobom na ručak u restoran „Taverna“ na Gornjem gradu gdje je danas Muzej izgubljenih veza. Naručivao sam svaki puta isto. Prvo goveđu juhu sa žumanjkom, zatim pohani sis s tartar umakom, kao glavno jelo biftek s jajetom, pomfrit i salatu, a na kraju palačinke.

NJih dvojica su iznajmili veliki stan u Gajevoj ulici u blizini „Esplanade“, u samom srce „štajge“ kojom su patrolirale „ljepotice noći“ čak i po danu. Kako smo bili stalni gosti u „Taverni“, a Bešker i Prelog su uobičajeno ostavljali visoke napojnice, znalo se dogoditi da su konobari tjerali druge goste od stolova da bi nama napravili mjesta. Posljedica toga bila je da su posljednjih dana u mjesecu ostajali bez dinara i danima se prehranjivali suhim kruhom kojega su vadili iz kanti za smeće i preostalim maslinama koje su nakupovali za koktele. Kako su „ljepotice noći“ koristile pokrajnje haustore za svoje poslovne radnje na brzaka, njih dvojica su se često morali natezati s njima da bi mogli prekapati po kantama za smeće.

U tom stanu smo proslavili i moj osamnaesti rođendan. Prijepodne smo radili u „Vjesnikovoj“ tiskari posljednji broj „OT“-a u toj sezoni, kad nam je palo na pamet da bismo tim povodom navečer mogli sazvati ljude kod njih dvojice i ujedno proslaviti i dan moje punoljetnosti. Imali smo jedan prigodan klišej za ilustraciju iz novina, te smo nagovorili tiskare da nam slože pozivnicu za rođendan i otisnu je u dvjestotinjak-tristotinjak primjeraka. Završili smo posao oko tri, a nakon toga zvali koga god smo se prisjetili ili koga smo sreli putem. Naposljetku smo na Trgu Republike podijelili stotinjak tih pozivnica uglavnom zgodnim djevojkama koje su prolazile i još smo stigli nakupovati dovoljnu količinu pića prije nego su prvi gosti počeli pristizati.

Pored ulaza smo objesili dugačku traku papira i svakoga tko je ušao zamolili da se potpiše. Drugoga dana, kad smo se otrijeznili, izbrojali smo sto osamdeset i dva potpisa, ali se malo tko sjeća svega što se tom prilikom događalo. Ja sam iskoristio priliku da sam napokon postao punoljetan, zavukao se u mračnoj sobi ispod klavira s jednom sisatom omladinskom aktivisticom i nadoknađivao sve propušteno time da smo se tada prvi puta sreli.

Na čudan način se sabija vrijeme, u sjećanju se zatvara u krugove. Do proslave mog osamnaestog rođendana došlo je nakon što smo se Bešker, Prelog i ja već uvelike družili, a nakon toga sam ušao u redakciju „Omladinskog tjednika“ i počeli smo gotovo učestalo odlaziti u „Tavernu“ na ručkove.

- 11:35 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>