sretna koincidencija

srijeda, 14.04.2010.

Smjestili smo se u hotelskom kompleksu „Limra“ u Kirisu, gradiću nedaleko Antalye. Prijatelji s kojima se i u Zagrebu viđamo gotovo svakodnevno bili su istovremeno u Kemeru, desetak kilometara dalje, pa smo se svakog drugog dana posjećivali koristeći lokalne autobuse. Četiri dana prohujala su u trenu.

Petog dana zajedno smo iznajmili kombi i krenuli prema Pamukkalama, tristotinjak kilometara u unutrašnjost. Put nas je vodio kroz Antalyu, grad otprilike dva puta veći od Splita. Dojam koji smo stekli u prolazu je da se grad sastoji samo od hotela i dućana. Na prilazima i uz more su hotel do hotela, jedan veći i ljepši od drugoga, a sve ostalo je dućan do dućana, svaki šareniji od prethodnog. Vozili smo otprilike kao od Črnomerca do Dubrave između nepreglednog niza izlog, natpisima s nazivima lokala i reklama kojima su zgrade ukrašene do krova, tako da se sve izgleda kao pogled kroz kaleidoskop na neki bogato ornamentirani istočnjački tepih.

Iznenada mi je pogled privukao neuobičajeni dućan. Bio je spreman za useljenje, potpuno prazan, praznog izloga, blještavo bijele unutrašnjosti, ponad kojega je biometar visokim i četiri-pet metara dugačak natpis kromiranim slovima KARMEN.

- K vragu! – lupio sam se po čelu. – Potpuno sam zaboravio sa moram javiti prijateljici Karmen. Nisam joj ni rekao da odlazim na put, a obećao sam joj do jučer javiti nešto važno za posao!

Odmah sam je nazvao mobitelom, ali se ona nije javljala. Zvonilo je, ali uzalud, što je bilo čudno jer ona inače živi na mobitelu. Kako je ono što sam joj trebao poručiti bilo urgentno, nazvao sam zajedničkog prijatelja koji živi dvije ulice do nje i zamolio ga da prođe pored njezine kuće i ostavi joj poruku na vratima neka mi se javi čim vidi poruku.

Proveli smo nezaboravan dan na Pamukkalama. Na planinskoj visoravni veličine otprilike poput Zagreba od Ilice do Save nalaze se ruševine grčkog grada Hyperion u kojemu je živjelo stotinjak tisuća stanovnika. Neke su građevine vrlo dobro sačuvane, a od većine je ostalo tek kamenje i stupovi koji izviruju iz trave. Bio je to grad s kanalizacijom i vodovodom i monumentalnim amfiteatrom kojega se nijedan suvremeni grad ne bi postidio. Neuobičajen je osjećaj šetati po toj prostranoj pustoši uz primisao kako su se na tom mjestu stoljećima rađala djeca, stasale djevojke, momčili se momci, odvijao se život, umiralo...

Visoravan je s jedne strane kao odrezana i ondje je čudo zbog kojih se Pamukkale ubrajaju u jedno od prirodnih dragocjenosti svijeta. Termalni izvori bogati mineralima prekrili su padinu planine sedefastim oklopom koji blješti kao unutrašnjost biserne školjke. Odozgo do dolje oblikovali su se kaskadni bazenčići po kojima se neprekidno prelijeva topla voda iz jednoga u drugi.

Gacajući bosi po toploj vodi po sunčanom danu u laganoj odjeći nismo ni slutili što nas čeka. Vraćali smo se noću kroz potpunu pustoš kad nam je pukla guma na iznajmljenom kombiju. Otkrili smo da smo potpuno nespremni za takav razvoj događaja. Noć je bila smrtonosno hladna, puhao je ubitačan vjetar, u autu nije bilo dizalice da bi mogli zamijeniti oštećeni kotač, u Turskoj nema dežurnih mehaničarskih službi koje se može pozvati, gorivo je ionako bilo na izmaku… U tom trenutku zazvonio je mobitel:

- Čovječe, da ti kažem što se dogodilo! Zvao sam Karmen kao lud - ne javlja se. Ona da se ne javi na mobitel! Ona bi se javila i da se tuca. Prošao sam pored njezine kuće, a auto joj stoji pred vratima. Ona da ode negdje bez auta! Pozvonio sam na vratima, a iznutra laje pas. Ona da ode bez psa! Ona da ode bez mobitela, auta i psa! Zabrinuo sam se. Obišao sam kuću i našao jedan pritvoren prozor s dvorišne strane. Uvukao sam se kroz prozor i našao je posred sobe, leži bez svijesti. Odmah sam zvao Hitnu pomoć. Došli su za petnaestak minuta i odveli je. Čim su je doveli u bolnicu odmah su je operirali. Kažu - perforacija slijepog crijeva, stigla je u posljednji čas. Da nisi nazvao da je potražim više je ne bi bilo! Kao da si znao!

Pola sata kasnije zaustavili su se pored nas neki turski kamiondžije i svojom dizalicom podigli naš auto, te skinuli kotač s oštećenom gumom i zašarafili rezervni. Oko jedanaest navečer ponovo smo vozili kroz Antalyu. Vraćali smo se istim putem, a ja sjedio na onoj strani vozila da sam morao vidjeti dućan koji me podsjetio da trebam nazvati prijateljicu. Tako upadljiv dućan bilo bi nemoguće previdjeti, ali nigdje ga više nije bilo. Dapače, koliko god bili umorni, zatražio sam da dva puta prođemo oko bloka za koji sam bio uvjeren da se u njemu nalazi. Upadljivi dućan je nestao!

Sretnu koincidenciju još mogu razumjeti, slučajno poklapanje i ništa više. Dućan koji se više ne može pronaći već je malo nevjerojatniji, naročito onome koji izbuljeno traži kada će ga ugledati. No jedno i drugo već su vrlo nevjerojatni i koliko god bio racionalan ne bih se začudio da ga drugi put ugledam negdje drugdje, u nekom drugom gradu, i da ponad njega piše neko drugo ime.

- 18:15 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (1) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>