vjera i civilizacija

četvrtak, 21.02.2008.

Još dok su ljudi živjeli u hordama javila se podjela rada. Uočilo se da su neki ljudi sposobniji za lov, te je šteta da troše vrijeme na sakupljanje bobica, kao i to da neki nikada ne mogu uloviti ništa, te je bolje da beru voće i iskapaju gomolje nego da sjede besposleni. Na tom je povijesnom nivou i razmjena bila nerazvijena, ali ako su baš i htjeli nešto razmijeniti, dva pojedinca ili dvije horde koje su se susrele, svi su znali
koliko je vremena i truda potrebno za sakupiti košaru bobica, a koliko je vještine i vremena potrebno za uloviti jarebicu, pa su i razmjene bile jednostavne i pravedne.

Prva društvena podjela rada, na zemljoradnju i stočarstvo, nije mnogo promijenila situaciju. Svi su otprilike znali koliko žita vrijedi jedna ovca, koliko kokoši vrijedi vreća riže, te je razmjena i dalje bila otprilike pravedna. Onda se javilo zanatstvo, a specijalizacija u poslu je omogućila da proizvođači proizvedu i više nego što im je bilo potrebno, višak proizvoda. Višak proizvoda je omogućio pojavu i razvoj trgovine, prvog zanimanja koje ništa ne proizvodi nego posluje s onim što je proizveo netko drugi. Time je podjela posla utkana u osnovu civilizacije.

Nekoliko tisuća godina kasnije podjela posla dovela je toga da većina ljudi samo okvirno i površno zna čime se bave ostali. Nema izgleda da mesar može shvatiti čime se bavi kvantni fizičar i kome je to potrebno, da obojica znaju što se zbiva pod haubom automobila kada ove nove kompjuterizirane mašine zaštekaju, da sva trojica znaju što je potrebno ako ih zgrabi neka egzotična bolest, a svi su, zajedno s doktorom, van sebe kada ih zgrabi u žrvanj pravosuđe i birokracija i može ih izvući samo vješt pravnik. Oslonjeni jedni na druge ne preostaje im ništa drugo nego da imaju povjerenja u stručnost drugih, da im vjeruju da će napraviti najbolje što je moguće.

Suvremeno društvo visoko razuđenih specijalnosti osniva se na povjerenju, koje nije ništa drugo nego vjera u stručnost i dobronamjernost onih čiju stručnost ne možemo sami provjeriti. I kao svaka vjera, i ta uključuje sumnju u ono što vjerujemo, načine na koje provjeravamo ono što ne možemo shvatiti i ceremonijale kojima komuniciramo s osobama našeg povjerenja, a bogme i načine kako im plaćamo za uzvrat.

Podjela poslova podrazumijeva i razmjenu roba i usluga. Donekle nam pomažu zakoni ponude i potražnje i neki tradicionalni orijentiri koji se, doduše, brzo mijenjaju, ali tko može sa sigurnošću reći koliko što vrijedi? To je idealna situacija za razne muljatore, prevarante, hoštaplere, kvaziznanstvenike, lažne proroke, te srodne i slične, te su se među raznim specijalistima pojavili i specijalisti za razne prevare. Lovac nije mogao muljati. Ulovio je patku ili nije. Ali već pojavom vrača otvoren je koridor kojim su na nagomilana dobra navrli nezajažljivci i lezilebovići. Koliko vrijedi priklati i rastrančirati kravu u odnosu na predavanje iz filologije? Koliko vrijedi dijagnoza neke boljetice u odnosu na popravak plinskog bojlera? Koliko vrijedi iskopati temelje za kuću u odnosu na međunarodno pravno zastupanje? Koliko vrijedi ako vrač tvrdi da je uklonio uroke ili prizvao kišu? Koliko se isplati žrtvovati da bi se usred sela podigao totem ili bogomolja? Koliko bi trebalo platiti onome koji ti podari božji blagoslov ili oprost od grijeha? Je li učitelj ikoga išta naučio ili je nekoga zaglupio? Je li novinar istinito informirao ili dezinformirao? Hoće li podignuti most stajati vjekovima ili će ga za tri godine srušiti vjetar?

Kako je čovjek društvena životinja, a civilizacija najširi okvir njegove društvenosti, sposobnost da se vjeruje je nužna osobina svakog čovjeka, te je time neizbježno da svatko mnogo puta u životu bude razočaran i više ili manje prevaren, koliko god bio pošten ili i sam varao gdje stigne.

- 17:16 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>