zvuk tišine, otapanje pahuljice

četvrtak, 29.05.2008.

Krenuo sam od Cvjetnog trga Preradovićevom ulicom prema Kolodvoru, kada sam odjednom kroz gradski žamor začuo glazbu koja se nije mogla usporediti s ijednom koju sam ranije čuo. Bilo je to vrlo prijemčiva, hvatala je sa samo nekoliko taktova, sa svakim korakom postajala je sve glasnija i iz trenutka u trenutak zvučala sve bolje i bolje. Stigao sam do prodavaonice CD-eva koja iznad ulaza ima izvješene zvučnike iz kojih je glazba izvirala i nisam mogao dalje. Stao sam na rub pločnika i opčinjeno slušao. Iznenada se glazba prekine, a iz zvučnika se začu:

- Babl, uđi unutra!

Čim sam prešao prag prodavaonice znao sam tko me je prepoznao i zazvao. Sjedio je iza pulta s kompjuterom-kasom popunjavajući mali prostor svojom korpulentnošću kao oličenje dobrog Djeda Mraza. Znao sam ga kao dječačića od dvije-tri godine koji se igrao u pijesku, pratio sam kako raste u susjedstvu, no nismo se vidjeli već dvadesetak godina. U tih dvadesetak godina me je dostigao, u ponečemu i prestigao, pa samo napokon mogli razgovarati na ravnoj nozi.

NJegovo poznavanje muzike bilo je fascinantno, a ukus profinjen. Gotovo u bilo koje doba oko njega je bilo nekoliko poklonika koji su sa strahopoštovanjem upijali sve o glazbi što je govorio kao da Buda prosipa mudrost. Dolazio sam mu s čudnim narudžbama:

- Trebam kupiti nešto za poklon prijateljevoj kćerki koja je maturirala. Znam da voli glazbu, pa da joj poklonim neki CD…Htio bih nešto posebno, a dobro.

- Dobro - prekinuo me. - Kakvu glazbu voli?

- Pojma nemam.

Na to on krene:

- Kakva je učenica?
- Odlična.
- Zna li koje strane jezike?
- Engleski i španjolski.
- Je li zgodna ili neugledna?
- Zgodna.
- Je li ovisnik o meksikanskim soap operama?
- Nije.
- Je li putovala u inozemstvo? Gdje?
- Svako ljeto odu negdje po Europi…
- Voli li čitati? Ruske klasike? Suvremenu domaću literaturu?
- Čita. Ima svoju policu s knjigama…

I tako me on ispita sve što znam o njoj, kako se oblači, gdje izlazi, s kim se druži… Naposljetku se okrene, dohvati CD s police, pruži mi i kaže apsolutno uvjeren u svoju procjenu:

- Ovo!

Nakon sedmice dana zove me djevojčina majka:

- Potpuno se otkačila na onaj CD koji si joj poklonio! Samo to sluša, iznova i iznova…

Desetak dana kasnije zove me mala:

- Gdje ste "ono" nabavili? Ja bih još takve muzike!

Strašno je to bilo. Nije se moglo proći pored dućana, a da se ne svrati unutra. Nije se moglo svratiti unutra, a da se nešto ne kupi. Nije se moglo ništa kupit, a da se u to ne zaljubi i poželi još, još, još…

Glazba je od čovjeka za čovjeka i treba poznavati i voljeti ljude jednako kao i muziku da bi se znalo koju će tko voljeti.

Bit će još dobre nove glazbe, bit će, one koja je tako dobra da se za nju ni ne zna, no pitam se - kako ćemo za nju saznati?

- 00:01 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>