nedodirnute ljubavnice

utorak, 23.06.2009.

1
Imao sam poslovni sastanak u jednoj od tada tek podignutih novih zgrada nasuprot Filozofskog fakulteta. Tramvajem sam se odvezao u Ulicu proleterskih brigada i sišao pored Radničkog sveučilišta "Moša Pijade". Tramvaj je bio prepun studenata i praktički se ispraznio na toj stanici. Svi smo u velikoj grupi krenuli u istom smjeru. Ušli smo u gustu rijeku mladeži iste takve koja se vraćala s ona tri fakulteta koji su ondje u nizu. Gužva je bila otprilike kao u Ilicu u podne. Bio je sunčan dan početkom jeseni i sve je vrvjelo od lijepih djevojaka u majicama i trapericama ili laganim ljetnim haljinama.

Iznenada na oko pedeset metara udaljenosti, kroz svu onu gužvu, uočim prekrasnu djevojku koja mi je dolazila u susret. Na to, kao na filmu, gomila oko nas se razmakne ostavivši prazan koridor kojim smo si prilazili. Blenuo sam kao kreten, izbuljio oči, a vilica mi je pala na prsa - bila je to najljepša žena koju sam ikada vidio. Izgledala je poput Botichellieve Venere, samo obučena, hodala je elegantnije od bilo koje manekenke na pisti, duga suknja se uvijala oko nogu sa svakim korakom, a bujica kose se talasala u ritnu hoda. Takva figura, takve obline, takve kretnje… - pogled na nju bio je muzika. U nevjerici sam buljio kao da mi se ukazala prikaza ne mogavši povjerovati da je stvarna. Svi oko nje stopili su se u bezobličnu sivu masu, kao satenska podloga na kojoj se izlaže dijamant. Osjetio sam neizdrživ poriv da napravim nešto, bacim se pred nju, zaustavim je, zadržim nekako da me ne prođe i nepovratno nestane, ali mi je pamet stala i ničega se nisam mogao dosjetiti. Na desetak koraka razdaljine već sam odlučio da ću je naprosto zgrabiti i ni po koju cijenu ne dozvoliti da mi tako nešto nestane iz života, kada me je pogledala pravo u oči i presjekla me. Netremice me je gledala dok smo se mimoilazili, sledio sam se. Ostao sam bez daha od njezina pogleda i produžio hodati kao galvanizirana žaba, potpuno automatski, protiv svoje volje, a ona je prošla pored mene i u narednom trenutku odlazila sve dalje i dalje.

Zastao sam, okrenuo se, poželio povikati, ali što? "Stani!" Nisam znao ni kako se zove, pa da zna da njoj vičem. "Djevojko!", a uokolo prolazi dvestotinjak studentica od kojih bi se stotinjak okrenulo vidjeti koji se to idiot dere? Ipak, morao sam nešto učiniti. U potpunoj nemoći - da li da potrčim kroz gužvu za njom? - pogled mi je pao na dvadesetak metara visoko drvo koje je raslo u blizini. Iskočio sam iz rijeke ljudi, prišao drveta, skočio i dohvatio najnižu granu, poput poludjelog Tarzana uspeo se na vrh i odozgo pokušao prepoznati njezinu glavu među onima koji su odmicali. Uzalud. Još brže nego sam se uspeo stuštio sam se niz deblo i sručio u njegovo podnožje pokušavajući doći do daha. Napor penjanja donekle me osvijestio, navala energije se istutnjila, pa sam se polako pribirao.

2.
Novouspostavljena suradnja s firmom u koju sam otišao pokazala se korisnijom nego smo očekivali. Oni su zadužili jednog svog čovjeka za komunikaciju s nama, pa smo se počeli viđati po nekoliko puta sedmično. Neizbježno, uz poslovne teme počele su se uplitati i neke sasvim privatne. Uz kolegijalne odnose počeli su se pojavljivati i prijateljski. Razgovor s njim bio je obostrano prijatan, ali nikada nismo imali dovoljno vremena da mu se natenane prepustimo. Naposljetku je predložio da svratim do njega na večeru jedne subote, pa da se porazgovaramo kao ljudi. Bio sam samac koji se prehranjivao konzervama i sendvičima, pa mi je pomisao na pravi objed bila primamljiva, a njegovo društvo zanimljivo, te sam objeručke prihvatio poziv.

U subotu predvečer pozvonio sam na njegovim vratima, noseći bocu vina i buket cvijeća. Uveo me je u stan i predstavio me supruzi koja je prekinula postavljanje tanjura i pribora na stol dok su iz kuhinje dopirali zamamni mirisi. Bila je to ona ljepotica koju sam zapamtio zauvijek išavši na sastanak na kojem sam ga upoznao.

3.
Nakon nekoliko mjeseci me je skanjivajući se zamolio:

- Čuo sam da otvarate u firmi novo radno mjesto. Žena mi je diplomirala, traži posao, radila je to već ranije honorarno, a ja ću uskoro u vojsku pa bi bilo dobro da je zaposlim kroz to vrijeme… Pogledaj što možeš učiniti.

Odgovorio sam nevoljko pazeći da se to ne primijeti. Slutio sam da se iz toga mogu izroditi samo nevolje.

- Pogledat ću što se može učiniti.

Kako je novi čovjek trebao izravno meni pomagati, postavljen sam za šefa natječajne komisije koja ga je izabrala. Pošteno smo pregledali sve pristigle molbe i njezina je bila najkvalificiranija. Temeljito smo porazgovarali i testirali sve kandidate koji su ušli u izbor i ona se pokazala daleko najkvalitetnija. Nije bilo druge nego da je primimo.

Radili smo u istoj sobi, stol do stola. Pokazala se izvrsnom: pouzdana, brza, precizna, kvalitetna. Od ponedjeljka do srijede stizali smo obaviti sve za taj tjedan, a četvrtkom i petkom naručivali smo uglavnom stranke s kojima nismo imali što raditi osim ispijati kave i klafrati, te primali prijatelje i poznate koji su znali da kod nas mogu prisjesti, odahnuti i dobiti piće. Živjeli smo kao bubrezi u loju.

Inače, trudio sam se da je ne gledam ni zerice više nego što je bilo nužno i prirodno, iako mi je i to bilo previše, nisam komentirao kako god došla obučena iako je znala doći da ti pamet stane, a kako god došla izgledala je fenomenalno, čuvao sam se svake dvosmislenosti, aluzije ili verbalne iskrice i trudio se da joj se nikada ne približim bliže od metra, koliko god to često bilo neizvedivo. Kadikad me je znala čak zafrkantski provocirati, ali sam se pravio da ni ne primjećujem, a kamoli da bih ikako reagirao.

4
Onda su njega pozvali u vojsku. Poslali su ga u Beograd. Kada je god netko od nas trebao ići ondje, slali smo nju, i kada je trebalo i kada nije trebalo. Najmanje dva puta mjesečno potpisivao sam putni nalog od petka do ponedjeljka i potvrđivao dnevnice i putne troškove. U to sam se vrijeme po prvi puta u životu bio zapleo s jednom udanom ženom, što je tada bilo protiv svih mojih nazora, ali njenog muža barem nisam ni poznavao. Bila je veza strasna i besperspektivna, možda upravo zato, ali visoko rizična i moralo ju se čuvati u najstrožoj tajnosti. Koliko god me iscrpljivalo, pomagalo me da nepokolebljivije mogu izdržati sve što se događalo na poslu.

5
Otprilike pri kraju njegova služenja vojnog roka pojavila se potreba da i ja odem do Beograda. Dapače, bilo je ondje dosta posla, pa bi mi svaka pomoć bila dobrodošla, a bez mene u Zagrebu ona zapravo nije imala što raditi, pa nam je direktor naložio da odemo oboje.

Sve je bilo odlučeno u posljednji čas, pa smo zajedno odjurili na Zrinjevac u putničku agenciju da kupimo karte za vlak. Uz karte trebalo je kupiti i rezervacije, no u cijelom vlaku ostala su samo tri mjesta. Dva u kabini za spavanje i jedno u drugom razredu.

- Dajte nam tu kabinu za spavanje… - rekao sam.

- Ne! - vrisnula je ona preko mog ramena. - Nikako!

- Daj, ne budali - okrenuo sam joj se. - Ne misliš valjda da ću te silovati?!

- Ne, ali neću! - bila je odlučna.

Znao sam je dovoljno da procijenim da nema načina da je nabrzinu razuvjerim, ali me je naljutila njezina bezrazložna tvrdoglavost. Ipak sam ponudio:

- Dobro, idem onda ja u drugi razred.

- Ne! - usprotivila se. - Idem ja!

Službenica iza šaltera nas je sumnjičavo počela gledati čudeći se što se prepiremo iako smo došli zajedno, a iza nas se već stvorio red ljudi koji su također htjeli kupiti karte, pa sam - da skratim - uzeo za sebe kartu u vagonu spavaćih kola, a za nju onu posljednju kartu u drugom razredu. Kad smo izašli iz agencije, ona je nešto pokušavala objasniti:

- Ipak si ti stariji, a i šef si mi… Osim toga, ionako mi činiš uslugu što me vodiš…

Prekinuo sam je:

- Ne bih te napastvovao!

Odgovorila je:

- Vjerujem da ti ne bi, ali ipak neću.

LJutito sam prekinuo razgovor o tome. Uostalom, neka. Kad već insistira, sama si je kriva što će se napatiti gužvajući se u drugom razredu umjesto da se putem kao čovjek naspava.

6
Prije puta našli smo se u uredu, te taksijem zajedno odvezli do kolodvora. Svatko od nas imao je omanju torbu sa stvarima za tri dana boravka, ali smo u uredu uzeli i tri kofera prepuna uzoraka, prospekata i kataloga. Bili su teški kao da je u njima kamenje i utezi. Jedva smo ih dovukli do vlaka. Dogovorili smo se da sva tri smjestimo meni u kabinu, pa me je ispratila do vagona za spavanje i pomogla mi da ih ubacim kroz vrata, te otišla pronaći vagon drugog razreda. U kabini je već sjedio neki ogromni Turčin koji je bez riječi, vidjevši kako bezuspješno pokušavam, ustao i podigao dva kofera na policu za prtljagu.

Legao sam i razmišljao što je značila njezina izjava "Vjerujem da ti ne bi…" Da li je mislila da bih je u takvoj prilici napastvovao i protiv svoje volje ili da ja ne bih, ali se ona ne bi mogla suzdržati da ne napastvuje mene? Ili joj nikakvo napastvovanje nije bilo ni na kraj pameti, ali bi joj bilo nezgodno da ostane zabilježeno u željezničkim analima da smo dijelili kabinu spavaćih kola kroz noć.

U svakom slučaju, pomisao kako dijelimo istu kabinu bila je prijatna kao i promišljanja o svim mogućim i nemogućim ishodima, te sam zaspao blaženo kao bebica.

7
Turčin je izletio iz vlaka kao bez duše čim se zaustavio, a ja izišao na prozor i odozgo gledao mnoštvo glava koje su prolazile peronom sve dok se ona nije pojavila. Pozvao sam je:

- Molim te, pomozi. Ne mogu sam skinuti kofere s police.

Uskočila je u vagon i ušla u kabinu. Koferi su nas skoro ubili dok smo ih spuštali s visoke police. U trenu dok smo izlazili na hodnik otvorila su se vrata susjedne kabine i iz njih je izišao Darko Glavan, još sav krmeljav i samo blenuo:

- Aaaa…

Bolje da nas je guja ujela nego da smo na njega tako naletjeli! Moja suradnica je odmah požurila:

- Ja sam putovala u drugom razredu! Evo, ovdje je karta…

On nije ni pogledao kartu nego nas je samo odmjeravao i još bunovan potvrđivao:

- Da, da, svakako… Naravno, što bi drugo? Ona je putovala dovde u drugom razredu, naravno.

Izašli smo iz vlaka, spustili kofere na peron, ja sam otišao potražiti neka kolica, a Glavan se izgubio. Ona je odsjedala kod nekih beogradskih prijatelja, a ja telefonom rezervirao sobu u hotelu još iz Zagreba. Odlučili smo da prvo idemo ostaviti kofere, a onda će nam ostati sat-dva da doručkujemo i prošećemo se. U hotelu nije bilo ni lifta, a kamoli ikoga da pomogne izvući kofere na drugi kat. S mukom smo ih izvukli uz stepenice, ubacili u sobu, i dok je ona stajala na hodniku uz mene čekajući da zaključam vrata, otvorila su se ona točno nasuprot i iz njih je izišao Darko Glavan. Odmjerio nas je još zadihane i zarumenjene, kao da smo se nabrzinu dohvatili u sobi, te kao da je on uhvaćen u nekoj nepodopštini promrmljao nešto nesuvislo i nerazumljivo, sagnuo glavu i odjurio niz hodnik.

Ona je samo tiho ciknula, ali tu se ništa više nije dalo učiniti.

8
Prije nego smo se stigli vratiti, vijest da smo putovali zajedno spavaćim kolima i odsjeli u istoj sobi u hotelu obišla je sve kolege i prijatelje. Ja sam ispao svinja koja ljubuje s prijateljevom suprugom dok je on u vojsci i stoka koja je zaposlila ljubavnicu da radi s njim. Ona je ispala gadura koja putuje mužu u vojsku s ljubavnikom koji je čeka u hotelu. Na sreću, njezin suprug je imao povjerenja i u nju i u mene i sve nam je povjerovao kada smo mu ispričali, iako je dobro pogledao njezinu povratnu kartu drugog razreda, a znao je gdje odsjeda. Naši odnosi nisu se poremetili, te smo po njegovom povratku iz vojske često znali zajedno sjediti gdje su nas svi mogli vidjeti. To je urodilo pričom da zapravo nas dvojica dijelimo ženu, sa mnom je preko dana, s njim poslijepodne, a navečer orgijamo u troje, te smo nas dvojica zapravo i pederi.

I to je tipična priča mog života, svako malo mi se tako nešto događa. Optužuju me za nešto u čemu sam potpuno nevin (recimo, da tucam tuđu suprugu), dok istinu (da tucam udanu ženu) nitko ne zna. Da ni ne spominjem razne izmišljotine koje se na to nakalemljuju! Slušam te priče kad dopru i do mene i čudim se - zar ja?

- 18:04 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>