srijeda, 02.11.2011.

Opasni zec



NJOFRA,


GADIŠ MI SE!


U drugoj polovini devedesetih uređivao sam zabavnik sa stripovima za djecu „Zekoslav Mrkva“. Bio je to međunarodni koprodukcijski poduhvat, zabavnik je izlazio istovremeno u nekoliko desetaka zemalja, a moj zadatak bio je pripremiti i nadzirati hrvatsko izdanje. Zabavnik se tiskao u Italiji, u Milanu.

Jednoga je jutra u ožujku 1998, još nismo ni popili prvu kavu u redakciji, zazvonio telefon i uzbuđeni čitatelj je javio da je upravo kupio novi broj koji je tek došao na kioske, te da je - kakav je to način?! - zabavnik otisnut na ćirilici. Prekinuli smo kavu, dostavljač je otrčao do najbližeg prodajnog mjesta, kupio svježeg „Zekoslava“ i donio ga jer još nismo dobili redakcijske primjerke redovnim putem. Naslovna stranica je izgledala u redu, ali je osam prvih stranica zaista bilo otisnuto ćirilicom, zatim šesnaest – kako treba - latinicom, pa onda završnih osam opet ćirilicom.

Direktor je u nevjerici gledao u raskriljeni zabavnik i pitao kako je to moguće. Jednostavno, objasnio sam, u Milanu tiskaju izdanja za barem desetak zemalja, mora da je jedna od njih Jugoslavija. Mora da se hrvatsko i srpsko izdanje odštampavaju jedno za drugim, u tiskari su pomiješali otisnute arke i pogrešno ih uvezali. Iz tiskare je kamion prenio cjelokupnu nakladu distributeru, distributer je kroz noć dostavio primjerke do svih kioska u Hrvatskoj, možemo očekivati da će uskoro početi zvoniti telefoni i neće prestati zvoniti još dvije sedmice dok se ne izredaju svi ogorčeni roditelji koji će kupiti zabavnik svojoj dječici. Zatim će o tome pisati sve novine, a vjerojatno će biti i priloga prepunih zgražanja na televiziji. Jedino čime se možemo tješiti je da su i oni u filijali u Beogradu u istoj nevolji, iako to nije neka naročita utjeha.

Direktor je još minutu pokušavao zanijekati stvarnost i pitao mogu li reći koliko je takvih pogrešno uvezanih primjeraka, sve nadajući se da ću reći da ih nije više od dva-tri. Rekoh da je to nemoguće nagađati, kako je tiskara automatizirana najvjerojatnije je cijela naklada tako ispremiješana, iako je moguće da je ispremiješan tek dio, ali se ne može reći koliki, iako se može ustvrditi da je svakako riječ o velikom dijelu. Te moderne tiskarske mašine su vraški brze i kad se dogodi greška, prije nego se primijeti i rotacija uspije zaustaviti, kroz nju proleti ogromna količina papira. Kad bismo zatražili od distributera da prekontrolira sve već razaslate primjerke i javi nam koliko ih nije pogodno za prodaju, prvu informaciju mogli bismo dobiti tek za dva dana, a za dva dana se može prodati već pola onoga što je stiglo.

Sve u svemu, objašnjavali smo se i raspravljali što učiniti ne više od pet minuta. Ni pet minuta nakon što je dostavljač donio zlosretni broj 3, direktor je telefonirao distributeru, zatražio da odmah obustave prodaju, povuku sve primjerke s prodajnih mjesta i unište ih da ne bi koji dospio nekome u ruke. Preostalo je pitanje malih čitatelja koji su navikli u redovnim razmacima dobivati svoj zabavnik.

Sjeo sam za telefon i nazvao tiskaru u Italiji. Talijani su i inače petljavci i nije lako naći onoga koji govori engleski, a onaj koji govori - govori strašno. Počeo sam se objašnjavati sa sugovornikom koji je slabo razumio, a njega je bilo razumjeti još teže, no kad je razumio o čemu je riječ postao je još nerazumljiviji i počeo petljati da ništa ne razumije.

