povijesni priručnik

utorak, 06.03.2012.

za nadolazeća vremena

Studija Hrvoja Klasića „Jugoslavija i svijet 1968.“ urodila je odličnom knjigom, najveća joj je zamjerka što nije tri puta deblja, ali u tom slučaju – tko bi je pročitao? Naravno da sve što je rečeno o odabranoj temi nije sve što bi se o njoj moglo reći, ali sve rečeno je na svom mjestu i daje odličan uvid i solidnu osnovu za daljnju nadogradnju i promišljanja. Čak i meni, suvremeniku opisanih zbivanja, u njoj je otkriveno mnoštvo ranije nepoznatih sadržaja, te iako moja slika nije promijenjena, uvelike je obogaćena.

Teško je naći tekst, posebno ovoga tipa, kojemu nije moguće uputiti neke zamjerke, međutim su moje u ovom slučaju toliko zanemarive u odnosu na kvalitetu teksta da ih nema smisla ni navoditi. Najveću zamjerku imam na dizajn naslovne stranice. Iako na njoj sve piše, naglašeni brojevi 1968 sugeriraju da je riječ o toj godini. Međutim, iako pričanje o zbivanjima te godine zauzima najveći dio sadržaja, zapravo je prava tema obuhvaćena cjelinom naslova, pri čemu je Jugoslavija težišnica, a svijet se sagledava samo onoliko koliko je s njom u vezi.

Na promociji se čulo da postoje ignorantske zamjerke knjizi „čemu pisati o Jugoslaviji? To je irelevantna prošlost! Postojanje samostalne Hrvatske je stavilo Jugoslaviju ad acta.“ No o čemu da povjesničar piše nego o povijesti? Kroz nekoliko desetljeća govoriti o Jugoslaviji značilo je istovremeno govoriti i o Hrvatskoj, kao što je govoriti o Hrvatskoj značilo da se priča i o Jugoslaviji. Izdvajanje Hrvatske iz jugoslavenskih okvira ujedno je i kljaštrenje njenog poimanja koje umjesto sagledavanja rezultira izvitoperavanjem istine.

U rijetko kojoj knjizi naći ćete tako dobar prikaz međuzavisnosti vanjske i unutarnje politike (zapravo se u ovom trenutku ne mogu sjetiti ijedne druge). Na isti način kao što su vanjska i unutarnja politika zapravo dvije strane iste medalje, međuzavisnost dijelova (a Hrvatska je ipak bila dio Jugoslavije) ne dozvoljava da se razmatra jedno, a da se drugo ne uračuna. Koliko to god danas nekome zvučalo čudno ili čak nemoguće, postojalo je vrijeme kada za mnoge istovremeno biti Hrvat i Jugoslaven nije bilo nužno u kontradikciji, dapače, kad je kod mnogih ljudi to bilo harmonično usklađeno. Knjiga govori o tome vremenu.

Pored onoga o čemu govori, moram pohvaliti i kako govori. Pismena je na svim nivoima, od toga kako je građa organizirana do toga kako su rečenice sadržajne, precizne i tečne, od toga kako sve logično slijedi jedno iz drugoga do toga kako nema floskula i ispraznosti. Užitak je tako nešto čitati, pogotovo što na pojedinim dijelovima podsjeća na dobrog starog Le Carrea. Centralni sukob u knjizi odvijao se između partijskih struktura i pobunjenih studenata. Iako ni jedni ni drugi nemaju iskustva u takvim sukobima, pa ad hoc iznalaze rješenja, obje strane vuku najbolje moguće poteze kojih se mogu dosjetiti, te imamo gombanje između dobrih igrača, a koliko su snage u tom pogledu uravnotežene svjedoči i što je u svakom republičkom centru došlo do drugačijeg ishoda, zavisno o pukoj sreći koliko je kome – prisutna u svakom odmjeravanju - išla na ruku. U igri je bio i treći igrač, pravi majstor, a kad se on upleo priča je postala napeta poput trilera.

Premda je knjiga „Jugoslavija i svijet 1968.“ povijesna studija, može se čitati i kao futurističko štivo. Studentsku pobunu 1968. iznijela je prva generacija koja je rođena nakon Drugog svjetskog rata i odrasla u miru i relativnom blagostanju. Zaskočili su generaciju svojih očeva pozivajući se na njihove stvarne ili tek službeno proklamirane ideale. No što više čitamo knjigu možemo naći više paralela s aktualnom situacijom, što navodi na pomisao da bi se za koju godinu bunt mladih takvih razmjera mogao ponoviti u novim okolnostima.

Najznačajnija promijenjena okolnost je dostupnost medijima i korištenje masovnih i trenutnih sredstava komunikacije. Šezdeset i osme su zagrebački studenti, na glas da se nešto događa ispod podvožnjaka u Beogradu, poslali delegaciju u dva automobila da se svojim očima uvjeri što je posrijedi, te čekali da se izvidnica vrati unaprijed ne vjerujući onome što se očekivalo da će se pojaviti u novinama. Bunt studenata utišan je prvenstveno informativnom blokadom koja nije dozvoljavala da se proširi na ostale slojeve stanovništva. Tu će metodu biti nemoguće primijeniti sljedećeg puta. Utoliko se knjiga donekle može čitati i kao priručnik za nadolazeća vremena.

Osobno me je obradovalo kad sam u knjizi pronašao podatak koji precizno smješta jednu epizodu iz mog života u proteklo vrijeme. U nedavnom postu objavio sam svoju fotografiju (preciznije, iako gramatički nakaradno: fotografiju mene) koju mi je poslao prijatelj Mladen Grbić, a snimljena je 20. prosinca 1966. kad sam se sa školskom torbom na ramenu priključio velikim demonstracijama ispred američkog konzulata na Zrinjevcu protiv američke intervencije u Vijetnamu. Demonstranti su nasrtali na glavni ulaz u zgradu koji je branio kordon milicije. Palo mi je na pamet da bi se možda moglo doprijeti do konzulata odostraga, te otvoriti vrata iznutra. Zaobišao sam cijeli kvart, prošao kroz haustor kuće koja ga zatvara sa suprotne strane, preskočio prvu ogradu, drugi ogradu, prvi zid, drugi zid, te je naposljetku preda mnom ostao samo posljednji zid koji je ograđivao dvorište konzulata. Poput pantera vinuo sam se na njega, ali sam se uspio zadržati na njegovom vrhu. S druge strane, dolje, stajala su četiri ogromna milicajca, svaki je imao poduži pendrek u ruci (takozvanu „odgojnu palicu“) i lagano su lupkali s njima po dlanovima duge ruke. Okrenuo sam se da li me tko slijedi, ali iza mene nije bilo nikoga, dok su ispred mene bili njih četvorica, a ja bih doskočio pravo između njih. Uputio sam im srdačan smiješak, oni su se meni srdačno nakesili, slegnuo sam ramenima i skočio nazad odakle sam došao. Tom prilikom sam na vrijeme uspio izbjeći sudbinu onih koji su toliko daleko ispred sljedbenika da je sigurno da se sljedbenici, bez kojih je stvar bezizgledna, neće pojaviti na vrijeme, te je dvojbeno da li ih uopće ima.

Izvukavši pouku na vrijeme danas mogu smireno uživati u ovoj knjizi. Od sveg srca je preporučujem za čitanje. Tko je pročita možda će se lakše snaći kada će zatrebati.

- 01:53 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>