 Primijetio sam ono što su redovniji posjetitelji ovog bloga vjerojatno također primijetili: povremeno se nadovežem na nešto prethodno objavljeno u novinama, komentiram to ili kritiziram, i najčešće je to „Jutarnji list“. Razlog zašto je tako je jednostavan. Ne mislim da je to glasilo najbolje ni najgore, međutim upravo „Jutarnji list“ mogu uvijek naći u kafiću u koji redovno zalazim i pročitati ga besplatno. Od svega što se može naći na novinskim kioscima, jedino su „Novosti“, „Zarez“, subotnji „Jutarnji list“ i povremeno nedjeljni ono za što se isplati potrošiti novce (ne računajući „Bug“). Da ne bih bio nepravedan, „Nedjeljni list“ je isto zaslužio, ali meni je nabrojano dovoljno. Današnji „Jutarnji list“ (28.sječnja 2011.) donosi fantastičan komentar Davora Butkovića „A što premijerka Kosor misli o Vladimiru Šeksu?“ (Ovaj „A“ na početku naslova je naročito značajan - to je obilježje stila autora.) Najugledniji i sve drugo naj politički komentator, stručnjak za vina, jela i ugostiteljske usluge, dohvatio se eskapade potpredsjednika Sabora i zamjenik predsjednice HDZ-a u kojoj je političke protivnike i novinare nazvao psima, hijenama, piranjama, i tako dalje, te se pita je li to „riječ o izbornoj strategiji HDZ-a koji će u izbornoj godini sve svoje protivnike i kritičare izvrijeđati i proglasiti državnim i narodnim neprijateljima?“ Ugledni komentator se također pita „što je potpredsjednika Sabora natjeralo na jedan od najradikalnijih istupa u ionako ekscentričnoj povijesti njegova javnog političkog djelovanja?“. Davor Butković navodi da Vladimira Šeksa osobno poznaje još od 1988. godine, te da su od tada barem dvadesetak puta razgovarali u četiri oka. Usprkos tome opetovano se zapitao „zašto je Vlado Šeks ponovno izgubio živce, pa je osjetio neodoljivu potrebu da o ljudima koje ne voli govori kao o psima i hijenama“. Začuđujuće kako tako iskusan i ugledan analitičar političkih zbivanja i stručnjak za vino ne vidi odgovore koji su mu bukvalno pred nosom. Prvo. Da, nema sumnje da će HDZ-a u izbornoj godini sve svoje protivnike i kritičare izvrijeđati i proglasiti državnim i narodnim neprijateljima. Drugo, javna je tajna da potpredsjednik Sabora i zamjenik predsjednice HDZ-a voli dublje zabosti nos u čašicu i često to čini. Dovoljno mu je pogledati nos i djedamrazovsko rumenilo obraščića da se procijeni stanje njegovih kapilara i nasluti što ih je to toga dovelo. Utoliko se odgovor što je tog značajnog domaćeg političara navelo na takav ispad sam nameće, dapače, teško ili gotovo nemoguće ga je previdjeti. Utoliko se ono što je Šeks rekao može prihvatiti kao ono što on zaista i misli - „što trijezan misli, pijan govori“, a zašto je to izrekao upravo u ovom trenu može se pripisati tome da je neposredno prije toga ostao nasamo s punom flašom nečega. I nema tu velike mudrosti, osim da kad se pokušava konstruirati mudrost na osnovu vlastitog previda može ispasti samo glupost. |
 „Marijana Primorca, imućnog hercegovačkog poduzetnika koji je premijeru Sanaderu 2004. za 2,2 milijuna kuna kupio blindirani BMW 740, upoznao sam potkraj ljeta 2005. Ili 2006. na terasi kafića Charlie u centru Zagreba. Do tada sam o njemu u Globusu 2003. objavio jedan prilično negativno intoniran tekst, zapravo njegov prvi portret u hrvatskim medijima, s naslovom 'Otac ubojice iz BMW-a: Marijan Primorac, otac maloljetnika koji je u Makarskoj jurećim automobilom pregazio dvije djevojke'. Primorca sam u Charlieu zapazio nekoliko mjeseci prije nego smo se upoznali, no nisam znao da je to on. Naime, u tih nekoliko mjeseci i on je postao stalni gost Charliea, pa smo si već počeli kimati glavom u znak pozdrava, iako ni on nije znao tko sam ja... Moram priznati da me prilično šokiralo da je čovjek kojeg sam tamo često viđao i očito nisam odmah prepoznao, 'onaj' Marijan Primorac, i to prvenstveno zbog predrasuda koje sam stekao kroz medijske napise o njemu i svoje novinarsko istraživanje, te dojma koji sam kroz nekoliko mjeseci dobio površno ga promatrajući... ...U njegovu odnosu prema punici ili svojoj majci, u načinu kako im se obraćao i odnosio se prema njima nisam vidio baš ništa od onog bahatog Marijana Primorca, što je dojam koji sam, kao i većina javnosti, o njemu stekao na osnovi medijskih natpisa. I to što smo više tjedana gotovo svakodnevno sjedili na terasi istog kafića, a ja nisam znao tko je on, ponešto govori o karakteru toga čovjeka.“ Prepričajmo ovo što sam citirao: - Mark Cigoj, novinar koji je napravio prvi portret Marijana Primorca u hrvatskim medijima mjesecima nije bio u stanju da ga prepozna, iako ga je svakodnevno sretao, počeli su se pozdravljati, a lako moguće da su povremeno i izmijenili koju riječ; - novinar se šokirao kad je saznao s kim se svakodnevno viđa; - istaknuti predstavnik istraživačkog novinarstva mjesecima nije naslutio da je čovjek kojeg svakodnevno viđa, pozdravljaju se, a vjerojatno povremeno izmijene i koju riječ ili malo popričaju, čovjek o kojem je on sam napisao „prvi portret u hrvatskim medijima“; - novinar konstatira da to „što smo više tjedana gotovo svakodnevno sjedili na terasi istog kafića, a ja nisam znao tko je on, ponešto govori o karakteru toga čovjeka.“ Citirano je zaslužilo da se komentira: - to što novinar mjesecima nije naslutio tko mu svakodnevno sjedi pred nosom ne govori o tom čovjeku, nego o novinaru i novinarstvu u kojem je istaknuti čimbenik; - novinar tumači da čovjeka koji mu je svakodnevno sjedio pred nosom nije prepoznao zbog dojma koji je prethodno formirao o njemu kroz medijske natpise, od kojih je sam napisao prvi. Drugi se vjerojatno oslonio na njega, a treći pozivao na prvi i drugi… i tako dalje; - novinar je napisao taj prvi, značajni medijski portret na osnovu vlastitog istraživanja koje je bilo toliko temeljito da čovjeka nije ni vidio, niti s fotografije zapamtio kako izgleda; - istraživački novinar ima tako istančani novinarski senzibilitet da mjesecima promatra čovjeka o kojemu je pisao ne uspijevajući povezati da je riječ o istoj osobi; - naposljetku, umjesto da hitno promijeni zanimanje, novinar mrtvo-hladno objavljuje što mu se dogodilo, čudeći se što mu se dogodilo i nimalo se ne skanjujući javno priznati jer u tome ne vidi ništa lošega. Tko radi taj i griješi, poručuje, zar ne? Zar nije bilo urednika da ga upozori da bruka i sebe i list koji će to objaviti? Tko radi povremeno, rijetko, izuzetno može i pogriješiti, a nakon toga se treba potruditi grešku ispraviti i podnijeti konsekvence, ali „raditi“ ne znači „griješiti“, jer je onda cijeli rad samo velika greška. |
 Trgovački centar je građen poput srednjevjekovne utvrde u kojoj svi lokali izlaze na središnji atrij. Pored samoposluživanja ondje su frizeraj, dva kafića, slastičarnica, kiosk s novinama, video-klub i apoteka. Obilazio ga je uzalud tražeći mjesto za parkiranje. Zašao je i u neke od pustih pokrajnjih ulica između dugačkih četverokatnica i osmerokatnica građenih prije nego se slutilo koliko će se automobili namnožiti. Slabo ulično svjetlo osvjetljivalo jedino nepregledno mnoštvo automobila uguranih jedan do drugoga. Ako uskoro ne nađe parking, samoposluživanje će se zatvoriti. Napravio je već dva koncentrična kruga oko trgovačkog centra, ali nije htio dalje procijenivši da više ne bi stigao pješke do dućana za radnog vremena, pa se vratio u prvu ulicu koja obilazi oko njega. Pomislio je čak da auto ostavi nasred ceste jer je vidio da osim njega nitko ne vozi naokolo, što je moglo značiti da su svi stanari iz okolnih kuća stigli u domove i više ne kane izlaziti, ali ga je od toga odagnala pomisao na vozilo izloženo petnaestak minuta bez nadzora na milost i nemilost „paucima“ koji se učas stvore gdje ne trebaju. Iznenada je primijetio da su se na jednom od parkiranih vozila na suprotnoj strani ceste upalila stražnja signalna svjetla. Klizio je polako i na mjestu se ukopao. Netko izlazi i prepustiti će mu mjesto! Možda bi još mogao stići uletjeti u samoposluživanje prije nego u osam zaključaju ulazna vrata! Svjetla su se upalila, međutim, automobil se nije pomicao. Pomislivši da vozač u njemu pričvršćuje sigurnosni pojas, pali radio ili tako nešto, Demonja je prešao u lijevu stranu ceste i približio se automobilu koji se spremao izaći na metar, da ga time ubrza i da sam se što brže sjuri na njegovo mjesto. Parkirani automobil je svijetlio, kroz prozore vozila koje je bilo između njih Demonja je vidio da netko sjedi za upravljačem – ali ništa. Ni makac. Pomislio je da zatrubi, ali u tišini koja ih je okruživala to bi zazvučalo kao trube jerihonske. Što je tom tipu, što ne izlazi? Demonja je poželio izaći, preći tih nekoliko koraka i požuriti nepoznatog, ali se nije mogao odlučiti na to jer je očekivao da će taj svakoga trenutka krenuti. Demonji je svaka sekunda odlaganja protjecala stravično dugo, a istovremeno su sekunde vraški brzo prolijetale, ali zapravo ništa još nije prelazilo okvire uobičajenog, s tim da se nepoznat netko nešto polakše odlučuje krenuti. U ulicu je zaokrenuo neki automobil. Umjesto da zaobiđe Demonju, zaustavio se na četiri-pet metara pred njim. Svjetlo njegovih reflektora osvjetljavalo je krunicu ovješeno za retrovizor i vozačicu. Bila je to neka mlađa ženska, otprilike tridesetih godina, poluduge svijetle kose. „Zašto me kokoš ne zaobiđe?“, pomislio je, ali se u narednom trenutku prisjetio da je i ona vidjela svjetla automobila koji je najavljivao odlazak, pa se možda namislila ugurati. „Zar nije vidjela da ja već čekam?“, osjetio je kako mu se podiže tlak. Zar da je toliko bezobrazna da se na obazire na to što je on stigao prvi? Mora da je i ona njega vidjela jednako dobro kao i on nju. U jednom trenutku se počela beljiti i nešto mahati rukama po čemu nije mogao shvatiti što hoće. Dapače, upravo nerazumijevanje što ona pokušava signalizirati spriječila ga je da išta učini. Ona prestane mahati, pokrene se, ali umjesto da ode samo se pomakne metar i pol naprijed, tako da vozač na mjestu za parkiranje nije više mogao izaći ni da je htio. „Kakva kokoš?!“, zgrane se Demonja. Gotovo kao da nije bio i on upleten zainteresiralo ga je što će ona dalje. Reklo bi se da je ona čekala da se on makne. Morati će se povući kad-tad jer prijeći trećeg vozača da se izvuče. Čim se taj ukloni, Demonja će krenuti naprijed i dovoljno mu je samo pola metra da zagradi oslobođeno mjesto. Nije imao namjeru ustuknuti. Pomisao na vrata samoposluživanja koje se možda upravo zaključavaju preplavila ga je adrenalinom. Ako se ona pokuša naguravati, vidjeti će tko ima jače živce i veću petlju. Da nije bila ženska, već bi izišao i rekao joj sve što misli. Da je bio neki muški, tko zna kako bi to završilo?! Zar kokoš ne zna da živi u gradu u kojoj svaki treći dan u „Crnoj kronici“ piše kako su se potezali pištolji zbog mjesta za parkiranje ili je netko bacio ručnu bombu jer mu je netko drugi u benignom sudaru oštetio ukrasnu traku? Ona se osvijetljena reflektorima mrijestila iza upravljača kao da kani snijeti jaje. Demonja je smireno izvadio cigaretu i pripalio pokazujući da se ne kani maknuti. Pitao se zašto vozač koji je upalio motor parkiranog automobila ne reagira. Kad ju je ponovo pogledao ona je razgovarala mobitelom. Razgovarala je kratko, a zatim ubacila u rikverc, odmaknula se, krenula naprijed i zaobišla ga, te nestala u jednoj od sporednih ulica. Odmah nakon nje pokrenuo se i do tada zagrađeni automobil, izvukao se, u prolazu ispred njegovih svjetala Demonja je dobro razgledao muškarca koji ga je vozio prije nego je i on otišao svojim putem. Demonja se uvezao na ispražnjeno mjesto, izišao, odbacio cigaretu i požurio u trgovački centar. Tek na otvorenom, rastegnuvši korake počeo je razmišljati što se zapravo dogodilo. Nepoznata vozačica i nepoznati vozač najvjerojatnije su bili u dogovoru. Obzirom kakva je situacija s praznim parkirnim mjestima u tom kraju u to vrijeme, ona je došla kad je znala da će on otići ili je on pričekao s odlaskom da joj pričuva mjesto znajući kada će ona doći. Za njihov peh upalio je motor i svjetla nekoliko trenutaka ranije prije nego je ona stigla, a Demonja je to primijetio i zalijepio se. Procijenivši Demonju po onome što je vidjela i kako se ponašao, ona je mobitelom upozorila vozača trećih kola da je bolje da ne izlazi niti se upliće, te su brzim dogovorom zaključili da je najbolje da se oboje povuku. A možda se i trećem vozaču negdje toliko žurilo da nije imao vremena odugovlačiti, što bi njegov izlazak i pokušaj razračunavanja s Demonjom svakako prouzročio. Demonjino je prestao o tome razmišljati kad je bubnuo u zaključana vrata samoposluživanja. Unutra su još bile prodavačice i red mušterija pred blagajnom. Pokušao je jače cimnuti vrata, ali je brava bila jaka. Kucnuo je po staklu ulaza nekim prodavačicama koje su prolazile s unutarnje strane, ali se gadure nisu ni osvrnule. Munjevito se okrenuo slastičarnici udaljenoj dvadesetak metara pomislivši da bi mogao kupiti barem kremšnitu, ali je stigao vidjeti samo kako se svjetlo u njoj ugasilo. Razočarano je krenuo nazad autu razmišljajući da li bi stigao kupiti nešto za jelo na autobusnom kolodvoru ili negdje drugdje usput. Prilazeći svom automobilu učinilo mu se da čuje neki čudni zvuk, a što mu je dolazio bliže zvuk je bivao sve jači. Nigdje nije bilo nikoga, ali nakon desetak koraka više nije bilo sumnje da je zvuk dolazio upravo od njegovog vozila. Prišao mu je straga i spazio da netko čuči pored njegovog prednjeg kotača spuštene glave. U trenu je sve bilo jasno. Nepoznata vozačica se vratila znajući gdje je ostavio auto i iz osvete mu ispuštala zrak iz guma. U tri brza koraka našao se iznad sklupčane prilike, zgrabio je za kosu na tjemenu i trgnuo. Šištanje se prekinulo, ona je zajaukala. Panično je skočila pokušavši se uspraviti na noge, ali je on nije puštao, već je gurnuo prema naprijed tako da se presavila i tresnula prsima na poklopac motora. Njegovi prsti su bili duboko među njezinim vlasima i pritisak ju je onemogućio da se pomakne. Samo je cijuknula, tiho kao pile. S mukom se suspregnuo da joj počne lupati glavom po automobilskom limu. Tko zna koliko je kotača već uspjela onesposobiti i hoće li se moći izvući odavde? Dapače, više od moralnih obzira zaustavila ga je pomisao da možda neće moći pobjeći ukoliko je pošteno izubija, da će ga policija lako moći pronaći po auto kojeg neće moći ukloniti. - Što to radiš, babetino! – prosiktao je. - Pusti me! Pusti me! Pusti me! – počela je cijukati. Pokušavala se rukama oprijeti od poklopca motora i uspraviti, ali se on navalio svom težinom i držao je s obrazom pripijenim uz lim. - Jooooj! – cvilila je. – Boli me! - Neka boli! – presjekao ju je, ali se i on suočio s pitanjem – što sad? Ako je pusti, nije sumnjao da će početi bježati, a da trči za nepoznatim ženskama po nepoznatom naselju nije mu bilo naročito primamljivo. Dok je ovako drži iznad ispuhane gume drži je i u položaju koji dokazuje njezino nedjelo, pa time i opravdava da je ne pušta. S mukom se susprezao da ne podlegne naglo rasplamsanom gnjevu, ali ga nije mogao ni pokušavao prikriti u boji glasa: - Koliko si kotača sjebala? - Niti jedan! Tek sam počela... – propištala je. Može li joj vjerovati? Da ide provjeriti vukući je za kosu za sobom? Kod svakog kotača trebao bi se sagnuti, čučnuti... Nije bio sklon vjerovati, ali nije znao ni kako provjeriti. - Daj mi svoju legitimaciju! – naredio je. Kad bi znao kako se zove i gdje stanuje drugačije bi razgovarali. - Nemam! Ostavila sam je s torbom kod kuće. Zaista nije imala torbicu, objašnjenje je zvučalo uvjerljivo. Došla je kući, ostavila stvari, pa izašla da se osveti ne sluteći da će se on tako brzo vratiti. I dalje se pokušavala osloboditi, pa ju je drugom rukom pritisnuo između plećki i navalio se svom težinom. Razmišljajući što da napravi iznenada je shvatio u kakvom se položaju nalaze. Njezin raskopčani kaput se pri njegovom naletu usukao ustranu i izložio joj suknju, Demonja je odostraga bokovima snažno nalegao na njezinu stražnjicu, što ju je onemogućavalo da vrda donjim dijelom tijela, a on je kroz tkaninu dobro osjećao kako joj se prčaste polutke ukrućuju i opuštaju. - Molim te, nemoj, nemoj... Pusti me, pusti me... – cvilila je, ali tiho, kao da se boji pustiti glas jače, dok je on i dalje razmišljao što učiniti. Ako je držeći za uho odvuče do njezine kuće, što je vjerojatno nije udaljenije od nekoliko stotina metara, pa ulaz, pa lift... Kako bi objasnio ikome ako bi ga slučajno sreli zašto tako vuče žensku po cesti po mraku? A i što bi kod nje kući? Da je ugura u svoj auto i odveze, to bi bila otmica ukoliko bi uspio pokrenuti vozilo. Da joj podigne suknju i siluje je? To je bilo primamljivo, ali nije bio njegov način rješavanja problema sa ženskim svijetom. Da mobitelom pozove policiju? Što ako je zaista tek počela ispuštati zrak iz guma, ako još nikakvu štetu nije napravila, kako bi objasnio policajcima da je on u pravu nasuprot njezinom nijekanju i optužbama da ju je napao bez razloga? Bilo mu je jasno jedino da ono što je između njih dvoje mogu riješiti samo njih dvoje i to na licu mjesta. Kuj željezo dok je vruće! - Šuti! – protresao ju je da zaustavi cviljenje. Zašutjela je, ali se i dalje napinjala pod njim i pokušavala se izviti da bi izmigoljila. Iako nema novčanik i osobne dokumente, sigurno ima ključeve i mobitel. Ključevi! Da mu nije s druge strane izgrebala boju i ispisala kojekakve prostote?! Od žene koja se a se vratila da bi osvetnički ispustila zrak iz guma na kotačima može se svašta očekivati! Ako joj uzme ključeve od stana... ona će zvati svog kompanjona da se vrati i pusti je u stan. Da joj uzme i mobitel? Otići se nekoj susjedi, nazvati policiju i dati joj opis njegova automobila i broj registracije. Dok prođe pola grada do kuće sigurno bi ga zaustavili i kako bi objasnio kad bi kod njega pronašli ključeve i mobitel? Još bi ispao kriv za prepad, pljačku, razbojništvo! Možda ipak najbolje da je bubne nekoliko puta snažno čelom o lim? Da je natjera da obliže šoferšajbu? Ili da je ovako presavijenu ispljeska dlanom po stražnjici, neka nauči što se ne smije? Kada bi joj podigao suknju, spustio gaćice i ispljeskao je po goloj stražnjici, poniženje bi bilo još gore... Da je pusti neka se uspravi i držeći je za ruku obiđu auto, prekontroliraju gume i provjere lak, pa onda pokušaju zajedno nešto smisliti, zavisno od onoga što će otkriti? Ako se ona počne otimati i vrištati? Kad bi joj mogao nešto istetovirati po stražnjici! Da je imao mrkvu u džepu zabio bi je da viri samo ono zeleno lišće! Da je fotografira svojim mobitelom i postavi slike na Facebook? Nije je mogao ni naprosto pustiti. Ako je auto onesposobljen za kretanje, ne može do jutra stražariti pored njega da se ona ne vrati, možda i s gomilom prijatelja, i temeljito ga uništi, možda i pripali. Zamislimo da je ovo u cijelosti izmišljena priča. Kako je završiti? Kad se ni izmišljenu priču ne može dobro završiti, kako da se tek izvuče lik koji se u stvarnosti našao u toj situaciji? Nije mogao tako zauvijek ostati i nešto je trebalo hitno smisliti... Završimo ovako: - Skini cipele! – zagrmio je. Naravno da razlijepljena po haubi to nije mogla. Omotavši prste viticama kose i dalje je čvrsto držeći dozvolio joj je da se uspravi. Na nogama je imala čizme do koljena. – Skini ih! – požurio ju je. Ona se sagnula i poslušno, bez riječi, spustila metalni patent-zatvarač duž jedne od čizama, a zatim iskoračila iz nje. Slobodnom rukom ju je odmah dohvatio. – I drugu! – Bile su to lijepe čizme, naizgled nove, mora da su koštale više od tisuću kuna. Kad je imao obje njene čizme, zapovjedio je: - Skini kaput! Skinula je kaput i prebacila ga preko njegove ruke u kojoj je držao čizme i ispružio je prema njoj. Pretpostavljao je da su ključevi od kuće i mobitel u džepovima kaputa. Tek tada joj je pustio kosu. Ona je stajala ukipljeno dok je on obilazio svoj automobil i ogledavao kotače. Tri su izgledala sasvim u redu, jedino je guma na četvrtom, onom pored kojega ju je zatekao, bila donekle ispražnjena. Zaključio je da se polako vozeći može dovući do prve benzinske stanice s pumpom za zrak. Gnjev mu je splasnuo, ali je nivo adrenalina i dalje bio visok. Zaustavio se pred njom. - Što ću s tobom? - Vrati mi moje stvari – rekla je hrabro, ali je nesvjesno stisnula oči i uvukla glavu među ramena očekujući udarac. Kako udarac nije odmah uslijedio, nakon nekoliko trenutaka je iznenađeno ponovo otvorila oči. On je otvorio poklopac prostora za prtljagu, ubacio njezine stvari i treskom ga zatvorio. - Ideš sa mnom do benzinske pumpe. Ondje ćeš mi napumpati gumu. Onda ću ti vratiti stvari i možeš otići gdje hoćeš, što se mene tiče i u vražju mater! Pokorno je sjela na sjedalo za suvozača. Ako zna ispustiti zrak kroz ventil, mora znati i kako se guma puni. Upalio je motor i lagano krenuo. Kako je okrenuo ključ za kontakt oglasio se i radio, a stanica na kojoj je ostao namješten upravo je puštala jednu staru pjesmu: ... taaaj tvoj voljeni grad u svakom kutku skriva za te sjeeećaaanjaaa... |
 Zamolili su gospođu da se razodjene kako bi joj pokazali što znaju i umiju. Ona se skinula i ostala u kombineu, hulahopkama, grudnjaku i gaćicama. Pokušali su joj objasniti da to nije dovoljno i uspjeli je navesti da je uklonila kombine. Usprkos tim neuobičajenim okolnostima maseri su prionuli na posao i gospođa je na kraju bila vrlo zadovoljna. Uskoro se pojavila i drugi put. Iznova je zadržala grudnjak, hulahopke i gaćice, no ni ovaj put nije platila. Treći put se sve ponovilo i gospođa je otišla bez zadržavanja. Četvrti put gospođa također nije platila. Peti put, kada je gospođa krenula prema izlazu, vlasnik salona ju je zaustavio: - Oprostite, ovdje se usluga plaća, a već ste nam ostali dužni za posljednje tri posjete... Gospođa se zgranula: - Zar se ovdje plaća? - Da. U reklamnom pozivu je pisalo da je samo prva posjeta besplatna... Ona nije mogla doći sebi: - Zar je to tako i za članove Sabora? Vlasnik reče da jeste. Gospođa nije mogla vjerovati: - I za članove vlade? Rekoše joj da da. Nije se mogla načuditi: - I za potpredsjednike vlade? Potvrdiše joj da je i za njih. Zapanjeno je uskliknula: - I za mene?! Kad su joj i to potvrdili toliko se uzrujala, razočarala, naljutila, što li već, da je otišla ne plativši i više se nikada nije vratila. Sve je to vjerojatno naprosto nesporazum. Usprkos tome što je u pozivu (recimo, kao što bi pisalo u zakonu) stajalo da je samo prvi tretman besplatan, gospođa je vjerojatno pomislila „ako je prvi besplatan, zašto ne bi bio i drugi?“, pa kad je to prošlo pomislila je „ako je i drugi besplatan, zašto ne bi bio i treći“ i tako dalje, sasvim logično. Pitanje dokle to može tako ići ovisi prvenstveno o onima koji su to spremni podnositi, kad će upozoriti na ono što bi trebalo biti, kad će se pobuniti, usprotiviti. Međutim, što je iskorištavanih više, vjerojatnost da će ustati na zadnje noge je sve manja. Lako je bilo jednom vlasniku salona za masažu primijetiti da je oštećen i odlučiti se da nešto poduzme, ali kako da to napravi narod koji se u ničemu ne može usuglasiti niti itko unutar njega zna što i kako bi se moglo išta napraviti? |
 Imam snažnu želju da se što skorije ponovo nađemo bez žurbe i saznam pojedinosti. Nisam ni najmanje posumnjao u ono što mi je rekao. Nije on čovjek koji išta govori bez veze. Jedva čekam čuti njegovu priču. Kako mogu kućna adresa ili kvart u kojem je kuća spasiti život? Vjerojatno nekako mogu, život je prepun svega i svačega. Recimo, dogodi se negdje požar, bude i ljudskih žrtava, pa onda oni koji o tome čitaju u novinama mogu reći „Hvala Bogu da nismo stanovali ondje jer bi sada i mi bili stradali!“, ali ne vjerujem da je moj poznati mislio na tako nešto. Uostalom, i mom djedu je to što je stanovao na Tuškancu na neki način spasilo život kao što je druge upravo kuća na Tuškancu koštala glave. Tuškanac se formirao kao bogataška rezidencijalna četvrt do Drugog svjetskog rata. Uspostavom NDH, kada su se počeli proganjati Židovi, neki siromašni Židov na udaljenoj sirotinjskoj periferiji još se mogao prikriti, ali oni sa Tuškanca nisu mogli. Rijetki sretnici su se sklonili na vrijeme u druge zemlje, neki su otišli u partizane, a ostali su završili u Jasenovcu. Ustaška vlast je sve židovsko dodijelila svojim ljudima koji su se uselili u namještene prostore s još toplom posteljinom. Koju godinu kasnije, krah te paradržave nagnao ih je da gotovo preko noći svi pobjegnu jer je Tuškanac bio mjesto na kojem se nisu mogli sakriti. Ratni pobjednici su iznova ispražnjene vile naselili svojim ljudima. Otprilike pola novih stanovnika bili su dužnosnici sistema, od nižih, poput majora, do najviših, članova predsjedništva države i Partije. Druga polovica bili su ratni stradalnici, obični radnici i sirotinja. Međutim je promjena društvenog sistema donijela novost kojom su preostali prvotni stanovnici Tuškanca desetkovani više no proteklim ratom. „Nacionalizacijom su bogataši ostali bez imovine, to jest, sredstava za proizvodnju (tvornica, poduzeća, kuća za iznajmljivanje, poljoprivrednog zemljišta, šuma...), a zadržali su samo ono u čemu su osobno stanovali, no i to je bilo okrnjeno dodjeljivanjem stanarskih prava koja su faktično bila jača od vlasništva jer su omogućavala da oni koji su ih dobili usele i žive u tuđem vlasništvu, kućama, pa čak i dijelovima stanova, a da im vlasnici ne mogu ništa.“ Na Tuškanac je stigao novi val doseljenika, u mnogim kućama je u svakoj sobi velikih stanova živjela druga porodica u takozvanom sustanarstvu koje se odmah izrodilo u svojevrstan vid pakla na zemlji. Moj djed je bio uspješni predratni trgovac nekretninama. U nacionalizaciji je izgubio kuće i zemljišta, a novim zakonima nije se više smio baviti ranijim poslom. Ono što mu nisu uspjeli oduzeti bila je neuništiva žilavost, marljivost, nepomirljivost i vjera u privatno vlasništvo. Sredinom pedesetih godina kupio je pola kuće na Tuškancu, cijeli kat, po današnjim mjerilima apsurdno jeftino jer je vlasništvo postalo prvenstveno teret. Zatim je nagovorio tri porodice koje su stanovale unutra da se presele u stan u kojim je on do tada raspolagao, što nije bilo teško jer je taj bio veći i nalazio se u centru grada. Djed se usprkos zakonskim zabranama nije prestao baviti svojim poslom, jedino što je to umjesto legalno radio ilegalno. Formalno se zaposlio kod nekog gostioničara kao knjigovođa i vodio mu računovodstvo, što mu nije oduzimalo više od nekoliko sati mjesečno, a ostatak vremena je potajno raznim ljudima pomagao odvjetničkim, agencijskim i bilježničkim uslugama u vezi s nekretninama. Osnovno oruđe bila mu je pisaća mašina i jedno od mojih najupečatljivijih uspomena iz djetinjstva je njeno kucanje iz susjedne sobe. U četrdeset i pet godina socijalizma država nije izgradila mnogo kuća na Tuškancu. Osim izuzetka na jednom mjestu o kojem kanim kad-tad zapisati tekst, ne bih rekao da je kroz to vrijeme država sagradila više od jedne kuće na deset već postojećih, uglavnom za visoke političare ili direktore velikih poduzeća. Međutim su šezdesetih godina ono što je država propustila počeli nadoknađivati privatnici. Pojavili su se obrtnici, automehaničari i autoprijevoznici, krojači i vodoinstalateri, koji su koristili raznorazne rupe u zakonima i sistemu da bi se, po tadašnjim mjerilima, obogatili. Kao privatnici nisu očekivali da će im društvo, država ili poduzeće, riješiti stambene potrebe, a vjerovali su u privatno vlasništvo, pa su željeli sagraditi svoje kuće. Kao predratni uspješni poslovni čovjek djed je poznavao preostale vlasnike tuškanačkih kuća i gradilišta koji su se rasijali po gradu, državi ili otišli u inozemstvo, znao kako ih pronaći i dovodio im kupce za vlasništvo s kojim nisu znali što bi. Kao čovjek koji je preživio desetak godina u Zagrebu, Hrvatskoj, Jugoslaviji i dobro proučio tadašnje zakone znao je kako ishoditi potrebne dozvole za gradnju, prenamjene voćnjaka u gradilišta ili isprazniti kuću od stanara sa stanarskim pravima. Neke stare vile su se ispraznile, obnovile i uselili se novi vlasnici, neke su nove kuće sagrađene. No ljudi s Tuškanca nisu imali imovinu samo na Tuškancu nego i na Pantovčaku, u Šestinama, Mikulićima, na Trešnjevci... Od dva-tri takva poduhvata djed je komotno mogao proživjeti cijelu godinu. Prvih desetak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata djed je proživio teško i rizično. Da su ga uhvatili mogao je završiti u zatvoru pod optužbom za nadripisarstvo i neovlašteno poslovanje. Da nije bilo braće iz Amerike koji su mu slali novce ne znam da li bi uopće i mogao preživjeti. Nakon toga je i dalje živio rizično zbog istog razloga, ali daleko lakše. Dapače, krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih braća već odavno nisu pomagala, ali je on mogao ostaviti vođenje knjigovodstva i nadalje glumiti da je penzioner. Kad danas prošećem Tuškancem i bacim pogled na kuće kojih bez mog djeda ne bi bilo, pomislim si da bez njih ne bi bilo ni njega, da svega toga ne bi bilo da nije bio kakav je već bio i gdje je bio, da su zbivanja posljedica okolnosti od kojih je mjesto jedan od ključnih elemenata. |
 Recimo, Hrvatska postaje sve poznatija turistička destinacija u svijetu, što je dobro. Javljaju se i nove kategorije zainteresiranih turista iz novih dalekih krajeva, što je također dobro. Recimo, raspituju se za boravak u Hrvatskoj indijski maharadže, milijarderi i milionari, oni koje uopće nije briga koliko troše, što je također dobro. Kako svaki od njih obično putuje s obitelji i svitom koja sve zajedno broji nekoliko desetaka ljudi, zainteresirani su za iznajmljivanje autobusa sa šoferima i prenoćišta, te boravak u mjestima gdje ih autobus može dovesti, što je također dobro. Nevolja je jedino što su maharadže svikli da sa slugama, sobaricama, vrtlarima, kuharima, konobarima i ostalim saobraćaju tako da se izderavaju na njih, pljuju ih, čupaju za kosu, udaraju nogom u stražnjicu i slično, i to ako su zadovoljni uslugom, a ako nisu onda se prihvaćaju bičeva, kandžija ili prvih tvrdih predmeta koji im padnu pod ruku, što je problem. Koji je naš šef recepcije spreman prostri se pred maharadžom licem u prašinu i otrpjeti da mu ovaj stane papučom na glavu dok silazi iz autobusa? Posebna priča su naši šoferi autobusa. Koliko bi im trebalo platiti da šutke podnose dok ih maharadža bičuje ili lupa nogom u stražnjicu? Kakvi su zadrti, velika gospoda s nosovima u oblacima, mogli bi reagirati tako da se - ako se pročuje - zgrozi cijela indijska mnogoljudna javnost! Problem bi se možda mogao riješiti uvoženjem nekoliko desetaka indijskih šofera koji bi upoznali naše putove i stranputice, ali što sa ostalim turističkim osobljem? Kako obrazovati sve redare na ulazima u diskoklubove da ne uzvrate indijskom milijarderu koji izgleda pljunuti Cigan kad ih usput ošamari na ulasku? Kako naučiti sezonske konobare da ne trepnu okom kada nezadovoljni indijski gost izrazi svoje nezadovoljstvo tako da im izlije juhu na glavu? Ne treba brinuti! Svi su problemi rješivi! Dovoljno je da državna ekonomija samo još malo potone pa da se sva sredstva masovnog informiranja upregnu objašnjavati našim majkama, suprugama, sestrama, kćerima, zaručnicama, časnim sestrama i ostalima kako je rodoljubno djelo popušiti stranom turistu za sitne novce, sve za spas nacionalne ekonomije, samostalnosti i samobitnosti. Kako bi vlada preživjela kad naš narod ne bi bio spreman na nužne žrtve i skidanje gaća? Ako tajlandski dječaci prije puberteta pribjegavaju promjeni spola da bi zadovoljili svjetske perverznjake, što ne bi mogli i naši? Nismo daleko. Velika je razlika između toga da te moćnik bičuje i udara nogom u stražnjicu od toga da se mjesecima radi i ne dobiva plaća, ali u čemu se to bitno razlikuju? Zapravo i nije velika razlika između toga da se trči za maharadžinom nosiljkom u nadi da će se smilovati i baciti koju rupiju od toga da se ne može naći posla ili da se pored penzije preživljava kopajući po kantama za smeće. Uklapamo se u svjetski trend. Kad je novac vrhunska vrijednost i mjera svega, sve kad-tad dođe na prodaju. Vratimo se strogo turizmu. Uspoređujući recimo turski i naš, potpuno je nejasno zašto itko uopće nama dolazi. Nije dovoljno nuditi samo more i sunce, krucijalna je susretljivost. Naš izlaz može biti jedino u komparativnim prednostima, u tome da se turizam temeljito restrukturira prije nego glavnina svjetskih turista shvati da se ovdje ne isplati dolaziti, već umjesto toga u svjetskoj turističkoj ponudi izborimo mjesto obećane zemlje u kojoj će se svaki maharadža osjećati kao kod kuće, a svaki belgijski ili njemački lumpenproleter ili desničarski ekstremist kao maharadža. |
 Moja porodica je generacijama prijateljevala s porodicom s kojom smo desetljećima stanovali u istoj kući, moji na prvom, a oni na drugom katu. Dobri ljudi, ali Srbi, no nikome od mojih to nije nikada smetalo. Baka je bila najbolja prijateljica bake Milke, najmlađa tetka je bila najbolja prijateljica Milkine kćerke koju sam ja zvao „teta Dara“, ali u mojoj generaciji se te veze nisu nastavile. Baka je umrla, najmlađa tetka odselila u Ameriku, moji su se preselili. Moja majka, najstarija od tri sestre, udala se mlada i rano rodila, a Dara se udala znatno kasnije, tako da njezin sin i ja nismo bili vršnjaci. Nesrećom, Darin mali je umro ne napunivši ni sedmu godinu. Dara je bila očajna. Ljudi se na razne načine nose s tako tragičnim gubicima, a Darin način bio je da u kasnije godinama rodi još dvije kćerke, pa je između njih i mene bilo više od dvadeset godina razlike te se nikada nismo družili, a kamoli prijateljevali. Krajem ljeta devedesete, kad sam bio u četrdesetoj, zazvonio je telefon. Zvala je već vrlo stara baka Milka: - Braco! – (Tako su me zvali.) - Već dugo nas nisi posjetio! Zagrcnuo sam se. Dok je moja baka još bila živa, često sam je vozio do bake Milke, ostavljao i dolazio po nju da je vratim nazad, kad je tetka iz Amerike dolazila u posjete često sam je vozio do tetke Dare, a kadikad išao po nju kad je završavala posjete, ali ja, ja nikada nisam išao njima u posjetu. Ipak, prisjetivši se decenijskog porodičnog prijateljevanja, spremno sam odgovorio: - Zaista! Kad bih mogao navratiti? Dogovorili smo se odmah za sutradan poslijepodne. Slutio sam da taj poziv ne može biti iz čistog mira i uspinjući se stepenicama prema njihovom stanu pitao sam se što me čeka i kakva je to žurba. Dočekali su me baka Milka, teta Dara i njezin suprug. Djevojaka nije bilo u stanu. Sjeli smo oko stola u primaćoj sobi i počeli razgovarati. U početku smo se svi držali pomalo ukočeno, a razgovor je krenuo vrlo konvencionalno: kako je? Kako zdravlje? Čim se bavim? Javljaju li se tetke iz Amerike? Kakvo je vrijeme ove godine i kakva se zima očekuje... Osjećao sam da ih nešto kopka, muči, da tim banalnim čavrljanjem obilaze oko nečega kao mačak oko vruće kaše, sve dok baka Milka ne zavapi: - Imamo problem! Aha – na tome smo! Jedna je Milkina unuka, Darina kćerka, imala šesnaest, druga sedamnaest godina. Prelijepe djevojke. Roditelji su razgovarali s nekim rođacima u Kanadi i rođaci su bili spremni primiti obje djevojke na nekoliko godina, dapače, financirati im i školovanje, a nije trebalo ni spomenuti da bi se tijekom višegodišnjeg boravka vjerojatno spanđale s nekim Kanađanima i zauvijek ostale ondje. U jesen devedesete nije trebalo obrazlagati zašto bi roditelji rado da su im kćerke što dalje: ja sam tada već bio potpuno uvjeren da će uskoro izbiti građanski rat, čudilo me jedino da već nije planuo, a svatko iole razuman morao je biti barem ozbiljno zabrinut. Još gore, razumni su ljudi bili u velikoj manjini, a raspomamljeni Hrvati bili su vrlo glasni i svuda prisutni, pa je za dvije mlade Srpkinje bilo to bolje što se prije nađu na drugoj strani zemaljske kugle. Bio je to bogomdani i jedini izlaz u tome trenu. Međutim, djevojke o tome ni da čuju! Rođene u Zagrebu, odrasle u Zagrebu, iz obitelji koja je preživjela dva svjetska rata u Zagrebu, ovdje im je bilo društvo i ovdje im je bilo dobro, zašto bi sve to napustile? Roditeljska upozorenja i savjete primale su jednako ozbiljno kao kad su ih upozoravali da ne izlaze u kratkim suknjicama jer bi se mogle razboljeti. Starci opet trkeljaju budalaštine! Tko je mlađi od dvadeset godina tada mogao ikako povjerovati da će mu domovina vrlo uskoro postati vrlo neprijatna zemlja za živjeti u njoj? Evo, ja bih mogao pokušati objasniti mladim djevojkama da im je bolje otići u Kanadu i nekako ih nagovoriti da iskoriste priliku koja im se pruža... Ne vide tko bi to drugi mogao. Ionako su u godinama kad ih svi stariji, na čelu s roditeljima i bakom samo nerviraju, kad god im pokušaju išta reći čim zinu njih dvije su već u obrambenom stavu, ni ne slušaju, a kamoli da bi išta poslušale. Vrijeme brzo prolazi. Roditelji su već pripremili sve dokumente, preveli školske svjedodžbe na engleski i ovjerili prevode, mogle bi se već ove školske godine upisati u kanadske škole... Zašto upravo od mene traže tu uslugu? Jest da sam tada izgledao mladoliko, ali za gledište mladih djevojaka i ja sam bio stari jarac. No kako sam se to zapitao, tako mi je odmah bio jasan i odgovor. Početkom ljeta bila je u posjeti najmlađa od mojih tetaka iz Amerike. Znao sam da se nekoliko puta srela s tetom Darom i da joj je išla u posjete. Stare prijateljice dobrano su se napričale. Mogao sam zamisliti kako je to izgledalo. Imale su dovoljno vremena da sve međusobno podrobno referiraju. Naravno da sam se i ja našao na tapeti. Moja je familija bila ozbiljno zabrinuta što ni na pragu četrdesetih godina po njihovom mišljenju ne pokazujem nikakve znakove da ću se uozbiljiti. Da nađem ozbiljan posao, ošišam se, počnem se pristojno oblačiti, oženim neku prikladnu ženu, zasnujem obitelj... To bi ih primirilo. Umjesto toga ja sam se u trideset i petoj spanđao s curom od sedamnaest godina i narednih godina jurcao naokolo s njom. Užas! Teta Dara mora da se iskreno zgražala i bila duboko zabrinuta za mene kada je to slušala, sve dok nekome iz njene obitelji ili njoj samoj nije sijevnulo da bih upravo ja takav mogao riješiti njihov problem, što je samo pokazivalo da su razmišljali o svim mogućim i nemogućim načinima. Nakašljem se i rekoh: - Nažalost, bojim se da nisam prava osoba koja bi mogla tu išta srediti... Kako? Kako? – iznenadili su se. Glumeći da im odajem bog zna kakvu tajnu skrušeno priznah: - Znate, prije nekoliko godina, zapravo gotovo nedavno, našao sam se u vezi s djevojkom koja je bila... pa otprilike u godinama vaših kćerki. Ona se jako zaljubila i neko smo vrijeme bili u izuzetno dobrim odnosima... Nisu se nimalo iznenadili, a kamoli zgrozili, što me je uvjerilo da sam bio u pravu pretpostavljajući da sve znaju i zašto su se upravo meni obratili. Nastavim: - ... no koliko god smo bili u dobrim odnosima, kada sam god pokušao na nju utjecati u vezi bilo čega što sam smatrao dobrim i korisnim, ako si je ona prije toga već nešto zabila u glavu, nije bilo izgleda da me išta posluša... – što je bilo točno. Možda bi se moglo reći da smo se upravo radi toga i rastali. – A ja vaše kćerke, premda ih znam otkako su se rodile, zapravo ni ne poznam! Ništa, ništa, neka, neka, navališe svi troje na mene, ako ništa drugo mogao bih barem pokušati. Recimo da izađem nekoliko puta s jednom, pa sa drugom, da ih negdje izvedem, krećem se po mjestima gdje mladi vole izlaziti, bila bi velika stvar kada bih barem jednu, bilo koju, uspio nagovoriti da ode. Dok su me ustreptalo i srčano nagovarali nisam se mogao oteti pomisli što bi bilo da sam koji mjesec ranije došao i zamolio smijem li koju od mladica izvesti. Usprkos svim višegeneracijskim dobrim odnosima između porodica, teta Dara bi me isprašila metlom niz stepenice. Pokazivalo je to da su prešli i preko ruba očaja. Uopće se nije postavljalo pitanje kako ću nagovoriti djevojke da pristanu, samo da ih nagovorim. S njihovog stanovišta to je bilo otprilike kao da povjere liscu da im čuva kokoši. Nije bilo važno da li ću ih pri tome i koliko očerupati, samo da što prije prhnu u daleki svijet, u sigurnost. Nisam se mogao izvući prije nego sam obećao da ću pokušati sve što je u mojoj moći da ih natjeram da razmisle i uvjerim da ne smiju propustiti priliku koja im se pružala. Zapravo sam ja bio zgrožen – rat još nije ni počeo, a već je natjerao ljude da se ponašaju suprotno od onoga kako su se cijeloga života ponašali! Što će tek biti kada zaista počne? Izišao sam jednom s jednom djevojkom, drugi put s drugom i jedanput s obje. Ponašao sam se vrlo suzdržano, pokušavajući sve što mi je u toj suzdržanosti bilo na raspolaganju. Naravno, uzalud. One najjače, najpravije argumente nisam smio ni spomenuti – slušajte, djevojke, u ovoj će zemlji vrlo skoro bjesniti rat, a biti Srpkinja usred Zagreba još zadugo neće biti popularno! Da sam tako nešto samo i zucnuo istog trena bi me otpisale kao paranoika, budalu i roditeljskog doušnika. Umjesto toga pokušavao sam ih animirati pričama o zanimljivostima, uzbuđenjima i perspektivama koje nude daleke zemlje i nova iskustva. Moram priznati, ni danas nisam siguran jesam li dobro postupio. Gledajući ih pred sobom, jednu ljepšu od druge, svakakve su mi primisli padale na pamet. Ni najmanje nisam sumnjao da bih bilo koju mogao lako zavesti, preveliki mi je nesrazmjer iskustava davao nezaustavljivu prednost, iako bi obje odjednom bile preveliki zalogaj, navesti je u nekoliko dana da mi pije iz dlana, a zatim je tako zgaziti da bi sama pobjegla i na Sjeverni pol samo da bude što dalje, ali nisam imao srca to napraviti. Padalo mi je na pamet i da mi ne bi ništa nedostajalo da pokupim jednu pod ruku – ili čak obje! - i odemo zajedno mojim tetkama u Ameriku, pa da izdaleka pratimo preko novina i televizije što se događa u domovini, ali se to nije uklapalo u moje planove. Srećom ova priča završava heppy endom, koliko je to moguće. Zagreb nije izravno zahvaćen opsadom poput Sarajeva ni borbama poput Vukovara, kako sam predviđao, i drago mi je da sam se u tome prevario. Njih dvije su ostale ovdje, udale se , izrodile dječicu... Nisam siguran ni da bi ih prepoznao da ih slučajno negdje sretnem. Posljednji put sam ih vidio prije više od desetak godina na sprovodima bake Milke, tete Dare i njihovog oca, no vjerujem da će jednoga dana – ako zapaze u novinama kada će biti i moj sprovod – i njih dvije biti prisutne.  |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
