značaj grickalice

utorak, 16.11.2010.

Kad vam kažem da je od pamtivijeka jedino muško ime u porodici Mato, pa su muškima, da bi se izbjegla zbrka, pridavani razni nadimci kao Mali, Veliki, Gadni, Rošavi, Laživi, Nosati… i slični, a da samo jednoga od njih zovu samo Mato, jasno vam je da je taj Mato uvijek tata-mata među ostalim Matama.

Mato je moj djed. On se prvi u porodici, neposredno po svršetku Prvog svjetskog rata, odvažio otisnuti u svijet i stigao do Zagreba. Malo okretnosti, malo radinosti, malo srećica - ubrzo je sagradio kuću i to na kat. Onda su nagrnuli ostali. Njegova kuća je od prvog dana puna raznih Mata.pogledaj napomenu*

Mate su donosili na dar duhan, sireve, pršute i razne rukotvorine, ostajali danima, sedmicama, mjesecima ili godinama, vraćali se odakle su došli ili ostajali živjeti u Zagrebu, a najviše nastavljali dalje u bijeli svijet. Djed Mato, kao Kutuzov, u svojoj radnoj sobi ima kartu svijeta s ubodenim pribadačama obojenih glava: crvene za Mate prvog koljena, plave za Mate drugog koljena, žute za Mate trećeg koljena… sve do bijelih za Mate neodrediva srodstva. Posvuda ih ima: u Australiji, na Novom Zelandu, u Kanadi, SAD-u, Njemačkoj, Belgiji, Nizozemskoj, u Paragvaju, Argentini… Posebna zastavica označuje ako su u zatvoru.

Mate su dovodili i druge Mate. Svi su Mate, kad su dolazili, bili siromašni, a kad se jedan od njih zvao još i Siroti možete zamisliti mrak te bijede, ne samo zbog neimaštine. Imao sam šesnaest godina kad se Siroti Mate pojavio iza ugla predvođen jednim već udomaćenim Matom. Pridošlica se zbunjeno i uplašeno osvrtao kuda je prolazio i zbijao uz Lijepog Matu saplićući mu se u noge. Imao je sedam-osam godina više od mene, ali je izgledao dvostruko stariji. Nosio je iznošeno odijelo kratkih rukava i nogavica i raskvašene cipele. Odmah shvatim: rođak iz pasivnog kraja! Upravo se vratio iz Armije i cukao je sve svoje u ofucanom polupraznom kartonskom koferčiću omotanom špagom. Mam mi se smilio.

Djeda ga je smjestio u sobicu u podrumu. Siroti Mate je prvo okopao vrt. Potom su ga zaposlili kod Debelog Matea da utovaruje kamione, a kasnije u poduzeću gdje je Suhi Mate bio poslovođa. Djed ga je upisao u večernju školu, te Siroti Mate završi neki zanat u godinu dana.

Tijekom te godine često sam silazio u podrum, u uvijek hladnu i vlažnu sobicu. Sjedeći na rasklimanom bolničkom željeznom krevetu izmjenjivali smo iskustva i mišljenja o životupogledaj napomenu**. Donosio sam prokrijumčarenu rakiju iz smočnice, on motao duvan i davao mi da pušim, pokazivao fotografije iz kuverte koju je uvijek nosio sa sobom na kojima su bile gole žene s dlakavim pičkama ili svirao u frulu.

Jedan od povoda da ga potražim, iako mi nije trebao nikakav povod, bila je grickalica za nokte. Mrzio sam kratiti nokte škarama, nikako ih nisam mogao dobro obrezati na desnoj ruci, a već sam bio prevelik da mi to majka radit. On je imao jednu od onih malih, jeftinih grickalica kakve se mogu naći u svakoj trafici; stvarcu koliko praktičnu toliko i trivijalnu.

Škljoc! - i odskoči polumjesec odsječenog vrška nokta s desnog palca. „…djevojke šire oko sebe…“, pri tome izlažem; škljoc! „…nemir…“ Šššš-kljoc! „…tajanstven i beskrajan ko…“ Škljoc! „…svemir.“ Pređem na obrezivanje noktiju na lijevoj ruci. „Uz mnogo rijeći ništa ne govoreći…“ Škljoc!

