30.06.2008., ponedjeljak

Odsmor

Dosta mi je komšinice R.
Unatoč pozadini, zbog koje bih, oceanom je zamišljajući, pingvinom bio, ovo trnoružičasto Orašje me počelo opako piliti.
Ima tu i bagera u igri, i seljakluka raznoraznih. I žute vode, i dva kadra, koji dominiraju mojim životom gastarbajterske sponzoruše. Kadar, baš filmski. Jedan - radni stol. Drugi - šporet.
Kratki rezovi - tuš, auto, Zagreb. Pokoje Sarajevo, poneki Mostar.
Vrijeme je za brejk.
Rekoh, češkajući u kontralihtu prema prozoru svoje brouken bolsove niškorisne.

Propustio sam međunarodnu izložbu zrakoplova u Berlinu nekidan. Propustio sam europsku turneju Springsteena.
Kvragu, vrijeme je za godišnji.

Springsteen.
Snimao ga kazetofonom naslonjenim na televizor, u DDR-u. Sa maramicom između, da se ne čuje vibracija kućišta.
Kad sam dobio telegramsku potvrdu da mi je otac umro (znao sam tog jutra; majka nije vjerovala), zatvorio sam se u sobu. Dva dana i tri noći slušao Springsteena.
Onda godinama više ne.

Godišnji.
Odoh na Jug.
Odoh do Bijambarske pećine, do Mostara, Boračkog jezera, Hutovog Blata. Pa ili Ston i "Kapetanova kuća", ili Ston i "Kapetanova kuća" pa prema Splitu i Trilju, Grabu. Cetini.
Kući sa sto vlasnika i ne manje duhova.
Rođen sam u Zagrebu, tamo sam - još uvijek -najduže živio "u komadu".
Kad sam '88. prebjegao iz DDR-a, otmjeno, đetseterski, avionom, radovao me pogled na Pleso. Miris Sigeta. Ali rasplakao sam se na balaturi u Zagori.

Godišnji.
Još tjedan dana, pa godišnji.
Yess....!
smokin




- 00:30 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

28.06.2008., subota

Nut City Orašje – Seconds from Disaster

20:31:13
Napokon, podiže se vjetar. Prve munje paraju crno nebo. Zatvaram prozore pred prvim kapima kiše nošenim vjetrom. Tužan, mazohističan, nužan odabir između sparine pregrijanog stana i vode po parketima.

21:04:33
Vjetar prestaje. Izlazim na balkon i uživam pod kapima kiše, dok kihanje od peludne hunjavice ne zamijeni kihanje od svježine.

22:34:11
Uz iskap druge čaše vina, umoran, svjestan da sutra moram rano ustati, reguliram otvorene prozore, propuhe, kut kiše u odnosu na parkete. Reguliram prohladnu vodu tuša, koja regulira moj umorni smješak. Krevet. La Vita e bella.

00:02:25
Budim se. Sparina nesnosna. Pohod do toaleta na nožnim prstima, da se Prvozakonita ne probudi. Poput pokojne babe, ni ja ne liježem bez čaše vode kraj uzglavlja.
Na prstima, u mraku, liježem. Prvozakonita poskoči kao srednjoškolčev nježnik, vrisne i saspe – „Pa dobro jel me baš mooooraš svaki put probudit'…“
Ležim, srce mi lupa. Koja sparina. Kao da zidovima grijemo svježu noć vani.

01:24:17
Budim se. Gledam na sat. 01:24:17. Vani tutnja, trešti, sitnocvili turbofolk iz folkoteke parsto metara dalje. Srce mi lupa. Otpijam bakine vode kraj uzglavlja. Valjda ću opet zaspati.

01:32:49
Užasan zvuk lima, stakla i šljunka. Izlazim na balkon. Treštanje turbofolka. Iz Golfa Dvojke sa jednim preostalim svjetlom izlaze zbunjeni klinci i psuju. Uspjeli su pogoditi neosvijetljenu, paletama zagrađenu grabu nasred raskršća pred zgradom. Naš auto nisu uspjeli pogoditi.
Uz treštanje harmonike i sintesajzera i nešto tipa „Doostaaa mijeeee žeeeenaaaa, hoooćuuu jeeednuuuu laakuuuu“ liježem. Protiv ljepljive kože i lupanja srca ni bakina voda ne pomaže. Valjda ću opet zaspati.

01:54:49
Neću zaspati. Skidam C. sve po spisku. Hadezeov kuronja, županijski precjebnik stranke, faca konjokradice. Iznajmio poslovni prostor - folkoteci. Hrvatina bez pedigrea. Kretenska antidržava.
Zovem policiju. „Ma dajte nemojte da sad dolazimo, pa šta, subota je, imaju oni ionako dozvolu, strpite se dok oni završe! Kako se-rekoste-zovete?“ Da se ja strpim, dok oni završe. Te da kako se - rekoh - zvah.
Odlučim leći i strpiti se, dok folkoteka završi.
Preznojen. Posteljina vlažna. Sparno. Valjda ću zaspati. Strpiti se….

02:39:21
Bakina voda mora da je isparila. „Leeepoooo saaam Ti reeeklaaaaa neeeemoooj daaameeee biiijeeeeš….“ Zovem policiju. Vele, bili, i što sad još hoću, te da kako sam rekao da se zovem.
Na prstima hodam toplim parketima, neodlučan. Otvorim sve prozore do kraja, da se ishladi malo. Doba noći ni za pivu ni za kavu. Sjedim.
„ lusrbvlaaaaaaaa tčivbjslneeeeeeee bkduzoooooo… Plingplingplingpling…dnc, dnc, dnc… oooaaaaaoooaaaa …. “

02:51:11
Palim kompjutor, otvaram skriptu za ispit. Svi prozori pozatvarani. Na prstima hodam toplim parketima, C.-u u sebi je'''em sve pretke i potomke, i sebe što ovdje živim i dan kad sam došao i onaj, koji ne dolazi a kad ću otići – njega posebno, jer nikako da dođe.
Ventilator donekle raspuhuje buku vani. Uz periodičnu vibraciju i šum zraka, stišavam internetski radio i sjedam. Premećem papire i očinskom ljubavlju ih odvajam sa znojne podlaktice. Prostorne proizvodne strukture, funkcijske površine, Einfuehrung in die Produktionslogistik, koeficijent preklapanja. Ventilator nanosi neke daleke aaaaa-ove, eee-ove i tek sitno plingplingpling. Radio – ajm begingju for mrsi.
Ouajem. Ajsoufakenem.
Sjetim se sestrične u komentaru ovog doba noći – „ura od jebanja“.

03:45:22
U očima nisu kapilare. U očima su grane. Čičci, koprive. U želucu nije voda. U želucu je pulsirajuća vekerica. Predajem se.
Otvaram prozore, pazeći na propuh i eventualni kut kiše, zbog parketa. Teška srca, tipkom ubijam Robbiea W. i kroz prozor - svom svježinom zore - nahrupi nešto, što kao da sam već čuo. „ lusrbvlaaaaaaaa tčivbjslneeeeeeee bkduzoooooo… Plingplingplingpling…dnc, dnc, dnc… oooaaaaaoooaaaa …. “
Mijenjam ugodu pregrijane, ustajale sobne polutišine za škrgohvat svježeg folk-zraka.
Na prstima liježem između prazne vodočaše i usnule Prvozakonite. Odlažem cvikere. Prvozakonita poskoči „Ha...?? Ha...??? Šta...??? Šta...?“ Bubne natrag na jastuk.
Srce mi lupa.
?Je li nacizam bio samo i skroz loš?
Valjda ću zaspati.

…negdje oko… 05:53:12...
Razdanilo se. Vjetrić se poigrava sa zastorom. Prvozakonita spava snom pravednice među narodima.
Grlo mi je suho, gumice na zubima me iritiraju. Ali nema veze. Vani je tiho. Vani je tajac. Zaspem uz smiješak blaženika.

07:12:33
Komšinica R. pali kompresorčić i kreće prati svoja dva auta i motokultivator na dvorištu, uz grleni prijenos uživo mužu na katu.
Ustajem. Stavljam kavu. Parketi pod tabanima topli, svilenkasti. Ulica mokra.
Toplina zidova uspješno istiskuje ono malo svježine kroz prozor.
Bacam zoljasto-tromblonski pogled prema folkoteci adezeovog presidentea. Muk, tajac, nigdje nikog.
?Buka u mojoj glavi?

07:13:51
Reguliram prohladnu vodu tuša, koja regulira moj umorni smješak. Danas je novi dan. ...
Palim internetski radio. Premećem papire, koje kao da sam već vidio, i odvajam ih sa znojne podlaktice; smislene hrpice sistematskog znanja između šalice s kavom i tastature, koju kao da sam već vidio. Prostorne proizvodne strukture, funkcijske površine, Produktionslogistik, koeficijent preklapanja. Oči mi se ... preklapaju...
Komšinica R. spazi me taman dok guzom slijećem na sam početak stolicopiste. „Aaaaloooo kooomšiiijaaaa, jes' too iiitiiii uuuranioooo, hahaha…? Ev' ja ooopraaala kooolaa pa reeekoh, da skuuuhaaam Eeeemiiiruuuuu kaaafuuuu…. “
Mahne i smješka se onim ksenonskim pogledom.
Ajde.
Nnnda.
Prvozakonita otvara krmeljava vrata i krmeljave okice.
„Šta's' Ti ust'o u nedoba???“
Nnnda.

Novi dan poput rode širi krila nad pitoresknim, trnoružičastim Orašjem.
Orašje. Orah.
Eng. – nut. Orašje. Nut City.




- 07:24 - Stisni pa pisni (4) - Papirni istisak - #

26.06.2008., četvrtak

„Ich bin ein Berliner!“, uz poneki vremeskok i temobrlj

„Ich bin ein Berliner!“ – rekao je J.F. Kennedy na današnji dan, 26. 6. 1963.
Kratkoročno dodanom, danas bi se reklo štekerskom rečenicom, čiji je izgovor na Njemačkom uvježbao prethodno, sjedeći u kabinetu berlinskog gradonačelnika Willyja Brandta, predsjednik SAD-a javno je poantirao američku ulogu u Europi.
(Čini mi se i da je rekao, kako u Berlinu uvijek ima jedan kofer; kao, stalo mu, stalno on dolazi, tu je …)

Prisjećanje…:

Slijedom monetarne reforme u zapadnom sektoru Njemačke poslije 2. svjetskog rata, Sovjeti pokreću „protureformu“ u svojoj zoni odgovornosti i planiraju ju provesti i na teritoriju cijelog Berlina. Zapadni saveznici na to ne pristaju obzirom na status Zapadnog Berlina kao eksklave; kreće pokazivanje polit – mišića i Sovjeti 23. 6. 1948. uvode potpunu prometnu blokadu Zapadnog Berlina, u kojem tada živi oko dva milijuna ljudi.
Amerikanci razmatraju i odustaju od tenkovskog proboja blokade, pribojavajući se nastavka rata, kojeg su Sovjeti zapravo dijelom i vodili radi ekspanzije socijalizma u Europu. Sovjetskim pokušajem „čišćenja linija“ i primoravanja Amerikanaca da napuste Zapadni Berlin i predaju upravljanje cjelokupne istočne zone Njemačke Sovjetima, počinje Hladni rat u Europi.
Pionirskim duhom i ranijim vojnim iskustvima snabdijevanja odsječenih teritorija, Amerikanci pokreću najveći „zračni most“ u povijesti. Obzirom da Sovjeti nisu zatvorili zračni prostor, Saveznici koncipiraju jednosmjerne koridore naleta i odleta – sa početnih 2.000 tona ugljena i hrane dnevno, transportni zrakoplovi uskoro slijeću svake tri minute i dostavljaju u jednom danu rekordnih 10.000 tona potrepština u blokirani grad.
Uviđajući uzaludnost ideje, Sovjeti opozivaju blokadu Zapadnog Berlina 12. 5.1949.

U gotovo godinu dana, sa 278.000 letova dostavljeno je ukupno dva milijuna tona tereta. 78 ljudi, uglavnom letačkog osoblja, poginulo je tokom opskrbe grada iz zraka. DC-3 ostaje simbol "Rosinenbombera".
Hladni rat naravno se nastavio; nastaje Berlinski zid; istočnonjemački špijuni love se sa američkima, obje strane postavljene uglavnom na strukovnim fundamentima GESTAPO-a…
1963., tokom posjete Berlinu, Kennedy naglašava interes i ulogu Zapada na tlu Europe, u njezinom srcu -„Ich bin ein Berliner!"
Kasnije, na Reaganovu uljudnu molbu pred tim istim Brandenburškim vratima, Gorbačov zbilja otvara „vrata“ Istoka…
Što je napravio sa Kenedijevim koferom, i sa Reaganovim, ne znam; uglavnom, crtana granica „dobra i zla“ tog dana nestaje, tek time postajući bitna - jer neprepoznatljiva… Dobro i zlo odlaze u konspiraciju, stapaju se sa reklamama globalizma…
Tisuću Mephistovih lica…

Na ovome mjestu u tekstu prvobitno sam krenuo u paralelu o principima i prividima. O pokretanju današnjeg Airbusa i tadašnjeg DC-3 kao radne mazge Zračnog mosta – isti princip, a prividno drukčije...
Pa sam se dotakao Obame. Indirektnog Kennedyjevog nasljednika. Kao dobrog. Koji će isto imati vrlo simboličan kofer - krvavoruku Clintonicu je sam odabrao imati uz sebe...
Tu sam skužio da post postaje prekompliciran, a da nisam ispalio niti sliku, radi koje sam spomenuo i godišnjicu Kennedyjeve izjave i Zračni most. TeR sam dilitnuo ...mašala... dužine teksta.
I eto.

Uz poseban pozdrav i znakovit namig za 012 Stationlejdis end đentlmensis - zrakoplovni pandan Volkswagenovoj Bubi; ljepotica bezvremenska – DC - 3 …
/teretna varijanta, C 47 B/:

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic





- 15:40 - Stisni pa pisni (1) - Papirni istisak - #

24.06.2008., utorak

Izgovori, vremelet i možebitna nacistoidnost usvojenja

Nikad neću zaboraviti drugu godinu faksa. Prije definitivno punoljetnog broja godina.
Dok su moji prištavi kolege pozirali pred naše dvije kolegice – strojarstvo je uvijek bilo pomalo nerdy faks – i nabacivali se frazologijom oko spuštanja ovjesa Jugića, kojekakvim ledeburitima i Morovim kružnicama, meni je pred očima bio mrak.
Jer mi je i prije mjesec, mjesec i pol bio mrak pred očima. Trenutno. Tokom seksa.
A menge od onda bilo nije.
Pa sam usred predavanja smišljao suptilan, humanističan uvodni govor za svoju majku. Pa sam premišljao ime djeteta. Pa gdje naći posao.

Punoljetstvo kasnije, eto i mene pred diplomom.
Radio u međuvremenu jesam, mami sam prešutio tada pažljivo koncipiran govor o nastavku sve tanje obiteljske loze. Dijete se ne zove nikako, a supruga i ja prihvatili smo da je ciklus u konkretnom slučaju samo puki etiketenšvindl. Sa tri do osam mengi godišnje, naučiš vremenom, ne paničariti, niti se radovati pretjerano.
Međutim, vremenom smo uvidjeli i smiješnu stranu moje tadašnje situacije, i ne jednom rekli – „E, da je bar tada …“
Vremenom smo uvidjeli i kako filmovi često lažu o jednom naskoku i posljedičnoj sigurnoj trudnoći.
Vremenom smo prihvatili i kako doktori malo kimaju glavom, vele, nije idealno, ali nije ni nemoguće, ali na tome stvar stane, mimo tuceta spektakularnih preporuka i bizarnih savjeta.
U međuvremenu, ja sam se prestao smijati tadašnjem sestričninom partneru, koji mi se žalio kako mu za spermiogram nisu dali niti katrigu za sist'.
Kad sam ujutro, zapuhan, u zimskoj jakni, nad posranim /pardon/ šekretom u Petrovoj prvi put morao proizvesti reprezentativan uzorak istine, dok su iza mene svako malo potezali kvaku moji supatnici u redu – kad se sve to počelo dešavati, uvidio sam i dimenziju katrige u priči.
Jer ti i doma ponekad dođe sjest' na katrigu i ne gledat' u oči biće, s kojim dijeliš i trud i želju. I povremenu nadu, iščekivanje, vjerovanje i – razočaranje. A u nekim stvarima, nema natrag. Žderu te. Nepopravljivo.

Vremenom ipak stvari postanu normalne, kao što vremenom sve stvari uglavnom postaju normalne.
Sa voljenim bićem sjediš uz jutarnju kavu na terasi, prođe neki tatek sa curicom, neka mama sa dvojčekima. Prije, usvojenje nije bilo niti tema, sad, vremenom, uz jutarnju kavu na terasi, premišljaju se želje. (P)Ostati egost, preusmjeriti životne fokuse i očekivanja, putovati, posvetiti se hobijima? Udomiti? Usvojiti?
I onda… Dečkića? Curicu? Aha, ne može se birati… Pa dobro, nema veze… A dob? A kako bi nazvali dijete? Čije bi državljanstvo imalo?
Ali onda tek… Da, navodno je sedamdesetak posto predestiniranosti u genima, tek trideset u odgoju i socijalizaciji djeteta… Pa ujebote. Pa što misliš, dobijemo dijete alkoholičara, pacijenata… Hm. „A Ti si ono rekao… ne bi da je dijete iz Bosne…?!“ „Ma, ne, nisam tako mislio… ali… ja bi da je iz Dalmacije…“ I dok se taman posramiš vlastite nacistoidnosti, milo biće veli "A, da, da, baš su k'o slika! Bilić; vidi ga samo!" No... „Ali zar Ti uopće bi; pa rekla si da bi ga vratila, ako Ti se ne svidi…“
„Ajoj, jebote.“ „Ajoj, jebote.“
Kavosrk.

I eto nas.
Teoretičari, kasnopaleći. Stresnoposlovnofrkoegzistencijalci, skoro pa fircigeri; usklađeni duet bez potomstva.
Dok nam djeluje kako polukrezuba polusocijala bez brige i pameti štanca djecu kao na traci, dok nam djeluje kako bismo bili fini, situirani, uigrani, bilingualni roditelji… - zvučimo kao da dogovaramo dezen pločica za kupaonu. Koje nema. A pitati, treba li nam, te kad i kakva - - - mislim, zbilja…
Mislim, ne znam.
Mrače predočni, gdje si sad...



- 15:10 - Stisni pa pisni (18) - Papirni istisak - #

23.06.2008., ponedjeljak

Pronađen u riječniku ili -"Ničija zemlja"

Ponedjeljak.
Lopta je okrugla. Glup i pošten – dva brata. Mi Hrvati, poviješću začudno nenaučeni pragmatičnom kurvinjluku posljednje minute. Odtugovao u petak.
Ponedjeljak.
Pripreme za pokoji ispit, pokoja priprema za odlazak na Jug.
O Davidu Ickeu danas neću. Niti o paralelama Karajan - Horowitz. Niti o obliku lastavice i aviona prošlog stoljeća. Neću, jer je ponedjeljak. Niti ću o globalnostima, urotama, geopolitici.
Neću niti o Mostaru.
Jer je ponedjeljak.

Tantričkim manevrom u maniri najlucidnijeg plesa pčele, kakvog samo moja Prvozakonita može razumijeti kad ga par puta uprizorim i prikažem u dnevnom boravku, shvatila me. Ja bih malo van. Te smo tako u nedjeljno jutro svoje birokratske ritice centrirali na bicikle i zapedalirali kroz rano prijepodne prema savskom nasipu.

Orašjani imaju neke čudne običaje. Tako, vikendice grade kilometar – dva od centra. Gdje pak dijelom žive u kućama, koje imaju i ljetne kuhinje. Meni bi to bilo preseljački. Seljački, kao seliti, selidba. Nemirno, stresno, neuzemljeno.
I tako, pedaliramo. Uhvatim ritam, dva okretaja pedala, jedno peludno kihanje. Zdrav duh u zdravom tijelu. Snaga kroz radost.
Sretnemo M.
M. ima vikendičicu, niti dva kilometra od Orašja. U maniri pravog gazde, kome je žena na moru, izlazi ispod kišnicotuša i domahuje nam; dok prilazimo, na stolu su već i sok i vino i piva. Poznamo se godinama, otkako smo Prvozakonita i ja došli u Orašje. Neka vrsta kućnih prijatelja; on nekakav direktorčić u Elektri, ona profesorica u školi, usput drže kafić. Klinci odrasli.
Trkelj, trkelj, blabla.
Pa veli, hajde, moglo je i gore proći. Nije mu kafić razbijen. Iako je jedna grupa iz njega krenula. Te se sa drugom našla negdje vani. Zbog nogometa te fudbala dviju drugih država. Pa su onda vani poletjele krigle, šakice i zubići. Jedni frustrirani porazom jedne od drugih država, drugi osokoljeni pobjedom druge od drugih država. „Ovo je Hrvatska“ protiv "Turska, Turska!"„Je'''emo vam turske žene!“ protiv "Je''' emo vam mater ustašku!"...
Par metaka, nešto petardi. Uglavnom staklovina. Još nešto više policije.
M., Prvozakonita i ja sliježemo ramenima.

Kako nas je podnevno sunce ipak oplelo, nedjeljno popodne proveli smo fjakasto.
Ja sam se prebacio na globalističnije, manje konfliktne i predinfarktne sportove i uživao u kadrovima poput klimavog auspuha ili kapljica kiše na objektivu kamere. Formula 1.
Predvečer, naletjela komšinica R. Ona prekoputna guzlica sa kompresorom, krdom traktora i inog ranojutarnjeg & sabahli bukovlja.
Zjal, bla, torok.
Pa veli, indiferentna prema fudbalu totalno. Ali kako danima i danima sluša kako susjed trešti Thompsona i kako njegovi klinci baš ovih dana stalno pred njezinim dvorištem kolokvijalno je'''tu tursku mater. Te se ona nama ispričava, što je u petak navečer sa balkona tursku pobjedu dočekala uzvikom Jeeee !!!; zna ona, da se tako ne navija, fudbal ju ne zanima, ali eto, nije si mogla pomoći.
Obzirom na moju negdašnju australsku rodbinu i njihov poluklokanski sleng, kimnem glavom - „Jiieeee.“
Dok jednim okcem gledam u ono njezino, ksenonsko, a drugim ližem oblim joj bokom, u glavi mi prolaze fragmenti rečenica iz mog Beiherc - bivstvovanja…
„Ti si Krvat.“ „Mi Muslimani imamo plažu, vi Hrvati imate Dane filma.“ „Molim Te, ne dolazi u naš kafić; znaš da je to kod nas sve podijeljeno, jeb'ga, ništa lično…!“

Nedjelja navečer.
Balkon, divna, ugodna, svješkasta ponoć uz pothlađeni „Vranac“ i tek blag smrad iz „Posavina – koke“ prekoputa.
Gledam zvijezde, avione i satelite u noći provincijskoj.
Sateliti uglavnom Sjever - Jug, avioni Zapad-Sjeverozapad - Istok-Jugoistok.
Sova, drito prateći cestu. Roda siječe okomito; Jug - Sjever. Takvo je nebo nad Orašjem. Uvijek.
Razmišljam o vlastitom porijeklu, o svojih pet godina u DDR-u, o svojih deset godina u Beiherc. I ne znam, prolazi li vrijeme tako brzo, ili je rat završio jučer. Ako je završio. Dovoljno.

Ponedjeljak ujutro.
Više nisam izgubljen u prijevodu. Jutros sam pronađen u riječniku.
Lud, zbunjen... Naivan.
?






- 09:08 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

20.06.2008., petak

Izgubljen u prijevodu

Takav sam, baš ovih dana - izgubljen u prijevodu. Što je meni kao menga ženama. Uglavnom redovito, svako tol'ko.

Ali, ovaj post neće biti o mom smješku nenadane spoznaje, kad sam se pred šalterom za autobusne karte uz seoulski aerodrom Suncheon pokušavao sporazumjeti sa prodavačicom, iz čijih su usta frcali samo čudni znakovi bez shvatljivih piktograma. Tada sam odjednom shvatio naslov onog predivnog filmića – „Izgubljeni u prijevodu“.
No, post nije o mom smješku, niti je o mojoj guzofiliji, a propo najseksi uvodne scene sa preslatkom guzom mlađahne Scarlet J.
Post čak nije niti o mojoj Milani, sa kojom mi je taj film ostao pomalo poput šifre situacijskog sporazumijevanja. / wink, ma gdje bila... /

... Kako me krenulo, bojim se da do konca posta neću sadržaj povezati sa naslovom…

Još malo pa će godina dana, kako listam blogove. I ako ih gledam, kao što pred nekim kafićem preko odraza na staklu gledam prolaznike, mi Hrvati smo mi & meni uglavnom prilično mračni. Iz nacionalhistorijske bložanske mizantropije u molu tek ponegdje proviri pokoje sotto-voce brdo i poneki a-capella guz. Ali, tmurno, uglavnom.
I taman se to u meni tako kuha ovih dana, kad naletim na ime Davida Ickea. Bivši nogometaš, puklo ga negdje u Južnoj Americi i postane teoretičar – urota. Di ćeš bolje veze, nogomet, Hrvati, urote. Od masona do Maradone i natrag. Preko Markovog trga.
Ali mi to dođe presumorno za post ovog sunčanog petka.
K tome se pokoškam jučer sa svojom korejskom suputnicom Kaćom. Opet. Ovaj put ne zbog kulena, nego zbog – nogometa.
Jadna cura, ni kriva ni dužna naletila na prosijedog špangonosca. Mene. Živčanog, jer sam cijeli dan u Metodi unaprijed određenih lokacija, netom poslije naučene Mađarske metode organizacije radnih mjesta, zaglavio i cijeli dan izgubio, pokušavajući shvatiti, otkud neki tamo presudni ro-jot u tablici.
Kaća, siroče, nasmijana, tek je natuknula današnje navijanje. MI za NAS.
Meni dosta, još od ro-jot-a.
Te se ospem, kako
otkud da netko rođen u Bosni, tko u Bosni živi, ovdje u rodilišta i na groblja ide, ovdje porez plaća, te tko evidentno ne živi u Hrvatskoj, za sebe veli da je Hrvat, samo temeljem putovnice kojom je Tuđman kupovao topovsko meso i usput dohračnuo u bevandu nacije i vjere pa stvorio brukoidnu monadu u kojoj netko iz Žepča ili Tolise ode u svijet iz dakle Bosne pa maše hrvatskom zastavom i veli da je Hrvat a ljudi bijelosvjetski blijedo gledaju i ništa im jasno, osim što se povuku u lakše im probavljivu tlapnju o jugobraći i jugosestrama te da mi je puna skromna stvarka da se jedan narod prodaje pod drugi, koji nije.
Te kako
ne manje cijenim što će Behasanci navijat za NAS. Za Hrvatsku.
I prije nego moja sirota, sad već manje nasmiješena Kaća, išta zausti o jeziku, povijesti i inom anti-argumentovlju, sebi u bradu te bircu u tajac progrintam kako će za mene svi ljudi iz te u Beiherc biti samo i jedino Beihercovci, jedino različitih kulturnih i vjerskih krugova identiteta.
Te se istovremeno sjetim, u kom grmu leži zec sa tajnom moje varijable ro-jot.
Posljedični smješak, kao namjerno, uputim Kaći. Da ne bi kaj zamerila.

...proklete podjele... prostora, medija, oblika...!

Image and video hosting by TinyPic

Dakle evo, to je poanta danas.
Koje smo MI face, kad dobri Posavci i Hercegovci navijaju za nas. Te polaze od jedinstva korpusa mizantropsko – molskog te svehrvatskog, vidi gore.
Čudan je nogomet, a tek lopta okrugla…
Nekidan, čitam, mi Hrvati sretni k'o bebe da smo još jednom pobijedili Švabe. I nakon šezdeset tri godine, mi sretni. Iako tada uglavnom niti rođeni, a u međuvremenu markice švapske jako ljubili.
Sad ne dosta, nego mi Hrvati idemo na Turke. Koji, sami vele, eto ipak dođoše do Beča. Čime mi kao viekovno predziđe kršćanstva imamo gadan posao večeras, ako nam nije frazu progutat'. Valja Beč spasit. Od Turaka.

Image and video hosting by TinyPic

Dok se to sve tako krčka, čitam, u Mostaru i diljem Beiherc policija na nogama. Jer da će moji lijepi i dobroćudni Beihercovci navijat. Uz ćakije (sic!) i boksere.
Mostarac Meho i Mostarac Fudo - za Turke. A Bosanci. Te se ljute, ako ih zoveš Turcima inače.
Mostarac Krešo i Mostarac Miro navijat će pak za Hrvatsku.
A Hercovci. Te se ljute, kad im to kažeš.
Dakle, u Mostaru „i drugim gradovima sa bošnjačkim i hrvatskim življem“, kako veli MUP, /utoliko dakle i u mom pitoresknom, trnoružičastom Orašju/ očekuju se nakon tekme Turska – Hrvatska obračuni navijača. Koji nisu iz Hrvatske, niti su Turci.
A Bosno moja, i Herc…

Image and video hosting by TinyPic

Tako bih volio da ova večer u Beiherc prođe bez prosutih zubiju i krvi na pločnicima i teve ekranima… Tako bih volio!
Jer bi manje u pravu bio onaj gore zloguki David Icke sa teorijama ciljanog kaosa u funkciji globalnog poretka.
Pa bi se ja – odgledavši tekmu i pronašavši svoj ro - lakše vratio praznoglavom promatranju duge i slici Scarlet J.
„Izgubljeni u prijevodu“
Uz pokoju glazbenu asocijaciju.
„Jesus and Mary Chain“.
/Al' oni su mi od davno prije. zubo /




- 13:35 - Stisni pa pisni (11) - Papirni istisak - #

17.06.2008., utorak

Eurobodularije, okotrep i pokoja godišnjica

Ne mogu se sjetiti datuma, ali lako je moguće da sam baš na današnji dan prije dvadeset godina, premišljajući predstojeće maturske ispite, šetao istočnoberlinskom ulicom Unter den Linden i, kao i svaki put kad bih iz provincije došao u Berlin, kratko zastao na njezinom kraju, pred Brandenburškim vratima i berlinskim zidom.
Uvijek bih tu zastao, pokušavao ne preočito odmjeriti udaljenosti do žice, do prvog zida; njegovu visinu. I uvijek bih tu mrzio grupice turista sa zapadne strane zida, koji bi se penjali na montažnu tribinicu kako bi vidjeli nas na istoku. Mrzio sam ih, ali htio sam i ja stajati na tribinici.
Bila je to Europa podijeljena blokovskom politikom; tadašnja Europska Zajednica imala je dvanaest članica. Da će se istok „raspasti“, da će se zapadnoberlinski, američki, ideološki vođeni radio „RIAS“ jednom premetnuti u trivijalnu staničicu, koju ću iz neke tamo jedino po vicevima poznate Bosne slušati preko vlastitog kompjutora – niti u najsmjelijim, lajlucidnijim fantazijama!

I eto me. Sad i ovdje.
U Bosni.
Slušam RS2 preko interneta.
Njemačka je ujedinjena, berlinski zid gotovo zaboravljen, a Europska Unija ima 27 članica.
Za par mjeseci, meni je 20 godina od istočnonjemačke mature.
Na današnji dan prije dvadeset godina, možda sam šetao baš Unter den Linden, prema Strasse des 17. Juni 1953.

Kapitulacijom Njemačke na kraju 2. svjetskog rata i podjelom na četiri okupacijske zone, pod sovjetskom ingerencijom nastaje DDR. Obzirom na analognu podjelu Berlina kao glavnog grada na četiri sektora, Zapadni Berlin ostaje enklava unutar DDR-a (ili eksklava, ovisi jeste li stajali na onoj tribinici, ili ste je vidjeli iza zida eek).
Zbog reparacijskih davanja i visokih izdvajanja za naoružavanje zemlje u sovjetskom bloku, dok je zapad Njemačke profitirao od Marshallovog plana, standard u DDR-u brzo i drastično pada. Kako bi osigurao pokrivanje troškova i usporio financijski krah, politbiro DDR-a dekretom nalaže drastično povećanje radne norme i time izaziva štrajkove u Istočnom Berlinu i u industrijskoj zoni jugoistočno. Kataliziran i zapadnim medijima poput RIAS-a (Radio in the American Sector), štrajk 17.6. 1953. prerasta u pobunu protiv jednostranačkog sustava, protiv vlasti. Sovjetski vojni komandant istočnog sektora proglašava izvanredno stanje koje ostaje na snazi tri tjedna; 20.000 sovjetskih vojnika i 8.000 policajaca guše prvu pobunu u tadašnjoj istočnoj Europi; brojka poginulih i ubijenih vrlo je nepouzdana i varira, ovisno o izvoru, između 25 i 500.
Slijedom zbivanja, nezadovoljstvo raste, prije svega u Istočnom Berlinu, i kreće eksponencijalna migracija u – tada još dostupan – Zapadni Berlin.
Iste te 1953., zapadnoberlinska Charlottenburger Chaussee postaje Strasse des 17. Juni.
1961., odlukom politbiroa, DDR gradi „antifašistički zaštitni bedem“ - berlinski zid, kraj kojeg će kroz godine poginuti još između sto i dvjesto ljudi u pokušaju bijega.
1983., mali Jugo – balavac, kojeg je majka odvela sa sobom, shvatit će značenje zida. 1988. posljednji će put u vrijeme DDR-a šetati uz njega, prije bijega.

...okotrep...

A u Europi danas, što ima?

Ima recimo irski referendum o Lisabonskom sporazumu kao privremenoj zamjeni Euro-Ustava. I onda Irci, koji su ulaskom u Uniju postali role model uspješno iskorištenih fondova i beneficija, vele kako ne podržavaju Lisabonski sporazum. Ali, kako veli komentator Irish Timesa, čine to ne iz pakosti prema Europi, čak niti prema Hrvatskoj cerek, već – smatrajući kako taj sporazum, pogotovo strukture nepodržanog Ustava, nisu dovoljno demokratične, kako ne odražavaju ravnopravnost zemalja – članica. Irci su za ravnopravnost kao jedan od temelja Unije. Protiv su monopolizacije moći od strane velikih članica.

Onda se nađu Nijemci i Francuzi – tata i mama Europske Unije – i krenu javno i besramno propitivati legitimitet referenduma – malog naroda! Kako ne mogu mali narodi kočiti četiristo i nešto milijuna ljudi. Pa predlože primjenu Lisabonskog sporazuma na sve, osim na Irsku.
Pa se na to nađe premijer druge male euro - države, Luksemburga - Jean-Claude Juncker. Te poruči, kako je pritisak na male članice nekorektan i kako su velike arogantne. I usput napomene, što je zapravo bit frktanja Merkelice i Sarkozija:
U slučaju neprihvaćanja Lisabonskog sporazuma, Europska komisija slijedom – opet – sporazuma iz Nizze mora reducirati članstvo. Ne može više svaka članica Unije imati predstavnika u Vijeću – jerbo stvar ionako ne funkcionira, a košta.
Sotto voce se nadoveže predsjednik EU – Parlamenta, Poettering, kako niti nema smisla da se Unija ubije šireći se. Ubit će se tek malo eventualno, pripuštanjem Croatie. A u svemu ostalom terminološki se slaže sa Sanaderovim getriba – pristupom. Sanader šalta treća – peta, a Poettering uvodi reduktor. Zamišlja Europu dviju brzina.
/Pa ti ne studiraj strojarstvo…naughtynut/

I sad smo di smo.
Ja u Bosni.
EU tamo di je, sa 27 članica.
Moja Beiherc punica jedina i dalje ekstatično filtrira istine sa Glasa Amerike i Radija Slobodna Europa, kako bi čula pravu istinu o viekovnim, poviesnousudnim Hasićima, Tolisi, Ugljeviku, Bratuncu i Izačiću, i kako bi točno znala, što i kako misliti svojom glavom.
Berlinski RIAS više ne postoji; naslijedio ga je RS2, kojeg dakle & evo upravo slušam preko interneta.
Bosnu (i Herc) iz jedne njezine polovice vodi Dodik. De facto. Koji ju deklarirano ne voli. I koji prokuži tok stvari i zna, kako će Europa na koncu skočiti preko vlastite sjene i sa paradržavom definiranom sa trinaest ustava u dva entiteta, koja niti gotovo petnaest godina nakon rata ne funkcionira niti elementarno, potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. I eto - desilo se jučer. Europa potpisala.
Glede i unatoč, te baš takva. Valjda baš zato. U frci se lakše uvali, tko već kome.

...okotrep...

Dok sam pod širokim berlinskim krošnjama lipa, u modernom stonewashed - traperu, iskihavao peludnu hunjavicu nad svojih osamnaest godina i pitao se, hoćemo li Uta i ja zbilja otići živjeti u Provansu i imati barem troje djece, svijet je bio tako drukčiji. A sve je to bilo tako ... jučer
Vele da se nije puno promijenila.
Vidjet ćemo se na Dan ujedinjenja Njemačke, na 20 godina mature.
Tko zna, možda odemo na kavu do Berlina idući dan. Negdje oko Strasse des 17. Juni, s pogledom prema Brandenburškim vratima.
Zamišljam kako ćemo se poluzbunjeno smješkati boricama oko očiju, i kako nam riječi neće niti trebati, kao ni tada nekad …

Image and video hosting by TinyPic
- 12:05 - Stisni pa pisni (19) - Papirni istisak - #

16.06.2008., ponedjeljak

Jazzist Esbjörn Svensson - in memoriam

Vele zlobni jezici, da su Austrijanci - kako im i jezik zvuči - pomalo plačljivi. Ne znam, slažem li se; zbilja je jedna Klagenfurtićka, s kojim sam radio, često plakala, a i kad ne bi, tako bi zvučalo.
Niki Lauda definitivno se ne uklapa u kliše plačljivog Austrijanca...
Ali zlobne jezike prepoznajem pomalo i u našem balkanskom mentalitetu. Osim naših nacionalnih teatara, trasa glavnih cesta i katastra, mrski su nam K&K-okupatori i pljačkaši svega našeg wink očito ostavili i dio svog grintavo - plačljivog mentaliteta.

Nisam još dopro do azijatskog poimanja smrti, ali se jesam počeo udaljavati od ovog našeg, zapadnog. Europskog. Plačljivog.
Naravno, dajem si fore. Tugujem i propitujem, kad netko ode prije vremena; kad strada dijete...
Ali počinjem se povlačiti ka istoku, vjerovati kako smrt nije kraj samim time, što je granica našeg poimanja...
Vjerujem u neke druge sfere, u neki možda drukčije imenovan kontinuitet duše.
Vjerujem u potrebu o svijesti, kako nam je svaki trenutak poklonjen - samo jednom. Kako ga treba tako gledati, tako koristiti.
Ili tako - oholo i slijepo - propuštati (to su onda oni, veli mi frendica - psihologica, koji teško i dugo umiru...)

Veza austrijsko-kaundkaovske plačljivosti, jazza i poimanja smrti?
Mislim da je sretna smrt ona, koja te zatekne brzo; koja se tim više desi, dok radiš što voliš.
Pokušavam barem tako razmišljati o par ljudi, kojih više nema, meni ili svima nama.

Drag čovjek, kojeg više nema, a koji je otišao, baveći se hobijem kojeg je volio, kad nije radio što je volio, je i Esbjörn Svensson.
Švedski jazzist preminuo je tokom rekreativnog zarona u rodnoj Švedskoj.

Poput mog promišljanja naših zemaljskih života, vremena, smrti i ispunjenja, poput mog traženja između tanga i fada, društvenog i tehničkog, politike i erotike, Plavca i Shiraza, i sa jazzom sam tek na počecima. Tek slutim, da tu nešto ima.
Tek mi se nude grubi obrisi jazza, moguć početak još jednog dugog puta isprepletenostima povijesti, nacija, kultura. Nas samih. Našeg života, zrcaljenog u toliko bezbrojnim kapljicama Univerzuma.

Dakle, suprotno limitima vlastitog kaundaovski formiranog mentaliteta plačljivog poimanja smrti, mislim da je Svensson otišao sretan. Radeći što je volio, usred hobija, u kojem je uživao.
Pokoj mu sretnoj duši. Nadam se.

Esbjörn Svensson Trio...:



- 12:13 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

13.06.2008., petak

Jelo Žužinek - ne razumijem sve manje

Mili moji metroseksualci,

razmišljam malo o nogometu. Zašto mi muški fascinirano i ekstatično gledamo dvadesetak preznojenih, golišavih likova tokom sat i pol?
Možda je vrilo moje antifudbalske geneze u činjenici, što je stari bio prašinofob, sportofob i -fob inače. Pa sam od najranije dobi preventivno lopte, koje bih netom dobio za rođendan na poklon, bacao kroz prozor. Sa petog kata.
Možda je pak uzrok u tome, što sam se sa nogometom nužno suočio tek u školi, na tjelesnom. Pa su nas birali. Pa mene nisu birali, doklegod je bilo drugih. Pa sam zapadao one, koji će onda samim time izgubiti.
Obzirom da se nitko nikad nije potrudio, pojasniti mi pravila, znao sam samo da trebam loptu sačuvati od drugih i pogoditi gol. Te sam zabio. Svojima.
Možda je pak uzrok moje fudbalofobije i u jednoj divno napucanoj lopti, slijedom koje sam pola godine u školu išao sa flasterom slijepljenim cvikerima.
A možda, na koncu, moja averzija ima veze sa pet šarafa u ruci, koje sam zaradio ne tako davno, pokušavajući preko te opake igre zadiviti jednu orašku ženku. Koja se na moj rukolom tek gotovo majčinski sažalila i ispratila me do bolnice.
Utoliko, eto, recimo, pogledam ove prvenstvene tekme, tipa Hrvatska – Njemačka. Kao Hrvatonijemcu, to su mi ziceri; prijateljske tekme. Kao, koju sisu više voliš.
To mi je limit. Foteljaški, uz pivu.

Ali dakle – razmišljam o nogometu. I nama muškima.
Je li to podsvijesni bijeg iz ženskog svijeta (uz pozdrav nogometašici i susjedi Jagodi O., ma gdje bila)? Je li to irealna , infantilna identifikacija sa hiperpreplaćenim polubezglavcima u dobrim autima, koji uvijek nađu iduću zgodnu curu za ženit' ili za ne ženit'?

I dok Bilić prijeti belgijskom sucu, ja se pitam dalje… Mi i one… Pavo i Maja… Regoč i Kosjenka…
Žene manje plaćene u poslu.
Ne velim da nisu. Ali osobno mi niti jedna to nikad rekla nije. Niti sam osobno ikad radio isti posao sa nekom kolegicom, za koji bih ja bio bolje plaćen od nje.
Muški, svi isti, varaju žene, obraz – đon, ovoono.
Ma, svijete moj, imena mi dajte! Poznam dosta autoerota muških; neženja, koji još nisu niti mame iz stana izbacili. Poznam dosta kafićkih pozera, kojima je majstor za satelitsku opasno blizu asocijaciji na erotiku kao takvu.
Ali ne poznam niti jednog muškog u svome krugu, koji bi zbilja imao neku „sa strane“.
Znam, za razliku od toga, u tom istom svom krugu druženja i kretanja, nekoliko majčica i suprugica, koje uredno žive paralelno, a neke unutar paralela opet serijski.
Riječnikom nogometa – tko tu kome zabija, za zbilja?

Istim riječnikom zabijanja, lošeg suđenja i neokrugle lopte - koliko očeva slijedom brakorazvoda – a pazi, govorimo o ravnopravnosti, mili moji Metroseksualci – na sudu dobije svoje dijete? Niti 30%.
Jer da su naše ravnopravne – do – obespravljene, po nekima i potplaćene - sugrađanke, a priori, bolji roditelji. /Što pobijaju studije o gay vezama, u kojima postoji i dijete - - ovo nije tvrdnja, koju sam spreman braniti, ali mi trenutno igra -!nogometnim riječnikom! - u prilog argumentu protiv klišea o ženi kao principijelno, slijepo i bezuvjetno boljem roditelju./

I onda, dok se Super-Srna previja na mokroj tratini, premišljam dalje; tražim kvaku u obrani i napadu.
Veli Prvozakonita nekidan, kapu joj si skidam, hahaha, nikad čula nije, da muškarac pokrene razvod; uvijek - žene.
I fakat.
Ali odem malo pogledati statistiku, i zbilja: 56% razvoda u Njemačkoj pokreću žene. Ali pazi sad ovo: Ne pokreću muški preostalih 44%. Već 36%.
Muški pokreću 20% manje razvoda, nego žene.
Zašto, mili moji? Što je uzrok, pitam se, dok gledam kako se Super-Srna lopta sa O'Pletikosom i Ol-Uj-ićem.
Jel smo mi muški toliko preokupirani nogometom, pa se manje razvodimo? Jer više zarađujemo, pa se u ova crna vremena nemamo ekonomske petlje razvesti? Jer se plašimo društva, koje muške favorizira? Jer smo gluplji? Tolerantniji?
Tko tu je, te koga?

Ali, ni to nije sve.
Jer kako god ja zbrojio statistiku, fali mi 8%. Pazi, osam posto nacije je priličan genocid; nije za bacit'.
Di su mi i di mi je?
Veli ista statistika – osam posto razvoda „ide“ u dogovoru oba supružnika.
Pazi – u osam posto brakova se Ona i On uspiju dogovorit'. Da se više nikad neće dogovarat'; samo da se razvedu!
Osam posto, kvota uspjeha dogovora između žene i muža! Pa kako onda brak uopće može opstati…?

Da sad ne krenem o Faktoru „Iskrica“, o naivnosti korištenja zajedničkog kompjutora, o tome kako se suprugice obično posebno repate i potkovane vrate s kave od frendice, koja fura paralelke…
Evo, poluvrijeme je gotovo… Idem navijat za nas.

Koolkooo nas iiima, jeboteeee kooolkooo nas iiiima…
/Znam da nije aktualna pjesma, ali – je!/

Nek vam je sve zdravo i živo,

Pozdravlja vas

Žužinek, Jelo

Image and video hosting by TinyPic

Post Scrotum

Prenosim naslov sa portala DNEVNIK.hr:

Hrvatska
Više od 600 zatvorenika pobjeglo u napadu talibana na zatvor
14.06.2008 / 08:26 / Hina

...Sad bu me mama iz Dojčlanda došla evakuirat...
- 20:40 - Stisni pa pisni (6) - Papirni istisak - #

Gnjaveški, ali posvećen post o starim zrakoplovima

Ovaj je post neka vrsta komplimentnog (na-)miga jednom povremenom čitatelju – nadam se da će se osoba prepoznati…wink
Mimo toga, post dugujem sebi, iako znam da temom neću dotaknuti većinu svojih Vjernih Tucet Čitatelja. No, vjernost drugima počinje vjernošću sebi, a vi, koje stari avioni baš ne zanimaju – čitamo se drugi put… mah
/I da. Avion je francuska riječ. Te dodatna ograda – muzej, kojeg sam posjetio lani i iz kojeg su slike u ovom postu, nalazi se, kome je bitno u agramocentričnom sustavu, tristo i koji kilometar od Zagreba. A ja vjerujem u globalnost tehnike. Povijesti ionako. hrvatska/

Kao što će pravnici povijest civilizacije tumačiti kroz svoje naočalice, medicinari kroz svoje, tako će i tehničari te oni, koji sa tehnikom koketiraju, pronaći poveznicu velikih izuma i otkrića, povijesti opće, tehnološke i nacionalne, standarda i trendova budućnosti u - tehničkom razvoju…
Obzirom da je moja pokojna germanska bakica bila rođena u vrijeme ranog i naglog puberteta avijacije, te obzirom da je meni samo omaškom povijesnog usuda umjesto para pilotskih krila i titule aero-mudrice ili makar seta gedora za popravljat' avione izrastao tek fin par klempavih ušesa, uz pokoji plastični model i hrpetinu dječjih crteža zrakoplova – što mi ostaje, osim laičkog gušta …dead cerek

Usput primjećujem i kako zbilja čovjek s godinama mijenja kut gledanja na svijet… Arsena si nekad mrzio, sad ga obožavaš; te stvari. Isto tako, proporcionalno svom razvoju kila – godina, sve više zaranjam u isprepletenosti društva, kulture, tehnike, povijesti… U neku ruku – znatiželjan sam, kako će se taj moj put nastaviti. Studije govore, kako stari ljudi zapravo nisu sklerotični, nego im se interesi toliko šire, da mozak selektira bitno i nebitno…
Starim. Dakle jesam. rofl

Uglavnom, muzej aviona. Beogradski, mea culpa.
Na žalost, „unutrašnje“ slike zbog koncepta postavke neminovno su u „kontralihtu“, a podaci uz izloške limitirani su na tehničke generalije – barem je tako bilo prije godinu dana, kad sam muzej posjetio…I onda sam krenuo kopkati po internetu, librima, ...
Slike za post nisam birao "leksikografski", očito, već malo impresionistički...

Image and video hosting by TinyPic
Buecker Bu 133 Jungmeister
Zrakoplov koncipiran davne 1935. godine kao akrobatski zrakoplov; i danas čest na aero-mitinzima; kolekcionarski model.
/U kontekst ulazi i restrikcija njemačkoj vojnoj industriji slijedom 1. svjetskog rata – time su tek Nijemci krenuli u raketni program, koji nije bio reguliran sankcijama jer nije niti postojao. U isti kontekst dakle ulazi razvoj mlaznih motora, ali i „kultura avijacije“ – „Volk ohne Raum“ na drugi način… - i ideja njezina popularizacije preko aero-mitinga. Neizbježan pojam: Berlinski aerodrom Tempelhof, jedna od najvećih zgrada u Europi, u doba nacizma planiran kao glavni aerodrom države Germanie; ovih dana pred zatvaranjem za zračni promet…/

Image and video hosting by TinyPic
Sud Aviation Caravelle VI-N
(slika - YU-AHB, vjerojatno prvobitno F-BHRC)
Razvojem mlaznih motora i (predratnom) idejom redizajna dalekometnih bombardera u civilne zrakoplove, nekoliko zemalja ranih 50ih godina prošlog stoljeća kreću u razvoj putničkih zrakoplova. Njemačka je (opet) pod sankcijama i reparacijskim obvezama; DDR mora prekinuti uspješan razvoj prototipa Baade 152 – o njemu sam pisao…
Velika Britanija i Francuska istovremeno razvijaju De Havilland Comet i Caravellu. Slijedom početnih fatalnih konstrukcijskih grešaka na Cometu, iz suradnje Britanaca i Francuza /dakle "Concorde" je bio ishod ranije otpočetog puta, unatoč namjenskom spektaklu tog imena/ proizlazi preuzimanje komponenti britanskog Cometa u francusku konstrukciju Caravelle – nastaje prvi bezrezervno uspješni mlazni putnički avion, meni osobno jedan od najelegantnijih ikad dizajniranih (ovo unatoč kokpitu, koji danas liči na noćnu moru i argument svima, koji se plaše letenja...)
Ujedno, Caravellu odlikuju motori smješteni na rep radi smanjenja buke u kabini i aerodinamički nekompromitiranijeg profila krila. Ovaj koncept, koji ujedno znači i pomicanje sekcije horizontalnog stabilizatora prema gore – opet uz izrazite prednosti i mane pristupa – kod Caravelle je izveden kompromisno, kao specifičan „Cruciform Tail“.
Markantna ljepotica uglavnom, bila i ostala. Ovdje, u ogradi, kao zatočena princeza... cry
/Nekad sam spomenuo; po dostupnim podacima, niti jedna Caravella od 2005. više ne leti. Ipak, dobri švedski entuzijasti jednu su restaurirali gotovo do letne upotrebljivosti i mjesečno pale motore, kako bi ostali funkcionalni./

Image and video hosting by TinyPic
/pazi koja seksi "njuška" - malo kao "Mustang"... a gore, kao pogled pod ljetnu suknju... naughty/
Ikarus Ik – S 49 C, iznad njega Fieseler Fi – 156c („Roda“)
Titovo „Ne“ Staljinu rezultiralo je među ostalim i sovjetskim embargom tadašnjoj Jugoslaviji na vojnu pomoć 1948. Tadašnji inženjeri pribjegli su predratnom konceptu, „domaćem“ lovcu Ik – 3, i iz njega razvili „vlastiti“ poslijeratni lovac. Titovim političkim manevriranjem i koketiranjem sa blokovima sila, početkom 50ih godina Jugoslavija nabavlja američke vojne zrakoplove; Ik – 49 povučen je iz službe 1952.
Izloženi Ikarus jedini je preostali primjerak.
„Roda“ – koncept lakog dostavnog zrakoplova za korištenje na neutvrđenim pistama, putevima i livadama. Rado korištena do 60ih godina, u optimalnim uvjetima „Roda“ je mogla sletjeti na tek dvadesetak metara dugoj pisti a poletjeti sa 50ak metara, čime je etablirala čitavu STOL - kategoriju dizajna i primjene zrakoplova u „neciviliziranim“, terenskim uvjetima. Tehnički, ovakve su performanse neuobičajeno male poletne i sletne brzine omogućene dodavanjem „slotova“ – dodatnih aerodinamičkih površina - na napadne površine velikih krila. Nadimak je „Roda“ dobila slijedom istog pristupa terenskom korištenju – amortizeri stajnog trapa imali su hod od gotovo pola metra, pa bi u letu „kotači visili“ poput rodinih nogu…

Image and video hosting by TinyPic
Il 14P
Sovjetski putnički zrakoplov iz ranih 50ih, bučan ali neekonomičan, kao uostalom trend vremena tada…
I opet Tito.
Slijedom stabiliziranja odnosa tadašnjih dviju država /frku spomenuh uz Ik 49/, sovjetski predsjednih Hruščov poklanja Titu 1953. predsjedničku izvedbu Iljušina Il – 14. Među ostalim, stvarka je opremljena ILS-om, opremom za "slijepo slijetanje" - tada, fascinantno...
Tito 1957. uzvraća narudžbom šest civilnih primjeraka za tadašnji JAT, iako sam ubrzo prelazi na Douglas DC – 6 – onaj, koji danas plijeni pažnju kao „Red Bull“-ov Showplane. Sa nevjerojatno tužnih 113 sati leta ukupno (116 slijetanja!), Hruščovljev poklon završava u muzeju, a slijednom otvaranja prema Zapadu i odabira ekonomičnijih modela, flota Il – 14 šest godina nakon kupovine odlazi u povijest.
Titov zrakoplov danas trune na otvorenom. Dok ga ne kupi neki međunarodni probisvjet, kojeg ćemo onda moliti za intervju…

Image and video hosting by TinyPic
/na slici - motori 1 i 2 sa hladnjacima ulja ispod/
Junkers Ju 52 - 3m
…hm… djedov brat bio je inženjer u Junkersu tada; on bi to bolje…
Uglavnom – i ovaj se model zrakoplova temelji na njemačkom prepoznavanju značaja budućeg zračnog prometa u vrijeme embarga na razvoj „agresivne“ vojne tehnike između dva svjetska rata. Transporter Ju 52, prvo jednomotorac pa „pojačan“ na tri motora, izrađen je 1930. od unikatnog valovitog lima, čime je dodatno učvršćena struktura zrakoplova. (Ovaj detalj ispostavio se problematičnim pri obnavljanju jedne takve letjelice u Muzeju Hugo Junkers u Dessau-u
prije par godina – alat za takvu obradu lima više nije postojao…)
Začudno, prvobitna motorizacija modela bili su američki radijalni klipni motori. Međutim, Nijemci su doradili koncept Pratt – Whitney Horneta i tako razvili svoj BMW 132. Neke izvozne inačice ipak su i dalje „išle“ na američkim motorima.
Kako god, od Berlina do Rima stizalo se "Lufthansom" za spektakularnih osam sati (!). Led, koji bi se tokom leta skupljao na prednjim rubovima krila, nije otapan vrućim zrakom kao danas, već je lomljen - komprimirani zrak upuštao bi se u gumena "crijeva" postavljena na tim mjestima; njihovo bi širenje razbijalo naslage... naughty
Nekoliko Ju – 52 i danas se nalazi u letnom ili gotovo letnom stanju; jedan se koristi za panoramske letove „Air Berlina“.
Osobno, vidio sam dva primjerka – onaj, altruističkim, minucioznim radom gotovo potpuno restaurirani u muzeju u Dessau-u, mjestu rođenja modela, i ovaj na slikama, na otvorenom prostoru pred surčinskim aerodromom. Osim po tome, što je prvobitno imao ugrađene BMW-ove originalne motore, koji su u nedostatku dijelova kasnije zamijenjeni Pratt-Whitneyevima (zato drukčija grana ispuha), čime je tek postao „prvobitno izvozni model“, ovaj primjerak je još po nečemu balkanska anegdota.
1944., njemački je pilot, misleći da je nad odredišnim aerodromom u Tirani, sletio u – Nikšić. Di su mu zapljeskali i zahvalili na poklonjenom avionu.
Nakon službe kao transporter, rashodovan je 1965 i nalazi se, obzirom na unikatnost, u sve tužnijem stanju…
Image and video hosting by TinyPic
/Trenutno pokušavam, povezati dva spomenuta muzeja, ne bi li se makar dalje propadanje zaustavilo… /

A u nekom idućem postu, replika trkaćeg „Nieuport“-a, „Republic F 84 Thunderjet“ kakav je letio u Korejskom ratu, dok je Tito sa Hruščovim…, i pokoja kratka o tadašnjem Jugo – ponosu, ipak-ne-nadzvučnom „Orlu“. Kakav je nekidan pao kraj – Barande. One iste, u koju će se rode vratitiwink


P.S.
Zahvaljujući jednom dobrom sugrađaninu, valja mi se erigirat'. Ispravit. Ez fol
Kaj sam prodal pod Ikarusa, je zapravo Bf 109, bruka me majčinski genetska bila... Ergo, erigiram se ez folouz:
Serijska proizvodnja od1952.; tog modela proizvedeno112 letjelica ukupno; povučeni (očito) 1961. - 62.
A kaj je Ikarus o kom govorim, to je ovo kaj slijedi ispod potvrde da nekome dođem cugu.
zuboparty
/TenX, D.!/

Image and video hosting by TinyPic


- 10:36 - Stisni pa pisni (5) - Papirni istisak - #

10.06.2008., utorak

Šah, balet i tempirana prcačina

SUBOTA - Šah mi mat, er. Mome Milanu također.

Obradovao me ortodont. Prošli put mi je nagovijestio kako ću dodatno na špangice dobiti i nekakve gumice. Pavlovski sam zaključio – a poučen Prvozakonitom i njezinom logikom pozitivizma – kako su gumice uvijek dobra stvar.
I dobio sam. Ih.
Te sad izgledam kao Hanibal Lector. Dok žvače komad paške čipke.

Točno se vidi da je Zagreb pošten grad.
Kao pošteni građanin poštenog grada, krenem tako u grad kupiti mjesečnu karticu za parkiranje. Obzirom da je moja istekla, moram u međuvremenu na automatu na Kvatriću platiti onih pola sata parkiranja, koliko mi treba za pošteni naum. Naravno, nemam kovanice. Odcipelarim do prvog kafića razmijeniti novčanicu za željezo. Docipelarim do kartomata. Fino piše, pola sata, osam kuna. Ubacim dvije po pet. Na što mi automat namigne natpisom, minimalni iznos - šesnaest kuna. Ajde!
Skužim da je fora u tome, što je automat pošten. Ne kao onaj šuftovski u Samoboru, koji uredno proguta sve, ali ne vraća kusur. Ovaj hoće točno. Ni manje, ni više.
Opet odcipelarim do kafića i molim da mi sad i ove kovanice od pet usitne. Pa opet docipelarim do auta.
Pod brisačem kazna za neplaćeno parkiranje.
Za izcipelarit, nikog' blizu.
/Plaćeni parking ističe za 30 minuta... 29... 28... /

NEDJELJA - Labuđe jezero.

Tradicionalno, nedjelja je za planinarenje.
Iako sam se nadao širem odzivu za spontanu akciju između dva naleta kiše, samo je jedan poznanik pristao.
Obzirom da smo predvidjeli samo kratak izlet, nismo se potrudili napraviti sendviče, ohladiti pivu, navući štucne i svu opremu. Samo smo krenuli.
Uspon je bio kratak, ali zato okomit. Iako teži od susjeda, susprežući nalete stenjanja i puhanja, na vrhu sam bio prvi.
Pogled nije osobit, iako – znajući kud idem, nisam niti očekivao spektakl; odlučio sam se radovati onim malim čarima trenutka i prizora, kakve niti jedan digitalac ne može uloviti. Tim više, dolje su nas supruge čekale sa ručkom; rekli smo - samo na brzinu…
Ipak, prizor nas je ponio; ostvio nas je bez teksta. Usred grada, pola metra iznad kvadrata-koji-puno-košta, jezero. Tu i tamo, zrcalno ravnu površinu vode i šareni odraz Avenue Mall-a razbija tek nježna uzvisina sitnog šljunka, pokoja cijev viri ka nebu. Sto i nešto kvadrata idile maltene.
Hundertwasser sreo Kneippa, sad i ovdje.
I tako. Stojimo, bez riječi.
Susjed, kako tek sad primjećujem, nije se sjetio podfrknuti hlače. Kao hipnotiziran, nije niti cipele izuo; samo je uskočio.
Onda nas je atmosfera skroz obuzela. Gacali smo po toploj vodi, kratkim frazama tražili konsenzus i kratkim prstićima odvode među otočićima mahovine. Moj mi supenjač dobacuje – „Ne prenaglo. Poplavit će dolje. Zaštopano.“ Ja značajno kimnem glavom, kao specijalac američki, i u zraku mu, odlučnom ali shvatljivom gestom rukom, munjevito naznačim – „Princip spojenih posuda. Konju glupi, da konju nemarni!“ Te sebi u bradu odgestikuliram „Brigo moja, prijeđi na drugoga“. Wasser - marsch!

Ako mi ikad više itko kaže, da Balkanci ne znaju napraviti ravni krov, samo ću reći… Trideset i koji godinu star bazen mora negdje puštati. Ovaj naš je gotovo savršen. Tek curi pomalo kroz izvode za struju, utičnice, tastere. Nama niz kuhinjski zid, i ponešto u hodniku. Ali umjereno. Minoran gubitak.

Ne znam, jesu li se susjede sa okolnih balkona zgrade prekoputa puvukle iz svojih pitoresknih zaklona od kutija od televizora, hrpa stolica, bicikala i škrinja te inih balkanskih artefakata balkonske kulture urbanog življenja, kad smo uz štropot dostojan gričkog topa za sobom povukli krovni poklopac.
I onda vidim svog su-labuda iz jezera, svog Očajkovskog.
Dok ja damski spuštam nogavice i odvezujem cipele sa remena pod škembom /stari skaut i bestražni ljubavnik! /, on poput siročeta stoji u lokvi vode. Kap! - pljac...! Hlače mu mokre do koljena. Na ramenu, epoleta od mahivine. Iz cipelica mu curi kao meni u kuhinji niz zid do maločas. Veli – „Joooj, samo da ona moja ne skuži da sam na krovu bil.“
Istovremeno, iz prizemlja se prolomi arlauk brkate komšinice, „Je'''ovampa'''mat'''r, cuuuuriiiiiiiiiiiiiiiii…. Svu'da cuuriii…., je''''ovampa'''mil'''ma'''er, dotepenci jedni, gle, Bosanac i Srbin nam se vereju po krovu, je'''ovam... …“
Ali, velim, istovremeno - dakle, još je nekaj bilo. Kao menzes u ženki unutar stada - istovremeno.
Moja Prvozakonita i njegova mu pomaljaju glavice u stubište, istovremeno međusobno te istovremeno sa babom iz prizemlja, te se začuje prvozakonito crkvenozborni stereo… „Pa dobro di ste vi, ručak se hladi, ma… jeste vi to… na krov…“

PONEDJELJAK - Tempus fuckit.

U osam ujutro moram biti u Brodu. Obzirom na ekonomiju puta u 'Rvata, odlučujemo, krenuti iz Zagreba u ponedjeljak ujutro, umjesto da u nedjelju navečer dođemo u Orašje, pa opet ja ujutro istim putem natrag usrećujem Ine, Oemvee i Hacove.
Moja je arijevska kalkulacija jednostavna: (dopuštena brzina puta 1,2) puta koeficijent magle ili zastoja 0,9; to plus 0,113 za vraćanje u stan pred polazak, ako smo opet zaboravili plin zavrnuti ili slično, te napose sve to puta 0,85 za petljanje kroz Brod i traženje parkinga tamo, pa još jednom puta koeficijent sigurnosti 1,2 – dakle, moramo egzaktno & opušteno ustati u pola šest, da bi se otuširali, popili kavu i krenuli. Te se vratili do stana pa opet krenuli.
No... Aber & also... Prvozakonita, da ne, prerano, ni u ludilu. Da neka ja onda idem sam; njoj je rano.
Majevičkom kontra-kalkulacijom.
Nedjelja završava svađom unatrag do prokletog dana kad je Stelin tata, tramvajac, bosanskoj studentici pokazao adresu, gdje živim. Za Stelu sam se ja ženit' htio!

Uglavnom, dok je Prvozakonita – poput mrtve babe u busu „Pepexa“ u ratu – ležala umotana u dekicu otraga, ja sam računao klizne koeficijente, škicao Presretače ispred i iza, ludio na maglu. U Brodu, u 08:05, prešutio Prvozakonitu sa pitanjem, zašto sam baš morao parkirati u drugo mjesto slijeva, a ne u treće zdesna, kako bi to svatko drugi učinio.
U 08:50, asistent mi veli da će profesor doći oko podne, pa ako mogu navratiti još jednom tada.
U 09:35, nasmiješena tajnica Prvozakonite u Orašju vidi naše sivomrgudne face iz kolekcije "Agram proljeće - ljeto 2008." i ljubazno pita – „I, kako vam je bilo u Zagrebu? Jeste se lijepo proveli?“






- 10:46 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

06.06.2008., petak

... Bosno moja...

Bosno moja…

Ponekad poželim biti, ne znam, u Radakovu. Ili na pustom otoku Robinsonovom.
Na pustom otoku, jer bih svaki dan imao svog Petka, i sve pod kontrolom uglavnom, bez birokratskih zaplitaja.
U Radakovu kraj Luke kraj Pojatnog, jer mi djeluje tako mirno. Osim Sonjinih okica, ali to nije tema posta.
Zašto to poželim?
Jer ovaj naš dunjaluk nije svijet migranata i migracija, pa mi uraslost i korjenitost djeluje kao praktičniji izbor, unatoč svim globalističkim -mondovima, -exovima i unijama.

Iako logikom fizike uvijek mogu biti samo na jednom mjestu, ja odvoz otpada, recimo, plaćam na tri adrese. I nemam se kome buniti. Jer da sam na tim adresama, u tri zemlje, prijavljen.
Kad dođem kući u Zagreb, sa naravno uzalud kupljenom i već isteklom parkirnom karticom, novu u nedjelju ne mogu kupiti. Kao što niti ne mogu parkirati pred ulazom duže od dva sata, iako sam doma na duže od dva sata. Kud s autom, nitko ne zna. Pozdrav od Zagrebparkinga, uplatnica za harač pod brisačem.
Kad u Bosni trebam radnu vizu, ne mogu je dobiti bez boravišne. Koju pak ne mogu dobiti bez radne, veli druga klon-baba brkata, mljackajući ćevape prenašminkanim podbrčjem. A da ionako imam prvo donijeti potvrdu da nemam AIDS. Koja istinabog dođe skoro 200 eura, ali vizu ne garantira.
Kad si u Bosni privremeno, ali duže od dvije godine, gubiš pravo na privremenu registraciju auta i moraš prijeći na beiherc – tablice. Nije kvaka, što ti onda tvoji zagrebački sugrađani doma stalno je'''u mater bosansku (iako su oni iz Kaknja, Kalesije i Janjeva došli, a ja u Petrovoj rođen, na Medveščaku, k tome od majke Njemice, a ne Bosanke). Kvaka je, što sa hrvatskim dokumentima ne smiješ u Hrvatskoj voziti auto sa beiherc tablicama. Kako to riješiti, MUP-ovi ne znaju.
I tako unedogled.
I 'ajde sad ne misli na geostacionarnost antimigracijsku. Na Sonju. Na Petka. Uopće.
A susjeda R. opet komprimira moje živce onim je'''enim kompresorčićem…. ''' joj ga…

Pita me prije par dana frendica za pomoć. Divna, lijepa, jaka, inteligentna mlada majka, pravnica te novinarka; radi nekakav doktorat u Austriji. Pa me pita, mogu li je uputiti na pozitivne primjere multietničke suradnje na lokalnoj razini. U Beiherc. Uz obećanje, da ću pokušati, mentalne higijene radi ipak odgrintam, kako mislim da jedina komunikacija, suradnja i kontakti u Beiherc funkcioniraju unatoč etničkim razlikama. (Što sam duže ovdje, to više vjerujem, da je zapravo uvijek i bilo tako. Zbijena, fizički izmiješana koegzistencija sa vrlo malo miješanja u graničnim slojevima…)
Vrtim po glavi sliku prpošne frendice, Orašje, Posavinu, od Broda do Brčkog, pa do Tuzle, Kladnja, Vareša. Sve moj teren, tokom osam godina međunarodnog bivstvovanja u Beiherc.
I – nemrem. Nemam u glavi primjer te multietničke ljubavi, i tek se slabo tješim, kako odavno ne radim i kako možda nisam u toku.
Zbilja, što sam ja radio osam godina, u svoj toj turšiji demokratizacije, ekonomskog razvoja, planiranja proračuna i kapitalnih investicija… ?
/OK, skidam kapu onodobnom radu ljudskopravaškom – nužna, mala kap, ali sve drugo, osim po mojim ladicama… malo tragova vlastitog postojanja…/
Hm.

I onda sjedim uz kavu sa roditeljima Prvozakonite.
On, apolitičan; ona, formalna vjernica i gorljiva esdepeovka – u Tuzli prosječna kombinacija. Počnu komentirati nedavno ubojstvo sedmero (?) ljudi kraj Tuzle.
Veli punac, nakon što me ionako zatekao gotovo neautističnim ubrzavanjem govora i podizanjem glasa – „Pa da, bio u Zagrebu, sad se vratio lud, pobio jadni svijet. Takvi su oni svi, što se vrate od tamo, štajaznam…“ Pogledom prelazeći i preko mene, ušuti.
/Opaska – njih dvoje godinama su živjeli u Zagrebu, nekad./
U to će punica, tiho, umirujuće, pogledom dobacujući njemu, pa meni – „Nemoj, bolan, tako. Eto čula ja, čak i Muslimanima žao pobijenih komšija“
/Opaska – ubojica i ubijeni su „Hrvati“ – po mome shvaćanju, Bosanci katoličkog kruga vjere./
„Zete, ima još kafe… De…!“
Hm.

Ove jeseni, počinjem definitivno podizati sidro iz Beiherc. Ne kažem da odlazim, skroz i odmah. Ali… prepustit ću se strujama…
Dotad, premišljam, vrtim filmove, gledam unatrag, okolo…Pakujem migramisli i migraslike polako u migrakofer... Migraland, here I come...
Ehhh... , Bosno moja…

Image and video hosting by TinyPic
/klima u Mostaru/

Image and video hosting by TinyPic
/spomen-ploča pretprošlom ratu, gelerima probijena u prošlom... kontinuitet vremena.../

Image and video hosting by TinyPic
/''čini i postastice, žniranci usput.../

Image and video hosting by TinyPic
/kazališni raspored.../

Image and video hosting by TinyPic
/gajnc nova gradnja; je'o', ba, tradiciju.../

Image and video hosting by TinyPic
/.../

Image and video hosting by TinyPic
/...na novodobnom crkvotornju prekoputa ovakvog natpisa nema.../

... i da sad ne bude sve turobno, kažiprstno i sjetno, a za Dingač nam je ipak prerano, želim reći da postoje i kontrasti...

Image and video hosting by TinyPic
/I., iz jednog od prvih postova ove ubložnice... Jedna od onih princeza, koje se belje vremenu ... /

Image and video hosting by TinyPic
/ dead Bjonda i Gara thumbup/

... te - svjestan manjkave mi opreme - zaokružujem, samo za NF-a, oblinama susjede R.
Koju niti kiša ne odvraća od ranojutarnjeg, pijetlobudnog kompresorskog pranja auta u revijalnom tonu Šabana Šaulića /valjda/ ...
Plašim se.
Leđa joj se hlade...
/Komšo, čoek u nje, oš'o, pa ja tu sad... malo... naughty... Oj, Rrr...., oj, R-ice, ne na kišu, ne na kišu bez kabanice... taram, taram, tidam, da dam... smijeh/
Image and video hosting by TinyPic

- 10:44 - Stisni pa pisni (15) - Papirni istisak - #

04.06.2008., srijeda

Glavoboljnoe premišljannie

" Stranka velike povijesne tradicije implodira. A očaj nad time kod onih, kojih se tiče, u granicama je. Ali upravo to – indiferentnost, tromost, letargija prominentnih socijaldemokrata – jedan je od razloga, zbog kojih je stanje SPD-a „Bogu za plakati“.

Naravno, neće SPD u dolazećim godinama potpuno nestati sa pozornice. Dapače – obzirom da stanje u drugoj narodnoj stranci u svojoj jezgri nije ničim drukčije – SPD će tu i tamo čak dobiti dodatnih tri – četiri posto. Ali nikad više neće postati strankom koja imponira. Ostaje stoga tek, napisati nekrolog pažnje vrijednoj socijalnoj i političkoj formaciji, koja se /…/ često nesretno ponašala, uglavnom bila daleko od moći – a ipak u mnogim povijesnim trenucima nije tako izrazito zakazala poput predstavnika /…/ građanstva.
Uglavnom: SPD godine 2008. oprostila se sama od sebe. Barem više mnogo toga, što je vrijedilo od Lasallea do Brandta, pa i do Lafontainea, nije na snazi. Prvenstveno, tu je odvajanje od radničke klase. Od /…/ izbora 1998., tu je SPD uopće najviše izgubila /…/. To je zacijelo povijesni rez za SPD, obzirom da je tijekom nekoliko epoha industrijska radnička klasa bila istovremeno ideološko jezgrište i socijalni fundament svih stranačkih aktivnosti, dapače – stranačke stabilnosti. Hladni, nesentimentalni egzodus radničke klase oduzeo je bit stoljetnom socijaldemokratskom samoshvaćanju, tim više – uskratio je stranci njezin povijesni preduvjet i usmjerenje – emancipaciju nižih slojeva."


/Autor: Franz Walter, profesor političkih znanosti Univerziteta Goettingen. Izvor: E-Spiegel, 04.06.2008./

Što je? Di ste?
naughty
Dobro je, nije ovo o nama. Na koncu, znam ja da mi imamo SDP, a ne SPD.
O Njemačkom SPD-u je ovo, o sestrinjskoj stranci. Te je svaka sličnost sa stvarnom Hrvatskom – koja je ne tako davno po nečijoj tlapnji trebala postati njemački Bundesland – posve slučajna. Sličnost.

E sad, dobro. Ajmo se maknut od dviju oporbi. Ajmo škicnut, kako stvarka stoji vladajućima.
Da radim IPD - spotiće, vjerojatno bi učinkovitijim smatrao teve-uradak sa našim HaDeZe - Sanaderom, nego sa njihovom Ce-De-U-Merkelicom. Opet govorim o sestrinjskim strankama. Jer fakat, Ivo je markantan, kad nije zbunjen. A teta Angela je definitivno usiljenonasmiješena fizičarka bez pojavnog appeala... Iako ručica počeličnih, posebno po bjelosvjetskim dvorištima, što joj glavu iznad vode i drži. Uglavnom. Glavu, uglavnom.
Da je ovisila o patetičnom predizbornom agit-prop uratku za HDZ lani, ne znam baš, bi li ga pristala napravit' …
/Kakve su, naspram Angelinih, ruke našeg premijera, nisam rad ove večeri premišljati. Ipak. A ne bi se niti kladio./
Kako god bilo, osobno mislim da i Ivek i Angie bolje kotiraju inozemno, nego ovodozemno.
Što ide sa teorijom gore poluprevedenog članka o dezolatnosti trenutne polit - scene kao takve.

Čemu sve ovo pišem, pitate?
Nekidan razmišljam o predavanju na faksu; pojašnjava nam profesor, kako se baza društva nekad nalazila u „nižim slojevima“. A da donedavne kvalifikacijske elite – trendom – postaju srednji sloj, na uštrb onih „nižih“, koji se pretvaraju u podkvalificirane tehnološke viškove, a u pravcu nekih novih vrhova društvene piramide, koje trenutno niti ne naziremo. Dakle, gubi se proletarijat i srednji sloj, kakve poznajemo.
I tu ja onda jutros slučajno promislim malo neki Perin komentar i skužim, da je i krah i patetika našeg Esdepea zapravo zbilja neminovan, da je - i naš - Zdepe neminovno i nepovratno odlutao od teoretskih osnova socijaldemokracije, od tog istog Willy Brandta, (i) zbog kojeg sam u maniri svih polutana ponosan na svoju manje dnevnoprakticirajuću genetsku polovicu – onu njemačku. BTW.
I tu mi se onda još javi Levantica, da di je rješenje krize oko nas u svijetu oko nas.

Zbilja ne znam, draga prijateljice Levantice...
I evo, upravo sam joj dao za pravo, lako je vidjet' probleme. Loš Hadeze niti ne mora biti bolji, jer mu je opozicija Esdepe, kakav je. Drugu stranu cijele te toljage držimo svi mi, pa se niti ne vidi, tko koga maklja. Mi se u nekom polu-kolu naguravamo sa vlasti i oporbom, al' se ne kuži, tko na koga zamahuje. (Pero & Co. - nacionalnije stranke ne spominjem, jer u Hrvatskoj, težeći kvalitetama eurointegracije i globalnog, urbano dominantnog društva znanja one gube smisao. Za mene barem. A i ne znam kaj bi ja s tim, kad sam vlajodalmatinozagrepčancoistočnonijemac sa Beiherc-prebivalištem i tri osobne. ?Kak bi ja, nacionalno, a još mi i herc lijevo ?? naughty)
Mislim ipak, da smo mi, mali narodi, posebno u bedu. Jer nas ima kao stanovnika nekog indijskog grada, za kojeg nikad niti čuli nismo. Time je i vjerojatnost, da nam se u ovoj medijskolobotomijskoj tiraniji od vremena, desi neki genij i vođa – minorna. Obično ga prepoznamo s leđa, ili kad nam se obrati sa Stanforda, recimo.

Mojoj spomenutoj njemačkoj polovici, pojam takvog nacionalnog blaga ostat će zauvijek Willy Brandt. Ne zbog Nobelove nagrade, ne zbog seksi glasa i brda žena. Ne nužno niti zbog britkog intelekta, koji ga je u spletu okolnosti lansirao u jednu od eminencija 20. stoljeća. Ponajviše zbog bezvremenske mudrosti, autoriteta i građenja mostova među narodima – osobina, s kojima je kao Nijemac mogao uvjerljivo kleknuti pred spomenikom židovskim žrtvama rata u Varšavi. Zbog ideje „politike malih koraka“, koji su na našem malom Euro-otoku bili stalni, uvijek usmjereni, uvijek do cilja. Zbog pažnje koju su mu i protivnici iskazivali. To ne ide bez integriteta, ne ide na šanerski blef …

I da ne ostanem na politici, bjelosvjetskim facama i Bundesadler-Reisepassu, zaokružujem na jedan naše gore list; već sam ga spominjao ovih dana. Profesor Branko Katalinić.
Rekao sam, nakon niza predavanja, moj svijet nije isti; napustio sam donedavni, iako nisam siguran, što ću oko sebe i u sebi vidjeti, kad se malo slegne prašina misli, činjenica, natuknica i tek u budućnosti naslućenih ideja.
Dakle, uz svo uvažavanje historičara, filozofa, pravnika i inih društvenjaka, po prof. Kataliniću glavna poveznica društvenog razvoja je ona između tehnologije, njome stvorenog ekonomskog napretka i distribucije standarda i upravljanja društvom kroz – politiku. Ključ -etika.

Levantice, ne, ne vidim rješenje.
Znanstveno-tehnološki smo marginalci. Ekonomija, politika – znam, znaš, zna, znamo, znate… već… Kaj nam ostaje – bit' svoji na svome. Znati si limite i domete. Što u doba veeelikih firmih, lobijef, krahov, šuftov, ribih i svinjarijih 'opće nije loše. Male se ribice provuku. Ak' znaju mislit… Mislim… I ak' imaju asa pod perajom.
/Zato sam i ono o etici rekao nekidan. Jer smo mali, pa nam je unutar sebe i to zapravo lakše. Bi nam bilo. A u etiku svrstavam i konstruktivne zviždače, i neizmućkan Dingač, i istinu o sebi i susjedima, i …- politiku malih koraka. Svatko za sebe, svatko prema sebi. Pa dalje … /

E sad je gotovo. Rekao sam riječ. Dingač.
Ajboook, pičim na terasu. Gledat kako susjeda R. pere traktor. U istobojnim tangama.
Štel sam adekvatnom slikom popratit te razbit serioznost ovog posta (u ime druga Willyja, također), al me mrko gledaju njezin suprug. I pitbul. I isto spominu neko razbijanje.

PRIJEVOD POSTA:
1. U SE; 2. NA SE; 3. PODA SE!

cerek
party
- 20:14 - Stisni pa pisni (12) - Papirni istisak - #

03.06.2008., utorak

"Kraft durch Freude", "Svijet oko nas" i di smo sad

Spomenuo sam nekidan „Svijet oko nas“, one divne dječje enciklopedije od prije tridesetak, četrdeset godina. Vizije strojeva, prema kojima je današnji TV-Shopping neinventivan poput platne bilanse. Zračećim optimizmom govorilo se o atomskoj energiji, nafta je u „Svijetu oko nas“ tekla potocima. Vlakovi će ličiti na avione, avioni će letjeti svemirom, pošumit ćemo pustinje. Mediji su bili sinonim informiranja, mutno se slutilo o kompjutorima. O vodi se ne sjećam ničeg bitnog, niti o ozonskom omotaču.
Da mi je tada netko govorio o eksponencijalnim i linearnim razvojima čovječanstva, tehnologije, profita i raspodjele i o posljedičnoj neminovnosti problema, ne bi mi ništa značilo. Pitao bih, kad ću dobiti „specijalku“ i mogu li kupiti sladoled.
Nešto godina kasnije, pročitao sam Orwellovu „1984.“ Čak i baš te godine, knjiga je uglavnom fascinirala fikcijskom dimenzijom. Meni je o konceptu „Big Brothera“ počelo svitati, jer sam tu, '84., dočekao u DDR-u.

U tom DDR-u, „Trabant“ je bio standardni automobil; mobilna "poravnilovka". Čekalo ga se osam do deset godina (ja svoga nisam dočekao stjecajem političkih zbivanja thumbup); ideja je zapravo imala ishodište u nacizmu – „Kraft durch Freude“, koncept jačine sretnog naroda. Sretan narod putuje, sretan narod je jak narod – pod tom egidom paralelno su nastali Volkswagenova „Buba“ i autoputevi.
Nešto kasnije, DDR-u su ostale Hitlerove autoceste, i ideja jeftinog autića za sretne mase – „Trabant“. Dva cilindra, dva takta, oblačić plavog dima i radio, kojeg ne čuješ od buke motora kojeg ne čuješ od buke radija. Sve to u ritmu spojeva ploča Hitlerove autoceste. Jeftino, lako za održavanje, vrlo trajno. Koncept mobilnosti.
Mediji su, osim ideologije, nudili emisije o sovjetskom svemirskom programu, razvoju kemije, elektronike, optike, medicine.
Govorilo se o zlokobnom, ekspanzionističkom američkom imperijalizmu, vojno-industrijskim kompleksima, pohlepi i profitu zapada. O Hugu Junkersu nije se govorilo, iako se prešutno imalo znati da je bio konstruktor i nacist, točka.
O vodi se nije ništa posebno govorilo, niti o ozonskom omotaču. Posve kao ranije, u „Svijetu oko nas“.
(Nama tada i tamo pak, sa zapada su dopirale tek dobre pjesme i šarena svjetla neonskih reklama. Sjena Zida padala je na istok...)

Trideset i koju godinu otkako sam upijao „Svijet oko nas“, dvadeset godina otkako sam okončao epopeju u DDR-u…
Naslonjen na zapravo divan auto sa zapravo štedljivim, zapravo ekološki prihvatljivim motorom, na benzinskoj držim pištolj za točenje goriva.
U doba „Trabanta“ nisam mogao niti sanjati, da ću imati zapadni auto. Da ću gotovo dnevno prelaziti državne granice, ponekad tek uz kimanje glavom. Nisam mogao sanjati niti da ću za pun rezervoar uredno platiti sto i trideset zapadnih maraka. Tjedno, otprilike.
(Za pedesetak zapadnih maraka, nakon zamjene za istočne marke DDR-a, proveo sam tjedan dana u tadašnjem Lenjingradu. Recimo.)
No, ljudi moji, kraju nostalgija, kraju bilo nekad, sjećam se mutno…
Pa čovječe, prije dvije godine je nafta kod nas bila gotovo duplo jeftinija nego „vani“! Prije godinu dana, još sam bio uvjeren da je odabir „diesela“ na našu godišnju kilometražu isplativ…
I eto me sad, na benzinskoj. K'o da tankam Titovog Iljušina…
Image and video hosting by TinyPic

Hitno treba napraviti novo izdanje „Svijeta oko nas“ (zapravo – baš!).
Predlažem retro – izdanje, tadašnje, i nasuprot njemu, ovo novodobno.
U tom novodobnom izdanju, spomenut ćemo vizionarskog „Mad Maxa“ i ratove oko goriva. Još aktualnije, oko vode.
/Blago meni, imam kućicu na osam izvora, a nitko ne zna, gdje, hehehe…. smokin/
Nećemo crtati dimnjake sa crnim dimom, nego presjek geotermalnog izvora, kakvi će pogoniti seoske elektranice. Nećemo obećavati air-condition, nego energetski aktivnu gradnju. Umjesto atomski pogonjenog cestostroja, koji naprijed jede brdo i drveće, a otraga ostavlja autoput, prikazat ćemo biciklogradove (koje će nam uređivati naši mili zatvorenici, zašto ne?).

/Htio sam još uvaliti kako ćemo raditi polukvalificirane poslove za Indijce i Kineze. Jerbo oni imaju više kvalitetnih, multilingualnih vodećih kadrova, nego što je nas Rvata skupa sa Dijasporom. I kao takvi nam se, nasmiješeni i orni za nove pothvate, spremaju masovnije doći na Eurootok. Nemojte reć' da nisam na vrijeme rekao. No, ovo je digresija i ne ide u temu posta…/

Pojasnit ćemo dakle u re-izdanju „Svijeta oko nas“ eksponencijalnost rasta globalne populacije i linearnost rasta standarda. Morat ćemo dakle spomenuti Kondratiew-a i njegovu teoriju sinusoidalne povezanosti napretka, raslojavanja društva i ratova.
Tu ćemo morati ukazati na ulogu medija u sustavnom zaglupljivanju i poovčavanju mase – ekstenzija koncepta religije kao instrumenta vladanja masom nekad.
DDR ćemo, možda, malo rehabilitirati u smislu gledišta na, kako smo tada vjerovali, zlobnu i lažnu ideologiju istoka. "Trabant" će nas podsjetiti na onaj novokomponirani mini-autić iz indijske Tate. I na dolazećeg Renaultovog konkurenta, trendsettere jeftine, ekonomične pokretljivosti.
A i onom Hugu Junkersu valjat će skinuti kapu.
Jer je - osim što, dapače, nije bio nacist - prije preko sedamdeset godina, uz masu drugih ideja i izuma definirao koncept civilnog zrakoplova, kakvog nam sad kreću prodavati, naravno, Američani pod novog, revolucionarnog, štedljivog i u bliskoj budućnosti neizbježno nezamjenjivog (tada Junkers J.1000, sad, direktno izveden, NASA-in Blended Wing Body Design)…
Time ćemo se onda konačno dotaknuti bahatosti civilizacije kroz povijest, kletve koncepta hiperakumulacije kapitala, i napose – etike.
Tu riječ nisam spomenuo dosad.
A ona je poanta ovog posta.
Civilizacijska etika.
Koje – nema.

Image and video hosting by TinyPic




- 13:22 - Stisni pa pisni (9) - Papirni istisak - #

02.06.2008., ponedjeljak

Jetrokaz

Htio sam uvesti time, kako mi neke stvari idu na jetra.
I kako se trenutno u meni u nekoj posljednjoj rundi, očito na bodove, makljaju moje dvije polovice. Jedna se još svađa sa televizorom, a druga se polako ali sigurno odmeće u bezvremenost, apolitičnost. U fotografiju, pokoje novo znanje, u vino. Tu se zatvara parabola o jetri i alkoholu, i frazi iz prve rečenice.

Ali zbilja.
Kad vam generacije predaka poprijeko i prije reda odu od alkohola (te se niti ne zna,koliko vaše pleme inače može živjeti), dođete u dob, kad odustanete od dugogodišnjeg nauma, vratiti Bivšoj milo za drago, što vas je nekad pradavno napila do neupotrebljivosti i preko toga („A htjela sam Te zapravo samo poševiti“ … Divna stara vremena.)
Međutim, i mimo racionalnog prezbrajanja i sve rjeđeg oduzimanja, osjetite da jetrica nekak' više ne rade k'o prije; da ujutro onu treću čašu vina sinoć poslije druge pive točno osjećate poprek' u tikvi. A to prije nije bilo tako. Dobro, prije ste i uzduž bolje stajali. Ali to nije poanta; poanta je u namjeri, da ste odlučili malo pričuvat' jetrica.
Da se ne desi kojekakav prerano preminuli tatek-mužek ili manjak love za ugodno druženje sa doktoricom Sršen, našom padovskom jetropresađivačicom, kojoj ipak i ovime zahvaljujem u ime svih nas iz… i neke…
party

Jetra, dakle.
Ma, mogu ja manje lokat'. Malo manje. Ali i dalje mi idu na jetra. Mi idemo na jetra. Mi svi. Mi Hrvati.
Zato što su nam kojekakvi Baljuljiji sa „Uzijem“ pod „Versaćijem“ trendseteri. A neki Radman je maltene marginalac.
"Farma" u svim ustima neopranim do krezubim. ?A tko zna, kad je izumljen zupčanik?
Mamići sa svake naslovnice, k'o klime sa fasada. Ajmo - a tko je prof. Katalinić?
E, o tome govorim. Vi'š!
Kad neki mladac napravi znanstvenu senzaciju, onda smo Mi Hrvati. Kad nama istima ne funkcionira niti savjest, a kamoli pravosuđe, onda su krivi neki-tamo-oni; imputira nam se, kao. I mi onda još za desert sa polumrskim polususjedima padamo na foru „čiji je veći“. /A tu isto navodno pušimo, sori./
Ministri smiju bit neodgovorni i beskamatno nesankcionirani, ali baba ide u pržun, ako nije platila struju. Pa ju onda ima platit'.
Crkva i fudbalerski transferi su neoporezivi. Ali mi uvodimo porezni broj. Valjda radi lakše naplate pedevea na humanitarne akcije.
/Odlučio sam se zaredit pa prek' kaptolskog investmenta kupit mjesto fudbalera. Bez broja, naravno. Ne bu mene ni'ko je'''al...!/
Živjeli!
Ups, ode jetra… Da, „živjeli“…

E, jetra dakle opet.
Na jetra mi isto ide, što mi tako ne možemo bez Srbof, a sve se, kao, bunimo.
Jer, evo recimo, da nam sad nije bio Dodik u turističkoj posjeti (jer ak' je radna, tko mu je vizu izdao, te za kakvu točno aktivnost?), ne bi se oglasio Mesić. Kojem inače uglavnom svaka čast, kadgod je informiran.
/Na tome malo poraditi, Stipe…! /
Kaj bi Il Presidente rekao inače? I jel bi pola beiherc politike Dodikovom baljezgarijom u Hrvatskoj opet dobilo kantu napoja za obroktavat se oko korita javnosti u vrlo nam bliskom susjedstvu?

Ovako, imamo si ih. Rad'. Mi, njih. Dva kraja jednog pajsera.
Jer nas onda i drugi spominju i prozivaju. Dolaze nam delegacije, organizacije. Pa broje, prebrojavaju. Kao sa sličicama „Životinjsko carstvo“. Koliko imaš, koliko ti ih fali, di su bile i 'oće li stić'. Jesmo li ih preveć zalijepili ili nam se osipaju.
Punimo stupce po medijima. Uz notornost - što je istina veća, naslov je manji. (Preporučujem tražiti istinu među oglasima za masažu ubuduće. Ionako, in međunožje res.)

Dok je nama Dodika i Dodikića, osim dakle fudbalerof i Baljuljijef, imamo o čemu. Biti prisutni i medijalni. (Zlobnik, tko me tu za sufiks uhvati!)
Kajmisliš, da bude vijest rast stranih investicija, zaustavljen odljev mozgova, rasvijetljen posljednji ratni zločin ili takvo što. A-a. Jok. Kaj, pa nismo dosadna Norveška. Oni nas niti ne kužijeju, nisu oni stoljećima napadani, pljačkani, državotvorni, bedemasti i predzidani. Mi jesmo. Zato se tu prašina diže & to te ja pitam.
Kužijeju oni (oni: pederi, masoni, Srbi, Unprofori, Židovi, nehrvati i svi ostali), da nama samo avion treba za dobrovoljno ić u avijatičare u Abesiniju! Tako nas malo dijeli. Sila smo, pa ih je frka.
No da.

Evo recimo naša zlatna mladež.
Ni oni nemreju bez Srbof.
Jer dok posve neupitno idu na koncert Thompsona-Rainmana /ima Boga i nad Zagrebom…/, sunašca nedužnog te nesvjesnog po potrebi, ti klinci uredno u tatekovim lizing-pušing autekima puštaju – kaj? Cecu. Krunica se njiše na retrovizoru, glava se njiše na Cecu. Na Thompsona ide. I niš mu čudno. Ne boji se, da ga buju tak' neopredijeljenog zatukli, jedni il' drugi. Mi. A trebali bi (okej, okej, malo nas je, dobro… budemo sutra… odmah posle Abesinije... kužim…)
Nek se mali opredijeli fino, Thompson ili Ceca.
A ne, ovak'.

Ja tu u Orašju imam prisilno, te htio – ne platio slušat' Thompsona /ili, a la carte, susjedu R./, a kad dođem napokon doma u Zagreb, onda mi sa svih mi semafora iz auta trešti Brena, Ceca i Dara Bubamara. Te me krvavijem okicama gledaju neki polubalavi bakalarčići sa nesigurno podignutom desnicom. (Ove druge, matorije, neću spomenut' namjerno.)
Mi Hrvati...
Mi idemo na jetra. Meni ili mi. Time & takvi. Te se ajmo malo u autoerotičnoj intimi naših kupaona pogledat' u ogledalo. Pa stavit hrvatski kažiprst na hrvatsko čelo, i promislit'.
Kako god okrenem, ode meni jetra.
Živjeli!

I da. Prvozakonita prži jetrica. Samo da mi napakosti.
Dajte mi avion... Idem... u Abesiniju...!
party smijeh hrvatska lud
- 15:12 - Stisni pa pisni (8) - Papirni istisak - #

< lipanj, 2008 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Travanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (2)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (4)
Kolovoz 2016 (2)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (4)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (5)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (1)
Studeni 2015 (2)
Listopad 2015 (2)
Rujan 2015 (5)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (3)
Lipanj 2015 (2)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (6)
Veljača 2015 (4)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (5)
Studeni 2014 (4)
Listopad 2014 (6)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Svibanj 2014 (5)
Travanj 2014 (4)
Ožujak 2014 (7)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (4)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (3)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (5)
Travanj 2013 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Potaknut monotonijom provincije u kojoj privremeno živim deset godina, znatiželjan na oca Dalmatinca, introvertiran na majku Njemicu, ponekad u čudu na suprugu Tuzlanku, u životu svugdje pomalo, ovog pljuštećeg popodneva udovoljavam Vodenjaku u sebi i nekim dobronamjernicima koji me gurkahu na blogojavljanje, i ... kreće općeobrazovni blog introspektivnog snatrenja...

... a zašto baš Shelly Kelly?
Isključivo hommage imenu.
Interes za zrakoplovstvom odveo me u vrlo slojevitu priču o mogućoj kolateralnoj žrtvi interesa politike, o raznim licima istine i slučaju trenutka, o nafaki i sićušnosti svih nas na nekoj apstraktnoj, univerzalnoj šahovskoj ploči - privilegija je, moći pričati ...
(Šlagvort za zainteresirane - let IFOR-21, Ćilipi 1996. ...)


O bloženju načelno i konkretno:
"Da većina ljudi ne zna pisati, kompenzira činjenica što ionako nemaju što reći."
(Harald Schmidt)

"Nikad ne treba očajavati, kad se nešto izgubi, osoba ili radost ili sreća; sve se još divnije vraća. Što otpasti mora, otpada, što nama pripada, uz nas ostaje, jer sve se po zakonima odvija, koji su veći od naše spoznaje i s kojima smo samo naočigled u suprotnosti. Treba u sebi živjeti i na cijeli život misliti, na sve svoje milijune mogućnosti, širine i budućnosti, naspram kojih ne postoji ni prošlo niti izgubljeno.-"
(Rainer Maria Rilke, Rim, 29.4. 1904.)

"Inženjeri su deve, koje jašu ekonomi."

"Pametan čovjek nema vremena za demokratske većine."
(prof. Branko Katalinić)

"Malo ljudi vlada umjetnošću, plašiti se pravih stvari."
(Juli Zeh)

"Niemand lasse den Glauben daran fahren, dass Gott mit ihm eine grosse Tat will!"
(Dr. Martin Luther)

"Što manje ljudi znaju o tome, kako se prave kobasice i zakoni, to bolje spavaju."
(Otto von Bismarck)


Dnevnik.hr
Blog.hr

Napomena:
Za sadržaj linkova objavljenih ili preuzetih na svom blogu ne odgovaram.

... a ako netko želi mene linknut', u diskreciji, vlastitom prostoru, bez obaveza, ne svojom krivnjom, djeca ne smetaju itd ...:

grapskovrilo@gmail.com




Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic



...Godišnjem dobu sukladno...

Image and video hosting by TinyPic





... Uvijek ću se nakloniti imenima ...

Ernest Hemingway, Jacques Prevert, Peter Ustinov, Willy Brandt, Hans Dietrich Genscher, Brunolf Baade, Hugo Junkers, Ferry Porsche, Ruth Westheimer, Leni Riefenstahl, Dean Reed, Astor Piazzolla, Amalia Rodriguez, Ana Rukavina, Dieter Hildebrandt, Ivica Račan, Nela Sršen, Boris Dežulović, Ayrton Senna, Niki Lauda, Al Pacino, pater Stjepan Kušan ... i ima ih još mnogo, Bogu hvala ...

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic