razgovori početkom devedesetih

ponedjeljak, 10.10.2011.

Novi šef je započeo razgovor tako da je izvadio novčanik, iz njega iščeprkao posjetnicu i bez ikakve najave ili objašnjenja bacio je nasred stola. Bilo je čudno jer onda nije svatko imao posjetnice, a obično su se uručivale na kraju razgovora nakon što bi netko zapitao „Možete li mi dati svoju adresu?“ ili je onaj drugi predložio „Izvolite, uzmite posjetnicu s mojim telefonskim brojem“. Što će mi njegova posjetnica kad je čovjek postao novi šef i viđat ćemo se svaki dan?

Dohvatio sam posjetnicu i pogledao. Na njoj je pisalo „Jurko Jurić“, a ispod toga gdje obično stoji titula ili funkcija, pisalo je samo „Hrvat“. Što sad to znači? Je li titula ili zanimanje? Moglo je isto tako pisati i „dvonožac“, ali nije. Osjetio sam kako mi se podiže tlak, kao da i ja nisam Hrvat, ali mi ne pada na pamet nositi transparent na kojemu bi to pisalo, pa ispada kao da sam manji Hrvat od njega.

„Hrvat!“, uskliknuh. „Baš nam treba jedan Hrvat!“.

„Što? Zar nema Hrvata?“, ozbiljno će on.

„Kako da ne?! Svi smo Hrvati, osim nešto Srba i Slovenaca, uključujući i njih…“, on se namrgodi. „Ali imamo i zabušanata, mediokriteta, mitomana, tračera, kleptomana, erotomana, daltonista, budista, mucavaca i smotanaca. Jedan Hrvat će u svakom slučaju poboljšati strukturu.“

„Hrvat je nacionalno određenje!“, upozori me.

„Zar? A ja sam mislio da je to karakterno…“

„Pa je i karakterno“, prekine me. „Hrvati su… karakterom…“

„Znam, znam“, prekinem ga ja. „Hrvati su viši od metar i devedeset. Oni manji su manje Hrvati, nisu pravi Hrvati, po njima se ne može računati koliki su. Pitanje jesu li uopće Hrvati ako nisu u potpunosti Hrvati! Ne može se mjeriti hrvatstvo po kepecima!“

„Jel' se ti to zajebavaš s ozbiljnim stvarima?!“, prijeteći se zapilji u mene. „To su ozbiljne stvari!“

„Kako bih se zajebavao s nečim što je zajebancija samo po sebi upravo po tome što je ozbiljna stvar?! Smrtno sam ozbiljan. Lavina može krenuti od male grude!“, sudeći prema predstavljanju nastavak nije izgledao obećavajući.

Nema sumnje da je razgovor bio ozbiljan, a naknadno se pokazalo i da je imao ozbiljnih posljedica, počevši od toga da me novi šef od samog početka nije volio. Dvadeset godina kasnije izgleda neuvjerljivo i gotovo nevjerojatno da su se takvi razgovori ozbiljno vodili, ali posljedice su toliko prisutne da ih nitko ne dovodi u pitanje, svi ih uzimaju kao normalnu i nepromjenjivu datost. Tada novi šef je u međuvremenu materijalno osigurao svoju obitelj za naredne tri generacije, postao istaknuti uglednik i završio u zatvoru, ali mu ništa neće nedostajati kad izađe. Ja imam petnaestak godina manje radnog staža nego što bih inače imao, ali to ne igra nikakvu ulogu jer mirovinu ionako neću dočekati, a da je i dočekam od nje ne bih mogao živjeti.

Završio sam razgovor proročanskim riječima:

„Druže“, rekoh mu (tako samo se tada titulirali). „Ne bu dobro… Ne bu dobro…“

- 19:07 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>