ponedjeljak, 17.01.2011.

daleko od pravne države

Petnaestak minuta prije dvadeset sati Demonja je vozio kroz dio grada kojim ne prolazi češće nego dva-tri puta godišnje. Cijeloga dana je bio u jurnjavi, te nije stigao ni ručati, pa je već bio nervozan od gladi. Iznenada se prisjetio da je u blizini trgovački centar oko velikog samoposluživanja, te da bi ondje mogao kupiti nešto s čim bi popunio prazni hladnjak koji ga je čekao kod kuće, kruha i nešto da si napravi pristojnu večeru. Skrenuo je s glavne ceste i požurio stići prije nego se samoposluživanje zatvori.

Trgovački centar je građen poput srednjevjekovne utvrde u kojoj svi lokali izlaze na središnji atrij. Pored samoposluživanja ondje su frizeraj, dva kafića, slastičarnica, kiosk s novinama, video-klub i apoteka. Obilazio ga je uzalud tražeći mjesto za parkiranje. Zašao je i u neke od pustih pokrajnjih ulica između dugačkih četverokatnica i osmerokatnica građenih prije nego se slutilo koliko će se automobili namnožiti. Slabo ulično svjetlo osvjetljivalo jedino nepregledno mnoštvo automobila uguranih jedan do drugoga. Ako uskoro ne nađe parking, samoposluživanje će se zatvoriti. Napravio je već dva koncentrična kruga oko trgovačkog centra, ali nije htio dalje procijenivši da više ne bi stigao pješke do dućana za radnog vremena, pa se vratio u prvu ulicu koja obilazi oko njega. Pomislio je čak da auto ostavi nasred ceste jer je vidio da osim njega nitko ne vozi naokolo, što je moglo značiti da su svi stanari iz okolnih kuća stigli u domove i više ne kane izlaziti, ali ga je od toga odagnala pomisao na vozilo izloženo petnaestak minuta bez nadzora na milost i nemilost „paucima“ koji se učas stvore gdje ne trebaju.

Iznenada je primijetio da su se na jednom od parkiranih vozila na suprotnoj strani ceste upalila stražnja signalna svjetla. Klizio je polako i na mjestu se ukopao. Netko izlazi i prepustiti će mu mjesto! Možda bi još mogao stići uletjeti u samoposluživanje prije nego u osam zaključaju ulazna vrata! Svjetla su se upalila, međutim, automobil se nije pomicao. Pomislivši da vozač u njemu pričvršćuje sigurnosni pojas, pali radio ili tako nešto, Demonja je prešao u lijevu stranu ceste i približio se automobilu koji se spremao izaći na metar, da ga time ubrza i da sam se što brže sjuri na njegovo mjesto. Parkirani automobil je svijetlio, kroz prozore vozila koje je bilo između njih Demonja je vidio da netko sjedi za upravljačem – ali ništa. Ni makac. Pomislio je da zatrubi, ali u tišini koja ih je okruživala to bi zazvučalo kao trube jerihonske. Što je tom tipu, što ne izlazi? Demonja je poželio izaći, preći tih nekoliko koraka i požuriti nepoznatog, ali se nije mogao odlučiti na to jer je očekivao da će taj svakoga trenutka krenuti. Demonji je svaka sekunda odlaganja protjecala stravično dugo, a istovremeno su sekunde vraški brzo prolijetale, ali zapravo ništa još nije prelazilo okvire uobičajenog, s tim da se nepoznat netko nešto polakše odlučuje krenuti.

U ulicu je zaokrenuo neki automobil. Umjesto da zaobiđe Demonju, zaustavio se na četiri-pet metara pred njim. Svjetlo njegovih reflektora osvjetljavalo je krunicu ovješeno za retrovizor i vozačicu. Bila je to neka mlađa ženska, otprilike tridesetih godina, poluduge svijetle kose. „Zašto me kokoš ne zaobiđe?“, pomislio je, ali se u narednom trenutku prisjetio da je i ona vidjela svjetla automobila koji je najavljivao odlazak, pa se možda namislila ugurati. „Zar nije vidjela da ja već čekam?“, osjetio je kako mu se podiže tlak. Zar da je toliko bezobrazna da se na obazire na to što je on stigao prvi?

Mora da je i ona njega vidjela jednako dobro kao i on nju. U jednom trenutku se počela beljiti i nešto mahati rukama po čemu nije mogao shvatiti što hoće. Dapače, upravo nerazumijevanje što ona pokušava signalizirati spriječila ga je da išta učini. Ona prestane mahati, pokrene se, ali umjesto da ode samo se pomakne metar i pol naprijed, tako da vozač na mjestu za parkiranje nije više mogao izaći ni da je htio.

„Kakva kokoš?!“, zgrane se Demonja. Gotovo kao da nije bio i on upleten zainteresiralo ga je što će ona dalje. Reklo bi se da je ona čekala da se on makne. Morati će se povući kad-tad jer prijeći trećeg vozača da se izvuče. Čim se taj ukloni, Demonja će krenuti naprijed i dovoljno mu je samo pola metra da zagradi oslobođeno mjesto. Nije imao namjeru ustuknuti. Pomisao na vrata samoposluživanja koje se možda upravo zaključavaju preplavila ga je adrenalinom. Ako se ona pokuša naguravati, vidjeti će tko ima jače živce i veću petlju. Da nije bila ženska, već bi izišao i rekao joj sve što misli. Da je bio neki muški, tko zna kako bi to završilo?! Zar kokoš ne zna da živi u gradu u kojoj svaki treći dan u „Crnoj kronici“ piše kako su se potezali pištolji zbog mjesta za parkiranje ili je netko bacio ručnu bombu jer mu je netko drugi u benignom sudaru oštetio ukrasnu traku?

Ona se osvijetljena reflektorima mrijestila iza upravljača kao da kani snijeti jaje. Demonja je smireno izvadio cigaretu i pripalio pokazujući da se ne kani maknuti. Pitao se zašto vozač koji je upalio motor parkiranog automobila ne reagira. Kad ju je ponovo pogledao ona je razgovarala mobitelom. Razgovarala je kratko, a zatim ubacila u rikverc, odmaknula se, krenula naprijed i zaobišla ga, te nestala u jednoj od sporednih ulica. Odmah nakon nje pokrenuo se i do tada zagrađeni automobil, izvukao se, u prolazu ispred njegovih svjetala Demonja je dobro razgledao muškarca koji ga je vozio prije nego je i on otišao svojim putem. Demonja se uvezao na ispražnjeno mjesto, izišao, odbacio cigaretu i požurio u trgovački centar.

Tek na otvorenom, rastegnuvši korake počeo je razmišljati što se zapravo dogodilo. Nepoznata vozačica i nepoznati vozač najvjerojatnije su bili u dogovoru. Obzirom kakva je situacija s praznim parkirnim mjestima u tom kraju u to vrijeme, ona je došla kad je znala da će on otići ili je on pričekao s odlaskom da joj pričuva mjesto znajući kada će ona doći. Za njihov peh upalio je motor i svjetla nekoliko trenutaka ranije prije nego je ona stigla, a Demonja je to primijetio i zalijepio se. Procijenivši Demonju po onome što je vidjela i kako se ponašao, ona je mobitelom upozorila vozača trećih kola da je bolje da ne izlazi niti se upliće, te su brzim dogovorom zaključili da je najbolje da se oboje povuku. A možda se i trećem vozaču negdje toliko žurilo da nije imao vremena odugovlačiti, što bi njegov izlazak i pokušaj razračunavanja s Demonjom svakako prouzročio.

Demonjino je prestao o tome razmišljati kad je bubnuo u zaključana vrata samoposluživanja. Unutra su još bile prodavačice i red mušterija pred blagajnom. Pokušao je jače cimnuti vrata, ali je brava bila jaka. Kucnuo je po staklu ulaza nekim prodavačicama koje su prolazile s unutarnje strane, ali se gadure nisu ni osvrnule. Munjevito se okrenuo slastičarnici udaljenoj dvadesetak metara pomislivši da bi mogao kupiti barem kremšnitu, ali je stigao vidjeti samo kako se svjetlo u njoj ugasilo. Razočarano je krenuo nazad autu razmišljajući da li bi stigao kupiti nešto za jelo na autobusnom kolodvoru ili negdje drugdje usput.

Prilazeći svom automobilu učinilo mu se da čuje neki čudni zvuk, a što mu je dolazio bliže zvuk je bivao sve jači. Nigdje nije bilo nikoga, ali nakon desetak koraka više nije bilo sumnje da je zvuk dolazio upravo od njegovog vozila. Prišao mu je straga i spazio da netko čuči pored njegovog prednjeg kotača spuštene glave. U trenu je sve bilo jasno. Nepoznata vozačica se vratila znajući gdje je ostavio auto i iz osvete mu ispuštala zrak iz guma.

U tri brza koraka našao se iznad sklupčane prilike, zgrabio je za kosu na tjemenu i trgnuo. Šištanje se prekinulo, ona je zajaukala. Panično je skočila pokušavši se uspraviti na noge, ali je on nije puštao, već je gurnuo prema naprijed tako da se presavila i tresnula prsima na poklopac motora. Njegovi prsti su bili duboko među njezinim vlasima i pritisak ju je onemogućio da se pomakne. Samo je cijuknula, tiho kao pile. S mukom se suspregnuo da joj počne lupati glavom po automobilskom limu. Tko zna koliko je kotača već uspjela onesposobiti i hoće li se moći izvući odavde? Dapače, više od moralnih obzira zaustavila ga je pomisao da možda neće moći pobjeći ukoliko je pošteno izubija, da će ga policija lako moći pronaći po auto kojeg neće moći ukloniti.

- Što to radiš, babetino! – prosiktao je.

- Pusti me! Pusti me! Pusti me! – počela je cijukati. Pokušavala se rukama oprijeti od poklopca motora i uspraviti, ali se on navalio svom težinom i držao je s obrazom pripijenim uz lim.

- Jooooj! – cvilila je. – Boli me!

- Neka boli! – presjekao ju je, ali se i on suočio s pitanjem – što sad? Ako je pusti, nije sumnjao da će početi bježati, a da trči za nepoznatim ženskama po nepoznatom naselju nije mu bilo naročito primamljivo. Dok je ovako drži iznad ispuhane gume drži je i u položaju koji dokazuje njezino nedjelo, pa time i opravdava da je ne pušta. S mukom se susprezao da ne podlegne naglo rasplamsanom gnjevu, ali ga nije mogao ni pokušavao prikriti u boji glasa:

- Koliko si kotača sjebala?

- Niti jedan! Tek sam počela... – propištala je. Može li joj vjerovati? Da ide provjeriti vukući je za kosu za sobom? Kod svakog kotača trebao bi se sagnuti, čučnuti... Nije bio sklon vjerovati, ali nije znao ni kako provjeriti.

- Daj mi svoju legitimaciju! – naredio je. Kad bi znao kako se zove i gdje stanuje drugačije bi razgovarali.

- Nemam! Ostavila sam je s torbom kod kuće.

Zaista nije imala torbicu, objašnjenje je zvučalo uvjerljivo. Došla je kući, ostavila stvari, pa izašla da se osveti ne sluteći da će se on tako brzo vratiti. I dalje se pokušavala osloboditi, pa ju je drugom rukom pritisnuo između plećki i navalio se svom težinom.

Razmišljajući što da napravi iznenada je shvatio u kakvom se položaju nalaze. Njezin raskopčani kaput se pri njegovom naletu usukao ustranu i izložio joj suknju, Demonja je odostraga bokovima snažno nalegao na njezinu stražnjicu, što ju je onemogućavalo da vrda donjim dijelom tijela, a on je kroz tkaninu dobro osjećao kako joj se prčaste polutke ukrućuju i opuštaju.

- Molim te, nemoj, nemoj... Pusti me, pusti me... – cvilila je, ali tiho, kao da se boji pustiti glas jače, dok je on i dalje razmišljao što učiniti. Ako je držeći za uho odvuče do njezine kuće, što je vjerojatno nije udaljenije od nekoliko stotina metara, pa ulaz, pa lift... Kako bi objasnio ikome ako bi ga slučajno sreli zašto tako vuče žensku po cesti po mraku? A i što bi kod nje kući? Da je ugura u svoj auto i odveze, to bi bila otmica ukoliko bi uspio pokrenuti vozilo. Da joj podigne suknju i siluje je? To je bilo primamljivo, ali nije bio njegov način rješavanja problema sa ženskim svijetom. Da mobitelom pozove policiju? Što ako je zaista tek počela ispuštati zrak iz guma, ako još nikakvu štetu nije napravila, kako bi objasnio policajcima da je on u pravu nasuprot njezinom nijekanju i optužbama da ju je napao bez razloga? Bilo mu je jasno jedino da ono što je između njih dvoje mogu riješiti samo njih dvoje i to na licu mjesta. Kuj željezo dok je vruće!

- Šuti! – protresao ju je da zaustavi cviljenje. Zašutjela je, ali se i dalje napinjala pod njim i pokušavala se izviti da bi izmigoljila. Iako nema novčanik i osobne dokumente, sigurno ima ključeve i mobitel. Ključevi! Da mu nije s druge strane izgrebala boju i ispisala kojekakve prostote?! Od žene koja se a se vratila da bi osvetnički ispustila zrak iz guma na kotačima može se svašta očekivati! Ako joj uzme ključeve od stana... ona će zvati svog kompanjona da se vrati i pusti je u stan. Da joj uzme i mobitel? Otići se nekoj susjedi, nazvati policiju i dati joj opis njegova automobila i broj registracije. Dok prođe pola grada do kuće sigurno bi ga zaustavili i kako bi objasnio kad bi kod njega pronašli ključeve i mobitel? Još bi ispao kriv za prepad, pljačku, razbojništvo! Možda ipak najbolje da je bubne nekoliko puta snažno čelom o lim? Da je natjera da obliže šoferšajbu? Ili da je ovako presavijenu ispljeska dlanom po stražnjici, neka nauči što se ne smije? Kada bi joj podigao suknju, spustio gaćice i ispljeskao je po goloj stražnjici, poniženje bi bilo još gore... Da je pusti neka se uspravi i držeći je za ruku obiđu auto, prekontroliraju gume i provjere lak, pa onda pokušaju zajedno nešto smisliti, zavisno od onoga što će otkriti? Ako se ona počne otimati i vrištati? Kad bi joj mogao nešto istetovirati po stražnjici! Da je imao mrkvu u džepu zabio bi je da viri samo ono zeleno lišće! Da je fotografira svojim mobitelom i postavi slike na Facebook?

Nije je mogao ni naprosto pustiti. Ako je auto onesposobljen za kretanje, ne može do jutra stražariti pored njega da se ona ne vrati, možda i s gomilom prijatelja, i temeljito ga uništi, možda i pripali.

Zamislimo da je ovo u cijelosti izmišljena priča. Kako je završiti? Kad se ni izmišljenu priču ne može dobro završiti, kako da se tek izvuče lik koji se u stvarnosti našao u toj situaciji? Nije mogao tako zauvijek ostati i nešto je trebalo hitno smisliti... Završimo ovako:

- Skini cipele! – zagrmio je. Naravno da razlijepljena po haubi to nije mogla. Omotavši prste viticama kose i dalje je čvrsto držeći dozvolio joj je da se uspravi. Na nogama je imala čizme do koljena. – Skini ih! – požurio ju je. Ona se sagnula i poslušno, bez riječi, spustila metalni patent-zatvarač duž jedne od čizama, a zatim iskoračila iz nje. Slobodnom rukom ju je odmah dohvatio. – I drugu! – Bile su to lijepe čizme, naizgled nove, mora da su koštale više od tisuću kuna.

Kad je imao obje njene čizme, zapovjedio je:

- Skini kaput!

Skinula je kaput i prebacila ga preko njegove ruke u kojoj je držao čizme i ispružio je prema njoj. Pretpostavljao je da su ključevi od kuće i mobitel u džepovima kaputa. Tek tada joj je pustio kosu.

Ona je stajala ukipljeno dok je on obilazio svoj automobil i ogledavao kotače. Tri su izgledala sasvim u redu, jedino je guma na četvrtom, onom pored kojega ju je zatekao, bila donekle ispražnjena. Zaključio je da se polako vozeći može dovući do prve benzinske stanice s pumpom za zrak. Gnjev mu je splasnuo, ali je nivo adrenalina i dalje bio visok. Zaustavio se pred njom.


- Što ću s tobom?

- Vrati mi moje stvari – rekla je hrabro, ali je nesvjesno stisnula oči i uvukla glavu među ramena očekujući udarac. Kako udarac nije odmah uslijedio, nakon nekoliko trenutaka je iznenađeno ponovo otvorila oči.
On je otvorio poklopac prostora za prtljagu, ubacio njezine stvari i treskom ga zatvorio.

- Ideš sa mnom do benzinske pumpe. Ondje ćeš mi napumpati gumu. Onda ću ti vratiti stvari i možeš otići gdje hoćeš, što se mene tiče i u vražju mater!

Pokorno je sjela na sjedalo za suvozača. Ako zna ispustiti zrak kroz ventil, mora znati i kako se guma puni. Upalio je motor i lagano krenuo. Kako je okrenuo ključ za kontakt oglasio se i radio, a stanica na kojoj je ostao namješten upravo je puštala jednu staru pjesmu:

... taaaj tvoj voljeni grad
u svakom kutku skriva za te sjeeećaaanjaaa...
- 17:23 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker