Marketing
neprepoznatljivi javni lik
„Marijana Primorca, imućnog hercegovačkog poduzetnika koji je premijeru Sanaderu 2004. za 2,2 milijuna kuna kupio blindirani BMW 740, upoznao sam potkraj ljeta 2005. Ili 2006. na terasi kafića Charlie u centru Zagreba. Do tada sam o njemu u Globusu 2003. objavio jedan prilično negativno intoniran tekst, zapravo njegov prvi portret u hrvatskim medijima, s naslovom 'Otac ubojice iz BMW-a: Marijan Primorac, otac maloljetnika koji je u Makarskoj jurećim automobilom pregazio dvije djevojke'.
Primorca sam u Charlieu zapazio nekoliko mjeseci prije nego smo se upoznali, no nisam znao da je to on. Naime, u tih nekoliko mjeseci i on je postao stalni gost Charliea, pa smo si već počeli kimati glavom u znak pozdrava, iako ni on nije znao tko sam ja...
Moram priznati da me prilično šokiralo da je čovjek kojeg sam tamo često viđao i očito nisam odmah prepoznao, 'onaj' Marijan Primorac, i to prvenstveno zbog predrasuda koje sam stekao kroz medijske napise o njemu i svoje novinarsko istraživanje, te dojma koji sam kroz nekoliko mjeseci dobio površno ga promatrajući...
...U njegovu odnosu prema punici ili svojoj majci, u načinu kako im se obraćao i odnosio se prema njima nisam vidio baš ništa od onog bahatog Marijana Primorca, što je dojam koji sam, kao i većina javnosti, o njemu stekao na osnovi medijskih natpisa.
I to što smo više tjedana gotovo svakodnevno sjedili na terasi istog kafića, a ja nisam znao tko je on, ponešto govori o karakteru toga čovjeka.“
Prepričajmo ovo što sam citirao:
- Mark Cigoj, novinar koji je napravio prvi portret Marijana Primorca u hrvatskim medijima mjesecima nije bio u stanju da ga prepozna, iako ga je svakodnevno sretao, počeli su se pozdravljati, a lako moguće da su povremeno i izmijenili koju riječ;
- novinar se šokirao kad je saznao s kim se svakodnevno viđa;
- istaknuti predstavnik istraživačkog novinarstva mjesecima nije naslutio da je čovjek kojeg svakodnevno viđa, pozdravljaju se, a vjerojatno povremeno izmijene i koju riječ ili malo popričaju, čovjek o kojem je on sam napisao „prvi portret u hrvatskim medijima“;
- novinar konstatira da to „što smo više tjedana gotovo svakodnevno sjedili na terasi istog kafića, a ja nisam znao tko je on, ponešto govori o karakteru toga čovjeka.“
Citirano je zaslužilo da se komentira:
- to što novinar mjesecima nije naslutio tko mu svakodnevno sjedi pred nosom ne govori o tom čovjeku, nego o novinaru i novinarstvu u kojem je istaknuti čimbenik;
- novinar tumači da čovjeka koji mu je svakodnevno sjedio pred nosom nije prepoznao zbog dojma koji je prethodno formirao o njemu kroz medijske natpise, od kojih je sam napisao prvi. Drugi se vjerojatno oslonio na njega, a treći pozivao na prvi i drugi… i tako dalje;
- novinar je napisao taj prvi, značajni medijski portret na osnovu vlastitog istraživanja koje je bilo toliko temeljito da čovjeka nije ni vidio, niti s fotografije zapamtio kako izgleda;
- istraživački novinar ima tako istančani novinarski senzibilitet da mjesecima promatra čovjeka o kojemu je pisao ne uspijevajući povezati da je riječ o istoj osobi;
- naposljetku, umjesto da hitno promijeni zanimanje, novinar mrtvo-hladno objavljuje što mu se dogodilo, čudeći se što mu se dogodilo i nimalo se ne skanjujući javno priznati jer u tome ne vidi ništa lošega. Tko radi taj i griješi, poručuje, zar ne?
Zar nije bilo urednika da ga upozori da bruka i sebe i list koji će to objaviti? Tko radi povremeno, rijetko, izuzetno može i pogriješiti, a nakon toga se treba potruditi grešku ispraviti i podnijeti konsekvence, ali „raditi“ ne znači „griješiti“, jer je onda cijeli rad samo velika greška.
Post je objavljen 27.01.2011. u 16:23 sati.