glatko, kao po loju

subota, 29.10.2011.

Zvanično nas je u porodici bilo nekoliko puta više i umirali smo nekoliko puta češće nego što je to faktično bio slučaj, naročito u gimnazijsko doba kada sam svako malo tražio od razrednika da mi opravda izostanak s nastave zbog nekog smrtnog slučaja. Posljednji put sam iskoristio taj izgovor u vojsci. Gulio sam vojni rok u Danilovgradu pored Titograda i svaki dan sam primao svježe novine. Jednoga dana je u novinama osvanula osmrtnica nekom imenjaku i vršnjaku mog oca, potpisana samo s „ožalošćena obitelj“ i ni pet minuta nakon što sam to uočio bio sam ispred komandanta kasarne, gurao mu novine pod nos i tražio tjedan dana izvanrednog odsustva.

Taj nenadani odmor mi je došao kao naručen, ali trebalo je paziti da se vratim nazad na vrijeme, određenog dana do ponoći, da sve prođe glatko jer bi se u slučaju bilo kakvog zapinjanja pojavila vjerojatnost da me oficiri zatraže neku službenu potvrdu, recimo očevu smrtovnicu, a onda bih se našao u grdnoj nevolji. Zbog toga sam već prvog dana u Zagrebu provjerio sve vozne redove za povratak. Mogao sam se vratiti avionom do Titograda, ali to je bilo nepouzdano. Avion je letio prema voznom redu dva puta sedmično, doduše upravo i tog dana kad sam se trebao nacrtati u kasarni, ali je jesenje vrijeme bilo nepouzdano, kašnjenja u polijetanju obavezna, a moguće čak i da let odgode za naredni dan. Zbog toga sam se odlučio na povratak vlakom. Nezgoda je bila da je vlak kretao neljudski rano, u četiri ili pet ujutro, zatim se putovalo cijeloga dana, ali je barem bio pouzdan.

Odlučio sam, dakle, putovati vlakom, a da ne bih zakasnio mislio sam uopće ne spavati. Mlada gospođica M. odlučila mi je pomoći da ne zaspem, a imala je i automobil kojim me je obećala ujutro odvesti na kolodvor. Proveli smo tu posljednju noć slobode u mom malom stanu u Zapruđu, ali u najgori tren prevario nas je san i, umjesto da se obučemo i izađemo, slatko smo zaspali.

Probudio sam se – osam sati! U trenu sam bio potpuno razbuđen i u panici. Da istog časa jurnemo automobilom ne bismo stigli vlak ni do Sarajeva. Preostao je samo avion za kojeg ne samo da nisam imao kartu nego nisam znao ni kada kreće. Još oblačeći se nazvao sam telefonom aerodrom. Srećom je u službi u bio moj prijatelj Nikša, osovina zagrebačke kontrole letenja. Sjećao sam se u kakvom je bio stanju kad smo se rastali oko ponoći i zabrinuo sam se kako će avioni tog dana letjeti. Zavapio sam „Zakasnio sam na vlak!“ i više ništa nisam trebao objašnjavati. On je rekao samo – avion za Titograd treba poletjeti za dvadeset minuta, neka požurim.

Stuštili smo se niz stepenice ne čekajući lift, mlada gospođica M. je jurnula autom prema Velikoj gorici tada još dvosmjernom uskom cestom, trebalo nam je pola sata do aerodroma. Srećom je u međuvremenu Nikša pripremio doček.

Na ulazu u aerodrom u uniformi stjuardese JAT-a čekala je Blanka Bakula, moja daleka rođakinja koja je išla i u istu gimnaziju kao ja, te bila najbolja prijateljica moje djevojke tokom prvih godina studiranja. Dočekala me je pružajući avionsku kartu. Putem do šaltera gdje je trebalo predati prtljagu dao sam joj novce za kartu, a ona je stigla reći samo „Sve sam sredila!“. Na šalteru za prtljagu sjedila je jedna cura s kojom sam imao kraću, ali nezaboravnu avanturu nakon što smo se upoznali ispred „Zvečke“, koja nam je ostala u najboljoj uspomeni. Pred njom je bio znak da ne radi, pa su svi ostali putnici čekali pred ostalim šalterima. Blanka me je odvela pravo njoj, predao sam kofer, iza nje je cupkao neki čovječuljak koji ga je odmah prihvatio i nestao u stražnjim hodnicima odnoseći ga. Cura je već imala za mene ispisanu aerodromsku kartu za ukrcavanje, izmijenili smo smiješak i Blanka me je povukla dalje, a ona uklonila znak da ne radi i odmah se pred njom stvorio red od pedesetak putnika.

Iza pulta pred izlazom iz zgrade na pistu stajala je u uniformi aerodromske stjuardese djevojka s kojom sam imao jednu ljetnu romansu u Makarskoj, koja je za oboje ostala u lijepoj uspomeni. Ni ne gledajući aerodromsku kartu otvorila je vrata da izađem.
Neposredno iza izlaza stajao je prazan autobus, a na otvorenim vratima stajala je Vesna G. koju sam itekako dobro detaljno poznavao iz brojnih erotskih pustolovina i mahala mi da požurim. Uskočio sam u autobus i on je krenuo ni ne zatvarajući vrata, te me dovezao do stepenica kojim se uspinjalo u avion.

Na vrhu stepenica stajala je u crvenoj uniformi uskoj u struku i kratke suknjice Jasna M., moja susjeda i prva ozbiljna djevojka u životu. U ono su vrijeme i aerodromske i zračne stjuardese bile obučene otprilike kao mažoretkinje i sve mi ih je bilo drago vidjeti. Uspinjao sam se prema Jasni i napokon mi je laknulo. Uspio sam! Da smo se dogovarali i danima planirali ne bismo se uspjeli bolje dogovoriti. Cure su me predavale jedna drugoj kao ekspresnu pošiljku. Sve je teklo glatko, kao po loju. Dok nije zatrebalo nisam ni znao da sam imao zrakoplovstvo u šaci.

Nikša je s vrha kontrolnog tornja vidio kada sam ušao u avion, da su se vrata zatvorila, i tek tada je pilotu dao odobrenje da može poletjeti.

Dok me je Jasna M. vodila prema sjedištu prošao sam pored delegacije najviših hrvatskih političara koji su putovali u Crnu Goru i rogoborili zašto polijetanje toliko kasni bez ikakvog vidljivog razloga ili objašnjenja.

Bio sam toliko zadovoljan da sam propustio išta im dobaciti, već sam se samo opustio na sjedištu i gledao kako Jasna M. prilazi prvo meni i pita:

- Kavu ili čaj?

U ono se vrijeme u avionima još smjelo pušiti, pa sam smireno pripalio cigaretu, okrenuo se prozoru i gledao kako izbijamo iznad oblaka.

- 09:52 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>