ponedjeljak, 07.03.2011.

sigurnost kardinala

Neko vrijeme sam živio kod rodbine u južnom Illinoisu u kući usred šume na vrhu brežuljka iznad jezera. Ujutro smo doručkovali pored velikog prozora u prizemlju i zabavljali se promatrajući što uokolo izvode vjeverice i kardinali.

Vjeverice znate, iste su kao naše. Kardinali su ptice veličine grlice ili čak veće, grimizno crvenog perja koje blješti kao lakirano i dugačkog repa, lijepe ptice, ali toliko glupe da se na tako nešto čak i među pticama rijetko može naići.

U jesen se događalo da je na grmu neposredno ispred prozora preko noći zarudjela neka grana. Cijeli grm zelen, samo sve lišće na jednoj grani iznenada pocrvenilo. Kardinali tome nisu mogli odoljeti.

Dok smo doručkovali, na crvenu granu je sletio jedan kardinal. Okrenuo se prema nama i ukipio, mudro nas proučavajući i misleći da je nevidljiv usred crvenog lišća. Već to je bilo smiješno jer nije bilo moguće ne vidjeti ogromnu ptičurinu na metar udaljenosti kako nas netremice fiksira.

Nije trebalo dugo da se pored njega smjesti i drugi kardinal, također se okrenuvši prema nama, da nas drži na oba oka. Još malo, evo i trećega. I svaki od njih je mislio da je dobro sakriven. Malo pomalo, ne zadugo, na granu su sjedili kardinal do kardinala, svi okrenuti prema nama i piljeći u svaki naš zalogaj, i dalje uvjereni da su u sigurnosti crvenila. Toliko ih se nakupilo da su se tiskali krilima, počupali sve lišće, prst debela grana se izvila nadolje da su se morali uz paničnu muku držati za nju, a sve zajedno je poprimalo izgled nakaznog grozda unutar kojeg se sve kovitlalo. Prvi od njih još su se skrivali među lišćem, ali svi kasniji su se zaklanjali samo među sebi jednakima. Kako su se meškoljili, koškali i naguravali, na mirnom grmu ta se grana jedino tresla, a onako crveni, koliko god svaki kardinal mislio da je nezamjetljiv usred ostalih, svi zajedno su toliko upadljivi i privlače pogled da ih je nemoguće previdjeti. Dok bi jedan još mogao promaknuti, ovako na gomili za to nema izgleda. No oni su tako uvjereni da im je dobro da bi mogli ostati zauvijek.

Kad ih je naposljetku nešto otjeralo, kućni pas, naglo ustajanje nekoga od nas za stolom, otvaranje prozora ili vjeverice, grana je ostajala potpuno očerupana, bez lišća, gola šiba.

Nezaboravan mi je taj prizor gomile ptičurina od kojih svaka misli da je nevidljiva, da je zaštićena svim ostalima, tim više što sam često kasnije nailazio na prizore koji su me na taj podsjećali.

Recimo, ide gomilica neodgojene balavurdije cestom, grupa besprizornih, i svaki od njih misli da je zaštićen onima oko njega, pa osokoljeni tom međusobnom podrškom misle da je cijela ulica njihova. Na drugom kraju tih primjera je Rojs sa čuvenom uzrečicom „Tko je jamio, jamio!“ koja ima i drugo značenje osim onoga da su se neki stigli potkožiti, te da je ta prilika za one koji nisu promakla. Ta uzrečica ima i značenje da oni koji su jamili više ne mogu natrag, ne mogu se retroaktivno predomisliti, odustati od onoga što su već učinili, tvrditi da oni neće i da ne bi kad već jesu. Svejedno je koji je od kardinala otrgnuo koliko listova, jedino oni među sobom to znaju, dok je za svakoga tko ih gleda jasno da su svi zajedno počupali sve lišče. Kad lišća više nema svi zajedno i svaki od njih izloženi su kao na pladnju i preostaje im jedino čuditi se kakvi će ih sve vjetrovi rastepsti na toj vjetrometini.
- 09:46 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker