u leglu strip-majstora

utorak, 01.11.2011.

Sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća pojavila se televizija. Školski radio je postao Školski radio i televizija. Redakcija Andersen se nije obnavljala: trajala je dok nisu odrasla djeca koja su jednom u nju sakupljena. Većina se nastavila baviti drugim stvarima, ali su neki ostali u novinarstvu. Gordana Grbić je postala najmlađa televizijska najavljivačica, a kasnije urednica, Lidija Veseli (kasnije Komes) provela je radni vijek kao urednica na radiju, Igor Franulović također kao radijski muzički urednik, Jasna Petrović, Nenad Prelog i ja nastavili smo u tiskanom novinarstvu.

U to vrijeme načitanija novina za mladež u Hrvatskoj bio je „Plavi vjesnik“. U njemu se u nekoliko navrata pisalo o Redakciji Andersen, a mi smo ga nekoliko puta spominjali u našim emisijama. Kad je Redakcija Andersen prestala s radom, Nenad Brixy, urednik „Plavog vjesnika“, pozvao nas je sve da pišemo za njega, ali smo poziv prihvatili samo Dean Rosenzweig i ja. Redakcija „Plavog vjesnika“ bila je smještena u jednom dvorištu u Frankopanskoj ulici. Bilo je to prije nego se sagradio „Vjesnikov“ neboder.

Dean i ja pisali smo manje priloge, ali smo imali i nekoliko „udarnih“ članka na trećoj stranici najavljivanih ilustracijom preko cijele naslovnice, a onda je Deanu dosadilo, pa je prestao. Kasnije je u studentskim danima povremeno pisao za „Omladinski tjednik“ i „Studentski list“, a završio je kao sveučilišni profesor matematike. Ja sam u „Plavom vjesniku“ dobio svoju stalnu rubriku koju sam vodio nekoliko mjeseci. Bilo je to nešto vrlo jednostavno: za svaki sam broj pronašao tri vršnjaka koji su odgovarali na neka tri pitanja, ali su me vođenje te rubrike i redovni dolasci u redakciju „Plavog vjesnika“ mnogo naučili. Na Školskom radiju se sve planiralo dobrano unaprijed i polako, studiozno i sistematski pripremalo. U novinama je trebalo reagirati brzo i poštovati rokove za predaju materijala. Osvijestio sam i značaj dobre fotografije ili ilustracije za tekst, te značaj cjelokupnog grafičkog dizajna, čega u radijskom novinarstvu nije bilo.

U redakciji „Plavog vjesnika“ vladala je srdačna, kolegijalna i razdragana atmosfera. Ljudi koji su ondje radili bili su pristupačni i dobronamjerni, a Nenad Brixy (inače i pisac humorističkih kriminalističkih romana, danas najpoznatiji po tome što je kasnije prevodio „Alana Forda“) davao je osnovni ton neprekidnim pošalicama zbog kojih sam se smijuljio od trena kada sam prešao prag redakcije, pa još dugo nakon što sam izišao.

Odmalena sam volio stripove. Počelo je tako da je baka iz nekih dnevnih novina svakodnevno izrezivala strip „Švrćo“, o pustolovinama nekog malog peseka, i pripremila mi stotinjak tih nastavaka koje sam dobio kad smo se prvi put vidjeli. Nakon toga sam redovno uredno išao preko bjelovarske glavne ulice, korza, do novinskog kioska koji se nalazio u sredini i kupovao sveske Maurovićevih „Trojice u mraku“, „Plavi vjesnik“ koji je na naslovnoj stranici imao SF-strip „Den Deri“, „Politikin zabavnik“ (na ćirilici) koji je donosio „Flasha Gordona“, „Kekec“ s obiljem dobrih stripova, a u „Vjesniku u srijedu“ koji su kupovali roditelji čitao sam „Ripa Kirbya“.

U redakciji „Plavog vjesnika“ odjednom sam se našao među pravim strip-crtačima. Vidio sam ih kako dolaze i predaju najnovije table svojih radova u formatima A3 i A2: Maurovića, Julesa Radilovića, Žarka Bekera, Borivoja Dovnikovića, Reisingera... Sjedeći u uglu svjedočio sam njihovim razgovorima s urednicima, dogovorima o novima epizodama i uredničkim primjedbama na ono što su donijeli. Nikada neću zaboraviti neopisiv osjećaj kad sam u rukama držao svježe nacrtane table na velikim komadima šeles-hamera. Koliko god izgledali privlačno otisnuti na manjem formatu u novinama, originali tih majstorskih djela u veličini na kojoj se vidio svaki potez pera ili kista djelovali su znatno moćnije. Prije toga je strip bio nešto što se pojavljivalo neznano odakle, ondje sam odjednom vidio kako to izgleda „s druge strane“, život stripa prije nego se pojavi pred čitateljima.

Naravno, novinari „Plavog vjesnika“ i strip-majstori bili su znatno stariji od mene, pa usprkos njihovoj srdačnosti i pristupačnosti nismo mogli postati kolege koji zajedno idu na piće. Bio sam zahvalan što me ne tjeraju iz svog društva i dozvoljavaju da postrance pratim što se zbiva.

Mnogo godina kasnije postavilo se pitanje tko će govoriti oproštajni govor na sprovodu Nenada Brixya. Prihvatio sam se toga uvjeren da nitko od onih koji su dolazili u obzir osim mene ne zna sve ono što bi trebalo reći takvom prilikom. Počeo sam govoriti, rekao što sam naumio otprilike do pola, a onda sam se rasplakao tako da dalje više nisam mogao izreći ni riječ. Nikada ranije ni kasnije mi se tako nešto nije dogodilo. Stajao sam za mikrofonom pred mnoštvom okupljenih ljudi i nezaustavljivo tulio, od suza nisam ništa vidio, i to je zapravo bilo najprimjerenije i najiskrenije što sam mogao napraviti.

- 21:26 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>