utorak, 16.01.2007.

međunarodna suradnja



200 DANKINJA

Ekipa iz "Jabuke" sjedila je usred krša nakon subotnje i nedjeljne disko-večeri i prepirali se tko bi trebao počistiti. Izmjenjivali su se argumenti i pristupi: ti nisi prstom mrdnuo već tri tjedna! Ja sam prošli put, posljednjeg petka, protekle sedmice! To je tvoj posao, a ne moj! Ti si to zasrao, pa je red i da središ! Gdje je raspored zaduženja?! Ti ne znaš voditi ni raspored zaduženja! Dajte, ljudi, netko to mora počistiti! Goni se u tri lijepe materine, ako to ne sredite…! Ja sam član uprave, nije moje da iznosim kašete s praznim bocama! Ma nemoj?! Tko će ići u novu nabavku? Stalno idem ja, a nitko mi ne plati za utrošeni benzin… No koliko god rasprava bila žučna, svi su otromboljeno sjedili oko peći izmoždeni provodom preko vikenda, a situacija je bila tim gora što je bio već utorak navečer, a za srijedu je razglašen koncert koji će privući mnoštvo ljudi.

No u tom trenu na vrata bane drugarica Jana Grubor, poznata aktivistica A-Fe-Že-A, afirmirana u širim republičkim razmjerima, iako lokalno smještena u susjedstvu. I ona reče:

- Imam dva autobusa mladih Dankinja, ne znam gdje bi s njima, mogu li ih ovdje dovesti?

Društvo nije moglo vjerovati ni očima ni ušima. Kao da je zmaj ognjeni iskočio iz utrobe zemlje i riga vatru. Dv autobusa! Dankinja!

- Kakvih Dankinja?
- Pa tako…. od šesnaest do osamnaest godina…
- Odakle one?
- Nekakva međunarodna suradnja… pa mene zapalo.
- Koliko ih je?
- Oko dvije stotine.
- Kako dolaze?
- Sa dva autobusa…
- Kada?
- Zapravo su već na putu ovamo. Ja sam požurila autom da provjerim može li ovdje. Stižu svakog trenutka.


Na brzinu se pogledamo, odmjerimo i procijenimo: nas je jedanaest, na dvije stotine Dankinja… Može!

Sve za međunarodnu suradnju!

Drugarica Jana krene izlazu: - Idem ih ja dočekati! - No izlazeći se okrene i dobaci preko ramena: - Nešto vam je prljavo ovdje! - To je bilo vrlo blago rečeno. - Dajte malo sredite dok cure ne stignu…

Kako je zalupila vrata za sobom, nasta stampedo. Uopće je izostala rasprava tko će što. Svi su sve, otimali jedni drugima posao iz ruku, a ne samo da nismo imali ništa za ponuditi, niti ni toaletpapira u weceu. Dvije ekipe odmah uskočiše u aute i u nabavku, za svoje novce, jer nije bilo vremene za blagajničke formalnosti. Udarnički krešendo bio je na vrhuncu kada je stigao prvi autobus, "Jabuka" nije bila za prepoznati, to je blistalo, to je mirisalo! Prve Dankinje su već ulazile na vrata, a na stražnja vrata su dečki još iznosili vreće sa smećem.

Dočekali smo ih nabrušeni kao osice. Dobra muzika, prostorije zamračene, (da se ne vidi nesolidno čišćenje, a i iz drugih razloga,) besplatna cuga… Dankinje jedna bolja od druge, a otprilike dvadesetak njih da ti pamet stane! I jesmo li išta realizirali? Jok! Naime, dok su se već pijane Dankinje vješale po nama, nikako se nismo mogli opustiti jer smo čekali onaj drugi autobus.

Pazi matematiku: ako svaki od nas bari po jednu Dankinju, to istovremeno znači da svakome od nas ostane devedeset Dankinja na raspolaganju! No što s njima, ako u onom autobusu koji bi se trebao svakog trenutka pojaviti postoji još neka bolja od svih ostalih zajedno?!

U ponoć se ponovo pojavi drugarica Jana Grubor kao vila koja je došla rasplinuti čaroliju: - Idemo, djevojke! U hotel!

Dankinje poslušno ko ovčice, sve dvije po dvije, krenuše prema autobusu.

- A gdje je onaj drugi autobus? Kad stiže druga smjena?
- Nema ništa od drugog autobusa. Šofer zalutao, pa dok su se raspitivali za put naletili na neko drugo mjesto gdje su odlučile ostati…


U ponoć i tri minute više ih nije bilo. Ostali smo usred džumbusa i preostalo je samo jedno pitanje: tko će sve to počistiti?






<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker