Ponedjeljak.
Lopta je okrugla. Glup i pošten – dva brata. Mi Hrvati, poviješću začudno nenaučeni pragmatičnom kurvinjluku posljednje minute. Odtugovao u petak.
Ponedjeljak.
Pripreme za pokoji ispit, pokoja priprema za odlazak na Jug.
O Davidu Ickeu danas neću. Niti o paralelama Karajan - Horowitz. Niti o obliku lastavice i aviona prošlog stoljeća. Neću, jer je ponedjeljak. Niti ću o globalnostima, urotama, geopolitici.
Neću niti o Mostaru.
Jer je ponedjeljak.
Tantričkim manevrom u maniri najlucidnijeg plesa pčele, kakvog samo moja Prvozakonita može razumijeti kad ga par puta uprizorim i prikažem u dnevnom boravku, shvatila me. Ja bih malo van. Te smo tako u nedjeljno jutro svoje birokratske ritice centrirali na bicikle i zapedalirali kroz rano prijepodne prema savskom nasipu.
Orašjani imaju neke čudne običaje. Tako, vikendice grade kilometar – dva od centra. Gdje pak dijelom žive u kućama, koje imaju i ljetne kuhinje. Meni bi to bilo preseljački. Seljački, kao seliti, selidba. Nemirno, stresno, neuzemljeno.
I tako, pedaliramo. Uhvatim ritam, dva okretaja pedala, jedno peludno kihanje. Zdrav duh u zdravom tijelu. Snaga kroz radost.
Sretnemo M.
M. ima vikendičicu, niti dva kilometra od Orašja. U maniri pravog gazde, kome je žena na moru, izlazi ispod kišnicotuša i domahuje nam; dok prilazimo, na stolu su već i sok i vino i piva. Poznamo se godinama, otkako smo Prvozakonita i ja došli u Orašje. Neka vrsta kućnih prijatelja; on nekakav direktorčić u Elektri, ona profesorica u školi, usput drže kafić. Klinci odrasli.
Trkelj, trkelj, blabla.
Pa veli, hajde, moglo je i gore proći. Nije mu kafić razbijen. Iako je jedna grupa iz njega krenula. Te se sa drugom našla negdje vani. Zbog nogometa te fudbala dviju drugih država. Pa su onda vani poletjele krigle, šakice i zubići. Jedni frustrirani porazom jedne od drugih država, drugi osokoljeni pobjedom druge od drugih država. „Ovo je Hrvatska“ protiv "Turska, Turska!"„Je'''emo vam turske žene!“ protiv "Je''' emo vam mater ustašku!"...
Par metaka, nešto petardi. Uglavnom staklovina. Još nešto više policije.
M., Prvozakonita i ja sliježemo ramenima.
Kako nas je podnevno sunce ipak oplelo, nedjeljno popodne proveli smo fjakasto.
Ja sam se prebacio na globalističnije, manje konfliktne i predinfarktne sportove i uživao u kadrovima poput klimavog auspuha ili kapljica kiše na objektivu kamere. Formula 1.
Predvečer, naletjela komšinica R. Ona prekoputna guzlica sa kompresorom, krdom traktora i inog ranojutarnjeg & sabahli bukovlja.
Zjal, bla, torok.
Pa veli, indiferentna prema fudbalu totalno. Ali kako danima i danima sluša kako susjed trešti Thompsona i kako njegovi klinci baš ovih dana stalno pred njezinim dvorištem kolokvijalno je'''tu tursku mater. Te se ona nama ispričava, što je u petak navečer sa balkona tursku pobjedu dočekala uzvikom Jeeee !!!; zna ona, da se tako ne navija, fudbal ju ne zanima, ali eto, nije si mogla pomoći.
Obzirom na moju negdašnju australsku rodbinu i njihov poluklokanski sleng, kimnem glavom - „Jiieeee.“
Dok jednim okcem gledam u ono njezino, ksenonsko, a drugim ližem oblim joj bokom, u glavi mi prolaze fragmenti rečenica iz mog Beiherc - bivstvovanja…
„Ti si Krvat.“ „Mi Muslimani imamo plažu, vi Hrvati imate Dane filma.“ „Molim Te, ne dolazi u naš kafić; znaš da je to kod nas sve podijeljeno, jeb'ga, ništa lično…!“
Nedjelja navečer.
Balkon, divna, ugodna, svješkasta ponoć uz pothlađeni „Vranac“ i tek blag smrad iz „Posavina – koke“ prekoputa.
Gledam zvijezde, avione i satelite u noći provincijskoj.
Sateliti uglavnom Sjever - Jug, avioni Zapad-Sjeverozapad - Istok-Jugoistok.
Sova, drito prateći cestu. Roda siječe okomito; Jug - Sjever. Takvo je nebo nad Orašjem. Uvijek.
Razmišljam o vlastitom porijeklu, o svojih pet godina u DDR-u, o svojih deset godina u Beiherc. I ne znam, prolazi li vrijeme tako brzo, ili je rat završio jučer. Ako je završio. Dovoljno.
Ponedjeljak ujutro.
Više nisam izgubljen u prijevodu. Jutros sam pronađen u riječniku.
Lud, zbunjen... Naivan.
?
Post je objavljen 23.06.2008. u 09:08 sati.