Prijavio sam da su nam poslali pogrešno uvezanu nakladu. Talijan je tvrdio da on ima kontrolni primjerak i da je – koliko on vidi – sve u redu. Rekoh mu da i ja imam kontrolni primjerak i da mu mogu reći da nije. On je tvrdio da ne zna ni hrvatski ni srpski, a kamoli ćirilicu, te da ne vidi ništa krivo. Objasnih mu da ja znam razliku i da je bolje da mi vjeruje da znam kad već on ne zna. Time smo došli do pitanja što dalje. Pa ništa, predlagao je Talijan, lijepo sve prodajte i gotovo. Ne dolazi u obzir, nisam htio o tome ni razgovarati. Treba sve otisnuti ponovo, i hrvatsko i srpsko izdanje, i to odmah. A tko će to platiti? – interesirao se direktor tiskare. Naravno – rekoh mu – onaj tko je napravio grešku, vi, tiskara. Na to je Talijan pobudalio. Ni govora! Oni ne priznaju pogrešku, a ako je pogreške bilo ne priznaju da je njihovom krivnjom. Možemo se ići parničiti, a dok parnica ne završi, što se njih tiče, hrvatsko izdanje se ne mora ni tiskati, nek a to traje šest mjeseci ili dvije godine - njemu je svejedno.

Na to sam krenuo drugim putem. Vrlo umilno sam ga zapitao zna li da je u Hrvatskoj rat. Zna. Zna li tko ratuje? Hrvati i Srbi. Zna li da na obje strane ima barem stotinjak tisuća ljudi pod oružjem? Može povjerovati, složio se. Zna li da već ima na desetke tisuća mrtvih, još više ranjenih i još više protjeranih? Gledao je nešto na televiziji, čitao u novinama... Zna li da među tih stotinjak tisuća naoružanih ljudi ima na desetke tisuća kojima je stradao netko blizak, koji svoje protivnike gledaju kao crnog vraga, kojima je sve „s druge strane“ mrsko do nepodnošljivosti? Može mi povjerovati, zvuči uvjerljivo, ali što se to njega tiče? Zna li da među tim naoružanim ljudima ima mnogo njih koji su vješti u upotrebi eksploziva i imaju ga na bacanje? Hm, hm... Zna li da među tim naoružanim ljudima, vještim eksplozivu, ima mnogo raspomamljenih, izbezumljenih, fanatika, bijesnih na cijeli svijet kojima ljudski život, pa ni njihov vlastiti, ništa ne znači? Da, pa što? Može li zamisliti kako takav izbezumljeni naoružani ratnih s punom naprtnjačom eksploziva može doživjeti ako vidi da dok on ratuje netko potura njegovoj djeci pustolovine nekakvog zeca na jeziku i pismu njegovih neprijatelja? (A ima ih stotinjak tisuća...) Može li si predočiti kakva je to uvreda nacionalnog ponosa, crvena krpa, okidač za bezumlje? Eeeee, zameketao je Talijan. Očekujem da će me za pola sata početi zvati prvi novinari i da će iz svega izbiti veliki skandal, a novinari će se još potruditi da ga zapapre… Tko god me pita, reći ću da je posrijedi gruba greška, nebriga tiskare, pa neka on kasnije objašnjava kome god hoće da nije. Je li svjestan da je u svakom broju zabavnika otisnuto ime tiskare, kao i njezina adresa? Talijan je ostao bez teksta.

ZNA LI DA JE OD ZAGREBA DO MILANA MANJE OD ČETIRI SATA VOŽNJE OSOBNIM AUTOMOBILOM?

Tu je Talijan naglo počeo razumijevati sve što sam mu govorio, premda je njegov izgovor i dalje ostao strašan. Nježno sam ga zapitao da li je automobil kojim ide na posao i s posla oklopljen da može podnijeti pogodak „zolje“. Rekoh, što se nas tiče, ako inzistira da se parničimo, nama preostaje jedino pustiti nakladu u prodaju da bismo sakupili novce za odvjetnike i sudske pristojbe. Ako ustraje, ne možemo drugo.

Razgovor je učas završio. Talijan je bez dodatnih zapitkivanja rekao da će odmah prekinuti sve druge poslove u tiskari i ponovo otisnuti cijelu nakladu. Kamion je već poslijepodne krenuo prema Hrvatskoj i već drugog jutra, kad su kiosci počeli raditi, na svakome je bilo dovoljno primjeraka novog broja „Zekoslava Mrkve“, te mladi čitatelji nisu ništa primijetili.
- 16:07 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker