ponedjeljak, 07.11.2011.

Tuđman, negovim riječima: kako se kalio čelik

Na str. 368 „Tuđmanovog dnevnika“, koji se upravo može kupiti na svim novinskim kioscima diljem Lijepe naše, možemo pročitati rečenice koje je budući predsjednik zapisao u petak, 23. prosinca 1977, dok još nije bio predsjednik:

Htjedosmo dići kredit (na Spomenicu 10 milijuna) i uplatiti sarajevski Golf (Volkswagen) ali ne primaju uplate jer čekaju poskupljenje za 20%.

Najjeftinije što smo mogli naći (i ići s kreditnim čekovima koje smo mijenjali u dinare) jest Cryslerov Sunbeam s 2 vrata; cijena ukupna 12.925.000 (od toga devizna cijena (tvornička) 5,3 mil, carina 2, 8 mil, savezni porez 4,2 mil, i republički i općinski porez 0,6 milijuna)!!

No, nije riječ samo o strukturi cijene!

Zagreb (i Hrvatska) ima jedino predstavništvo baš za taj auto tj. za tu englesku tvornicu, za sve druge automobile predstavništva imaju druge republike.

U tom zagrebačkom predstavništvu (Unikomerc) direktor (ne znam da li generalni ali za taj sektor da) zove se Opačić – ovdašnji ili inoprečanski; glavni referent za prodaju je Miljenko Vujošević, Crnogorac, a tehnički direktor Nedeljko Keser.

Tako je to u tom zagrebačkom predstavništvu. Sve su to pristojni ljudi. Posredstvom Marka, njegov prijatelj, a moj Zagorac, kojeg sam istom sada upoznao, J.L. uredio je „s drugom Miljenkom“ da auto dobijem jeftinije; trebalo je biti čak dva i pol milijuna, a ispalo je „samo“ osamsto tisuća!

Što tek mogu i čine izravno svojim ljudima!!

Vodeći sastav drugih auto-predstavništava (ekspoziture drugih republika) u Zagrebu je sličan. Primjer poslovanja: pred kakva dva mjeseca objavljeno je da je Ford-eskort (iz ne znam kakvih razloga) pojeftinio za 25%! Navalili ljudi da iskoriste priliku, ali nema ga za kupiti. I objasni referent (naš čovjek) prijatelju M.: bilo je tih automobila više od 500; javili su nam iz Beograda da je Hrvatskoj „dodijeljeno“ 40, ali je od tih 40 za 20 bilo uplaćeno već u Beogradu, a preostalih 20 prodano je po spisku direktora (ovdašnjeg) koji je – razumije se – također Ino-prečanac.

Itd. itd...

A u Beogradu je usredotočeno 82%, a u Zagrebu 7% vanjske trgovine.

Kakvi se poslovi i kakve se usluge mogu činiti i čine na takvim odnosima!!!


U prvi mah izgleda da citirane rečenice govore o tome kako je budući predsjednik bio konsterniram situacijom u kojoj je u Hrvatskoj samo jedno autopredstavništvo, pa još u njemu rade ljudi s „pogrešnim krvnim zrncima“, te kako je Zagreb zapostavljen u odnosu na Beograd. No pogledajmo što nam te rečenice govore:

1) tadašnji prononsirani disident koristi spomeničku povlasticu za dobivanje povlaštenog kredita.
2) ne namjerava kupiti rabljeni auto, nego novi.
3) za njega je najjeftiniji auto koji je dolazio u obzir Cryslerov Sunbeam, kao da nisu postojali „jugići“, „fićeki“, „spačeki“ i „reno četvorka“ kakve su masovno vozili ljudi koji nisu bili disidenti.
4) neprekidno nadziran, praćen od tajne policije i proganjani disident uspijeva u ilegalnoj deviznoj muljaži zamjeniti kreditne čekove u dinare.
5) progonjeni disident u atmosferi strašnog terora uspijeva naći vezu koja mu obećaje da će željeni automobil dobiti za dva i pol milijuna jeftinije od cijene.
6) postoje i dobri Srbi! (Primjer druga Miljenka „pristojnog čovjeka“, koji obećaje popust otprilike u visini tadašnje polugodišnje plaće moje majke.)
7) no – Srbima se ne može vjerovati! – dobiva auto za svega osamsto tisuća dinara jeftinije.
8) na osnovu tog primjera budući predsjednik se zgraža što tek Srbi u Beogradu mogu i čine „svojim ljudima“.
9) kako je u Beogradu, prema budućem predsjedniku, tada bilo usredotočeno 82% vanjske trgovine, a u Zagrebu 7%, jednostavnom matematikom ispada da je – prema njemu – u preostalih pet republičkih središta i dva središta autonomnih pokrajina bilo preostalih 11%, tj, manje od 2% po jednom preostalom središtu, što čini Zagreb povlaštenijim od svih ostalih.
10) za kraj se budući predsjednik zapanjuje i/ili požudno uzdiše nad tim „kakve se usluge mogu činiti i čine na takvim odnosima!!!“

Sve u svemu, kad se naizgled zgraža nad neravnopravnošću jedne sredine nad drugom, što nikako ne bi bilo u redu, ne zgraža se nad neravnopravnošću kao takvom jer protiv nje ništa nema već ga boli jedino što je netko drugi koristi, a ne „mi“. Ne smeta njega svjetska nepravda, nego što je koriste drugi. Nije njemu do reda, jednakosti, zakonitosti i poštenja, nego do toga toga da on koristi sve pogodnosti, rupe u zakonu, veze i vezice, a ne preza ni od ilegalnih zahvata da bi prišparao. Sokrat bi ga pljunuo.

Tuđmanov dnevnik maliciozno prikazuje njegovog autora kao kavanskog političara koji ne sagledava opću sliku i barata podacima prilagođenim svojim tlapnjama koje su odraz prizemnih osobnih interesa. Tuđman se ocrtava kao sitna dušica sposobna jedino prebrojavati ljude oko sebe po pretpostavljenoj nacionalnoj pripadnosti i vrednovati ih po tome koliko su spremni njemu osobno priskrbiti neku korist. Provodio je vrijeme zavidljivo prateći svaki pomak u tadašnjoj političkoj eliti koju označava tuđinskom i odnarođenom, bilježi naslove iz novina i rekla-kazala tračeve, ojađen što je izbačen iz nje, vrebajući priliku da se nazad u nju ubaci. Proučavao je model zlorabljenja položaja i sanjao svoj tisućgodišnji san da „navale ljudi i iskoriste priliku“ i – mora mu se priznati – nije je propustio.

Knjiga je sačinjena s namjerom da velića pokojnog predsjednika, ali – avaj! – teško je to. Da bi postigla svoj cilj ne smije je se čitati jer slavljenika ogoljuje nimalo laskavo. Utoliko izdanje može eventualno poželjno djelovati samo na ljude koji ne čitaju, a ako čitaju ne razumiju, koji će je ostaviti na polici i diviti se njenom hrbatu.

Ostaje pitanje kome je u interesu da upravo sada – pred izbore – ocrnjuje uspomenu na pokojnog predsjednika i time nelojalno potkopava dasku stranci koja se poziva na njegove zasade. Netko pametan skrivao bi to kao zmija noge, te je poziv na „objektivno istraživanje i upoznavanje lika i djela Franje Tuđmana“ licemjerno prikrivanje pravih, zloćudnih namjera.





<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker