Marketing
vrijeme rata i razonode
Moja porodica je generacijama prijateljevala s porodicom s kojom smo desetljećima stanovali u istoj kući, moji na prvom, a oni na drugom katu. Dobri ljudi, ali Srbi, no nikome od mojih to nije nikada smetalo. Baka je bila najbolja prijateljica bake Milke, najmlađa tetka je bila najbolja prijateljica Milkine kćerke koju sam ja zvao „teta Dara“, ali u mojoj generaciji se te veze nisu nastavile. Baka je umrla, najmlađa tetka odselila u Ameriku, moji su se preselili. Moja majka, najstarija od tri sestre, udala se mlada i rano rodila, a Dara se udala znatno kasnije, tako da njezin sin i ja nismo bili vršnjaci. Nesrećom, Darin mali je umro ne napunivši ni sedmu godinu. Dara je bila očajna. Ljudi se na razne načine nose s tako tragičnim gubicima, a Darin način bio je da u kasnije godinama rodi još dvije kćerke, pa je između njih i mene bilo više od dvadeset godina razlike te se nikada nismo družili, a kamoli prijateljevali.
Krajem ljeta devedesete, kad sam bio u četrdesetoj, zazvonio je telefon. Zvala je već vrlo stara baka Milka:
- Braco! – (Tako su me zvali.) - Već dugo nas nisi posjetio!
Zagrcnuo sam se. Dok je moja baka još bila živa, često sam je vozio do bake Milke, ostavljao i dolazio po nju da je vratim nazad, kad je tetka iz Amerike dolazila u posjete često sam je vozio do tetke Dare, a kadikad išao po nju kad je završavala posjete, ali ja, ja nikada nisam išao njima u posjetu. Ipak, prisjetivši se decenijskog porodičnog prijateljevanja, spremno sam odgovorio:
- Zaista! Kad bih mogao navratiti?
Dogovorili smo se odmah za sutradan poslijepodne. Slutio sam da taj poziv ne može biti iz čistog mira i uspinjući se stepenicama prema njihovom stanu pitao sam se što me čeka i kakva je to žurba.
Dočekali su me baka Milka, teta Dara i njezin suprug. Djevojaka nije bilo u stanu. Sjeli smo oko stola u primaćoj sobi i počeli razgovarati. U početku smo se svi držali pomalo ukočeno, a razgovor je krenuo vrlo konvencionalno: kako je? Kako zdravlje? Čim se bavim? Javljaju li se tetke iz Amerike? Kakvo je vrijeme ove godine i kakva se zima očekuje... Osjećao sam da ih nešto kopka, muči, da tim banalnim čavrljanjem obilaze oko nečega kao mačak oko vruće kaše, sve dok baka Milka ne zavapi:
- Imamo problem!
Aha – na tome smo! Jedna je Milkina unuka, Darina kćerka, imala šesnaest, druga sedamnaest godina. Prelijepe djevojke. Roditelji su razgovarali s nekim rođacima u Kanadi i rođaci su bili spremni primiti obje djevojke na nekoliko godina, dapače, financirati im i školovanje, a nije trebalo ni spomenuti da bi se tijekom višegodišnjeg boravka vjerojatno spanđale s nekim Kanađanima i zauvijek ostale ondje. U jesen devedesete nije trebalo obrazlagati zašto bi roditelji rado da su im kćerke što dalje: ja sam tada već bio potpuno uvjeren da će uskoro izbiti građanski rat, čudilo me jedino da već nije planuo, a svatko iole razuman morao je biti barem ozbiljno zabrinut. Još gore, razumni su ljudi bili u velikoj manjini, a raspomamljeni Hrvati bili su vrlo glasni i svuda prisutni, pa je za dvije mlade Srpkinje bilo to bolje što se prije nađu na drugoj strani zemaljske kugle. Bio je to bogomdani i jedini izlaz u tome trenu. Međutim, djevojke o tome ni da čuju! Rođene u Zagrebu, odrasle u Zagrebu, iz obitelji koja je preživjela dva svjetska rata u Zagrebu, ovdje im je bilo društvo i ovdje im je bilo dobro, zašto bi sve to napustile? Roditeljska upozorenja i savjete primale su jednako ozbiljno kao kad su ih upozoravali da ne izlaze u kratkim suknjicama jer bi se mogle razboljeti. Starci opet trkeljaju budalaštine! Tko je mlađi od dvadeset godina tada mogao ikako povjerovati da će mu domovina vrlo uskoro postati vrlo neprijatna zemlja za živjeti u njoj?
Evo, ja bih mogao pokušati objasniti mladim djevojkama da im je bolje otići u Kanadu i nekako ih nagovoriti da iskoriste priliku koja im se pruža... Ne vide tko bi to drugi mogao. Ionako su u godinama kad ih svi stariji, na čelu s roditeljima i bakom samo nerviraju, kad god im pokušaju išta reći čim zinu njih dvije su već u obrambenom stavu, ni ne slušaju, a kamoli da bi išta poslušale. Vrijeme brzo prolazi. Roditelji su već pripremili sve dokumente, preveli školske svjedodžbe na engleski i ovjerili prevode, mogle bi se već ove školske godine upisati u kanadske škole...
Zašto upravo od mene traže tu uslugu? Jest da sam tada izgledao mladoliko, ali za gledište mladih djevojaka i ja sam bio stari jarac. No kako sam se to zapitao, tako mi je odmah bio jasan i odgovor. Početkom ljeta bila je u posjeti najmlađa od mojih tetaka iz Amerike. Znao sam da se nekoliko puta srela s tetom Darom i da joj je išla u posjete. Stare prijateljice dobrano su se napričale. Mogao sam zamisliti kako je to izgledalo. Imale su dovoljno vremena da sve međusobno podrobno referiraju. Naravno da sam se i ja našao na tapeti. Moja je familija bila ozbiljno zabrinuta što ni na pragu četrdesetih godina po njihovom mišljenju ne pokazujem nikakve znakove da ću se uozbiljiti. Da nađem ozbiljan posao, ošišam se, počnem se pristojno oblačiti, oženim neku prikladnu ženu, zasnujem obitelj... To bi ih primirilo. Umjesto toga ja sam se u trideset i petoj spanđao s curom od sedamnaest godina i narednih godina jurcao naokolo s njom. Užas! Teta Dara mora da se iskreno zgražala i bila duboko zabrinuta za mene kada je to slušala, sve dok nekome iz njene obitelji ili njoj samoj nije sijevnulo da bih upravo ja takav mogao riješiti njihov problem, što je samo pokazivalo da su razmišljali o svim mogućim i nemogućim načinima.
Nakašljem se i rekoh:
- Nažalost, bojim se da nisam prava osoba koja bi mogla tu išta srediti...
Kako? Kako? – iznenadili su se.
Glumeći da im odajem bog zna kakvu tajnu skrušeno priznah:
- Znate, prije nekoliko godina, zapravo gotovo nedavno, našao sam se u vezi s djevojkom koja je bila... pa otprilike u godinama vaših kćerki. Ona se jako zaljubila i neko smo vrijeme bili u izuzetno dobrim odnosima...
Nisu se nimalo iznenadili, a kamoli zgrozili, što me je uvjerilo da sam bio u pravu pretpostavljajući da sve znaju i zašto su se upravo meni obratili. Nastavim:
- ... no koliko god smo bili u dobrim odnosima, kada sam god pokušao na nju utjecati u vezi bilo čega što sam smatrao dobrim i korisnim, ako si je ona prije toga već nešto zabila u glavu, nije bilo izgleda da me išta posluša... – što je bilo točno. Možda bi se moglo reći da smo se upravo radi toga i rastali. – A ja vaše kćerke, premda ih znam otkako su se rodile, zapravo ni ne poznam!
Ništa, ništa, neka, neka, navališe svi troje na mene, ako ništa drugo mogao bih barem pokušati. Recimo da izađem nekoliko puta s jednom, pa sa drugom, da ih negdje izvedem, krećem se po mjestima gdje mladi vole izlaziti, bila bi velika stvar kada bih barem jednu, bilo koju, uspio nagovoriti da ode. Dok su me ustreptalo i srčano nagovarali nisam se mogao oteti pomisli što bi bilo da sam koji mjesec ranije došao i zamolio smijem li koju od mladica izvesti. Usprkos svim višegeneracijskim dobrim odnosima između porodica, teta Dara bi me isprašila metlom niz stepenice. Pokazivalo je to da su prešli i preko ruba očaja. Uopće se nije postavljalo pitanje kako ću nagovoriti djevojke da pristanu, samo da ih nagovorim. S njihovog stanovišta to je bilo otprilike kao da povjere liscu da im čuva kokoši. Nije bilo važno da li ću ih pri tome i koliko očerupati, samo da što prije prhnu u daleki svijet, u sigurnost.
Nisam se mogao izvući prije nego sam obećao da ću pokušati sve što je u mojoj moći da ih natjeram da razmisle i uvjerim da ne smiju propustiti priliku koja im se pružala. Zapravo sam ja bio zgrožen – rat još nije ni počeo, a već je natjerao ljude da se ponašaju suprotno od onoga kako su se cijeloga života ponašali! Što će tek biti kada zaista počne?
Izišao sam jednom s jednom djevojkom, drugi put s drugom i jedanput s obje. Ponašao sam se vrlo suzdržano, pokušavajući sve što mi je u toj suzdržanosti bilo na raspolaganju. Naravno, uzalud. One najjače, najpravije argumente nisam smio ni spomenuti – slušajte, djevojke, u ovoj će zemlji vrlo skoro bjesniti rat, a biti Srpkinja usred Zagreba još zadugo neće biti popularno! Da sam tako nešto samo i zucnuo istog trena bi me otpisale kao paranoika, budalu i roditeljskog doušnika. Umjesto toga pokušavao sam ih animirati pričama o zanimljivostima, uzbuđenjima i perspektivama koje nude daleke zemlje i nova iskustva. Moram priznati, ni danas nisam siguran jesam li dobro postupio. Gledajući ih pred sobom, jednu ljepšu od druge, svakakve su mi primisli padale na pamet. Ni najmanje nisam sumnjao da bih bilo koju mogao lako zavesti, preveliki mi je nesrazmjer iskustava davao nezaustavljivu prednost, iako bi obje odjednom bile preveliki zalogaj, navesti je u nekoliko dana da mi pije iz dlana, a zatim je tako zgaziti da bi sama pobjegla i na Sjeverni pol samo da bude što dalje, ali nisam imao srca to napraviti. Padalo mi je na pamet i da mi ne bi ništa nedostajalo da pokupim jednu pod ruku – ili čak obje! - i odemo zajedno mojim tetkama u Ameriku, pa da izdaleka pratimo preko novina i televizije što se događa u domovini, ali se to nije uklapalo u moje planove.
Srećom ova priča završava heppy endom, koliko je to moguće. Zagreb nije izravno zahvaćen opsadom poput Sarajeva ni borbama poput Vukovara, kako sam predviđao, i drago mi je da sam se u tome prevario. Njih dvije su ostale ovdje, udale se , izrodile dječicu... Nisam siguran ni da bi ih prepoznao da ih slučajno negdje sretnem. Posljednji put sam ih vidio prije više od desetak godina na sprovodima bake Milke, tete Dare i njihovog oca, no vjerujem da će jednoga dana – ako zapaze u novinama kada će biti i moj sprovod – i njih dvije biti prisutne.
Post je objavljen 05.01.2011. u 10:58 sati.