banda iz osmog razreda

srijeda, 04.01.2012.

Nekim dečkima iz razreda nije bilo strano da nešto sitno ukradu ako im se pruži prilika ili da se učas potuku ako ih netko ružno pogleda ili im nešto grubo kaže. Uzmimo za primjer Olivera Š. Živio je sam s majkom koje nije bilo od ujutro do navečer u jednoj sobi zajedničkog stana i smatrali smo ga općenito mirnim mladićem. Bio je uglavnom potpuno nezainteresiran za školu, osim za matematiku, ocjene su mu pretežno bile jedinice i dvojke, uspio je u osnovnoj školi dva puta pasti razrede, pa je bio stariji od svih ostalih, a u školu je išao prvenstveno zato jer nije imao ništa drugo. Na satovima je mirno sjedio i mislio svoje, ali je zato povremeno odlazio na matematički fakultet i uvlačio se na predavanja za studente. Bio je vrlo slabovidan, knjige je čitao približivši ih ne pedalj do lica, pa je zato bio oslobođen gimnastike, te nije igrao rukomet. Imao je strahovit udarac lijevom rukom. Vidio sam nekolikom puta da ga je netko iživcirao i da je to sredio jednim udarcem. Stoički je trpio, trpi i trpio buljeći kroz prst debele naočale, sve dok više nije mogao otrpjeti, a onda je u jednom trenutku njegova ljevica munjevito ćuknula napast u glavu i taj ne da je odletio, nego se samo bez zvuka, kao da su mu popustila koljena, složio u gomilicu na pod.

Jednom prilikom je neki automehaničar zatražio od Olivera da mu nabavi nekakve autodijelove. Oliver je sve radio na najjednostavniji mogući način. Prošetao je centrom grada i našao automobil odgovarajućeg tipa i marke parkiran na početku Gundulićeve ulice, pri čemu je trebao zagledati svaki parkirani auto pored kojeg je prolazio s petnaest centimetara razdaljine. Izvadio je pajser, odvalio haubu i iščupao tražene dijelove ne osvrćući se na prolaznike kojima opet ni na pamet nije padalo da netko tako usred dana na krcatoj ulici radi nešto nedozvoljivo. Mehaničar je napao Olivera kog vraga nije odmah donio još nešto, pa se Oliver vratio nazad. Ono što nije znao da se vlasnik u međuvremenu vratio do auta, spazio odvaljenu haubu, razvaljen motor, počeo čupati kose, urlao dok se nije strčala milicija, okupila se gomila oko njih, a onda se vratio i Oliver. Probio se kroz gomilu, ponovo podigao haubu i počeo čupati pajserom dijelove po koje se vratio. Vlasnik i milicajci nisu mogli vjerovati svojim očima ne shvaćajući da je Oliver gotovo slijep i da ih ni ne vidi. Tek kad su se pribrali od iznenađenja skočili su svi odjednom na njega, pri čemu je on složio dvojicu na pod prije nego je shvatio što se događa. Tako je završio pred sucem za maloljetnike.

Jedan od načina kako su dečki zarađivali bilo je prodavanje pornografskih fotografija. Stariji brat Siniše M. imao je opremu za razvijanje crno-bijelih fotografija u kupaonici, presnimavao je odnekud fotografije na kojima su ružni goli muškarci s velikim trbusima i crnim maskama preko očiju zabijali svoje izdanke u premršave žene koje su naličile kosturima ili debele žene nalik nilskim konjima, razvijao preko noći po stotinjak takvih prizora, a onda smo ih mi prodavali pijancima po okolnim krčmama i bifeima oko željezničke stanice. Danas to može izgledati čudno, ali bilo je to vrijeme prije interneta, VHS-vrpci, erotiziranih tv-reklama i pornića po kinima. Najeksplicitnije ženske fotografije mogle su se naći na posljednjoj stranici „Vjesnika u srijedu“, a to su bile inozemne starlete u badekostimima, otisnute crno-bijelim mutnim fotografijama s velikim rasterom. Naspram tomu su fotografije koje smo mi nudili, veličine razglednice, bilo zapanjujuće oštre, da se ne govori o golim sisama, dupetima i dlakavim međunožjima u koja su uranjali iskolačeni udovi. Kvalitetna roba. Nakon što smo rasprodali cijeli bunt slika, odvojili novce za starijeg brata, ostajalo nam je da se svi zajedno počastimo toplim kobasicama s kioska i pivom. Naravno da sam prelistao sve te fotografije prije nego smo ih se riješili, ali ostavljale su me mrtvim-hladnim. Nisam mogao pojmiti da bi one mogle imati ikakvu vezu sa mnom, likovi na njima izgledali su potpuno nestvarno i bilo mi je nezamislivo da ću se i ja ikada baviti tako grotesknim radnjama. Međutim su muškarci kojima smo ih nudili bili vrlo zainteresirani. Ušli smo u lokal četvorica-petorica, svaki otišao za po jedan stol i za nekoliko minuta smo već bili vani s novcima. Povremeno se događalo da je neki od pijanaca kojima smo pokazivali fotografije zgrabio cijeli bunt i nije želio ni platiti ni vratiti. Na to su mu priskočili Siniša i Gvozdanović, u trenu ga istamburali, oduzeli mu robu i već u sljedećem smo svi zbrisali s mjesta događaja.

