subota, 20.10.2007.

tajne na vidjelo!



Skandal s hapšenjem novinara-blogera Željka Peratovića usmjerio je reflektore javnosti na ono što se želi prikriti. Kakve li su to strašne tajne za koje se država upregnula da ih sačuva? Od onih koje goni jeftina senzacionalistička znatiželja do onih koji žele osvijestiti što se zaista događa, svi su zainteresirani. Za svaku je tajnu najbolje da se ne zna da uopće postoji. Čim se zna da tajna postoji, to je već pola puta da se dozna i u čemu je.

Najskandaloznije o ovom slučajnu je beznadna nekompetentnost onih čiji je posao da tajnu sačuvaju, a koje - usput rečeno - svi plaćamo iz svojih džepova. Kao prvo, hapšenjem Peratovića javno su obznanili da su na Peratovićevom blogu "45 linija" nekakve strašne tajne i time sve zagolicali. Nije potrebno sumnjati da taj blog ovih dana bilježi rekordnu posjetu.

Drugo, provalom u prostorije Nove TV i uklanjanjem postova sa servera Bloga.hr ogolili su i koje su tajne posrijedi. Vrapca je najlakše sakriti u jatu drugih vrabaca. Kada se ukloni jato, vrabac koji se želi sakriti ostavljen je na vjetrometini. Tek nakon što su problematični postovi uklonjeni, svatko koga zanima što u njima piše, uz elemenatarno poznavanje Interneta, mogao ih je pronaći u čas vremena i bez muke. Da nije tog poteza, inkriminirani dokumenti ostali bi zauvijek neprimjetni među hrpetinom svega i svačega na blogu "45 linija". Nakon toga dovoljno je otvoriti Peratovićev blog i popisati što je ostalo, a zatim otvoriti taj isti blog preko Googleova spremnika (cashe) i usporediti. (Ako ne preko Google.hr, onda preko Google.com.)

Dakle, vajni čuvari su prvo upozorili da im je pobjeglo nešto što su trebali sačuvati, zatim su naznačili gdje se to nalazi, a napokon i pripomogli da to pronađe tko hoće.

Ako su ti isti zaduženi i za nacionalnu sigurnost, to jest da sve čuvaju, pa i mene, lijepo ih molim da mene ne čuvaju. U protivnom mi preostaje samo da se brinem kako se sačuvati od njih.



<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker