četvrtak, 05.01.2012.

Boks - intelektualni sport

U neko je doba nas dečke iz ulice spopalo da se zabavljamo boksom. Bila je zima, nismo se mogli vucarati po parkovima, pa smo se često navečer nalazili kod nekoga kući. Omiljeno mjesto za boks bila je Čurceva soba. Nagurali smo sav namještaj uz zidove, oslobodili središnji prostor i tako dobili ring. Čurac je imao neke male pogodne, dosta tvrde jastuke na kauču. Njih smo savinuli oko šake tako da su sva četiri kuta došli oko zgloba, a zatim ih čvrsto omotali konopcem i tako smo dobili rukavice. Dvojica smo boksali nasred sobe, a ostali sjedili po policama uz zidove, mjerili vrijeme, brojali udarce i glumili kolektivnog suca. Dado i Nikša su uvijek boksali međusobno jer su obojica spadala u tešku kategoriju, a Komar, Čurac, Dražen i ja smo se izmjenjivali kao partneri. Kadikad su navraćali i dečki iz ulice Gorana Kovačića, debeljak, Lisac i Zečula, pa smo i njih mlatili, ali sve vrlo fer i sportski.

Komar i ja bili smo otprilike ravnopravni partneri. Naša odmjeravanja su obično završavala neodlučno, a ako je kadikad netko i nadjačao nismo tome pridavali nikakvog značenja jer smo to pripisivali sportskoj sreći ili nerazmjeru u dnevnim bioritmovima.

Jednoga dana samo bio u posebno dobroj kondiciji, a on se tukao neuobičajeno traljavo. Iskoristio sam priliku da ga izbubetam, a on zapeo, pa nikako da preda borbu. Izdržao je svih pet rundi po tri minute, iako su ga svi sa strane nagovarali da odustane. Ja rekoh, ako neće, neće, što mu ja mogu? A i meni bi bilo žao da se preda kad mi je tako dobro krenulo, ali sam ga pod kraj i ja nagovarao da prekinemo, što me nije priječilo da ga lemam nemilice. Mora se priznati da je junački sve izdržao i da je mogao podnijeti kao malo tko.

Boks je sport u kojem snaga, izdržljivost, brzina i tehnika igraju veliku ulogu, a za one koji se nisu njime bavili može zvučati iznenađujuće i neuvjerljivo da je on više od svega prvenstveno intelektualna disciplina, ali zaista je tako. Kao prvo, teško je zadržati hladnu glavu kad borba započne i adrenalin šikne, a još teže je smireno razmišljati dok te netko iz sve snage udara u glavu, pri čemu treba reagirati najbolje moguće u djeliću sekunde. Onaj kome padne krv na oči, izbezumi se i počne bez veze mlatarati već je izgubio. Pobjednik je onaj tko brže i preciznije razmišlja u krajnje nepovoljnim okolnostima za mišljenje. Nije uzalud boks bio omiljeni sport engleskih aristokrata.

Nekako se dogodilo da otprilike šest mjeseci nakon što sam ono strahovito izubijao Komara nismo boksali u ulici, a retroaktivno gledajući mislim da to možda i nije bilo slučajno. Kad god je netko predložio da bismo se mogli time zabaviti, Komar je predložio nešto drugo, tako nenapadno da nismo ni primijetili kako je proteklo gotovo pola godine.

Nakon šest mjeseci ponovno smo razmaknuli namještaj, povezali jastuke oko šaka i ponovo sam dobio Komara za partnera. Bio sam baš u dobroj formi, no sve je krenulo nakrivo. Nisam ga mogao zahvatiti ni jednim udarcem, izmicao je kao duh ili blokirao moje zamahe, parirao je precizno kao da igra šah, a istovremeno me je zasipao svojim udarcima, izravnim i nevjerojatno brzim. Nisam mogao vjerovati što se događa, pa sam odbacio sve obzire i nasrnuo da ga zahvatim i rasturim, ali je odmah postalo još gore. Samo je kraj runde spriječio da me ne nokautira.

Za vrijeme odmora sam se pribrao i krenuo hladan kao ubilački stroj, ali je on ponovo nastavio udarati sa svih strana da nisam imao obrane. To je bilo nestvarno kako je dobro radio, nisam shvaćao u što se to preobrazio, a nije bilo ni vremena da o tome razmišljam. Morao sam uprijeti sve snage samo na to da me ne sruši.

Dečki uokolo su nakon druge runde navalili da nam ne dozvoljavaju nastaviti. Neka se pomirim s tim da mi je loš dan, ali se ja nisam dao. Dovoljno mi je da ga dobro zakačim samo jednom pa da se sve preokrene! Umjesto toga uspio me je srušiti dva puta, ali sam se ja svaki puta uspio podići.

Dečki su vikali da prekinemo, ali se Komar samo smijurijo, pa mi nisam htio dozvoliti da dobije dok još nije sve izgubljeno. Odboksali smo do kraja i izmlatio me je tako opako da su okolni suci već na početku prestali brojati.

Kad smo završili za to veče i vratili namještaj na mjesto, dok smo sjedili i smireno cuclali flaše s pivom, rekoh Komaru – tu nisu čista posla! Koji vrag se dogodio? Kako je moguće da on mene tako izbija? Tek tada je priznao.

Kada sam ono ja njega grdno namlatio, potajice je krenuo trenirati boks. Trenirao je u boksačkom klubu „Metalac“ nekoliko puta sedmično. Ocijenili su da je izrazito talentiran, čak su ga uvrstili u juniorsku reprezentaciju.

Ako me je išta u životu zgranulo, onda je to bilo to. Nije me začudilo da je krenuo trenirati, ali da je uspio tajiti šest mjeseci, to ni nije išlo u glavu. Pa svaki dan smo se viđali! Pod zakletvom bih posvjedočio da sam znao sve što mu se u tih šest mjeseci događalo! A ono – nisam ni primijetio da je svakog drugog dana nestajao na nekoliko sati.

Komar je zaista bio izrazito talentiran za taj sport. Ubrzo je nastupao i na boksačkim takmičenjima i čak bio uvršten u reprezentaciju Zagreba.

NJegov sportski uspjeh sasvim je pokvario naše amatersko boksanje po kućama. Bilo je bez veze da njega izostavimo, narušavalo bi prijateljstvo, a da se mlatimo s njim nije imalo nikakvog smisla, ne bi bilo nimalo drugarski.

Iz tog slučaja sam i ja izvukao pouku. Nije bilo izgleda da se i ja prihvatim boksa i pokušam se ponovo izjednačiti s njim. Krenuo sam potajice trenirati karate.
- 10:13 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker