ponedjeljak, 14.01.2008.

odijelo čini čovjeka

Prvi kazetofoni koji su se pojavili bili su rijetki i skupi. Onakvi kakvi se danas ponekad dobiju besplatno kada se u nekom trgovačkom centru napravi veći račun, onda su koštali i cijelu mjesečnu plaću. Ipak, bili su manji, lakši i jednostavniji za upotrebu od magnetofona na standardne vrpce, a kako sam s tim radio, potrudio sam se nabaviti jedan. Nije prošlo ni mjesec dana - ukradoše mi ga.

Reda radi, kao uredan građanin, ne vjerujući da će biti išta od toga, prijavim krađu miliciji.

Tri mjeseca kasnije zovu me u područnu milicijsku stanicu i pitaju: je li ovo moj kazetofon? Pokažem račun, pokažem garanciju, dokažem da jeste. Odmah mi ga uruče. Nisam znao bih li se više čudio ili radovao.

Šest mjeseci kasnije dobijem poziv od suda da se pojavim na nekom ročištu kao svjedok. Gledam ime optuženoga, neko nepoznato ime. Čitam po kojem je članku zakona optužen, ništa mi to ne znači. Slučaj s kazetofonom sam već odavno zaboravio…

Dođe dan suđenja, što ću? Odem na sud vidjeti o čemu je riječ. Dođem onako kako svakodnevno hodam po gradu: kosa do ramena, dva-tri dana neobrijan, traperice, tenisice, majica… Uđem u zgradu suda, trebam na treći kat. Srećom, ima lift. Unutra već dvije kokice pedesetih godina s hladnim trajnama i u jeftinim vesticama iz Trsta, te neki tip, kao iz kutije. Obrijan, svježe ošišan, miriši, odijelo, bijela košulja, cipele oglancane da se presijavaju, izdaleka se vidi kako su mu nokti podštucani. Kako uđem u kabinu, tako se one dvije kokice odmah zbiju oko njega kao da sam kužan.

Izađemo na istom katu. One požure niz hodnik i zađu u neku pokrajnju kancelariju. Onaj maneken hoda ispred mene i čita brojeve na kancelarijama, pa i on uđe za njima. Pogledam, a ono soba u koju su i mene pozvali. Uđem i ja.

One dvije kokice već sjele svaka s jedne strane sutkinje, a daktilografkinja sjedi iza pisaće mašine u uglu. Njih dvije su građanke-porotnice. Gledaju me mrko s visoka s gnušanjem i gađenjem, samo što me ne pljunu. Što god da sam skrivio, već sam osuđen. Istovremeno, kada im pogled svrne na ono milo dijete odmah se raspekmeze, razvuku usta od uha do uha i kimaju mu s razumijevanjem i naklonošću. Tako pristao, pristojan i uređen mladić! Uzoran! Sad će one pred njim pokazati kako pravda sustiže nevaljalce, sve dolazi na svoje mjesto i sve u svemiru je u najboljem redu. Jest da je to prljav posao, ali netko se mora i time baviti.

Sutkinja nam obojici uzme podatke. Meni prvome. Kako što kažem tako vidim da je sve gore i gore. One dvije se samo sve više i više roguše. Sve ih smeta. Što imam biti rođen u Zagrebu?! Tko zna je li to uopće istina ili je to neka od mojih prijevara, a ako nije prijevara, tim gore! Blago meni da nisam Rom, samo je to falilo.

Onda onaj maneken daje podatke… Sve babe, uključujući daktilografkinju, samo se tope od milja kako on fino, pristojno i uliznički odgovara. Gotovo im od ganuća grunuše suze radosnice kada je završio.

Počne suđenje. Sutkinja otvori dosije i čita… Oštećeni - ja. Onaj uglađeni mladić - lopov! Porotnice blenuše, razrogačiše oči, problijediše… Zinule, kolutaju očima, ne vjeruju svojim ušima. Kako to može biti? To je neka kobna zabuna! To nije u redu! Kaos, anarhija! Gdje je tu pravda, da tako fin mladić bude osuđen, a očigledno spadalo poput mene još ima i kazetofon! Svijet je uzdrman u temeljima! Kada bi me barem mogle osuditi na nekoliko godina zatvora da ne nagrđujem okolinu! Ili jedno pedesetak udaraca kandžijom, čisto preventivno!

Sva sreća da umjesto sutkinje nisu bili moji roditelji! Ne bih se tako jeftino izvukao!
- 17:36 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker