petak, 13.03.2009.

preskupo izvlačenje


Milan Komnenić radio je u studentskom časopisu "Vidici" koji je mnogo pisao o psihijatriji i antipsihijatriji, pa kada više nije mogao odlagati odlazak u JNA potvrdama o studiranju, smislio je da mu je jedino preostalo praviti se lud. U brojnim konzultacijama s poznatim psihijatrima, suradnicima časopisa, prepunim razumijevanja za njegov problem našli su jednu dobru mentalnu bolest koju je mogao savršeno odglumiti i uvježbali ga sve simptome koji će ga sigurno izvući od služenja vojnog roka.

Pouzdavajući se u tajna znanja Komnenić se bezbrižno javio na poziv i završio u nekoj vukojebini gdje je odmah počeo izvoditi svoje kerefeke. Ništa se nije žalio, ništa nije tražio, ali je prema planu nakon dvadesetak dana završio na beogradskoj VMA, Vojno-medicinskoj akademiji, na promatranju. Glumio je savršeno i očekivao da će najdalje za dvije sedmice biti pušten kući s čitabom da je doživotno oslobođen vojske.

Kako je došao u Beograd, tako su svi prijatelji nagrnuli da ga posjete i svojim se očima osvjedoče kako leži među luđacima. Svratili su i psihijatri-konzultanti da provjere treba li mu kakvih dodatnih instrukcija. Sve tablete koje je dobivao uredno je bacao u zahod i uživao u gomili knjiga koju je navukao veseleći se što napokon ima vremena pročitati ih.

Sve bi bilo u redu da mu nakon dva mjeseca nije sijevnulo da se nešto ipak ne događa po planu. Naime, svojim laičkim znanjem na prvi pogled je prepoznavao koji su od ostalih pacijenata ozbiljno bolesni, a koji simulanti, i svi su nakon nekoliko dana dobivali oslobođenje od vojske. Računica mu je postala jasna: bolesnike su oslobađali jer su bolesni, a simulante jer su računali da od onih koji su spremni glumiti i ludilo vojska neće imati velike koristi, pa je bolje da ih se riješe. Sve su otpuštali, jedino njega nisu. Dapače, umjesto tableta počeli su mu davati injekcije od kojih je bio većinom vremena omamljen i spavao, tako da je malo što uspio pročitati.

U trenutku lucidnosti Komnenić shvati da njega ne otpuštaju jer ga kane izliječiti. Naime, vojni liječnici su vidjeli da su ga posjetili mnogi ugledni psihijatri, a on je tako dobro glumio odabranu boleštinu, da su pomislili da je stvar prestiža i ponosa pred civilnim kolegama da ga izliječe. Kako se nije mogao obraniti kada su dolazili kršni bolničari da mu daju injekcije, a liječenje je moglo potrajati duže nego što bi trebao biti u kasarni, prepao se da će se njegova blistava zamisao izmetnuti u katastrofu.

Da je vrag odnio šalu shvatio je kada su po njega došla četiri iznimno kršna bolničara, odvukli ga negdje u podrum, zavezali za krevet, pričvrstili na sljepoočnice elektrode i - PRAS! - zgromili ga elektrošokom.

Milan se probudio u nekoj bijeloj sobi, nije znao ni tko je ni što je ni gdje je ni zašto je. Sjećanje se polako vraćalo, a sa sviješću je došla i panika: ono što je preživio bilo je tako strašno da to ni po koju cijenu ne smije doživjeti ponovo. Neka ga sude kao dezertera i simulanta, neka ga osude, nije važno. Sve, sve, samo ne ponovo elektrošok!

Hitno je zatražio razgovor s jednim od psihijatara koji mu je najnormalnije izgledao. U njegovoj ordinaciji, u četiri oka, Komnenić je sve odmah priznao. "Sve - samo me ne lečite!" Psihijatar u prvi mah nije ništa vjerovao, ali mu je Milan sve potanko objasnio sve dok ga nije uvjerio.

- Dobro - rekao je psihijatar. - Ne brinite. Sredit ćemo to.

Nakon razgovora vratio se smireno u sobu s olakšanjem da se ne mora dalje pretvarati, ali dva se dana ništa nije događalo sve dok ponovo nisu došla četiri iznimno kršna bolničara, zgrabili ga i koliko god se otimao i vrištao odnijeli ga u podrum, zavezali za krevet, pričvrstili mu elektrode na sljepoočnice i - PRAS! - ponovo je utonuo u ništavilo.

Probudio se ležeći na krevetu u nekoj bijeloj sobi i nije znao ni tko je ni što je ni gdje je ni zašto je, niti se mogao pomaknuti. Svijest se vraćala polako, vrlo polako. Kada se prisjetio tko je, što je, gdje je i zašto je, zgrabio ga je smrtni strah. Zar je to ono što je psihijatar mislio pod "sredit ćemo to"? Bio je uvjeren da su ga vojni psihijatri nakanili ubiti. Ne mogu dozvoliti da izađe i priča po Beogradu kako ih je sve tri mjeseca povlačio za nos. Radije će pokopati svoju sramotu!

U smrtnoj panici počeo je udarati po vratima, zalijetati se na prozor, udarati po zidovima, sve vrišteći "Žele me ubiti! Doktori me žele ubiti! To je lečnička zavera da se ne otkrije da sam zdrav!" dok ga nisu sputali luđačkom košuljom da se ne povrijedi. A navečer - PRAS! - treći put.

Trebao mu je cijeli dan da donekle dođe sebi. Cijelu noć je vrištao i tražio da ga oslobode, zvao da razgovara s bilo kojim doktorom ili bilo kojim nadležnim vojni licem, ali se nitko od doktora nije ni pojavio. Umjesto njih došli su bešćutni bolničari, dali mu moćne sedative i uspavali ga da drugi pacijenti imaju mira. Naredni dan je proveo vezan na krevetu, a navečer - još jedanput! PRAS! Svega je nestalo.

Ono što Milan nije znao, neposredno nakon razgovora s psihijatrom stigla je vijest da se u Crnoj Gori srušio helikopter s četiri generala JNA i svi su liječnici s VMA hitno su odletjeli onamo, uključujući i onoga koji je s njim razgovarao. U žurbi je zaboravio promijeniti instrukcije za Milanov tretman i bolničari su sve savjesno odradili.

Prvo što je napravio po povratku bilo je da zatraži izvještaj o Milanu. Vidjevši da je primio sedam elektrošokova samo je procijedio "Au, u pičku materinu!" Odjurio je vidjeti kako je i zatekao ga potpuno ludog, izbezumljenog od paranoje i u smrtnoj panici. Bez mnogo riječi napisao je rješenje o prekidu liječenja i oslobođenju od vojne obaveze i poslao ga kući.

Milan se mjesecima oporavljao od straha da ga kane ubiti. Nije izlazio iz stana, trzao se na svaki šum, nije mogao zaspati, progonile su ga razne opsesivne misli. Oporavak je trajao toliko dugo i zbog toga što je odbijao sve medikamente koje su mu prijatelji psihijatri preporučivali.

Naposljetku se ipak sve normaliziralo. Ostala je svega jedna posljedica. Ranije je imao izuzetno dobru memoriju i bio nadaren za jezike. Znao ih je nekoliko, a trebalo me je svega godinu dana da perfektno savlada španjolski. Nakon toga - ništa da zapamti. Ujutro je pisao ceduljice što treba kupiti: HLJEB - KAVA - VINO - CIGARETE… i što treba napraviti: TELEFONIRATI BEBI - ŠIŠANJE… od čega je pola pozaboravljao.

Posljednje što sam o njemu čuo bilo je prije petnaestak godina. Bacio se u politiku: bio je potpredsjednik one stranke Vuka Draškovića, čak je neko vrijeme bio i nekakav ministar. Ništa čudno da je bio zagriženi protivnik svakog totalitarizma, svih mogućih "izama" i ponekih fantazmagorija, ali se bojim da su njegova politička zalaganja - u čemu nije nikakav izuzetak - malo kome išta dobroga donijela.
- 02:36 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker