Marketing
turi-izazovi
Recimo, Hrvatska postaje sve poznatija turistička destinacija u svijetu, što je dobro. Javljaju se i nove kategorije zainteresiranih turista iz novih dalekih krajeva, što je također dobro. Recimo, raspituju se za boravak u Hrvatskoj indijski maharadže, milijarderi i milionari, oni koje uopće nije briga koliko troše, što je također dobro. Kako svaki od njih obično putuje s obitelji i svitom koja sve zajedno broji nekoliko desetaka ljudi, zainteresirani su za iznajmljivanje autobusa sa šoferima i prenoćišta, te boravak u mjestima gdje ih autobus može dovesti, što je također dobro. Nevolja je jedino što su maharadže svikli da sa slugama, sobaricama, vrtlarima, kuharima, konobarima i ostalim saobraćaju tako da se izderavaju na njih, pljuju ih, čupaju za kosu, udaraju nogom u stražnjicu i slično, i to ako su zadovoljni uslugom, a ako nisu onda se prihvaćaju bičeva, kandžija ili prvih tvrdih predmeta koji im padnu pod ruku, što je problem. Koji je naš šef recepcije spreman prostri se pred maharadžom licem u prašinu i otrpjeti da mu ovaj stane papučom na glavu dok silazi iz autobusa? Posebna priča su naši šoferi autobusa. Koliko bi im trebalo platiti da šutke podnose dok ih maharadža bičuje ili lupa nogom u stražnjicu? Kakvi su zadrti, velika gospoda s nosovima u oblacima, mogli bi reagirati tako da se - ako se pročuje - zgrozi cijela indijska mnogoljudna javnost!
Problem bi se možda mogao riješiti uvoženjem nekoliko desetaka indijskih šofera koji bi upoznali naše putove i stranputice, ali što sa ostalim turističkim osobljem? Kako obrazovati sve redare na ulazima u diskoklubove da ne uzvrate indijskom milijarderu koji izgleda pljunuti Cigan kad ih usput ošamari na ulasku? Kako naučiti sezonske konobare da ne trepnu okom kada nezadovoljni indijski gost izrazi svoje nezadovoljstvo tako da im izlije juhu na glavu?
Ne treba brinuti! Svi su problemi rješivi! Dovoljno je da državna ekonomija samo još malo potone pa da se sva sredstva masovnog informiranja upregnu objašnjavati našim majkama, suprugama, sestrama, kćerima, zaručnicama, časnim sestrama i ostalima kako je rodoljubno djelo popušiti stranom turistu za sitne novce, sve za spas nacionalne ekonomije, samostalnosti i samobitnosti. Kako bi vlada preživjela kad naš narod ne bi bio spreman na nužne žrtve i skidanje gaća? Ako tajlandski dječaci prije puberteta pribjegavaju promjeni spola da bi zadovoljili svjetske perverznjake, što ne bi mogli i naši? Nismo daleko. Velika je razlika između toga da te moćnik bičuje i udara nogom u stražnjicu od toga da se mjesecima radi i ne dobiva plaća, ali u čemu se to bitno razlikuju? Zapravo i nije velika razlika između toga da se trči za maharadžinom nosiljkom u nadi da će se smilovati i baciti koju rupiju od toga da se ne može naći posla ili da se pored penzije preživljava kopajući po kantama za smeće. Uklapamo se u svjetski trend. Kad je novac vrhunska vrijednost i mjera svega, sve kad-tad dođe na prodaju.
Vratimo se strogo turizmu. Uspoređujući recimo turski i naš, potpuno je nejasno zašto itko uopće nama dolazi. Nije dovoljno nuditi samo more i sunce, krucijalna je susretljivost. Naš izlaz može biti jedino u komparativnim prednostima, u tome da se turizam temeljito restrukturira prije nego glavnina svjetskih turista shvati da se ovdje ne isplati dolaziti, već umjesto toga u svjetskoj turističkoj ponudi izborimo mjesto obećane zemlje u kojoj će se svaki maharadža osjećati kao kod kuće, a svaki belgijski ili njemački lumpenproleter ili desničarski ekstremist kao maharadža.
Post je objavljen 07.01.2011. u 23:38 sati.