sve fino, pa nakrivo

ponedjeljak, 25.07.2011.

zapis za arheologe

U petak sam oko podne svratio na benzinsku točionicu jer mi se auto vukao na posljednjim kapljicama goriva. Račun je iznosio 291 kunu. Bezbrižno sam pružio karticu za naplatu znajući da mi je nekoliko dana ranije na račun sjeo popriličan honorar, a nekoliko sati ranije platio sam s tom karticom u dućanu. Na moje iznenađenje, kartica je izazvala samo poruku „transakciju nije moguće provesti“. Srećom sam u novčaniku imao dvjesto pedeset kuna u novčanicama, po džepovima još četrdeset, a na podu auta sam pronašao kovanicu od jedne kune.

Odjurio sam u banku da pitam što nije u redu s karticom. Odgovor me je zaprepastio: „Fina Vam je blokirala račun!“ Kakva Fina, što je to? Zašto? Mora da ste nekome nešto dužni, pa su Vas blokirali? Zar niste dobili presudu? Ne, nisam dobio nikakvu presudu! Pojma nemam o čemu govorite! Tko bi me tužio? Račune plaćam na vrijeme, s nikim se ne sporim, nikome ništa ne dugujem… Ništa mi ne znamo, mi samo izvršavamo Finin nalog. Možete li mi reći zašto me Fina opterećuje? Ne, to ne možemo reći, to morate njih pitati. Gdje se oni uopće nalaze? Pored Šloserovih stuba…

Petak iza podneva, najgora moguća ljetna vrućina, klipšem preko pola grada do Schlosserovih stuba… Pronađem ured Fine, državne financijske agencije. Molit ću lijepo, imam takav i takav problem… Žao nam je, za takve informacije morate otići u našu poslovnicu u Vukovarskoj ulici. Prisjetim se koliko je sati pa zapitam do koliko sati radi ta poslovnica u Vukovarskoj ulici. Do četiri. Odlično, još ću i stići prije kraja radnog vremena.

Pređem preko pola grada po najgoroj vrućini, uđem u poslovnicu u Vukovarskoj ulici petnaest minuta prije četiri. Presretne me neki zaštitar, vrlo ljubazno, pita što trebam. To i to. To treba pitati na šalterima 26 i 27, ali oni rade samo do pola četiri. Poslovnica radi do četiri, ali šalteri koje trebam rade samo do pola četiri. Sve što me zanima mogu saznati u ponedjeljak, nakon vikenda.

Naravno, riječ je o vikendu kojeg trebam provesti bez kune u džepu ili na računu. Zar to nije čisti Kafka - optužen sam, osuđen, kažnjen, a ne znam ni zašto ni kako niti mi pada na pamet zašto bih uopće bio optužen?

Imao sam još sreću. Redimo da sam natrpao u auto suprugu, djecu, punicu, kućne ljubimce, potrepštine za mjesec dana ljetovanja, zaputio se na more i negdje u Gospiću ili Udbini ostao bez benzina, pa otišao na benzinsku pumpu natankati… Kakvo bi tek to iznenađenje bilo!

Preko vikenda naletim na jednu poznatu koja radi u nekakvoj besplatnoj pravnoj pomoći i požalim se. Ništa novo, kaže ona, ljudi neprestano zovu zbog toga što im je Fina blokirala račune, to je masovna pojava. Najčešće se dogodi da zaborave platiti neki račun za kuću, nešto sitno od prije dvije-tri godine, sto-dvjesto-tristo kuna, poštari propuste uručiti službene dopise, nažvrljaju nešto nečitko na formular, a pismo bace u smeće i - ovrha! Ili Fina blokira račun. Ono što se duguje ne može se platiti jer je račun blokiran, nema se čime. U takvim slučajevima ode se Finu, ondje se otvori novi račun, sa starog, blokiranog računa plati se dug ili se novci prebace na novi, neblokiran, pa je dalje sve u redu. Izgubiš nekoliko sati, platiš kojih stotinjak kuna, ostaneš s dva računa… - to je najbolje što su uspjeli smisliti. Osim toga, zakon je takav da možeš bilo kome poslati bilo kakav račun, čak i potpuno izmišljen za nekakvu uslugu ili isporuku koja se nikada nije dogodila, taj - naravno - ne plati, a ti nakon petnaestak dana prijaviš Fini da nije plaćeno, pa oni blokiraju onima kojima si to poslao račun u banci bez obzira koliko na njemu ima novaca (recimo milijuni) i koliki je iznos koji se potražuje (recimo stotinjak kuna). To mi zvuči suludo, rekoh, teško mi je vjerovati. Je, veli moja poznata, bolje vjeruj

U ponedjeljak odem ponovo do Fine u Vukovarsku. Pitam na šalteru 27 zašto su mi blokirali račun. Službenica pogleda u kompjutor i kaže - nismo. Kako niste, u banci kažu da jeste! Pogleda ona ponovo ekran i kaže: ma ne, Vaš račun je bez opterećenja. Samo im tako recite. Mislite da će mi vjerovati? - pitam sumnjičavo. Možete li mi dati neku potvrdu? Ne izdaju takve potvrde. Ipak, službenica je bila krajnje ljubazna i susretljiva, pa je izmislila nekakve DVIJE čitabe koje kazuju da mi je račun neopterećen i da oni nisu dali nikakav zahtjev da mi se blokira.

Vratim se u banku, predočim potvrde. To ne može biti, kaže službenica u banci, ne bi me valjda banka blokirala bez takvog naloga! Upozorim da me jest blokirala. Dobro, kaže ona, uputi će upit nekoj drugoj službi u banci, pa će mi javiti što će odgovoriti. Kad će odgovoriti? To ne može reći, tko to zna. A u međuvremenu ću ja biti bez dostupa svojim novcima? Pa da. Mogu li razgovarati s tom službom kojoj upućujte upit? E, to ne može. Mogu li razgovarati s bilo kim drugim? Uputi me ona na drugi kraj poslovnice…

Ondje sjedi neka simpatična mlađa žena, razgleda potvrde koje sam donio, čudi se. Kako je to moguće? Ja najmanje znam kako je to moguće, znam samo da sam već treći dan bez novaca. Dobro, ona će to srediti. Počne kuckati po tastaturi ispred sebe i nakon nekoliko minuta kaže mi da je sve sređeno, uzme broj mojeg mobitela i obeća da će me nazvati čim ću moći podići svoje novce s bankomata.

Odem na Cvjetni trg, naletim na svog zubara, nažicam ga da mi plati kavu dok čekam i čekam ćaskajući s njim. Nakon pola sata zazvoni mobitel, ona simpatična mi javlja da je sve sređeno. Odjurim do najbližeg bankomata da uzvratno počastim svog zubara (još su mi dva zuba ostala), gurnem karticu, otipkam pin i dobijem poruku „transakciju nije moguće provesti“. Odmah zovem nazad na broj zabilježen u mobitelu. „Ah, da. Treba im 24 sata da plaćanje preko bankomata ponovo proradi“.

Još dvadeset i četiri sata sam bez novaca?! To će biti četiri dana! Srećom, dva-tri sata kasnije ponovo sam pokušao i automat mi je uredno isplatio koliko sam zatražio. Odlično, stvar je riješena, problem uklonjen!

Ali, ne lezi vraže! Drugi dan zovu me iz banke, kažu da su upoznati s mojim problemom i ako bih mogao odmah navratiti pokušat će da ga riješe. Misle da znaju načina… To me zainteresiralo, odmah sam otišao do njih da i to vidim. Za početak im rekoh da mi bankomat ponovo isplaćuje novce i što se mene tiče problem je riješen. Tu se oni silno iznenade - kako je to moguće? Rekoh da ne znam, ali je. Još mi ne vjeruju, zatraže da li bih pred njima izvadio recimo sto kuna da se uvjere. Izvadim sto kuna, čude se ljudi još i više.

U razgovoru, između redaka, naslutim odakle je možda proistekao problem. Svojevremeno sam bio ovlašten podizati novce s računa moje pokojne majke koja je preminula prije otprilike tri godine. E, na tom računu je ostalo neko manje dugovanje. Dugovanje je vremenom poraslo… Pa su zatvorili moj račun. Čekajte, pitam, ako sam ja bio ovlašten dizati s računa moje majke, nije ona bila ovlaštena dizati s mojega! Tu ovi iz banke počnu nešto petljati, nikako da dobijem odgovor koji bih razumio. Jedino što se nekako razjasnilo jest da Fina opterećuje račun moje pokojne majke. Što ja imam s tim? Na ostavinskoj raspravi sam se odrekao svega što je ostalo nakon nje u korist nećaka, pa tako i svih bankovnih računa. Je, ali ja sam bio opunomoćen… Pa što? Nisam joj bio ni jamac ni žirant, zašto se žele od mene naplatiti? Opet nešto nerazumljivo petljaju njih tri uglas. Pitam, ako je račun moje pokojne majke jedan, a moj drugi, zašto se ponašaju kao da je to jedan te isti? Barem bi oni kao bankari trebali znati poslovicu „Ako smo braća, nisu nam kese sestre!“

Nisam dobio nikakav zadovoljavajući odgovor osim da „nešto nije u redu s računom pokojne majke“.

Moram napraviti malu digresiju i napomenuti da su svi s kojima sam razgovarao bili vrlo ljubazni i krajnje susretljivi, svi voljni da pomognu koliko je u njihovoj moći, osim jedne gadure u poslovnici Zagrebačke banke u Ilici kod Mesničke koja sjedi kad se uđe na desno otprilike oko sredine. Ta mi, srećom, zapravo i nije trebala, samo sam je usputno pitao gdje se nalazi šalter na koji se trebam javiti i nisam mogao vjerovati kako se osorno bez veze izderavala i odbijala odgovoriti na najjednostavnije pristojno pitanje, pa sam joj - moram priznati - bio prisiljen postaviti još nekoliko bezveznih, vrlo pristojnih i suvislih pitanja, čisto da se uvjerim. Ne računajući tu gaduru, ovim ostalim ne mogu uputiti ni riječ zamjerke, dapače, zaslužili su svaku pohvalu. Nisu to više preozbiljni i velevažni uštogljeni austrougarski činovnici, ni bahati, primitivni i mrzovoljni socijalistički službenici kojima je ono što rade zadnja briga, a svi koji se pojave pred njima samo objekti za maltretiranje. Ne, sve je to prijatna i pristojna čeljad, ali problem nije time manji iako je podnošljiviji. Negdje u pozadini je sistem, sve sa smiješkom, sve fino, u rukavicama, ali nadrapaš, naletaš se naokolo, naznojiš, gubiš vrijeme, potrošio sam pola rezervoara benzina jureći po gradu, naplaćao se samo za parkiranje barem tristo kuna, živio danima bez novaca i sve to sasvim nedužan. Zamislio tek da sam zaista išta bio dužan! Sve fino…

Zato se i zove Fina.

Neka ovo ostane kao zapis o životu ljudi na početku trećeg milenija. Jednoga dana kada će arheolozi i povjesničari prekapati po ostacima naše civilizacije, pregledavati slikovne, tonske i tekstualne zapise, uvelike će si moći predočiti gdje smo i kako živjeli, ali ono - poput ovoga - što čini pravi život moglo bi im lako promaći.

- 10:53 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (15) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>