petak, 09.05.2008.

vrag na mukama - završetak!

(Ovdje imate završetak priče koja se već danima odužila. Nema smisla čitati od kraja, pa ako ne znate što se ranije događalo, bolje početi od početka koji se nalazi OVDJE)
Nema boljih buđenja nego kad se zaspi nakon iscrpljujućeg zadovoljavajućeg seksa. Probudiš se i odmah bi još! No žena se već izvukla i otišla na posao. Blago meni, bio sam još toliko smiren da sam se bez muke okrenuo i blaženo ponovo zaspao na još sat vremena.

Oko podneva prolazio sam Bogovićevom. Sunčani dan izmamio je na cestu mnoštvo ljudi, svi dotjerani i dobre volje. Većina stolova iznesenih na ulicu bili su zauzeti. To je onaj trenutak dana kada čovjek požali što ne traje dvadeset i četiri sata, što će većina tih ljudi uskoro otići na ručak i što će doći večer i noć kada će se svi razbježati.

Iznenada kroz gužvu spazim kako po onoj strani ulice kojom sam išao, pedesetak metara dalje, ususret dolazi Saša. Trenutačno su svi ostali prolaznici izblijedili, nestali, sveli se samo na prepreke koje su je na trenutak otkrivale da bi je narednog trenutka potpuno sakrile. U glavu mi je šiknula vrućina kao da je parna lokomotiva u utrobi ispustila višak pare. Gužva ispred mene je spriječila da joj ne potrčim u susret. Glupi poriv jer je ionako u narednom trenutku bila ispred mene. Srećom je i ta mala odgoda bila dovoljna da se donekle priberem.

Bila je s nekom prijateljicom, djevojkom otprilike istog stasa kao i ona i jednako zgodnom, a bile su i slično obučene. Čizmice s visokim petama, kratke nabrane suknjice, gore neki kaputići stisnuti u struku, obje duge ravne kose. Bilo je očito da idu u kompletu. Stanem, šeretski je odmjerim od glave do pete, (a ono što sam vidio bilo je predobro,) te zafrkantski uzviknem:

- Oho-ho! - kao Djeda Mraz.

- Bog, Babl! - procvrkuta Saša.

Prolaznici su nas sabili gotovo kao u tramvaju i kako smo mi zastali, tako je nastao zastoj i oko nas jer su nas morali obilaziti.

- Ovo je moja prijateljica… - predstavi je i reče njeno ime. Učinilo mi se da je rekla "Sofija". Uočim da se stol ni dva metra od nas oslobodio i predložim:

- 'Ajmo, cure, na sladoled!

Obje odmah pristadoše, te smo požurili sjesti oko stola. Nisam mogao skinuti pogleda sa Saše i s mukom se suzdržavao da počnem govoriti o onome što me je zaista zanimalo i što sam joj stvarno želio reći. Umjesto toga samo zapitam, iz učtivosti se obraćajući objema:

- Pa kako ste, djevojke?

One odgovoriše u isti glas kao dobre djevojčice:

- Pa dobro…

- Pa što radite?
- nastavim.

- Eto, šećemo… - odgovori Saša.

- I kako je? - smješkam se.

I tako smo neko vrijeme konverzirali bez veze, o vremenu, ali je meni bilo svejedno jer sam se prepustio milini da je mogu gledati. Mora da su u nekom trenutku izmijenile neki tajni znak koji mi je promakao jer prijateljica odjednom reče "Trebam skočiti u susjednu ulicu do jednog dućana prije nego se zatvori", ustane i u narednom trenutku se utopila u gužvi prolaznika.

Kako je nestala, Saša se namršti, strogo me pogleda i prijekorno sikne:

- Pa kako se to držiš?!

Iznenadim se:

- Kako se to držim?

- Kao da si progutao partviš! Kao pingvin! Kretenski!
- ona me oslovljava s "ti" otkako je progovorila.

Blenem:

- Što fali? Zar nisam pristojan i srdačan? Što ćeš više?

- Nisi je ni pogledao!

- Koga?

- Eto! Ne znaš ni koga! Pa moju prijateljicu!

- Kako nisam?! Pogledao sam je.

- Ne seri!
- presiječe me ona iznenađujuće grubo. Nikada ranije nešto takvo nije napravila. Osupnem se. Ona nastavi:

- Pravio si se da je nema i baljezgao bezvezarije! Držiš se smotano, još ćeš me i obrukati, koliko sam te nahvalila! Sramim se umjesto tebe!

Vidio sam da je iskreno ljuta, ali nisam razumijevao zašto. Prekinem razgovor upitno podigavši obrvu i zagledavši se prodorno u nju. Ona nastavi:

- Pa to je Sasa!

- Koja Sasa?

- Kako koja?
- gotovo je vrisnula. - Ona koja ti je jučer poslala poruku!

Kao da me je zalila kantom hladne vode. Pokušavao sam se pribrati:

- Kako "Sasa"? Zar je nisi predstavila kao… kako ono? Sofija?

- "Sasa" od Sofija
- brzala je Saša. - Kao što sam ja "Saša" od Aleksandra!

Nije mi bilo jasno kako "Sasa" dolazi od "Sofija", ali sve je moguće. "Saša" ili "Sasa", na ekranima mobitela na kojima svi pišu slova bez čvrknjica, zaista nema razlike. I ta Sasa da mi je poslala poruku koja me je onako izgazila? Zašto meni?

Saša mi se povjerljivo nagne i prošapta:

- Ona voli starije, dobrodržeće dečke!

Svidjelo mi se kako sam svrstan u "dečke", pa se i ja nagnem prema njoj da može istim povjerljivim tonom nastaviti:

- Zna te iz viđenja, jučer se malo napila, pa me tražila tvoj broj mobitela…

Mozak mi je proradio kao kompjuter. Munjeviti sam odvrtio poruku koju sam znao napamet i iznova je procesuirao. Sve bi se uklapalo osim rečenice "TI ZNAS DA SAM ODUVIJEK TVOJA." Kakav "oduvijek" ako me je vidjela relativno nedavno u prolazu i kako bi se to ikako moglo spojiti sa "tvoja"? No ako se malkice napila…

- Zašto se onda nije javila sa svog mobitela, nego s tvoga?

- Iscurila joj baterija, pa sam joj posudila mobitel. - Na to razrogači oči i zapanjeno zapita: - Nisi valjda pomislio da sam ja to pisala? - Ako je glumila, dobra je glumica.

Odgovorim bez krzmanja:

- Jesam. - Ona se trgne. - Ali, kako rekoh, ni na trenutak nisam pomislio da je meni upućeno.

- Bilo je tebi! Sva se raspomamila! Kako nisi odgovarao na poruku, natjerala je i mene i jednog prijatelja da sjednemo u auto i odemo u park gdje svake noći šećeš psa! Nije te bilo. Onda je stigla tvoja poruka da misliš da se radi o zabuni. Što da ti odgovorim? Pa sam ti i odgovorila. I bila je zabuna. To je ona pisala, ne ja!

- O tome nije bilo ni riječi u drugoj poruci…

- Pa ne očekuješ da mogu napisati roman u sms-u?! Tko je ona, tko sam ja njoj, odakle te zna, kako su joj krepale baterije, i sve?

- Naravno da ne. Ali zašto nisi nazvala?

Odgovorila je protupitanjem:

- Da ti probudim ženu?

Na sve je imala odgovor. Uvidio sam da nema smisla dalje čačkati u tom pravcu, pa sam preokrenuo smjer razgovora na prijateljicu Sofiju:

- I, veliš… Voli starije muškarce?

Saša potvrđujući klimne glavom:

- Da.

Odmaknuo sam se od nje, uspravio duž naslona i razmišljao. Da, ima takvih Lolitica koje su sklone starijim, očinskim likovima. Zaista je nisam pažljivo odmjerio, ali sam zapazio da je, kao i Saša, vraški zgodna. Ne bih imao ništa protiv da mi tako nešto zapne za zub, jedino što nisam imao nikakvu želju. Što ja znam kakav je ona, da nije neka ludara? Ako je istina što Saša priča, to je zanimljivo. Mogao bih o tome razmisliti. No zašto to ona, Saša, radi? Da li radi uslugu prijateljici ili meni ili i njoj i meni? Ili to radi zbog sebe? Recimo, nas dvoje još nismo spremni jedno za drugo, ako se spetljam s prijateljicom, skratit ću si vrijeme čekanja nje… A prijateljica će me i stalno podsjećati na nju… Ili je moja Saša poslala prvu poruku u žaru bezumne provale strasti, a zatim se osvijestila i nagovorila prijateljicu da se žrtvuje i preuzme odgovornost, znajući da prijateljica ionako voli starije, pa joj neće teško pasti, kako god da se priča dalje razvije?

Saša zna da sam oženjen, dakle - zna to i prijateljica. Uzevši u obzir razliku u godinama, ne može kaniti ništa ozbiljno. Dakle, smiješi mi se avantura. Nešto da ne opterećuje ni jednoga ni drugoga, pa može trajati do daljnjega. Možda želi samo jednom, da proba. Ode li mi supruga dva-tri dana na put, a ja pošaljem djecu punici i pozovem ih OBJE u goste…

Uzdahnem pomiren sa sudbinom. Kakva bila da bila, ne može biti loša.

- Hvala što si mi to povjerila. Nadam se da će se prijateljica uskoro vratiti…










<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker