 Nasta raspra. Banknota je kolala iz ruke u ruku. Bila je crvena, na njoj je pisalo 100 DINARA i bila je naslikana neka djevojka iza koje se vidio Dubrovnik. Takva novčanica ne postoji! To su strani novci! Kako bi bili strani novci, kada piše DINARI i JUGOSLAVIJA i svašta još na našim jezicima?! Ma to je srećka! Evo tu piše broj, pa ako izvuku taj broj, onaj koji ima srećku dobije 100 dinara! Ako je srećka, onda je zastarjela. Ima i datum na njoj, davno prošao. To je nekakva bezvrijedna reklama! Da nije bezvrijedna, zašto bi je netko bacio? Na kraju nam dojadila prepirka, novčanica je bačena na isto mjesto gdje je i nađena, a dečki požurili kamo smo nakanili. Ja ostao zadnji i pokupim je. Naime, ja sam tada bio jedini koji je čitao novine. Dobro, ne baš sve u novinama, ali sam ih svakodnevno prelistao u potrazi za dječjom stranicom. I prisjetio sam se da je nekoliko dana ranije u novinama bio članak o tome da se puštaju u opticaj nove novčanice, uz članak su bile i slike, ali sam ih zaboravio. Moju tvrdnju o tome svi su ismijali. Novci su oduvijek i zauvijek isti! Doduše, postoje i stari novci, ali oni su stari barem tisuću godina ili su iz Austro-Ugarske. Dečki na jednu stranu, ja na drugu. Oni odprašili dalje, ja nazad. Čim sam se vratio doma, bacim se na stare novine i nađem članak. I vidim - novih sto dinara je upravo ono što imam u džepu! A sto dinara je tada bila lova do krova! Ne samo za one mlađe od deset godina! Informacija je novac. Znanje je novac. Doduše, ne uvijek, ali onaj koji to ne zna nikada se neće moći uvjeriti u suprotno.  Dvadesetak godina kasnije bio sam elastičan i brz mačak, a veljača je trajala cijele godine. I jednog dana, šećem kroz grad oko Trga Republike oko podneva, gužva je bila jača no obično, kad iznenada - ispred restorana za samoposluživanje "Mosor" na početku Petrinjske - novci! Puf! Kao da su se od niotkuda stvorili na asfaltu, na dva-tri koraka ispred mene, među gomilom nogu koje su prolazile. Munjevito se sagnem i - čap! - zgrabim podeblji smotak, iako se već četiri-pet drugih ruku ispružilo prema njemu. Uspravim se čvrsto držeći smotuljak u šaci pritisnutoj na prsa i s visoka osmotrim one koji su još bili sagnuti uokolo u nevjerici kako su novci uspjeli nestati brže nego su se pojavili. Na to iz gomile prolaznika pred mene iskoči izbezumljena baba, kao s ringišpila iz Bedekovštine, i zakrešti: - To su moji novci! To je meni upravo ispalo! Stigao sam pomisliti da bi njezinu tvrdnju valjalo nekako provjeriti, pomislio sam i da je upitam koliko je novaca u snopu, ali sam istovremeno i snimio krajevima očiju kako se oni koji su se uspravili napuhuju, a još nekolicina koji su sve vidjeli nas okružila, a još njih usporava i zaustavlja se, i već su doprli prvi uzvici sa strane: - To je moje! Daj meni!… Pogledam babu i zgrane me njezin izraz lica. Na njemu se jasno vidjelo da joj je pitanje da li će dobiti te novce pitanje života i smrti. Ispružim ruku i pružim joj ga. Ona zgrabi smotuljak, munjevito se okrene, iznenađujuće brzo šmugne kroz obruč oko nas koji se upravo zatvarao, začuđujućom brzinom za svoje godine otrči niz Jurišićevu probijajući se kroz prolaznike i učas nestane. Adrenalin koji je naglo uskipio kod okupljenih na taj prizor nađe oduška u eksploziji smijeha koji ju je ispratio. Nikome nije ni palo na pamet da jurne za njom. Em je bila vraški brza i okretna, em je ispalo da sam, predavši ga njoj, zapravo svjedok da je njezin. Bio je to debeo smotuljak novaca, ali nikada nisam požalio što sam joj ga dao. Trebalo joj je više nego meni. I, tko zna, možda ga je zaista ona i izgubila? LJeto 1975. godine proveo sam kod tetke u Los Angelosu. Ona stanuje na Redondo Beachu, kvartu luksuznijih kuća i bogatijih stanovnika. Njen pokojni muž Frank običavao je ustajati vrlo rano i prije posla trčati sat vremena. Nakon nekoliko dana i ja sam mu se pridružio. Prvo smo trebali usuglasiti što je trčanje, a što jogging. Runing verse/contra jogging. O.K., jogging. Nije loše. Prebacuješ se s noge na nogu, usput gledaš naokolo, pričaš s onim koji cupka pored tebe. Možeš tako koliko god hoćeš, a ipak se dobro razgibaš i oznojiš. Izlazili smo iz kuće točno u šest. Na kratkom putu do obale pridruživalo nam se još sedam-osam joggera iz susjedstva, a zatim smo svi zajedno kaskali duž one pješčane plaže koju znate iz filmova o surferima i televizijskih serija o prsatim spasiteljicama neplivača. U šest ujutro plaža je prazna, osim tu i tamo ponekog fanatičnog surfera koji s daskom ulazi u valove. Mi smo se kretali po pločniku na vrhu uzvisine kojim završava pješčani dio obale, dovoljno širokom da se mogu mimoići i dvije grupe poput naše. Putem su se komentirale jutarnje vijesti, razmjenjivali tračevi ili nastavljale rasprave na teme koje su se u nastavcima razvlačile danima. Povremeno bi netko napustio našu grupu i pridruživao se nekoj od drugih grupa koje su nailazile ili bi se nama netko priključio. Sve u svemu, zgodno. Između pločnika i prometnih traka ceste iscrtana su mjesta za parkiranje, a uz svako je i automat za naplaćivanje. Preko dana treba imati sreće da se ondje pronađe mjesto, ali dok smo mi prolazili sva su mjesta bila prazna. Kako bi preko dana nekome tko je htio uplatiti parkiranje ispao novčić i otkotrljao se pod automobile, pa ga se nije moglo pronaći ili izvući, ujutro, kada smo nailazili, obavezno smo na putu od nekoliko milja pronalazili i nekoliko kovanica. Bili su to kvoteri, četvrt dolara u metalu. I premda su svi joggeri bili pripadnici dobro potkoženog sloja, skupi doktori, uspješni psihijatri, trgovci nekretninama, mešetari na burzi i slično, svijet koji godišnju zaradu broji u milijunima dolara, svatko od njih je vrebao kao kobac da upravo on pronađe kvoter. Onaj koji bi prvi zapazio metalni kružić je uzviknuo, bez zaustavljanja se saginjao i pobjedonosno ga podigao, a ostali se snuždili što im je promakao. Tretirali su to kao dobar znak da je dan dobro počeo, te će i ostali poslovi preko dana biti jednako berićetni. Bio sam uvjeren da ih tako pronađenih četvrt dolara više raduju od bilo koje tisuće dolara koje će taj dan zaraditi. Lako sam mogao zamisliti bilo kojega od njih kako sklapa poslove s bilo kim drugim iz grupe, i gentlmenski, prijateljski mu spušta cijenu za stotinjak ili tisuću dolara ili za koji postotak od milijunskog posla, ali pronađeni kvoter ne bi prepustili ni po koju cijenu. Bio je jedan naročito zagrižen, suvlasnik neke naftne kompanije. Svi su smatrali da je seronja jer je uvijek trčao pet metara ispred ostalih, pa je svakog jutra uspijevao sakupiti pola dolara, dolar ili više, ali nitko se nije bunio. Kad mu je toliko stalo, pa neka mu, ali njega se zato nije ni ubrajalo u konkurenciju. On je pri svakom nalazu likovao kao da je pronašao novi naftni izvor, ni ne primjećujući kako ga svi promatraju kao malog kretena i nikome ne nedostaje što trči toliko naprijed da se ne moraju s njim razgovarati. No zato kada bi propustio koji novčić, a oni iza njega ga pronašli, izrugivanje dugo nije jenjavalo. Kako sam se priključio Frankovim jutarnjim joggerima, tako sam odmah postao jedan od uspješnijih nalaznika kvotera. Ništa čudno, bio sam najmlađi, vid mi je vjerojatno bio najoštriji, a njihovi tračevi me nisu zanimali koliko njih, pa sam s većom pažnjom mogao zvjerkati pred sebe. No ništa se ne može mjeriti s uspjehom koji se vjerojatno još i danas prepričava među bogatašima na Redondo Beachu. Grupa je tog dana bila u punom sastavu, ali se nešto razdvojila. Seronja-naftaš je jurio ispred sviju, a glavnina grupe se podijelila u dva paralelna reda koji su nastupali jedan iza drugoga. Ja sam nešto zaostao i slijedio ih usamljen na začelju. I odjednom, nasred pločnika kojim su već protutnjala tri reda mojih prethodnika, zeleni smotani papirić... Stanem, podignem ga, razmotam, a ono - novčanica od dvadeset dolara! Uzviknuo sam da objavim nalaz, no kada su vidjeli što sam pronašao, nastala je pomutnja. Joggiranje je prekinuto, svi se okupili. Naftaš je grizao prste i skoro zaplakao, ostali se konsternirali - kako su mogli previdjeti dvadeset dolara?! To je odgovaralo prosječnom tromjesečnom utršku pronađenih četvrtnjaka. Bilo je raznih teorija, sve su bile više-manje točne. Oni su kaskali u grupi i razgovarali, ja sam joggao osamljen, pa sam se mogao potpuno usredotočiti na gledanje pred sebe. Timski rad ima svojih prednosti, ali neke stvari može ostvariti samo usamljeni pojedinac. Oni su tražili i očekivali kovanicu, pa su previdjeli daleko vrjedniju novčanicu. Postavljeni okviri pomažu da se ne rasipaju snage na nebitno i suvišno, ali i sprečavaju vidjeti ako je izvan okvira ostalo nešto još značajnije. Novci leže na cesti, ali mogu ležati dovijeka ako ne nađu svog nalaznika. Ako još niste pronašli novce ne cesti, ne znači da ih nema, nego da trebate još poraditi na sebi ukoliko ih želite naći. Vrativši se u Zagreb, pokušao sam nastaviti s joggiranjem. Ali, nu vraga! Stanovali smo u Reljkovićevoj ulici pored Trga Francuske revolucije. Smislio sam dobru trasu prema Črnomercu, pa nazad uz prugu. No kako sam počeo trčati, tako su odmah milicajci trčali za mnom. Trčali su, jurili me autima, zviždali, presretali me … Kog vraga trčim? Pa još rano ujutro?! Da nisam što ukrao, pa bježim? Osobne isprave! Da nisam koga orobio, ubio, nešto zapalio? Uznemirujem građane! Rano ujutro se dozvoljava samo sprint na kratke staze, za tramvajem. Podrivam poredak! Kakvo je to ludilo - trčati bez veze? Zbog kondicije? Kakva treba kondicija mladiću u dvadesetima? Tu nisu čista posla! Jesam li bio u inostranstvu? Aha! Sumnjivo! Napokon mi je dosadilo objašnjavati se s milicajcima, pa sam odustao od jutarnjeg trčanja. Stanovali smo u jednosobnom stanu. Majka se smjestila u sobi, a sestra i ja pregradili kuhinju i u pregrađenom dijelu postavili krevet nasuprot kreveta. Dok sam još studirao, običavao sam ustati rano, prije svih, i učiti. Često sam se osjećao skučeno u uglu kuhinje, pa sam s knjigom i papirima silazio u park. I tako, sjedim ja jedno jutro, tek što je svanulo, u parku ispred Zapadnog kolodvora presamićen preko naslona klupe sa skriptama na koljenima, ptičice Lagviča pjevaju uokolo, kad odjednom začujem iza leđa kako se drapaju automobilske gume i urla mašina. Lagano se ispravim i još polakše okrenem, a ono iza ugla izjurio milicijski automobil, zaletio se prema meni, bez oklijevanja skrenuo na pločnika, sa pločnika na travu, pa preko cvijeća, sjurio se kao zmaj i zaustavio tik pred klupom na kojoj sam sjedio. Milicajci nisu ni zagasili motor, već odmah otvorili sva četvera vrata; nisu ih ni otvorili, a već je iz svakih vratiju iskočio po jedan izvlačeći odgojnu palicu iz pojasa. No kako su iskočili, tako su ugledali papire razastrte na sjedištu klupe oko mene i ukočili se, a kako sam se ja do kraja okrenuo, spazili su i skripte na mojim koljenima. I gledamo se. Ukipljenost prekine jedan izustivši s poštovanjem: - A, student? Lagano klimnem glavom: - Aha. Na to oni, sva četvorica, samo splasnu, uvuku se nazad u svoje vozilo, zatvore vrata i vozeći polako unazad, tiho i pažljivo kao da ne bi koga probudili, povuku se po vlastitim tragovima i nestanu od kuda su i došli. Ova anegdota nema veze s pronalaženjem novaca na cesti, samo sam je se prisjetio zapisujući kako su milicajci jurili za mnom dok sam pokušavao joggirati Črnomercem. Svašta bi se moglo reći za tadašnje organe narodne vlasti, ali navedena priča svjedoči da su u nekom trenutku počeli cijeniti znanje kad su se s njim susreli ako su ga mogli prepoznati. Koju godinu kasnije, sredinom osamdesetih godina, izišao sam iz „Zagreb filma“ u Vlaškoj ulici oko podneva i zaputio se prema centru grada. Iznenada, dok sam prolazio pored nekog izloga s cipelama, na nekoliko koraka ispred sebe spazim podeblji smotuljak novčanica. Munjevito se sagnem i zgrabim ga ispred tri ruke koje su bile već na pola metra do njega. Uspravim se u suočim s tri para užarenih očiju. Jedan od njih odmah reče: - To je moje! Slučajno sam zamijetio kako je taj čovjek dolazio u susret, dakle nije prošao preko tog mjesta, pa mu nije moglo ni ispasti. Odrežem grubo: - Odjebi! On se pokunji i produži. Gledam se s preostalom dvojicom. Jedan zavapi: - To sam ja izgubio! Za njega nisam znao otkuda se stvorio, pa zapitam čvrsto držeći novce u stisnutoj šaci na prima: - Koliko novaca ima? Čovjek otvori usta pokušavajući smisliti što bi rekao. Preduhitrim ga: - Nestani u skokovima! Treći samo stisne vilice i zaškripi zubima. Vidio je da nema smisla išta pokušati, odmaknuo se nekoliko metara, zaustavio i ostao stajati buljeći u mene. Vidjelo se kako mu moždani kotačići rade. Nije znao kako bi izmamio nalaz od mene, ali nije imao snage ni pomiriti se s tim, pa je smišljao što bi mogao napraviti. Odlučio sam se ne obazirati na njega. Stao sam uz rub pločnika i promatrao gomilu koja je tekla pored mene na obje strane kao i gužvu na suprotnoj strani ulice. Pokušavao sam uočiti da li se itko ponaša drugačije, da li opipava džepove, zagleda po tlu, vrluda, izgleda kao netko tko nešto traži… Ništa. Svi su hodali za svojim poslovima bez ikakvog oklijevanja. Preostalo mi je samo spremiti novce za koje nisam ni znao koliko ih je, osim da ih je mnogo, i otići svojim poslom, ali me je u tome donekle sprečavao i onaj treći čovjek koji je i dalje stajao pet metara od mene i vrebao što ću učiniti. Ušao sam u dućan s obućom ispred čijeg izloga sam pronašao novce. Možda je netko gledao cijene cipela, izvadio novce da prebroji koliko ima, pa ih nepažljivo spremio i ispali mu. U dućanu su bila dva prodavača. - Oprostite, da li je netko od vaših mušterija nešto izgubio? Novci! Oni odmah predlože da ih ostavim kod njih, pa će oni dati onome za koga primijete da ih traži ili ih zapita. Pogledam ih tako da sam odmah presjekao izljev njihova entuzijazma. - Zapišite broj mog telefona, pa ako će netko znati reći koliko je izgubio, naći ćemo se i vratiti ću mu! Ostavio sam broj telefona u dućanu i izišao na otvoreno. Ponovo sam stao i osvrnuo se. Onaj priljepak se izgubio. Nitko nije izgledao kao da nešto traži, niko kao da je nešto upravo izgubio. Nije mi preostalo ništa drugo nego produžiti putem kojim sam prvotno krenuo. Osjećaj da sam nenadano nagrađen s neba znatnom sumom koja počiva u mom džepu bio je vrlo prijatan. Pričeka ću dan-dva da budem siguran da se nitko neće javiti, a onda je sve to moje! Na prvom semaforu zaustavilo me je crveno svjetlo. U trenu je oko mene stajalo još dvadesetak ljudi, a dvadesetak ljudi se zaustavilo da drugoj strani pješačkog prelaza, a obje grupe su se iz trena u tren povećavale. Pored mene se zaustavio par mojih godina. Iznenada muškarac reče ženi tako da sam i ja čuo: - Upravo sam izgubio novce… Zamalo sam se nasmijao. Kud da nađe upravo mene i upravo u trenu kad stojimo jedan pored drugoga povjeri tako nešto?! Mora da je vidio izdaleka što se dogodilo, neprimjetno me pratio i sad pokušava jedino što mu je palo na pamet vidjevši da prilika neće dugo trajati. Okrenem glavu prema njemu i posprdno upitam: - Koliko si izgubio? On bez krzmanja bubne: - Petsto sedamdeset i jednu hiljadu. To me zbunilo. Da je rekao „mnogo“ ili „petstotinjak tisuća“ odmah bih ga otpisao uvjeren da iskušava sreću procijenivši izdaleka koliko bi novaca moglo biti u smotuljku koji sam pokupio. Ali „petsto sedamdeset i jednu hiljadu“? Rekao sam: - Pričekaj! Okrenuo sam se, otišao do zgrade, licem uza zid izvadio novce i držeći ih tako da nitko ne može vidjeti izbrojao koliko ih ima. Pet stotina sedamdeset i jedna tisuća! Okrenuo sam se, pružio čovjeku novce i rekao jedino: - Evo! Zgranuto je prihvatio, a kako je na semaforu svjetlo upravo kanilo ponovo pocrveniti, odmah sam požurio da još stignem preći i ostavio ga skamenjenog na mjestu. Gdje me nađe?! Kako se sjetio reći što je rekao poznatoj na koju je naišao upravo u trenu kad su se zaustavili pored mene između svih tisuća ljudi koji su prošli onuda za vrijeme dok se sve to događalo? U životu ima takvih koincidencija da je teško vjerovati da su zaista slučajna poklapanja. On je ostao s novcima od kojih se već oprostio, a ja produžio s mislima kojih se još dugo nisam oslobodio. Svašta čovjeka u životu snađe. Ubrzo nakon događaja koji sam maloprije opisao dogodilo mi se da sam se politički opako ozloglasio. Da sad ne gnjavim pojedinostima, i danas mislim da je strana za koju sam se založio bila u pravu, ali nas je kontrastrana nadjačala i eliminirala s javne scene. Ostali smo temeljito ocrnjeni kao krajnji negativci, a ja bez posla, bez ikakve mogućnosti da išta objavim i time zarađujem, neformalno - ali tim snažnije - osuđen na iščeznuće. Stanovao sam tada u rijetko naseljenom kraju gdje je u krugu od pet kilometara bio svega jedan dućan, jedna birtija i ambulanta, gdje sam sretao malo ljudi, a većina me je poznavala od djetinjstva pa nisu vjerovali svemu što su o meni lajali televizija, radio i novine i to mi je odgovaralo. Birtija se zvala „Bijeli koralj“ i u njoj su se svakodnevno sastajali ljudi iz susjedstva. Zatvarala je između jedanaest navečer i ponoći, nakon toga sam otpratio kući, nedaleko, djevojku s kojom sam se tada družio, a nakon toga šetao još sat vremena sa psom po pustim okolnim ulicama. Jedne noći, iznenada, u jednoj od tih pustih ulica, točno ispod svjetiljke ulične rasvjete, nasred pločnika, spazim smotuljak novaca. To je bilo čudno jer sam ja kao noćni šetač psa znao da tom ulicom malo tko hoda, a u to vrijeme nitko. Rijetki stanari prolaze jedino automobilima i ulaze pravo u garaže. No smotuljak novčanica je ležao kao osvijetljeno reflektorom na praznoj pozornici, u to nije moglo biti sumnje, kao da je ostavljen da ga se ne može previdjeti. Stajao sam nad njim i nisam se ni sagnuo da ga pogledam i razmišljao - koji je to vrag? Skrivena kamera? Nije bilo u blizini ni novčanika ni ceduljice da mogu otkriti kome je to ispalo, ništa, samo novci, i to mora da ih je bilo poprilično. Nakon kraćeg premišljanja nastavio sam dalje ostavivši ih da i dalje leže. Onaj tko ih je izgubio mogao bi se vratiti istim putem, pa neka nađe. Ujutro me pas probudio već prije šest sati - spopao ga proljev. Znao sam da je proljev u pitanju jer me inače ne bi budio. I zaista - bio je proljev. No kad sam se već probudio, obukao, izišao van u prohladno jutro, produžio sam još pet minuta hoda do mjesta gdje sam navečer ostavio novce - i dalje su ležali ondje. A i trebali su mi. Po danu će biti vidljivi i onima koji će proći automobilima, stat će netko kome ne pripadaju pa će ih uzeti, netko kome ni ne trebaju, a meni su baš trebali. Smirene savjesti sam ih pokupio i izbrojao. Bilo je dovoljno da mogu preživjeti tri dana. Tri dan kasnije na istom mjestu u isto vrijeme - ponovo smotuljak. Ponovo sam stajao nad njim i razmišljao - ovo više ne može biti slučajno. Ponovo sam produžio, ali sam se vratio već za sat vremena i novci su me čekali. Nije me to začudilo jer onuda u to vrijeme zaista nitko nije prolazio. Uzeo sam ih i ponovo bio podmiren za tri dana. Tri ili četiri dana kasnije situacija se ponovila. Taj put sam uzeo novce bez oklijevanja, ali sam razmišljao o njima još više. Sad više nisam vjerovao da je to netko slučajno izgubio, već sam bio uvjeren da ih je netko namjerno ostavio. Zašto bi to napravio? Jedino što mi je padalo na pamet bilo je da je to napravio netko tko zna raspored mojeg kretanja i moju situaciju, tko zna da mi je potrebno i ostavlja to malo vremena prije nego ću naići. Sa svakim novim pronalaskom novaca bio sam u to sve uvjereniji i uzimao bez ikakve grižnje savjesti. Zašto bi netko tako nešto radio? Ponovo mi je samo jedno padalo na pamet. Nisam vidio drugog objašnjenja osim da je to netko tko je simpatizirao ono za što sam se zalagao i zbog čega sam nastradao, da mu je žao nevolje u kojoj sam se našao i da je odlučio da mi pomogne. Zašto je odabrao upravo takav način moglo je imati nekoliko objašnjenja. Recimo, možda se pribojavao da bih mu se navalio za vrat ako bih znao tko je to i tražio i više, a možda nije želio da se sazna da mi pomaže da ne bi i on dospio u političku nemilost. Čak i da sam dospio u zatvor i da su me mučili ne bih mogao odati tko je nepoznati dobročinitelj, a ako se ikada situacija toliko promijeni da „moji“ povrate prethodni utjecaj bit će dovoljno da mi kaže što je radio i ja ću znati da bi jedino on to mogao znati, pa ću - valjda - biti time zauvijek zadužen. Svašta mi je padalo na pamet, ali bio sam uvjeren da je to najvjerojatnije netko tko stanuje u susjedstvu i može odbaciti novce u trenu i ostati neprimijećen, iako nisam isključivao i mogućnost da je to netko tko samo prođe automobilom, zastane na tren i baci smotuljak kroz prozor. Pronalazio sam tako novce na istom mjestu jednom, dva puta ili tri puta sedmično više od dvije, gotovo tri godine. Te sam godine uvelike proživio zahvaljujući upravo tome. Dapače, znalo se dogoditi da sam ostao sasvim bez para i kada sam prošao onuda, a novaca nije bilo, obuzimala me je i ljutnja. Zar je moj dobročinitelj zaboravio na mene? Je li se predomislio? Ako novaca nije bilo nekoliko dana već sam se i ozbiljno brinuo. Jedne večeri djevojka s kojom sam provodio vrijeme zbog nekog za ovu priču nevažnog razloga nije došla u „Bijeli koralj“. Ostao sam za šankom s četvero-petero najupornijih gostiju do samog zatvaranja. Izašli smo zajedno s gazdom koji je zaključao lokal. Gazda i ostali gosti su sjeli svaki u svoj automobil, a ja ostao sam s Ninom taksistom. Meni je bilo svejedno u kojem ću pravcu okrenuti, pa sam krenuo da ga otpratim do kuće, tim više što je on bio dobrano pod glasom i s mukom se održavao uspravno. Nije stanovao daleko, u onoj ulici gdje sam nalazio novce. Ne sjećam se više što smo putem trkeljali, mora da nije bilo odviše pametno, ali se dobro sjećam prizora koji me je zapanjio. Stao je točno pod onom uličnom svjetiljkom koja se nalazila upravo ispred njegove kuće i počeo prekapati džepove tražeći ključeve ulaznih vrata. Zanio se u posao i potpuno zaboravio na mene. Ja sam se odmaknuo nekoliko koraka i promatrao ga razrogačenim očima. Dobro sam vidio kad mu je iz jednog džepa ispao smotuljak novčanica i kliznuo niz nogavicu. Razdragan time što je pronašao ključ jurnuo je prema ulazu ni ne osvrćući se na mene. Trebalo mu je dobrih pet minuta da pogodi ključanicu pri čemu je u dva-tri navrata zamalo zaspao na nogama oslonjen na vrata. Rješenje misterije koja me je godinama mučila cijelo mi se vrijeme nalazilo pred nosom! Po zatvaranju „Bijelog koralja“ ja sam s djevojkom kretao nalijevo, a Nino nadesno. Nakon što sam se rastao s njom, prošao sam sa psom svim okolnim ulicama i stigao pred kuću za koju nisam znao da u njoj stanuje taksist Nino. Taksistima je u to doba, u toj fazi socijalizma, dobro išlo. Taksisti su bili među bogatijim ljudima. Nino je radio od ujutro do uvečer, a navečer je dolazio u „Bijeli koralj“ i trudio se nadoknaditi ono što nije mogao cijeloga dana - piti. Nije ni znao koliko novaca ima sa sobom i bezmilice je trošio. Častio je sve za šankom, a kadikad i sve u lokalu. I mene je bezbroj puta počastio, pa nisam imao osjećaj da sam ga imalo oštetio. Dok je čekao mušterije na taksi stanici čitao je ono što sam napisao, a nakon što mi je onemogućeno objavljivati često sam mu davao savjet koju knjigu da kupi ili posudi. Često je bila riječ o knjizi koje se teško ili nikako nije moglo nabaviti, pa sam mu je posuđivao iz kućne biblioteke. Često smo razgovarali o onome što je pročitao prije nego se toliko oblokao da se s njim moglo teško i ičemu razgovarati. Nekako u to vrijeme napokon sam dobio posao, i to sasvim pristojno plaćen. Od prve plaće pozvao sam Ninu na večeru i zatražio od gazde „Bijelog koralja“ da nam pripremi najbolje što može ponuditi. Objasnih Nini - zbog svih onih čašćenja posljednjih godina dok sam bio u oskudici. Za večerom mi se povjerio: - Zamisli što mi se u posljednje vrijeme događa! Svakih dva-tri-četiri dana pronađem u poštanskom sandučiću hrpu novaca, ne znam tko mi to ni zašto ostavlja! Razbijam glavu, ali nikako… - Rekao da se u nekoliko navrata čak potrudio doći kući trijezan, do kasnih sati vrebao iza zavjese, vidio je mene kako prolazim šećući psa, ali onoga tko mu ostavlja novce nije otkrio. Mnoge zanimljive teorije koje mi je nakon toga u dahu izložio spriječile mu me da mu objasnim što je posrijedi. S tim novcem dobivao je daleko više od novčane vrijednosti, dobivao je priče kakve mu nikada ne bih mogao preporučiti. Dobivao je nenapisanu literaturu koja je nadilazila svu zapisanu po tome što je on bio jedan od glavnih junaka u njoj. Literatura se - očito - može stvarati na mnogo načina i nisam imao srca to uništiti.  |
 Dogovarajući se gdje bi mogli baciti partiju šaha, obzirom na njegov prekrcani dnevni raspored i probleme s osiguranjem, odlučili smo se za Predsjedničke dvore računajući da su dovoljno veliki da ćemo u njima naći neku izbu u koju ćemo se moći zavuči.Bio je vraški topao dan, pa sam obukao laganu ljetnu košulju, ali ipak s dugim rukavima, a ne majicu. Ne znajući kakvim bi me prijekim okom mogao dočekati Protokol ponio sam i sako prebacivši ga preko ramena i pridržavao prstom za omču za vješanje. Da je netko počeo zanovijetati mogao sam ga učas obući, međutim kravatu (koliko god bila hrvatska) koju mi je supruga pripremila ostavio sam kod kuće jer bi to ipak bilo previše. Predsjednik je očigledno bio svjestan tko mu dolazi, pa me je dočekao samo u košulji, također bez kravate, diskretno razdrljen i dobre volje. Nismo se vidjeli još od vremena kad smo obijica zalazili u redakcije omladinskih časopisa i već smo zaboravili kad je to bilo posljednji put. Nismo imali mnogo vremena, pa smo se bez mnogo okolišanja bacili na posao. Ljubazna tajnica je donijela iz susjedne sobe garnituru za šah koju su poklonili sinjski alkari – stilizirane figure od neke vrste kamena, ugodno teške, ali malo nepregledne. Na trenutak smo se dvoumili tko će igrati s kojim figurama, ali nismo imali vremena čekati da nas netko iz Protokola poduči, pa sam pružio Predsjedniku stisnute ruke u kojima su bila dva pijunca različitih boja. Predsjednik je dobio crne. Krenuo sam najbanalnije moguće: E2-E4. Predsjednik je krenuo svojom igrom: B7-B6. To mi je dalo priliku da nastavim. Izbacio sam lovca s F1 na C4. On je potegnuo svog lovca sa C8 na B7. Od prvog poteza u potpunosti se unio u igru i krenuo brzopotezno. Prihvatio sam taj tempo ne znajući da li ga na to tjeraju obaveze koje ga čekaju ili je time izbjegavao bilo kakav drugi razgovor znajući da nije ni vrijeme ni mjesto koji bi nam dozvolili da završimo ijednu ozbiljnu temu koju bismo mogli načeti. Prihvatio sam i zato jer su se neke figure u gužvi slabo razlikovale od drugih (recimo skakač od pješaka), pa kako sam pretpostavio da je on s tom šahovskom garniturom upoznatiji, time se izjednačavala prednost koju sam imao dobivši bijele figure. Neka bude fer igra, makar bez milosti. Kako na dva moja poteza zapravo nije ni pokušao pripremati neko zaustavljanje nego potezao svoje, krenuo sam oštro i lovcem s C4 pojeo pješaka na F7 davši mu šah. Na djelić trenutka se iznenadio, ali nije imao što drugo nego da ga jednako brzo pojede. To mi je dalo priliku da izbacim damu na H5 i ponovo ga šahiram. Blokirao ga je pomaknuvši za jedno polje pješaka s G7. Premjestio sam damu na F3 i time ga ponovo imao u šahu. Usprkos tri šaha za redom lice mu je ostalo potpuno mirno, mogao bi dobro igrati poker. Vratio je svog kralja na početnu poziciju kao da se puž uvukao u kućicu. Pokazalo se da je Predsjednik spreman i na nepredviđene poteze i ne mogu ga pokolebati ni izbaciti iz njegova tempa. Moj sljedeći potez pješakom s D2 na D4 djelovao je kao predah. On je aktivirao konja s B8 premjestivši ga na C6. Odmah sam ga napao istim pješakom koji je produžio za jedno mjesto naprijed. Predsjednik je sklonio konja na E5 napavši mi time kraljicu. Sklonio sam je na C3 ugrozivši tog istog konja, a iza njega i kulu. Mogao ga je braniti lovcem s F8, ali je umjesto toga povukao konja na F7 ponudivši mi branjenu kulu. Nisam to prihvatio, već izišao sa drugim lovcem sa C1 na F4. Ugroženog pješaka na C7 zaštitio je pješakom s D7 kojeg je isturio na D6. Na to sam odlučio ubaciti u igru i skakača sa G1 i premjestio ga na F3. Predsjednik mu je krenuo u susret vrativši svog skakača s F7 na E5, ovaj put zaštićenog pješakom. Nije to bio jak potez, ali u brzini i ne znam koji bi bio bolji. Umjesto da pojedem tog konja svojim, skočio sam na G5. To je Predsjedniku dalo priliku da napokon pokrene lovca s F8 premjestivši ga na G7, ali i meni da nastavim prodor skakačem na E6, odakle sam ugrozio kraljicu. Predsjednik je strastveno skočio na noge, nadnio se nad tablu, maknuo kraljicu na D7, ali nije mogao zaustaviti da potpuno besplatno pojedem onog lovca na G7. Doduše, mogao sam tim skakačem i na C7, što bi mi donijelo kulu, ali bih ga izgubio. U svakom slučaju, rezultat tog poteza je bio novi šah. Predsjednik je sklonio kralja iza kraljice na D8. Dobro podnosi kad se nađe u teškoj situaciji i ne odustaje. Lovcem sa F4 pojeo sam njegova konja na E5. Njegov pješak s D6 pojeo je tog lovca. Kraljicom s C3 pojeo sam istog pješaka. Predsjednik je skakačem s G8 došao na F6 da zaštiti kulu u lijevom uglu. Dalje se ne sjećam kako je partija tekla niti mogu rekonstruirati po fotografijama. Vrlo brzo nakon toga obje kraljice više nisu bile na ploči, a Predsjednik je krenuo u ofanzivu. Dojam koji sam dobio bio je da igra da bi pobijedio, a ne zbog ljepote igre. Gadno me je stisnuo i vidjevši da se mogu izvući samo ako on napravi neki vrlo grubi previd, pretpostavivši da se to neće dogoditi, da ne gubimo vrijeme uzalud, predao sam partiju. Nakon toga zadržali smo se u kraćem razgovoru. Nadam se da sam mu zorno pokazao kakvu štetu može napraviti dama uz podršku konja kad preuzme inicijativu nakon što žrtvuje oba lovca. Rasturila mu je cijelo lijevo krilo i ozbiljno ga ugrozila. Bilo bi mi drago ako bi iz toga izvukao pouku. |
...I KAKO MU
DOĆI GLAVE? Blažene naše bake, živjele u vrijeme kada su se bračne dužnosti zadovoljavale jednom tjedno, noću, u mraku, pod jorganom! Danas ne možeš otvoriti ijedne novine, od onih za pubertetlije, preko onih za jet-set, društvenu kremu, elitu ili kako se god već nazivaju, do onih za skromne domaćice, da erotske magazine ni ne spominjemo, a da nas ne zapljusne lavina naslova poput "Kako ga privući?", "Deset načina da osvježite ljubavnu vezu", "Petnaest recepata za uskrsnuće strasti", "Dvadeset i pet savjeta kako da postanete neodoljivi", "Budite najbolja ljubavnica na svijetu!", "Kako preuzeti kontrolu u vezi", "Igre i igrice za duge zimske noći", "Ljubavni savjetnik od A do Ž", "Smršajte šest kila za osam dana", "Što treba vašoj koži" i tako dalje. A u svima njima - oralni seks. Ako ga izrijekom ne spominju, onda ga podrazumijevaju. Ono što većini naših baka ne bi palo ni na pamet, za suvremenu je ženu neizbježno, gotovo obaveza. Željko Matić, zagrebački odvjetnik u sedmoj deceniji života, koji je imao intimne kontakte s više od dvije tisuće i tri stotine žena izjavio je za 24 SATA (broj 1, 2. ožujka 2005): "Oralni seks se u mojoj tinejdžerskoj dobi prepričavao kao čudo." Nasuprot tome, danas je značaj oralnog seksa toliki da bi žene zapravo morale od jutra do večeri hodati s kranjskom kobasicom ili safaladom u ustima da vježbaju, usavršavaju se i održavaju u kondiciji da bi bile na visini zadatka kada se suoče s muškarcem svojih snova. Vraga - suoče! Za suočenje je nužno da su oči sugovornika barem otprilike na istoj razini. Bolje ne spominjati sa čim se suoče. I kakav je to sugovornik s kojim ne možeš razgovarati? Kako govoriti s punim ustima? Mož' si mislit kakve je dubokoumne razgovore moguće voditi buljeći u pupak. Nebrojeni su savjeti kako naći, ostvariti, održati, obnoviti… sreću. Od romantičnih večera za dvoje uz svijeće, izbora glazbe, prozirnih spavaćica i čipkastog donjeg rublja, izazovnog svlačenja nakon petnaestodnevne čudesne dijete, depilacije i liposukcije celulita do "budite mu najbolji prijatelj", ali sve je zaludu ako ne zinete kada otkopča hlače. Ne pomaže ni da ste bajna kao najljepša manekenka na svijetu da on kao Hugh Grant ne ode prvoj prostitutki. Ne mora biti ni prostitutka; nebrojene samo čekaju da ponude usluge i preotmu ga. Nasreću, NJEMU to nije ni od kakve koristi, jer kad mu hormoni navru nema vremena hladno razmisliti koja od njegovih poznatih se oblizuje kada ga gleda i pričekati do sutra ili prekosutra da je sretne, već nasrće na vas kao da ste jedina na svijetu, koliko god vam zubi bili stisnuti. Muškarac se u ženskoj vizuri ustoličuje kao teledirigirana raketa u kompjutorskoj igri koju samo treba dobro zgrabiti za joystick pa je se može navesti gdje god se hoće. To je, naravno, u suštini točno. No najmoćniji mediji koji promiču tu sliku, oni vizualni poput filma, televizije i fotografije u svim njezinim pojavnostima, kao i tekstualni poput literature i publicistike, pate od jednog velikog ograničenja u mogućnostima svojih prezentacija. Ne mogu prikazati olfaktorne sadržaje. Time je većini svijeta mozga ispranog televizijom i reklamama uskraćeno upozorenje na strahote koje ih očekuju, zanemarena je neizostavna prepreka koju treba savladati da bi se stvarni život uskladio sa slikom idealnoga koji se neprestano nameće - što ako je muškarčev ljubavni izdanak smrdljiv? „Što ako je smrdljiv?“ zapravo je retoričko pitanje jer je u stvarnosti gotovo obavezno smrdljiv, a može smrdjeti da te bog sačuva! Kako zadržati ljubavni zanos kada se nešto tako smrdljivo iznenada iskolači? Ne samo da se iskolači, nego se još namjesti upravo ondje gdje se mirisi najsnažnije osjećaju - pravo pod nos! Problem postoji i s muške strane. Teško je moguće održati svog najdražeg izdanaka čistog i mirišljavog duže od sat-dva, a prilika da ga se gurne u upotrebu u slučaju prvog susreta nastupa obično nakon četiri-pet sati druženja. Poznato je da je prvi utisak najvažniji, pa kako ga takvog, usaftanog i usmrđenog, gurnuti pod nos onoj na koju se želi ostaviti dobar dojam? Problem je tim veći što su žene bića kojima samo treba priskrbiti dobro uređenu kupaonicu pa svakodnevno neće iz nje izlaziti satima, da uživaju trackati se mirisavim kremama i zalijevati parfemima. Kako takvim bićima osjetljivim na higijenu i mirise pristupiti s nečim što smrtonosno zaudara? Pokušavajući naći odgovor na postavljeno pitanje pozvao sam na razgovor vrlo iskusnu prijateljicu, osobu sa zavidnom kilometražom na tom području. Njen odgovor me je toliko iznenadio da sam u prvi mah ostao bez riječi: - Ja nikada nisam srela smrdljivoga! U nevjerici sam se obrušio na nju s nizom potpitanja, ali je ona ustrajala na svom stavu. Mogao sam zaključiti jedino da je svaki put kad se našla suočena s najmuškijim dijelom muškog tijela bila već toliko uzbuđena da joj je bilo svejedno kako vonja, da to nije ni registrirala, eventualno čak da su joj snažni odor i upečatljiva aroma samo pospješivali opću uspaljenost. Kako me pitanje i dalje zanima preostaje mi samo upitati cijenjene i drage blogerice jesu li se ikada našle sukobljene s opisanim problemom i kako su ga riješile. |
 U neko se doba navalila na Mirnu ulicu napast gora od skakavaca - balavurdija s prdičkalicama. Bilo ih je pet-šest od tako petnaest do sedamnaest godina otprilike, nabavili su dva motorčića, Tomosove mopede kojima su otpilili auspuhe da ih se čulo već izdaleka, a kad su projurili pored kuće prodorni zvuk je bio nepodnošljiv. Od podruma do tavana i u najdaljim sobama oni u kolijevkama i oni na samrtnim posteljama nisu bili pošteđeni. Dripci su se počeli pojavljivati svakog popodneva i oko ponoći, od oko jedanaest do oko jedan iza ponoći, a da bi sve bilo gore vladale je strašna ljetna vrućina i nitko nije zatvarao prozore. Tek što su ljudi polijegali, a evo njih: brrrr! Prrrr! Prrrr! Prrrrrrrrrr…Mulcima je odgovaralo što u Mirnoj ulici ionako nema prometa, a ide uokrug, pa su se trkali. Na istom motorčiću proletio je čas jedan, čas drugi, ili su po dvojica sjedili na istoj dvokolici. Dobacivanja susjeda koji su iskakali na prozore, molbe, psovke i kuknjava samo su ih razgaljivala. Nakon trećeg dana nespavanja susjedi su razgovarali samo o bukačima. Nitko ih nije poznavao, pa da se moglo požaliti njihovim roditeljima. Nije bilo načina da ih se zaustaviti niti ih se moglo uloviti jer su vješto izbjegavali one koji su istrčavali iz kuća. Pokušavali su ih stići autima, ali su na izlazu iz ulice utekli u park među grmlje gdje ih ni jedno vozilo na četiri točka nije moglo slijediti. Učestale žalbe iz susjedstva domamile su organe reda. Milicijski automobil demonstrativno se parkirao na početku ulice, proveo ondje dva sata, ali su ga napasti vjerojatno vidjele iz daleka jer su se pojavile tek kad je otišao. Teror je potrajao cijelu sedmicu. Sedmog dana oko ponoći, kad su već napravili peti krug, iz kuće je izišao Mali Nikola sa svojih dva metra i sto i dvadeset kila noseći zračnicu u ruci. Prvi motorčić je proprdekao pored njega. Mali Nikola je smireno podigao pušku i ispalio metak. Krik vozača koji ga je dobio u guzicu nadjačao je na tren praskanje auspuha, motorčić se zanio, ali je uspio održati smjer i nestao iza ugla. Mali Nikola je smireno prelomio cijev, napeo pušku, ugurao drugi metak i tek što je zaklopio pušku projurio je drugi motorčić. Taj je vrisnuo još jače, ali je i vozač na njemu uspio umaknuti. Otišli su, ali se nisu vratili ni te noći ni ikada više. I tako je problem uklonjen, učas i efikasno. O-kej, istina da u ovoj priči Dobro pobjeđuje Zlo, ali svjestan sam da nije odviše politički korektna. Gdje je tu pedagoški pristup, gdje je tu pravna država? Gdje bi došli kada bi građani uzeli pravdu u svoje ruke, kada bi sami kažnjavali bez suđenja? Ova priča se eventualno može uzeti tek kao ilustracija marksističkih teorija o ulozi sile u povijesti ili upozorenje kako je malo potrebno da nam se ulice pretvore u Divlji zapad. Moglo bi se razglabati bi li bilo primjerenije da je čin Malog Nikole bio plod zajedničkog dogovora ili ga tada uopće ne bi bilo. No nitko time ne razbija glavu jer je problem ubrzo nakon što je uklonjen zauvijek zaboravljen i mir se vratio u Mirnu ulicu. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
