razmišljanja u jakuziju

nedjelja, 01.01.2012.

Iz stare godine isplovili smo na „MSC Magnifica“, brodu koji bi se protegnuo od ulaza u zagrebački Glavni kolodvor do Umjetničkog paviljona, širokim poput zrinjevačkog travnjaka, plovilom sa šesnaest katova iznad razine vode, to jest koliko i neboder na početku Ilice, pri čemu se petnaesta paluba proteže gotovo od pramca do krme. Istina da su brodski stropovi niži nego oni u zidanim zgradama, ali kad bi se smjestila na Zrinjevac ta bi grdosija nadvisivala cijeli grad, otprilike kao da ondje premjestimo Mamuticu iz Travnog, s tim da nije usađena nego se kreće, i to vrlo brzo. Da bi se ta ploveća planina pomaknula troši se deset tona dizel-goriva na sat. Usprkos velikim valovima jedino jedva zamjetno podrtahavanje na brodu dolazi od moćnih mašina koje ga tjeraju.

Jednom sam bio na kopiji „Santa Marije“ izgrađenoj po originalnim planovima. Komandni most Kolumbova admiralskog broda nije bio veći od toga da se preokrene obični kuhinjski stol i noge povežu konopcima. Pored kormila ondje su mogla stati još dva čovjeka, pri čemu su morali paziti da se ne guraju. „Santa Marija“ bi mogla ploviti po najvećem bazenu na „Magnifici“. Da je Vasco de Gama vidio koliko sam vode potrošio samo za jedno tuširanje u kabini provukao bi me ispod kobilice broda i izbičevao prije nego bi me objesio. Kad se sjetim njih dvojice i nebrojeno pomoraca koji su na jedrenjacima prelazili Atlantik, čini mi se da koristim sav luksuz koji taj ploveći hotel potpuno nezasluženo. Oni su svojim životima zavrijedili da stupe na takav brod, a ne ja, pogotovo po bagatelnoj cijeni „last minut“ ponude.

Dok uživam u toploj vodi jakuzija na otvorenoj palubi gledajući zvjezdani svod iznad sebe svjestan sam da si takav luksuz nije mogao priuštiti ni Luj XIV, Kralj sunce, usprkos svem svojem bogatstvu i moći, a uokolo mene još tri tisuće ljudi se samo prebacuju s jedne na drugu brodsku atrakciju, i to sve običnih ljudi s prosječnim primanjima poput mojih. Hranu svakodnevno priprema dvije stotine kuhara, a za doručak sami biramo s trpeze na kojoj su svakovrsna jela izložena jedna do drugoga u dužini od stotinjak metara. Tako nešto si nije mogao priuštiti ni Aleksandar Makedonski nakon što je osvojio svijet. Kad bi skupili na gomilu sve velmože, moćnike i bogataše kroz povijest, tek oni u posljednjih četrdesetak godina mogli su se zabavljati gledajući televiziju. Glazba na zahtjev i sladoled po želji bili su dostupni samo malobrojnima. Vjerojatno bi mnogi današnji čovjek zamijenio sve što ima za privilegij rimskih patricija da mogu uživati u numibijskim robinjama, ali isto tako vjerojatno bi se poželio i svega toga odreći čim bi ga prvi put zabolio zub. Generalno govoreći, danas i prosječni ljudi povlaštene polovice svijeta žive bolje nego se ikada živjelo.

Da bi se došlo do toga kroz cijelu ljudsku povijest su generacije živjele životima na kojima im se ne može pozavidjeti, a pored toga je povijest prepuna strahota kojih se bolje ni ne sjetiti. Ne treba ići dalje od opisa nabijanja na kolac u Andrićevoj „Na Drini ćuprija“. Mjerilo boljeg života nije samo komoditet, obilje hrane i tehničke novotarije. Činjenica da sve komunalne infrastrukture rade i ljudima ostaje vremena i za dokoličarenje govori i da je društvo stabilno i sigurno, da ne trebamo strepiti od provale Huna ili Avara, divljih životinja ili suša i poplava. Čime smo zaslužili da upravo mi uživamo u svemu dok je većina predaka i prethodnika uglavnom samo patila cijeloga života? Zapravo ničim. Ipak, preostaje mogućnost onima koji su voljni da barem opravdamo sve blagodati koje nam se neopravdanom srećom pružaju.

Žao mi je što se ne mogu točno prisjetiti podatka koji me je svojedobno fascinirao. Čini mi se da je to bilo sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad su demografi objavili da je u tom trenutku na svijetu bilo upravo toliko ljudi koliko ih je živjelo u cijeloj povijesti čovječanstva. U prvi mah sam se začudio, djelovalo mi je nevjerojatno. Prisjetio sam se svega što sam tada znao o demografiji, izvukao sve podatke do kojih sam mogao doći, pokušao provjeriti tvrdnju i odjednom se ona pokazala sasvim uvjerljiva i prihvatljiva. Kažem, zaboravio sam pojedinosti, ali osnovno sam zapamtio: u jednom trenutku nedavne prošlosti na Zemlji je živjelo upravo toliko ljudi koliko ih je živjelo u svim ranijim vremenima. Od tada se pojavilo nekoliko generacija, stanovništvo svijeta se gotovo udvostručilo, što znači da ćemo uskoro, ako već nismo, ponovo doći do omjera da je živih ljudi jednako koliko i svih mrtvih, uključujući i prethodnu generaciju koja je prva bila takva.

Drugim riječima, postotak onih koji su se patili kroz povijest postajati će sve manji unutar sveukupnog broja ljudi koji su ikada živjeli i danas žive. Ukoliko se potrudimo da danas živi žive sretnim i zadovoljnim životima, da se iskorijene glad, siromaštvo, zaostalost, ratovi, sve svjetske nevolje, preminulima ne možemo pomoći, ali u sveukupnoj slici broj onih koji su kroz povijest loše prošli možemo svesti na neizbježan postotak onih koje nesretnim stjecajem okolnosti snađu nevolje i u najuređenijim društvima.

Oni koji imaju sreću da danas zadovoljavajuće žive imaju i moralnu obavezu da to iskoriste tako da porade da i ostalim suvremenicima bude dobro. „Misli globalno – djeluj lokalno“ ima i svoju paralelu u vremenu: „Misli na svevremenost – djeluj sada“.

Ne trebamo se zgražati nad onima koji ne uviđaju koliko im je dobro niti se stidjeti što nam je dobro. Možemo to vidjeti kao priliku da svima bude bolje. Kao što svaki čovjek ima priliku da od sebe napravi najbolje moguće, tako i čovječanstvo ima mogućnost da svijet učini stvarno najboljim od svih teoretski mogućih svjetova.

- 14:56 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>