smetnje na vezama

petak, 06.02.2009.

Često mi se događa, a posljednjih godina sve češće, da me ljudi ne razumiju što kažem, pa moram ponoviti polakše i razgovjetnije. Konobari zamole da ponovim narudžbu, u dućanima mi pruže nešto drugo od onoga što sam zatražio, onaj s kim razgovaram čudno me pogleda i slično. Znam da nikada nisam govorio razgovijetno, sklon sam mrljanju, gutanju slova i brzanju, a ni rasklimano zubalo sigurno ne doprinosi tome da bih mogao biti spiker na radiju. Znam i da svatko zvuči drugačije nego što sam sebe čuje. Sebe čujemo iznutra, a druge ljude samo izvana, kao što i drugi čuju nas.

Prisjetio sam se svega toga kada sam prekapajući ladice naišao na stari diktafon. Umetnuo sam svježe baterije i kanio provjeriti da li još radi. Boreći se protiv impulsa da govorim polako otvarajući usta kao operni pjevači, potrudio sam se izreći upravo onako kako uobičajeno govorim i snimio:

- Jedan… dva… tri… Molim Vas deset deka prezvuršta.

Pritisnuo sam dugme za reprodukciju snimljenoga i čuo:

- Pička, kurac, jebačina… Jebem te u dupe rosno prezrelo…

Zgranuo sam se. Mora da je to ostalo od ranije snimljeno, iako mi nije jasno zašto bih tako nešto snimio, ili je to snimio netko drugi, iako je glas koji je to izgovarao zvučao sasvim kao moje mumljanje. Provjerio sam, ali nije bilo snimljeno ništa drugo. Uostalom, zašto bi bilo tko poželio snimiti tako nešto? Pokušao sam ponovo, ovaj puta nastojeći što pravilnije izgovarati:

- Ako dobro razumijem današnje novine, sve će uskoro otići u pičku materinu!

To je zvučalo ovako, sasvim jasno:

- Jebem ti sve po spisku, a tebe nabijem na kurac na čelu svih njih!

U trećem pokušaju je rečenica "Proba, proba, sve to ne vrijedi ni pišljiva boba" ostala zabilježena kao "Astrahan, astrahan, prokleto ti potomstvo do groba", ni najmanje slično ako se izuzme rimovanje "boba-groba".

Da ja to krivo ne čujem? Ili je diktafon pokvaren? No glas je ipak zvučao moj, način izgovaranja i intonacija potpuno kao moji, zaista kao da sam ja izricao takve gnjusobe. Poživčanjeno sam pokušao još nekoliko puta, sve gore od gorega. Da nisam poludio? Da u tim transformacijama ne izbija ono što sam zapravo htio reći?

Sad sjedim i nimalo mi nije čudno što me ljudi kadikad čudno pogledaju. Tko zna što sam im sve tako rekao? Čudno da mi nitko nije glavu razbio! Istina je da su mi posljednjih godina veze s ljudima sve slabije, kao da smo sve udaljeniji. Recimo, kad slušam ili čitam što ovi političari govore, kao da neprestano slušam psovke i uvrede. A ovaj svijet kojega srećem, stalno govore bezvezarije, a nitko ne priča o onome što je zaista važno. Posvuda čujem takvu gomilu gluposti da izgleda nemoguće da bi tako nešto itko mogao izvaliti. Što ako se i drugima događa isto kao i meni? Sad kad znam što bi moglo biti posrijedi, iako ne znam kako je to moguće, kako ću ponovo među ljude?

Prisjetio sam se mogućeg izlaza i zapisao sve ovo. Pročitao sam što sam napisao i izgleda da na ekranu piše upravo ono što sam želio. No tako i ja sebe čujem da kažem upravo ono što hoću, a diktafon - prokleto objektivan - zabilježi nešto sasvim drugo. Pitanje je, ako ovo pokažem nekom drugome, recimo da postavim na blog, što će netko drugi iz toga pročitati?

- 21:36 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>