na današnji dan...

srijeda, 20.02.2008.

Rekoh - da zapišem. Ako odmah ne pribilježim, zaboravit ću. Ima takvih misli, nenadanih, finih, delikatnih, jave se u trenu kao izvijeni tračak dima cigarete, a dragocjeno elegantnih i jasnih. Ako ih u tom trenu ne uloviš i zabilježiš, već u sljedećem će se rasplinuti u nepovrat.

Dohvatim najbliži komad papira, neku opomenu za neki neplaćeni račun, te se osvrnem gdje ima kakav pisalica. Morao sam ustati da dohvatim crvenu kemijsku olovku s police. Kako sam pritisnuo metalni vrh na papir, gornji dio crvene olovke je frcnuo kao katapultiran na jednu stranu, a mliječno bijeli tanki umetak s kemikalijom za pisanje na drugu. U magnovenju sam stigao spaziti kako se tanki bijeli dio munjevito otkotrljao duboko pod ormar poput malog Aliena koji je iskočio iz prsiju žrtve i uspio se skloniti.

Ne razmišljajući da je već prekasno sagnuo sam se i sunuo za njih i - PRAS! - opalio čelom o rub stolića tako da sam bez glasa klonuo uz njegovo podnožje. Ležeće na tvrdom i hladnom parketu polako sam se pribirao. Što me je to snašlo?

Kako je bol u glavi minjavala, javljao se drugi osjećaj u dnu stomaka. Sere mi se. Dobro, obavimo to. Pridignem se, oteturam do zahoda i sručim na keramičku školjku. Završivši posao, još sjedeći, prihvatim ručicu za puštanje vode iz vodokotlića i potegnem. Plik! - špaga pukne i ručica mi ostane u ruci, vruuuuš! - sruči se voda za ispiranje školjke, ali istovremeno i neki ŠŠŠŠŠŠŠ! - neko šištanje daleko snažnije nego kada se vodokotlić normalno puni. Podignem hlače, pritegnem pojas i pogledam na gore. ŠŠŠŠŠŠŠ! - šištalo je kao pomahnitalo. Neki vrag se slomio unutar vodokotlića, voda se punila kao pomahnitala i istovremeno curila dolje u odvod. Navečer kanim u osam biti u Sisku na premijeri novog komada koji je postavio Zijah Sokolović, ako nakon toga nešto popijemo da proslavimo, pa svršimo na Baniji i Kordunu, a ondje grob do groba, pa nastavimo da oslobodimo Bosansku Posavinu, kako se već znalo ljudima dogoditi, kada se vratim kući imat ću račun za vodu kao da sam satima zvao seksi telefon preko centrale na Mauricijusu. Moram to popraviti.

Starinski stan, vodokotlić je visoko pod stropom. Popnem se jednom nogom na rub kade, a drugom zakvačim za pola centimetra gornjeg ruba keramičkih ploćica na suprotnom zidu. Podignem ruke visoko iznad glave, no uspio sam samo jednu šaku umočiti u vodu i pokušavao pipati da pronađem kvar. Vrlo labilna ravnoteža. Ako mi sklizne noga na pločicama tresnut ću raskrečenim međunožjem na wc-školjku. Ako se prihvatim rukama za vodokotlić da spriječim pad, iščupat ću ga iz zida, pa će tek onda biti sranje.

U takvoj poziciji sjetim se kolege, druga i prijatelja Stipe Oreškovića koji upravo u tom trenu na nekom drugom kraju grada rješava slični problem s onim govnom s Butkovićem. Bazično ista nevolja. Previše sredstava za ispiranje koje nadilazi vrijednost govna koje treba ukloniti, no ako se ne ukloni toliko sve zasmrdi da napravi štetu koju je nemoguće procijeniti.

Ah, da. Kanio sam nešto zapisati! Što li je ono bilo?

Zaboravio sam.

- 16:05 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>