20:31:13
Napokon, podiže se vjetar. Prve munje paraju crno nebo. Zatvaram prozore pred prvim kapima kiše nošenim vjetrom. Tužan, mazohističan, nužan odabir između sparine pregrijanog stana i vode po parketima.
21:04:33
Vjetar prestaje. Izlazim na balkon i uživam pod kapima kiše, dok kihanje od peludne hunjavice ne zamijeni kihanje od svježine.
22:34:11
Uz iskap druge čaše vina, umoran, svjestan da sutra moram rano ustati, reguliram otvorene prozore, propuhe, kut kiše u odnosu na parkete. Reguliram prohladnu vodu tuša, koja regulira moj umorni smješak. Krevet. La Vita e bella.
00:02:25
Budim se. Sparina nesnosna. Pohod do toaleta na nožnim prstima, da se Prvozakonita ne probudi. Poput pokojne babe, ni ja ne liježem bez čaše vode kraj uzglavlja.
Na prstima, u mraku, liježem. Prvozakonita poskoči kao srednjoškolčev nježnik, vrisne i saspe – „Pa dobro jel me baš mooooraš svaki put probudit'…“
Ležim, srce mi lupa. Koja sparina. Kao da zidovima grijemo svježu noć vani.
01:24:17
Budim se. Gledam na sat. 01:24:17. Vani tutnja, trešti, sitnocvili turbofolk iz folkoteke parsto metara dalje. Srce mi lupa. Otpijam bakine vode kraj uzglavlja. Valjda ću opet zaspati.
01:32:49
Užasan zvuk lima, stakla i šljunka. Izlazim na balkon. Treštanje turbofolka. Iz Golfa Dvojke sa jednim preostalim svjetlom izlaze zbunjeni klinci i psuju. Uspjeli su pogoditi neosvijetljenu, paletama zagrađenu grabu nasred raskršća pred zgradom. Naš auto nisu uspjeli pogoditi.
Uz treštanje harmonike i sintesajzera i nešto tipa „Doostaaa mijeeee žeeeenaaaa, hoooćuuu jeeednuuuu laakuuuu“ liježem. Protiv ljepljive kože i lupanja srca ni bakina voda ne pomaže. Valjda ću opet zaspati.
01:54:49
Neću zaspati. Skidam C. sve po spisku. Hadezeov kuronja, županijski precjebnik stranke, faca konjokradice. Iznajmio poslovni prostor - folkoteci. Hrvatina bez pedigrea. Kretenska antidržava.
Zovem policiju. „Ma dajte nemojte da sad dolazimo, pa šta, subota je, imaju oni ionako dozvolu, strpite se dok oni završe! Kako se-rekoste-zovete?“ Da se ja strpim, dok oni završe. Te da kako se - rekoh - zvah.
Odlučim leći i strpiti se, dok folkoteka završi.
Preznojen. Posteljina vlažna. Sparno. Valjda ću zaspati. Strpiti se….
02:39:21
Bakina voda mora da je isparila. „Leeepoooo saaam Ti reeeklaaaaa neeeemoooj daaameeee biiijeeeeš….“ Zovem policiju. Vele, bili, i što sad još hoću, te da kako sam rekao da se zovem.
Na prstima hodam toplim parketima, neodlučan. Otvorim sve prozore do kraja, da se ishladi malo. Doba noći ni za pivu ni za kavu. Sjedim.
„ lusrbvlaaaaaaaa tčivbjslneeeeeeee bkduzoooooo… Plingplingplingpling…dnc, dnc, dnc… oooaaaaaoooaaaa …. “
02:51:11
Palim kompjutor, otvaram skriptu za ispit. Svi prozori pozatvarani. Na prstima hodam toplim parketima, C.-u u sebi je'''em sve pretke i potomke, i sebe što ovdje živim i dan kad sam došao i onaj, koji ne dolazi a kad ću otići – njega posebno, jer nikako da dođe.
Ventilator donekle raspuhuje buku vani. Uz periodičnu vibraciju i šum zraka, stišavam internetski radio i sjedam. Premećem papire i očinskom ljubavlju ih odvajam sa znojne podlaktice. Prostorne proizvodne strukture, funkcijske površine, Einfuehrung in die Produktionslogistik, koeficijent preklapanja. Ventilator nanosi neke daleke aaaaa-ove, eee-ove i tek sitno plingplingpling. Radio – ajm begingju for mrsi.
Ouajem. Ajsoufakenem.
Sjetim se sestrične u komentaru ovog doba noći – „ura od jebanja“.
03:45:22
U očima nisu kapilare. U očima su grane. Čičci, koprive. U želucu nije voda. U želucu je pulsirajuća vekerica. Predajem se.
Otvaram prozore, pazeći na propuh i eventualni kut kiše, zbog parketa. Teška srca, tipkom ubijam Robbiea W. i kroz prozor - svom svježinom zore - nahrupi nešto, što kao da sam već čuo. „ lusrbvlaaaaaaaa tčivbjslneeeeeeee bkduzoooooo… Plingplingplingpling…dnc, dnc, dnc… oooaaaaaoooaaaa …. “
Mijenjam ugodu pregrijane, ustajale sobne polutišine za škrgohvat svježeg folk-zraka.
Na prstima liježem između prazne vodočaše i usnule Prvozakonite. Odlažem cvikere. Prvozakonita poskoči „Ha...?? Ha...??? Šta...??? Šta...?“ Bubne natrag na jastuk.
Srce mi lupa.
?Je li nacizam bio samo i skroz loš?
Valjda ću zaspati.
…negdje oko… 05:53:12...
Razdanilo se. Vjetrić se poigrava sa zastorom. Prvozakonita spava snom pravednice među narodima.
Grlo mi je suho, gumice na zubima me iritiraju. Ali nema veze. Vani je tiho. Vani je tajac. Zaspem uz smiješak blaženika.
07:12:33
Komšinica R. pali kompresorčić i kreće prati svoja dva auta i motokultivator na dvorištu, uz grleni prijenos uživo mužu na katu.
Ustajem. Stavljam kavu. Parketi pod tabanima topli, svilenkasti. Ulica mokra.
Toplina zidova uspješno istiskuje ono malo svježine kroz prozor.
Bacam zoljasto-tromblonski pogled prema folkoteci adezeovog presidentea. Muk, tajac, nigdje nikog.
?Buka u mojoj glavi?
07:13:51
Reguliram prohladnu vodu tuša, koja regulira moj umorni smješak. Danas je novi dan. ...
Palim internetski radio. Premećem papire, koje kao da sam već vidio, i odvajam ih sa znojne podlaktice; smislene hrpice sistematskog znanja između šalice s kavom i tastature, koju kao da sam već vidio. Prostorne proizvodne strukture, funkcijske površine, Produktionslogistik, koeficijent preklapanja. Oči mi se ... preklapaju...
Komšinica R. spazi me taman dok guzom slijećem na sam početak stolicopiste. „Aaaaloooo kooomšiiijaaaa, jes' too iiitiiii uuuranioooo, hahaha…? Ev' ja ooopraaala kooolaa pa reeekoh, da skuuuhaaam Eeeemiiiruuuuu kaaafuuuu…. “
Mahne i smješka se onim ksenonskim pogledom.
Ajde.
Nnnda.
Prvozakonita otvara krmeljava vrata i krmeljave okice.
„Šta's' Ti ust'o u nedoba???“
Nnnda.
Novi dan poput rode širi krila nad pitoresknim, trnoružičastim Orašjem.
Orašje. Orah.
Eng. – nut. Orašje. Nut City.
Post je objavljen 28.06.2008. u 07:24 sati.