Marketing
prilog povijesti Tuškanca
Imam snažnu želju da se što skorije ponovo nađemo bez žurbe i saznam pojedinosti. Nisam ni najmanje posumnjao u ono što mi je rekao. Nije on čovjek koji išta govori bez veze. Jedva čekam čuti njegovu priču.
Kako mogu kućna adresa ili kvart u kojem je kuća spasiti život? Vjerojatno nekako mogu, život je prepun svega i svačega. Recimo, dogodi se negdje požar, bude i ljudskih žrtava, pa onda oni koji o tome čitaju u novinama mogu reći „Hvala Bogu da nismo stanovali ondje jer bi sada i mi bili stradali!“, ali ne vjerujem da je moj poznati mislio na tako nešto. Uostalom, i mom djedu je to što je stanovao na Tuškancu na neki način spasilo život kao što je druge upravo kuća na Tuškancu koštala glave.
Tuškanac se formirao kao bogataška rezidencijalna četvrt do Drugog svjetskog rata. Uspostavom NDH, kada su se počeli proganjati Židovi, neki siromašni Židov na udaljenoj sirotinjskoj periferiji još se mogao prikriti, ali oni sa Tuškanca nisu mogli. Rijetki sretnici su se sklonili na vrijeme u druge zemlje, neki su otišli u partizane, a ostali su završili u Jasenovcu. Ustaška vlast je sve židovsko dodijelila svojim ljudima koji su se uselili u namještene prostore s još toplom posteljinom. Koju godinu kasnije, krah te paradržave nagnao ih je da gotovo preko noći svi pobjegnu jer je Tuškanac bio mjesto na kojem se nisu mogli sakriti.
Ratni pobjednici su iznova ispražnjene vile naselili svojim ljudima. Otprilike pola novih stanovnika bili su dužnosnici sistema, od nižih, poput majora, do najviših, članova predsjedništva države i Partije. Druga polovica bili su ratni stradalnici, obični radnici i sirotinja. Međutim je promjena društvenog sistema donijela novost kojom su preostali prvotni stanovnici Tuškanca desetkovani više no proteklim ratom. „Nacionalizacijom su bogataši ostali bez imovine, to jest, sredstava za proizvodnju (tvornica, poduzeća, kuća za iznajmljivanje, poljoprivrednog zemljišta, šuma...), a zadržali su samo ono u čemu su osobno stanovali, no i to je bilo okrnjeno dodjeljivanjem stanarskih prava koja su faktično bila jača od vlasništva jer su omogućavala da oni koji su ih dobili usele i žive u tuđem vlasništvu, kućama, pa čak i dijelovima stanova, a da im vlasnici ne mogu ništa.“ Na Tuškanac je stigao novi val doseljenika, u mnogim kućama je u svakoj sobi velikih stanova živjela druga porodica u takozvanom sustanarstvu koje se odmah izrodilo u svojevrstan vid pakla na zemlji.
Moj djed je bio uspješni predratni trgovac nekretninama. U nacionalizaciji je izgubio kuće i zemljišta, a novim zakonima nije se više smio baviti ranijim poslom. Ono što mu nisu uspjeli oduzeti bila je neuništiva žilavost, marljivost, nepomirljivost i vjera u privatno vlasništvo. Sredinom pedesetih godina kupio je pola kuće na Tuškancu, cijeli kat, po današnjim mjerilima apsurdno jeftino jer je vlasništvo postalo prvenstveno teret. Zatim je nagovorio tri porodice koje su stanovale unutra da se presele u stan u kojim je on do tada raspolagao, što nije bilo teško jer je taj bio veći i nalazio se u centru grada.
Djed se usprkos zakonskim zabranama nije prestao baviti svojim poslom, jedino što je to umjesto legalno radio ilegalno. Formalno se zaposlio kod nekog gostioničara kao knjigovođa i vodio mu računovodstvo, što mu nije oduzimalo više od nekoliko sati mjesečno, a ostatak vremena je potajno raznim ljudima pomagao odvjetničkim, agencijskim i bilježničkim uslugama u vezi s nekretninama. Osnovno oruđe bila mu je pisaća mašina i jedno od mojih najupečatljivijih uspomena iz djetinjstva je njeno kucanje iz susjedne sobe.
U četrdeset i pet godina socijalizma država nije izgradila mnogo kuća na Tuškancu. Osim izuzetka na jednom mjestu o kojem kanim kad-tad zapisati tekst, ne bih rekao da je kroz to vrijeme država sagradila više od jedne kuće na deset već postojećih, uglavnom za visoke političare ili direktore velikih poduzeća. Međutim su šezdesetih godina ono što je država propustila počeli nadoknađivati privatnici. Pojavili su se obrtnici, automehaničari i autoprijevoznici, krojači i vodoinstalateri, koji su koristili raznorazne rupe u zakonima i sistemu da bi se, po tadašnjim mjerilima, obogatili. Kao privatnici nisu očekivali da će im društvo, država ili poduzeće, riješiti stambene potrebe, a vjerovali su u privatno vlasništvo, pa su željeli sagraditi svoje kuće.
Kao predratni uspješni poslovni čovjek djed je poznavao preostale vlasnike tuškanačkih kuća i gradilišta koji su se rasijali po gradu, državi ili otišli u inozemstvo, znao kako ih pronaći i dovodio im kupce za vlasništvo s kojim nisu znali što bi. Kao čovjek koji je preživio desetak godina u Zagrebu, Hrvatskoj, Jugoslaviji i dobro proučio tadašnje zakone znao je kako ishoditi potrebne dozvole za gradnju, prenamjene voćnjaka u gradilišta ili isprazniti kuću od stanara sa stanarskim pravima. Neke stare vile su se ispraznile, obnovile i uselili se novi vlasnici, neke su nove kuće sagrađene. No ljudi s Tuškanca nisu imali imovinu samo na Tuškancu nego i na Pantovčaku, u Šestinama, Mikulićima, na Trešnjevci... Od dva-tri takva poduhvata djed je komotno mogao proživjeti cijelu godinu.
Prvih desetak godina nakon završetka Drugog svjetskog rata djed je proživio teško i rizično. Da su ga uhvatili mogao je završiti u zatvoru pod optužbom za nadripisarstvo i neovlašteno poslovanje. Da nije bilo braće iz Amerike koji su mu slali novce ne znam da li bi uopće i mogao preživjeti. Nakon toga je i dalje živio rizično zbog istog razloga, ali daleko lakše. Dapače, krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih braća već odavno nisu pomagala, ali je on mogao ostaviti vođenje knjigovodstva i nadalje glumiti da je penzioner.
Kad danas prošećem Tuškancem i bacim pogled na kuće kojih bez mog djeda ne bi bilo, pomislim si da bez njih ne bi bilo ni njega, da svega toga ne bi bilo da nije bio kakav je već bio i gdje je bio, da su zbivanja posljedica okolnosti od kojih je mjesto jedan od ključnih elemenata.
Post je objavljen 09.01.2011. u 21:53 sati.