Nećete vjerovati, ali ovo je i dalje nastavak pričanja koje je započelo OVDJE:


Bijeli bolnički strop inspirativan je kao krvavocrveni zalazak sunca, morska pučina, osniježeni planinski vrhunci ili nejebica. Othrvaš li se dominantnim, neizbježnim idejama koje nameću, iza njih navire takvo mnoštvo drugih da se onaj početni dojam sasvim potire, dapače, mnoge od njih su takve snage i usmjerenja da se značenje slike potpuno preokreće.

Recimo, uživaš u promatranju nekog predivnog krajolika: brežuljci, doline, livade, šume, žitna polja, potočići… Duša ti klikće od miline! A onda se sjetiš - zašto na tako predivnom svijetu ima toliko jada? Mir koji vlada samo je privremen, ovuda su tutnjale vojske, progonitelji hajkali nevine ljude, svaki je grumen zemlje krvlju natopljen, usprkos bogatstvu prirode ljudi su stoljećima živjeli u oskudici… Zašto? Zašto?

Buljeći u bijeli bolnički strop raščlanjivao sam i sabirao iskustvo kroz koje sam upravo prolazio.

Zapravo ono kroz što sam prolazio nije bilo nimalo strašno, mačji kašalj. Mrske su mi injekcije, a dobio sam ih dvadesetak, no sve sestre su imale tako oštre igle i lake ruke da sve te injekcije zajedno nisu boljele kao jedno vađenje krvi u Domu zdravlja, što je - mora se priznati - luk i voda. Prije operaciju su me uspavali, niti sam što vidio niti osjetio, samo sam se probudio kada je sve bilo gotovo. Prema tome je bilo koje plombiranje zuba kod bilo kojeg zubara pravo mučenje, a u životu sam ih otrpio barem stotinu bez naročitog uzbuđenja. Postoperativne tegobe? Zanemarive. Dapače, u odnosu na bol koja je operacijom uklonjena dočekao sam ih kao olakšanje.

Nasuprot tome, moram priznati da mi nije bilo ugodno ići u bolnicu, kao što mi je bilo neugodno i svaki puta kada mi je ranije palo na pamet da mi to predstoji. Već samo to da sam natjeran na nešto što ne želim je odbojno. Pa kada sam još zamišljao kako mi u utrobu ulaze čelične oštrice, probijaju, režu… Odurno! Uz sve to, postoji i pomisao kako je sve to opasno, bojazan da je ishod neizvjestan… Strah samo raste i raste. Svaki puta kada se koja sestra približila s iglom stisnuo sam zube i pripremio se da će zaboljeti, iako nijednom nije. Pitanje koje sam se čuvao postaviti doktoru Bobanu bilo je kakva je njegova statistika preživljavanja pacijenata nakon zahvata koji se spremao na meni napraviti. Da je odgovorio i "Sto posto!", ne bih mu vjerovao.

Sve u svemu, daleko najgora stvar koja muči čovjeka pred operaciju je strah.

Taj strah je zapravo u najvećem broju slučajeva potpuno neopravdan, ali takav je strah. Strah nije racionalna pojava. Uoči li se peraja morskog psa daleko na pučini, stotine tisuća turista se sedmicu dana neće kupati, ili će se bojažljivo brčkati u vodi do koljena, a istovremeno milijuni ljudi svakodnevno sjedaju u automobile, pri čemu je izvjesno da će se nekoliko njih slupati.

Dakle, priznajem da nisam išao u bolnicu bezbrižno i opušteno. Priznajem da me je bilo frka. I upravo zbog toga bio sam iskreno ponosan kada mi je Boban prenio riječi doktorice Bibe da se iznenadila kako sam se smireno, sabrano i opušteno držao. Najznačajnije od svega, zaista je i bilo tako. Mogao sam pretpostaviti kako ću se ponašati, ali nikada ne znaš kako ćeš se ponašati dok se ne nađeš u pravom sranju. Očekuješ jedno, uvjeren si u to, a onda se u posljednjem trenu slomiš, uspaničariš, počeš moliti za milost, tvrditi da si se predomislio… Ja sam ispao hrabriji nego što sam očekivao.

Ono što me je iznenadilo i zainteresiralo, a i pojačalo uvjerljivost iskaza, bilo je što je u Bibinim riječima ujedno bilo i objašnjenje zašto je to bilo tako. Rekla je da se joj je bila novost kako sam joj se zagledao u oči, kako sam se iskreno htio upoznati s njom, ali ne samo s njom, kako sam zainteresirano gledao sve oko sebe, prostoriju u kojoj sam se našao, ostalo osoblje, pratio dok sam mogao što su radili. Nasuprot tome, većina drugih pacijenata u takvim trenucima misli samo na sebe, od straha ne vide ništa, misle samo na to što im predstoji, grče se i tresu u stravi ili leže umrtvljeni od nemoći, nesvijesni vanjskog svijeta.

Na stranu što imam u sebi tračak životne filozorije Radovana Zogovića, koji je umirući od bolnog raka odbijao primiti lijekove tvrdeći da je i bol dio života, pa želi, dok je još živ, i to u potpunosti iskusiti. Bol svodi čovjeka na puki organizam, na ljudsku životinju, i pozdravljam napredak medicine u uklanjanju boli, ali neku količinu boli je vrijedno u životu iskusiti da bi upoznali bogatstvo života i znali cijeniti kada ne boli. Zanemarimo to.

Ono što sam izvukao kao pouku je saznanje što pomaže u uklanjanju ili barem umanjivanju straha. Strah je neizdrživ kada smo usredotočeni samo na sebe. Znao sam to i ranije, ali ovom prilikom je oprobano i pod drastičnim opterećenjem. Što smo zainteresiraniji za druge ljude, to smo manje usredotočeni na sebe, to nas je manje strah. Što više volimo druge ljude, to i mi možemo više podnijeti. To što je čovjek društvena životinja ima posljedice i u najneočekivanim područjima života i najneočekivanijim situacijama.

Junaci i revolucionari koji su žrtvovali i živote za dobrobit drugih ljudi, svojih naroda ili čovječanstva, mora da su voljeli ljude, kakvi jesu da jesu. Da nisu voljeli ljude njihova junačka djela i žrtve bili bi ne samo besmisleni nego i nemogući. Nasuprot tome, zapravo nije ni teško ni nemoguće postati bogat ili moćan. Ako nije posljedica nasljedstva ili sretnog slučaja okolnosti, prvenstveno je potrebno naprosto biti karakter koji može gaziti preko svega, imati opsesivnu volji i patološku želju da se to postigne. Takav bogataš ili moćnik može si dozvoliti da i zbog najbenignijeg medicinskog zahvata skoči do Amerike, priušti si neko Nasino svemirsko liječenje, ali koliko se taj napati od straha tokom leta do, recimo, bolnice "Walter Reed", svi novci na svijetu i sva moguća moć ne mogu nadoknaditi.

Većinu nas u životu kad-tad očekuju neke gotovo neizbježne vrlo neugodne situacije. Na kraju svega konačna smrt. Ako vjerujemo da s našom smrću sve prestaje, da je to kraj svega, već i sama pomisao na umiranje je teško podnošljiva, a mnogi ljudi, kada se stvarno suoče s njom, padaju u paniku ili se sasvim rastroje. Ako s jedne strane znamo da se u smrti samo pridružujemo nizu ljudi koje smo voljeli, ako nikako drugačije da ćemo i mi iskusiti njihovo iskustvo (kakvo bilo da bilo), a s druge da će nas nadživjeti niz ljudi koje volimo, ni smrt više nije tako strašna. Ili, recimo, da nas zla hudba baci u zatvor, u samicu. Čovjek koji bi u ćeliji razmišljao samo o tome kako mu je strašno, čega je sve lišen, koliko će u njoj provesti, i tako dalje, morao bi pošandrcati. Onaj koji vani ima ljude koje voli, dječicu koja rastu, nužno bi morao biti tužan, a povremeno i očajan, što nije s njima, ali čekajući da ga posjete, razmišljajući što će im poručiti, što i u takvoj situaciji može za njih učiniti, svakodnevno zamišljajući kako oni uživaju slobodu, ne može mu biti toliko strašno koliko bi bilo da mu je za sve ostale ljude na svijetu svejedno. "Društvena životinja" crpi svoju snagu iz društva na razne načine, a najmoćniji od njih je ako voli druge ljude.


Nastavak OVDJE: