nezaboravna tucanja: kazalište sjena

srijeda, 25.02.2009.

- nastavak jučerašnje priče. Ako niste pročitali početak, bolje da počnete ODAVDE.

Tri minute nisu vrijeme u kojem bih se predao. Pogotovo što sam na ovakvu, to jest upravo ovu priliku čekao barem tri godine. Rekao sam odlučno:

- Ništa, pogledat ćemo ponovo.

Da bi pogledali film ponovo, trebalo ga je premotati na početak. Zadubio sam se u drugu shemu na kutiji projektora. Ta je bila nešto jednostavnija od načina za prikazivanje filma, ali u rezultatu jednako bučna, iako je štropotanje bilo drugačije: PRRRR-RRRRR-KRRRRRR… Izgledalo je da premotavanje traje duže od prikazivanja.

Pogledao sam što ona za to vrijeme radi. Sjedila je na rubu kauča vrlo uspravnih leđa, prebacila nogu preko noge i klatila onom u zraku: flip-flip… PLJONK! PLJONK! PLJONK! - oglasio se premotani film.

Premjestio sam kolutove i ponovo pažljivo proveo traku filma kroz sve zavijutke i vratašca, pri čemu je trebalo neka mjesta opustiti, a nakon uglavljivanja trake ponovo zategnuti, i film je bio namješten za ponovno gledanje.

- Spremna? - zapitao sam.

Ona je sjela na parket pored kauča da se ukloni s puta svjetla i držala u ruci žicu s prekidačem svjetiljke.

- Spremna!

- Gasi!

Kako je soba utonula u mrak, pritisnuo sam prekidač na projektoru za svjetlo, a nakon toga za pokretanje elektromotora, te se bacio na pod pored nje.

Slika na plahti bila je prepolovljena po sredini crnom crtom, pri čemu se iznad crte prikazivala donja polovica slike, a ispod crte gornja. Gore su bile noge, dolje pagoda od kose, a sredina je neobjašnjivo nedostajala.

- Što je ovo?

- Pali svjetlo!

Zaustavio sam projektor i prihvatio se knjižice s uputstvom za upotrebu naprave. Knjižica je bila na ruskom. Srećom, bile su i ilustracije iz kojih sam shvatio da postoji neki gumb koji treba okretati dok se slika ne podigne ili spusti i prikazuje kako treba.

- Gasi!

- Gasim!

Trak svjetla je sinuo, projektor počeo klepetati, a ja okretati taj gumbić. Proteklo je otprilike trećina filma dok sam uklonio crnu crtu i odmah se bacio na pod do domaćice. Prvo što sam ustanovio bilo je da je parket tvrd, žulja, i hladan, zebe za stražnjicu. Odlučio sam ne obazirati se i prihvatio djevojku do sebe za jednu dojku. Ona se naslonila na mene i nešto prošaputala, ali od onog TAKA!-TAKA!-TAKA!-TAKA! ništa se nije čulo.

- Što?! - povikao sam.

Ona je zinula i duboko udahnula da ponovi glasnije, ali istovremeno s njenim riječima film je ponovo iscurio i prolomilo se ono TK!TK!TK! TK!TK!TK! - TK!TK!TK! TK!TK!TK! od kojega se ponovo nije čulo ništa.

Skočio sam i zaustavio napravu. Ona je upalila svjetlo. Nekoliko trenutaka stajali smo ukipljeni i u tišini, a onda ona reče:

- Ne bih više gledala ovaj film. Kao da sam ga odgledala. Pogledajmo drugi.

- Dobro - rekao sam i prihvatio drugu kutiju. Bacio sam pogled: trajanje - 5 minuta. To je već bolje. Ipak, sjedenje na parketu mi se i kroz ono kratko vrijeme omrzlo, pa sam otišao u kuhinju, donio stolicu, stavio je na stol, na stolicu enciklopedije, a projektor na vrh svega. Instalacija je počela nalikovati na bajku o Bremenskim sviračima. Kako ono? Dole stoji magarac, na magarca skoči pas, na psa mačka, na mačku kokoš… ili tako nekako. Kada sam htio staviti drugi film, ustanovio sam da mi je projektor previsoko, pa sam otišao po drugu stolicu, popeo se na nju i namjestio traku. Podučen ranijim iskustvima nisam ni silazio, nego rekao:

- Gasi!

Zagasila je svjetlo, a ja odmah onim gumbom eliminirao crnu crtu, te okretanjem objektiva izoštrio sliku. To "odmah" je trajalo oko minutu. Ona je za to vrijeme kleknula ispred projektora i naslonila se laktovima na kauč pogleda uprta u naš ekran. Na njemu se vidjela neka debeljuca u dindrlici i neki brko u lederhozama sa zelenim planinarskim šeširićem kako nešto razgovaraju i smijulje se, ali - kako je film bio nijemi - nije se znalo o čemu pričaju. (TK!TK!TK! TK!TK!TK! - TK!TK!TK! TK!TK!TK!) Skočio sam sa stolice, kleknuo iza djevojke i pripio se uz njezina leđa i stražnjicu. Preko tjemena sam buljio u film. Debeljuca je skinula košulju i grudnjak, a sise su joj se prosule do pojasa. Brko je skinuo lederhoze i šeširićem šeretski sakrio međunožje. Ponovo su se upustili u neku diskusiju.

- Ovo je sigurno tonski film! - proderao sam se u ušnu školjku pored mojih usta. - Nažalost, projektor nije tonski!

- Tko zna što propuštamo?!

Rez. Ona leži na kuhinjskom stolu, a on je između njezinih uzdignutih nogu i vidi mu se jedino bijela guzica kako se trese. Krupni kadar njenog lica: ona preokreće očima. Zatim se slika počinje mutiti i pretvara u neraspoznatljive mrlje.

- Pas mater! - uskliknuo sam, skočio na stolicu i počeo okretati objektiv. Ali umjesto oštrija, postajala je sve nerazgovjetnija i pretvorila se u apstraktne boje.

- To je bio umjetnički efekt, izražajno sredstvo! - doviknula mi je ona odozdo.

- K vragu! - opsovao sam. Mora da je bilo tako. Brzo sam počeo okretati na drugu stranu i zaista - slika se izoštrila. Glumica je s bezizražajnim izrazom lica držala u ustima nešto što je naličilo na waisswurst i cuclala.

- Ha! - uzviknuo sam, skočio sa stolice, prislonio se uz moju družicu, obgrlio je oko pasa i privukao čvrsto sebi i PRRRR-RRRRR-KRRRRRR… - film je iscurio.

- Što se dogodilo? - zapitao sam kad smo zapalili svjetlo i zaustavili sumanuto okretanje kolutora.

- Mislim da su se zaručili - rekla je ona.

- Lažu! - uzviknuo sam gnjevno. - Nije moguće da je ovaj film trajao pet minuta!

Preostao nam je treći film. Naumio sam ga odgledati kud puklo da puklo. Dapače, već smo se uvježbali da nismo izgubili ni sekunde. Ona je klečala naprčena uz kauč, a ja lebdio pod stropom namještavajući makinu.

- Gasi!

Treći film bio je crno-bijeli. Ženska osoba s crnom punđom utegnuta u kožni korzet mahala je bičem. U kadar je unišao vodoinstalater. Ali bio je tu i jedan crnac. S bijelom pudlicom. Crnac i vodinstalater počeli su igrati šah. Dama u korzetu je na to iz ormara izvukla neku golu ženu. Njih dvije počele su se ljubiti…

- Ne mož' vjerovat! - otelo mi se. PRAS! - pukao je film. Jedan kolotur se počeo bijesno okretati šibajući komadom filmske trake - PRATRATA! PRATRATA! PRATRATA! PRATRATA! - a iz drugoga je film curio i motao se na podu u laokonovskom preplitanju - ŠŠŠŠŠŠŠŠŠ…..!

Skočio sam na stolicu i utrnuo projektor. Ona je upalila svjetlo. S gramofona su svirali "Shadowsi". Bilo je oko devet navečer, a starci su se rekli vratiti oko ponoći. Nije bilo vremena za gubljenje.

- Vratimo se mi starim, tradicionalnim, provjerenim tehnikama - predložio sam. Kinesko kazalište sjena, vidio sam jednu predstavu u Pragu.

Uključio sam svjetlo projektora, ali ne i motor. Zagasili smo svjetiljku u sobi, te je snop iz objektiva ocrtavao svijetli pravokutnik na plahti. Namjestio sam djevojku na kauč na laktove i koljena tako da je bila osvijetljena s jedne strane, a njezina silueta se oštro ocrtavala na ekranu.

- Pogledaj! - rekao sam joj.

Ona je okrenula glavu i pažljivo odmjeravala. Linija leđa elegantno se uvijala, guzičica prkosno strčala, ovješene grudi bile savršeno zaobljene. Onda sam i ja unišao sa strane, njoj straga, u kadar.

- O! - otelo joj se vidjevši sjenu onoga što se od mene pružalo prema njoj. Da ne lažem, sjena je bila veća od onoga što ju je bacalo. Vrh toga izduženog spojio se njezinom siluetom.

- Uuuuuuuu… - popratila je kako su se naše dvije sjene približavale sve dok se nisu spojile u jednu.

Oboje smo izvili glave na stranu i cijelo vrijeme gledali sjene i, bez šale, bile su uzbudljivije od svih pornića koje smo odgledali ikada kasnije. Tada sam shvatio zašto žene u načelu ne zanimaju porno-filomovi - nemaju sklonost za tehniku. No ja nisam propustio priliku čim su se pojavili "Betamaxi", koji su tada koštali otprilike cijelu godišnju plaću, da kupim jedan na otplatu na tri godine, nakon čega mi nije preostalo više novaca nego da kupim jedan film koji sam odgledao toliko puta da ga i danas znam napamet.

- 00:12 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>