„Vve ih treba jebati!“, odlučno je komentirao Siroti Mate sjedeći mrk na suprotnom kraju kreveta. U toj pozi, s tim lajtmotivom mi je nezaboravan.

Ali dođe dan kad svi odrasli Mate zasjedoše u srednju sobu da vijećaju. Zaključiše da je Siroti Mate već dovoljno proveo u gradu, dosta naučio i može dalje. Poslaše ga Lukavom Mati u Njemačku.

Pratio sam ga na željezničku stanicu. O, teško nam je bilo, teško. Njemačka - izazov, obećana zemlja, vrela očekivanja, ali i ništavilo, ogromna praznina koju je nemoguće predočiti već se samo naslućuje i prožima hladnoćom. Hodali smo kao u groznici, sve oko nas je postojalo tek polovičnim intenzitetom. Razgovarali smo poput zombija o nekim bezvezarijama kojih se danas ni u bunilu ne bih mogao sjetiti.

Rastajali smo se pred otvorenim vratima vagona. Jednu nogu je već uzdigao na stepenicu, prihvatio je prečku uz ulaz, ali se nikako nije mogao sasvim odlijepiti od tla. Ljudi koji su ulazili odgurivali su ga i rogoborili provlačeći se uz njega. Odjednom reče - želi mi nešto pokloniti. Odmahnuh rukom. Ali on navro: što da mi da? Obojica smo znali da nema što. On poče skidati ruski sat s ruke, jedino što je kupio od dolaska u Zagreb.

„Stani! Neću!“, prekinuh ga. On se sparuša. „Ostavi mi grickalicu za nokte“, požurim ga odobrovoljiti. „Znaš koliko mrzim kratiti nokte škarama. Nikako ne mogu obrezati one na desnoj ruci…“

Ozario se, ubacio koferčić u vagon i oslobođenom rukom posegnuo u džep. Dodao mi je spravicu, vlak se trgnuo, on je uskočio i kompozicija je krenula kao odapeta fliperska kuglica prije nego sam stigao zahvaliti i jednom riječju. Čvrsto sam stiskao grickalicu u ruci kojom sam mahao dok se posljednji vagon nije izgubio s vidika i mislio: kada li ćemo se drugi put vidjeti? Hoćemo li se uopće ikada opet vidjeti? Osjetio sam kako mi suze škakljaju uglove očiju i naglo se okrenuo.

I godine su prošle.

Izlazim iz aviona na aerodromu zvanom, u prijevodu, „Groblje jedrenjaka“. Siroti Mato čeka me na izlazu iz carinske zone. Odmah ga prepoznajem iako preda mnom stoji dobro obučen, prosijed ali dobrodržeći sredovječni poslovni čovjek.

„Mate!“
„Mate!“

Izgrlimo se.

Vodi me prema parkiralištu. Ondje čeka ogromna srebrnasta limuzina zatamljenih stakala. Ubacujemo kofere, zavaljujemo se u udobna sjedala, on pali motor i krećemo. Ruka u rukavici na obruču upravljača kao da je oduvijek tu.

Čim je djed Mate čuo gdje trebam na poslovni put, odmah je rekao: „A, tamo ćeš! Otiđi do Sirotog Mate i prenesi moje pozdrave!“ pogledaj napomenu***

„Pozdravlja te djed Mate“, isporučim pozdrave.

Prolazimo kroz otmjenu četvrt, stižemo do kuće. Limuzina zaustavlja usred uredno podšišanog travnjaka. Pred garažom druga, manja, ali jednako skupa kola. Kuća je na kat, velikih staklenih prozora. Žena, Švabica, otvara vrata. Upoznajemo se.

Ulazimo u kuću. Vode me na kat, uvode u sobu gdje odlažem stvari, u kojoj ću spavati. Pored sobe je kupaonica. Sve namješteno kao u žurnalima.

Silazimo u Wohnzimmer, living-room, dnevnu sobu. Na jednom zidu ćilim s bosanskim motivima, do njega gusle, dvojnice, vreteno s malo vune, reprodukcija slike „Hrvati dolaze na Jadran“.

Mato nudi piće: whiskey, votku, gin… Odabiremo šljivovicu. I dok se njegov slatki sinčićpogledaj napomenu**** igra nasred perzijskog tepiha, pušimo debele „havane“ i kuckamo se čašama. Na ekranu televizora skakuću „Abbe“ i rasipaju se boje.

Pitam ga kako je. Dobro. Radi u uredu, gospodski posao, samo zbraja novce i potpisuje pisma. Malo tko od naših je uspio poput njega.

„Sad imam sve“, reče.

„Vidi se“, rekoh. Zaista se vidjelo. Suspregnuh se da ne kažem kako sam često svih ovih godina brinuo za njega ne vjerujući potpuno u priče koje su pristizale. Zapravo, svaki put kada sam kratio nokte poklonjenom grickalicom za nokte koja se čudom još uvijek sačuvala. Stizale su za Božić čestitke, ali ništa više. Mi nismo familija koja se bez prijeke potrebe dopisuje. Pošta služi uglavnom za slanje paketa i novčanih doznaka.

„Čuj“, nastavih, „…razmišljaš li o povratku?“
„U domovinu?“
„Da.“
On polako odmahne glavom.
„Ne.“

Nakon nekog vremena, kao za sebe, Matko počne tiho govoriti:
„Ti ćešto teško razumjeti, znam… Što mene veže za domovinu? Samo ružne uspomene. Ne možeš ni zamisliti kakvo je siromaštvo bilo kad sam se ja rodio. Moja prva sjećanja su - glad i hladnoća. Onda - rat. Mladost - doba obnove i izgradnje. Ništa nismo imali. Do nas ni UNRA nije stizala. Ni škole nije bilo u selu. Samo teški rad i oskudica. Onda - vojska. Bijedno: slamarica i loša hrana, ali sam se ipak ondje po prvi puta u životu obilno najeo! A kad sam izišao… posla niotkuda, a i ono malo što se našlo, od toga se nije moglo živjeti… Sjećaš se… Ja se ne volim ni sjetiti!“

Klimnuh glavom s razumijevanjem.

„Teško ćeš ti to razumjeti, teško….“, nastavi. „Ti si se rodio u gradu. Pelene su za tebe slali iz Amerike, kad si prohodao kupovali su ti igračke i slikovnice, kad si postao momčić ganjao si curice, ja sam ti od prvih zarada slao gramofonske ploće da ih možeš pozvati na 'slušanje muzike', završio si fakultet, u vojsci si bio u kasarni s centralnim grijanjem - o tome moja generacija nije mogla ni sanjati! Zaposlio si se, šalju te na službene putove…“

Osjećao sam se nelagodno, kao da u toj nepravednoj životnoj raspodjeli ima moje osobne krivice i nisam ništa rekao. U tišini smo promatrali lagano gibanje tekućine u čašama. Zabavljeni svatko svojim mislima.

„Domovina!“, on se oglasi s gorčinom. „Šaljem novce u domovinu! Guldene!“

On odloži čašu, prekrije dlanom prsa nad srcem i nagne se prema meni:

„Ali htio bih da znaš - gdje sam ja, tu je i domovina! Domovina je uvijek sa mnom!“

Iz bijele mandžete bljesne teški zlatni sat na zapešću, a ja s čuđenjem zamijetih Matine nokte: neobrezani, nazubljenih rubova, obrubljeni crnom prljavštinom kao da je grebao po masnoj zemlji, kao nokti rudara izašlog iz jame. Prljavština se upekla u rožnato tkivo pretvarajući ga u hrapavu kornjačevinu. Da je čačkalicom iščistio ispod rubova napunio bi pepeljaru! Crni polumjeseci izdvajali su se od njegovane kože.

Rekoh:

„Vjerujem ti.“

Domovina!

Omnia mea mecum porto.

On zapazi moj pogled.

„Žena se ljuti, smeta mi u poslu, ali stalno su mi nokti prljavi.“

Upitno podignem obrvu.

„…sa škarama se ne mogu potštucati, a grickalice - koliko god ih kupim, toliko odmah izgubim. Ili zaboravim kupiti ili nemam vremena - to je nevjerojatno! A ono, da idem onim ženama što manikiraju nokte, to me sramota.“

Sjetih se uzrečice djeda Mate:

„Nema toga u životu što se ne može nabaviti, osim onoga što si već izgubio.“

Podigoh čašu i ispih je. Uzdravlje ti, domovino, koja si se svela na crno pod noktima, ali se ne daš! Hvala budi ostavljenoj grickalici da je i toliko!

- 23:28 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>