pritok i otok sredstava

subota, 02.05.2009.

TROŠKOVI DANA

Ujutro me probudio telefon. "Poštovani…", govori onaj mrski glas s automata. Uvidom u poslovne knjige utvrdili su da na broju moje telefonske linije postoji dugovanje koje bi trebalo odmah platiti, inače… Hoće sto i sedamdeset kuna.

Ispraznio sam sve s bankomata, no nisam očekivao da će popravak automobila toliko koštati. Nadao sam se da će mi preostati dovoljno novaca da platim i telefonski račun, ali mehaničar se pokazao kao onaj mađioničar koji čita misli ljudima. Mrmljao je: "…ovo… i ovo… a morali smo i ovo…" Na kraju grakne: "Šesto kuna!" Točno onoliko koliko sam imao u novčaniku.

Dogovorio sam se vidjeti s prijateljem. Nazovem ga mobitelom iz vožnje:

"Idem prema kafiću…"

"Super!", odgovori on. "I ja upravo također vozim onamo. Stižem za deset minuta"

"Ja stižem za pet. Dakle, mogu naručiti kavu računajući da ćeš doći i platiti?"

"Naruči", smijucka se on jer prepoznaje u kakvoj sam situaciji. Uobičajenoj. Posljednjih dvadesetak godina kad god sjedimo zajedno, on plaća i bez pitanja. Podjela uloga između nas je da je on tajkun, a ja sirotinja.

Sjedimo i pričamo i ja kažem:

"Da ti ne objašnjavam… hajde me sponzoriraj sa sto kuna."

On se smijucka, ali ne komentira. Na kraju, kad plati konobaru, pruži i meni stotku. Strpam je u džep na košulji i odemo svatko na svoju stranu. Ja u dućan. Kupim kruh, cigarete, kavu, konzervu za psa, paket toaletpapira, novine sam pregledao u kafiću čekajući prijatelja… Osamdeset kuna.

Oko podneva šećem psa, kad zvoni mobitel. Javlja se moja banka. Začudim se što me zovu, ali ljubazni ženski glas kaže: "Imate pritok inozemnih sredstava." To dobro zvuči. "Očekujete li neko plaćanje iz Danske?" Ne očekujem, ali je dobrodošlo. Morati ću otvoriti inozemni žiro-račun. Zašto to, imam nekakvu karticu na koju su mi do sada novci izvana stizali. E, ne može više tako, moram otvoriti novi račun. Dobro, ionako bih odmah otprašio do banke da podignem što je stiglo. "Koliko to traje?" Pet minuta i ništa ne košta. Dobro, dolazim.

Pitao sam i koliko sam dobio. Četiri stotine i sedamdeset i četiri danske krune. Propustio sam pitati koliko je to. Ipak me vijest razgalila. Zar Danska nema euro? I koliko im je kruna? Nekako se sjećam da je nekoć bila kao marka, možda bi mogla biti kao euro. Nije valjda manja od pet kuna; Danska, to je solidna zemlja. A što ako je deset kuna? To bi mi jako dobro došlo. Vratio bih neke dugove, platio neke kućne račune, i možda čak uspio promijeniti zimske gume.

Sjednem u auto i odem prema banci. Nađem parking u prvoj zoni. Mobitelom platim parkiranje. Do poslovnice banke treba mi dvadeset minuta, za pet minuta dođem na red, ali papirologija ipak traje desetak minuta. Ne bunim se jer pri tome sjedim nasuprot neke raskošne susretljive ženske, što umanji razočaranje kad otkrijem da je danska kruna svega 0,9 kune. Na kraju ne mogu odoljeti da joj ne kažem: "Zahvaljujem, vrlo ste ljubazni. Zadovoljstvo je otvarati žiro-račun s Vama." Mogu li odmah podići te novce? Ne. Treba pričekati dvadesetak minuta da novci iz središnjice legnu u podružnicu. Dobro, pričekat ću. Zadovoljstvo će biti ponovo je vidjeti.

Izađem pred banku i razmišljam - što učiniti. Ne isplati mi se vraćati do auta. Sjednem u najbliži kafić, imam još dvadesetak kuna, naručim piće. Nakon dvadesetak minuta vratim se u banku. Nije trebalo ni pet minuta da me isplate, dobio sam četiri stotine i nekoliko desetaka kuna. Laknulo mi. Što je, da je, sutra je praznik, sve će biti zatvoreno, no ja još stignem do dućana kupiti što mi je potrebno.

Izađem ponovo na ulicu. Prisjetim se automobila i da je upravo isteklo vrijeme uplaćenog parkiranja. Pokušavam produžiti uplatu, ali dobivam samo povratnu poruku da to nije moguće jer sam u prvoj zoni. Koliko ono treba da ponovo prihvati uplatu? Pet, deset ili petnaest minuta? Hodam prema automobilu i svake minute uzaludno pokušavam iznova. Na sto metara od parkirališta naletim na nekog poznatog kojem nisam vidio sto godina. Zadržimo se u razgovoru otprilike pet minuta, ja kao na iglama, samo kolutam očima. Nakon što smo se rastali mora da je otišao u uvjerenju da sam u međuvremenu posumanio. Požurim prema autu; za ovih posljednjih sto metara zaista mi se ne isplati uplatiti sat parkiranja.

Dođem do auto, a ispod brisača - ceduljica. Kazna za neplaćeno parkiranje. Četiri stotine kuna! Jeb'o "Zagrebparking" i njihove ceduljice! Godinama već, kao, ne uspijevaju uvesti sistem da se parking plaća po realnom vremenu korištenja i nameću vremenska ograničenja u kojima je nemoguće išta izvesti. Pa još kad se pribroji onih desetak neuspješnih pokušaja uplate, i to košta! Nije nama potrebna revolucija. Dovoljno bi bilo svrgnuti Crkvu i "Zagrebparking" i zemlja bi procvjetala!

Ipak, ništa ne može do kraja uništiti dobar osjećaj da u novčaniku imam više od četiri stotine kuna i bezbrižno mogu u dućan. Natovarim u kolica odmah šest flaša mineralne vode, da ne dolazim narednih dana po jednu po jednu. Praznik pada u petak, nisam siguran hoće li dućani raditi u subotu, onda je nedjelja… Kupim odmah sve za četiri dana. Već pred blagajnom naletim na akciju. AKCIJA! Jastuci, 80% pamuk, 20% sintetika - 24,99 kuna. Ni dvadeset i pet kuna. Jeftino. Prisjetim se stare majke koja je počela kukati da ne može više spavati na jastucima od perja za koje je cijeloga života tvrdila da su jedini dobri za zdravi san. Strpam i jastuk povrh svega u košarici.

Račun - četiri stotine kuna i nešto sitno. Sve u svemu, potrošio sam samo u dućanu pet stotina kuna, kod mehaničara šest stotina, a ako se pribroji ono što je još preostalo platiti, telefonski račun i harač "Zagrebparkingu", korištenje mobitela i utrošak benzina, dan me košta koliko dobra penzija s kojom mnogi ljudi moraju izdržati cijeli mjesec. Ne razumijem kako ti ljudi uspijevaju preživjeti. Ne razumijem kako uspijevam preživjeti ni ja, a kamoli oni!

A dan još nije ni završen, a preostalo ih je još dvadeset i devet u mjesecu…

- 00:55 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>