Povremeno smo prodavali karte ispred kina „Balkan“ i „Zagreb“. To smo smatrali svojom teritorijom. Pri tome se trebalo paziti ne samo milicajaca, nego smo kadikad dolazili u sukobe i s drugim ekipama koje su se bavile istim poslom. Osjećaj časti nalagao je da se nikada ne bježi ako ne možemo svi pobjeći. Ako samo jedan nije mogao pobjeći, svi ostali su se vraćali, bez obzira koliko protivnik bio brojniji i borili se dokle je bilo snage ili dok nije naišla milicija. U tom razdoblju mi je dva puta u godini dana slomljen nos. Zato je i danas tako krompirast. Jeste li primijetili da mi se desni poluprofil razlikuje od lijevoga? To je zato jer je nos srastao nakrivo. Baki i djedu sam objasnio da sam se povrijedio na gimnastici, pao s grede. Oni su se zgražali kakva je to škola i kakva je to gimnastika da se djeca vraćaju kući s takvim ozljedama.

Dečki su bili vrlo zadovoljni kako sam se držao u zajedničkim poduhvatima i u potpunosti su me prihvatili, a to što su mi ocjene u školi odozgo do dolje bile same petice doživljavali su i kao svoj uspjeh. Oni su bili okićeni uglavnom lošim ocjenama, a da je jedan od njih odličan dizalo je i njima cijenu. Zahvaljujući tome što su smatrali da sam prvenstveno pametan, prvo su meni dolazili s problemima koji su iskrsavali i s raznoraznim nakanama. Nakane su bile vrlo jednostavne i nakon nekog vremena sasvim predvidljive. Svakih petnaestak dana dolazio mi je netko od njih euforično razgaljen da je smislio sjajan plan kako da se obogatimo. Opljačkati banku!

Prvi put kad sam se suočio s takvom nakanom ostao sam zapanjen, ali sam kasnije sređivao situaciju rutinski. Kao prvo, ni slučajno nisam smio zucnuti da je zamisao djetinjasta, naivna i bedasta. Da sam to rekao odmah bi ocijenili da sam se prepao i da se sa mnom ne može razgovarati. Umjesto toga počinjao sam time da sam odglumio zadivljenost kako im je nešto takvo uopće palo na pamet. Zatim sam se ozbiljno prihvaćao razrade plana, a to je bilo ono što su i očekivali. Koju banku? Kada? Jesu li sve ispitali? Kada u banci ima najmanje mušterija? Znaju li kada ima najviše novaca? Koje su mjere osiguranja banke? Nisu to ispitali? Morali bi! Kako kane pobjeći? Odakle oružje za pljačku? Gdje će skloniti plijen? Obično se ispostavilo da se prvitni plan sastojao u „upasti, uzeti novce i pobjeći“. S gomilom potpitanja naveo sam ih da sami utvrde da još nisu spremni, da na planu treba još mnogo raditi i odgoditi ga za kasnije. Tek u tom trenu mogao sam odahnuti jer su sve do tada bili sasvim spremni i sposobni da srnu u bilo kakvu nedomišljenu akciju.

Dodatni razlog koji mi je davao poseban autoritet, ne samo među dečkima u razredu nego i u širem krugu njihovih prijatelja, bio je taj što mi je otac bio sudac za maloljetnike. Svako malo dolazili su mi s nekim svojim prijateljem koji se narednog dana trebao pojaviti pred mojim ocem i pitali za savjet kako da se ponaša. Sjeli bi, razmotrili slučaj i ja sam ih podrobno instruirao. Moje instrukcije uglavnom su imale tri čvrste točke. Prva - ne pokušavati išta muljati nego sve odmah priznati. Drugo, pri čemu sam sve dobro obrazložio - iskreno se pokajati. Treće - obećati da se tako nešto nikada više neće ponoviti. Zahvaljujući tome da sam znao kako s njima razgovarati i koje argumente su spremni prihvatiti, sve sam uspio nagovoriti da se tako ponašaju. Mogao sam biti to uvjerljiviji što je to zaista i bila najbolja moguća strategija ponašanja.

Subotom ili nedjeljom sam se viđao s ocem. On bi obično promrmljao:
– Opet sam imao jednoga kojeg bi ti mogao znati...
– Jel? – kao sam se iznenadio.
– Jadan dečko – kimao je otac glavom. – Ti ni ne znaš u kakvim prilikama ljudi žive i – blago tebi – ne znaš s kakvim se nevoljama moraju nositi. Srećom, ovaj je pametan dečko, sve me je slušao što sam mu govorio, ima za njega nade, odredio sam mu samo pojačane mjere socijalnog nadzora... – na što je meni laknulo.

Nažalost, po završetku osnovne škole, kad ih više nisam mogao svakodnevno nadzirati, pola od njih završilo je pred mojim starim bez izgleda da se jeftino izvuku. Gvozdanović je završio na nekoliko godina u maloljetničkom popravnom domu u Glini, nekolicina na Malom Lošinju, a nekolicina u Klinča-selu. Naposljetku je i stari počeo nešto sumnjati:
– Nekako sam poslao previše tvojih poznatih u popravne domove... Sve nekako očekujem da će mi jednoga dana i tebe privesti...
– Ne brini, stari – smijuljio sam se. – Ja sam prepametan da bi mene ulovili!
– Nadam se da je tako! – komentirao je stari, pola u šali, a pola ozbiljno.

U gimnaziji sam upao u novo društvo, našao nove sadržaje u koje sam se intenzivnije upustio sa starim prijateljima iz susjedstva, banda iz osnovne škole se ionako raspala, sve rjeđe sam sretao samo poneke od njih, ali su se počeli vraćati i na novi način. Povremeno više ne bi mogli izdržati, pa su bježali iz odgojno-popravnih ustanova u kojima su bili smješteni, a upućivali su mi i svoje drugare koji su bježali. Svako malo morao sam sklanjati nekog bjegunca.

I tu se procedura uskoro ustalila. Stizali su gladni, žedni, promrzli i bez novaca. Nigdje drugdje se nisu mogli skloniti. Sve sam ih smještao u podrum bakine i djedove kuće na Tuškancu. Dolje sam pored drva i ugljena imao jedan madrac i nekoliko deka. Prvo bih iz kuhinje uzeo nešto za pojesti i nahranio ih. Baka se samo čudila kako često idem u podrum i donosim ogrijeva i više nego je bilo potrebno, pa ni ona ni djed nisu trebali silaziti. Zatim smo dugo razgovarali. Držao sam ih dolje dan, dva, tri ili pet, koliko je trebalo. Razmotrili smo sve mogućnosti i naposljetku su bjegunci sami zaključivali da je najbolje da se sami vrate odakle su pobjegli. Tek tada sam ih osobno odvodio do autobusa, kupovao im autobusne karte, opskrbio ih sendvičima za put i odahnuo tek kad je autobus krenuo.

Nekoliko desetaka njih prošlo je takav tretman. Koju godinu kasnije pojavljivali su se kao ozbiljni ljudi sa svjedodžbom nekog zanata u rukama koju inače ne bi imali. Koliko znam nitko od njih nije nastavio putem kriminala. Moj stari je bio vrlo zadovoljan svojim odgojnim mjerama i često mi se hvalio da među onima koje je on osudio ima vrlo malo povratnika, onih koji se kasnije nađu u pravom zatvoru. Nisam sumnjao da je moj stari bio odličan sudac za maloljetnike i jedino što mi je žao da za njegova života nismo došli u takve odnose da bih me se mogao, makar i retroaktivno, pohvaliti koliko sam tome doprinio.

- 14:43 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>