Rip Ivan Picer

ponedjeljak, 19.03.2012.

Goran, moj prijatelj s Tuškanca, nije u gimnaziji izgarao za tim da bi bio primjeran učenik. Krenuo je u gornjogradsku Šestu gimnaziju, koja je bila na glasu kao „raspašoj“ škola, ali je čak i ondje uspio pasti razred, prepisao se u neku drugu gimnaziju otprilike s jednakim uspjehom, pa upisao večernju gimnaziju u kojoj se moglo položiti dva razreda u jednoj godini da bi sustigao generaciju, pa je nakon toga upisao četvrti razred u XII gimnaziji „Ivo Lola Ribar“ u Ulici Ive Lole Ribara, nedaleko stana u Reljkovićevoj gdje sam stanovao s majkom i sestrom. Blizina našeg stana bila mu je pogodna da se skloni kod mene kad god je markirao, a i bez toga je navraćao gotovo svakog dana nakon nastave. Često su s njim dolazile Iva i Mladenka, vrlo zgodne i drage djevojke, ili neke druge kolegice iz razreda, također prijatne osobe, a bilo je i nekih muških koji su se znali povremeno s njima doklatariti.

Te godine sam ja već počeo živjeti studentskim životom, što je uključivalo spavanje do devet, deset ili jedanaest, te spavanje poslijepodne između tri do pet. Kad je Goran dolazio moja sestra mu je često otvarala vrata i puštala ga u kuhinju gdje mi je bio ležaj, tako da sam se znao buditi i zaticati oko sebe nepoznate osobe koje su se razbaškarile uokolo kao da su kod svoje kuće ili u nekom javnom lokalu. U početku ih je uvijek Goran dovodio, ali kasnije su počeli dolaziti i bez njega, a još kasnije su i oni počeli dovoditi neke treće ljude. Ujutro su znali donositi svježe pecivo za doručak, a ljeti piće iz dućana da im se rashladi u mom hladnjaku, prekapali po gramofonskim pločama i puštali si muziku, tako da su često došli markirati jedan sat, a ostali još dva ili tri.

Jednoga dana sam tako spavao poslijepodne kad je zazvonilo na vratima. Bunovan sam oteturao do ulaza i otvorio ih. Na hodniku je stajao štrkljasti mladić kljukasta nosa s naočalama i neka nepoznata djevojka. Blenuo sam u njih pokušavajući se razbuditi. Nepoznati mladić je zakoračio preko praga i usput me lagano me pljusnuo po obrazu da se sklonim, otprilike onako kako bi bijeli bwana požurio crnog roba koji polako shvaća. Razbudio sam se u djeliću trenutka, adrenalin je šiknuo punom snagom i samo to što je nepoznata djevojka uz njega bila izuzetno privlačna spriječilo me da ga bubnem i raspljeskam po zidu.

Ušetao se u odijeljeni dio kuhinje u kojoj su bili sestrini i moji ležajevi, bez pitanja se uvalio u fotelju pored gramofona, pokazao nepoznatoj djevojci da sjedne na rub kauča pored njega i rekao: „Čaj!“ Nešto tako bahato i bezobrazno nisam nikada ranije u životu sreo. Kako sam propustio priliku da ga smlavim odmah na ulazu, suspregnuo sam se znatiželjan da vidim što taj hoće, te postavio vodu da se grije. Stojeći u jednom dijelu kuhinje pored peći, slušao sam njih dvoje kako nešto bezvezno čavrljaju s druge strane police koja je služila kao pregrada. Kad je voda zakuhala napravio sam dvije šalice čaja, stavio ih na poslužavnik, pored toga stavio u zdjelicu s keksima i odnio do njih bez riječi kao da sam konobar. Zatim sam otišao u sobu, vratio se s fotoaparatom i zapitao nepoznatog mladića smijem li ga fotografirati. Izgledao mi je ružno kao kukac i nije mi bilo jasno što tako lijepa djevojka radi s njim. Morao sam to otkriti prije svega.

On je izbečio oči kad je spazio fotoaparat u mojim rukama, a i imao je zašto jer je to bila „Leica“ M-3. U trenu je zaboravio djevojku s kojom je došao. Ja sam se pak iznenadio da je bez krzmanja prepoznao moj aparat, iako ga ranije vjerojatno nikada nije imao priliku vidjeti u stvarnosti. Zanimalo ga je odakle mi, a mene kako zna toliko o fotoaparatima da ju je odmah prepoznao. Ispostavilo se da se on bavi fotografijom, dapače predstavio se kao fotograf. Ivan Picer, zvani Rip. Pitao je što će mi njegova fotografija. Rekoh da bih rado imao njegovu fotografiju prije i poslije. Propustio je pitati prije čega i poslije čega jer smo nastavili razgovarati o superiornosti „Leice“ nad svim ostalim fotoaparatima, što me uvjerilo da ne izmišlja kad se predstavio kao znalac fotografije.

Između ostaloga sam ga pitao kako mu je palo na pamet da mi dođe u goste. Ispričao je da je prolazio s poznatom, Anitom Kontrec, pored moje kuće i prisjetio se da mu je netko ispričao da je ondje na trećem katu, najdalji ulaz, jedno sjajno neuobičajeno mjesto gdje je zgodno navratiti, pa je pozvao Anitu da pogledaju. Lijepo, rekoh, samo što ovo nije javni lokal, nego moj privatni stan. Nije se mnogo zbunio kad sam mu to rekao, samo je i sam priznao da mu je sve pomalo čudno djelovalo kad su ušli, recimo – zgužvana deka na mom ležaju, ali se nije mnogo pitao oko toga jer su mu najavili da je mjesto vrlo neuobičajeno.

Jebote, rekoh, zar ti i na drugim mjestima imaš običaj pljuskati konobare kad ulaziš?! Kad sam blenuo kao kreten i ustobočio se na ulazu, nije njemu bilo do razgovora s bilo kim, naročito mu se nije dalo natezati pred ženskom. Odgovarao je ne razmišljajući što govori. Izgarao je od želje da dobije „Leicu“ u ruke i da joj odmjeri težinu. Dodao sam mu je i on se potpuno zaboravio, kao dijete, a ja sam nastavio pričati s Anitom.

Uglavnom, nakon sat i pol smo se već grdno sprijateljili i složili mnoge planove koji su uključivali moju „Leicu“, a počinjali s tim da ću ja doći njemu u posjetu i vidjeti njegove fotografije. Sve to me je navelo da odustanem od odluke da ga smlavim kad se dovoljno nagledam njegova bezobrazluka. U skladu s tim više nisam kanio napraviti nikakve fotografije „poslije“, pa sam potrošio film do kraja napravivši nekoliko lijepih Anitinih portreta. Kad je došlo vrijeme da njih dvoje odu, ispratio sam ih do izlaza. Anita je već bila u hodniku, a njega sam zadržao na pragu i rekoh:

- Oprosti, ali nešto ti dugujem. Molim te, nemoj mi zamjeriti, samo da ti vratim... Nemoj misliti da je to išta posebno, bez loše namjere i loših misli... Je li to u redu? Nećeš se naljutiti?

Nije shvaćao o čemu govorim, ali je srdačno potvrdio:

- Ma kakvi! Sve je u redu...

Na to sam mu odvalio šamarčinu, brzu, ali s pola snage, onakvu zvučnu, da mu je više zazvonilo u uhu nego što ga je zaboljelo. Drugom rukom sam ga izgurao na hodnik prije nego se snašao i zalupio vrata za njima. On se izvana bacio na vrata i zabubnjao šakama, ali sam se ja smireno vratio u krevet i nastavio slatko spavati. Slatko sam zaspao zadovoljan što Anita sad zna gdje stanujem i da uvijek može doći i sama.

- 02:50 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>