"Kraft durch Freude", "Svijet oko nas" i di smo sad
|
Spomenuo sam nekidan „Svijet oko nas“, one divne dječje enciklopedije od prije tridesetak, četrdeset godina. Vizije strojeva, prema kojima je današnji TV-Shopping neinventivan poput platne bilanse. Zračećim optimizmom govorilo se o atomskoj energiji, nafta je u „Svijetu oko nas“ tekla potocima. Vlakovi će ličiti na avione, avioni će letjeti svemirom, pošumit ćemo pustinje. Mediji su bili sinonim informiranja, mutno se slutilo o kompjutorima. O vodi se ne sjećam ničeg bitnog, niti o ozonskom omotaču. Da mi je tada netko govorio o eksponencijalnim i linearnim razvojima čovječanstva, tehnologije, profita i raspodjele i o posljedičnoj neminovnosti problema, ne bi mi ništa značilo. Pitao bih, kad ću dobiti „specijalku“ i mogu li kupiti sladoled. Nešto godina kasnije, pročitao sam Orwellovu „1984.“ Čak i baš te godine, knjiga je uglavnom fascinirala fikcijskom dimenzijom. Meni je o konceptu „Big Brothera“ počelo svitati, jer sam tu, '84., dočekao u DDR-u. U tom DDR-u, „Trabant“ je bio standardni automobil; mobilna "poravnilovka". Čekalo ga se osam do deset godina (ja svoga nisam dočekao stjecajem političkih zbivanja  ); ideja je zapravo imala ishodište u nacizmu – „Kraft durch Freude“, koncept jačine sretnog naroda. Sretan narod putuje, sretan narod je jak narod – pod tom egidom paralelno su nastali Volkswagenova „Buba“ i autoputevi. Nešto kasnije, DDR-u su ostale Hitlerove autoceste, i ideja jeftinog autića za sretne mase – „Trabant“. Dva cilindra, dva takta, oblačić plavog dima i radio, kojeg ne čuješ od buke motora kojeg ne čuješ od buke radija. Sve to u ritmu spojeva ploča Hitlerove autoceste. Jeftino, lako za održavanje, vrlo trajno. Koncept mobilnosti. Mediji su, osim ideologije, nudili emisije o sovjetskom svemirskom programu, razvoju kemije, elektronike, optike, medicine. Govorilo se o zlokobnom, ekspanzionističkom američkom imperijalizmu, vojno-industrijskim kompleksima, pohlepi i profitu zapada. O Hugu Junkersu nije se govorilo, iako se prešutno imalo znati da je bio konstruktor i nacist, točka. O vodi se nije ništa posebno govorilo, niti o ozonskom omotaču. Posve kao ranije, u „Svijetu oko nas“. (Nama tada i tamo pak, sa zapada su dopirale tek dobre pjesme i šarena svjetla neonskih reklama. Sjena Zida padala je na istok...) Trideset i koju godinu otkako sam upijao „Svijet oko nas“, dvadeset godina otkako sam okončao epopeju u DDR-u… Naslonjen na zapravo divan auto sa zapravo štedljivim, zapravo ekološki prihvatljivim motorom, na benzinskoj držim pištolj za točenje goriva. U doba „Trabanta“ nisam mogao niti sanjati, da ću imati zapadni auto. Da ću gotovo dnevno prelaziti državne granice, ponekad tek uz kimanje glavom. Nisam mogao sanjati niti da ću za pun rezervoar uredno platiti sto i trideset zapadnih maraka. Tjedno, otprilike. (Za pedesetak zapadnih maraka, nakon zamjene za istočne marke DDR-a, proveo sam tjedan dana u tadašnjem Lenjingradu. Recimo.) No, ljudi moji, kraju nostalgija, kraju bilo nekad, sjećam se mutno… Pa čovječe, prije dvije godine je nafta kod nas bila gotovo duplo jeftinija nego „vani“! Prije godinu dana, još sam bio uvjeren da je odabir „diesela“ na našu godišnju kilometražu isplativ… I eto me sad, na benzinskoj. K'o da tankam Titovog Iljušina…  Hitno treba napraviti novo izdanje „Svijeta oko nas“ (zapravo – baš!). Predlažem retro – izdanje, tadašnje, i nasuprot njemu, ovo novodobno. U tom novodobnom izdanju, spomenut ćemo vizionarskog „Mad Maxa“ i ratove oko goriva. Još aktualnije, oko vode. /Blago meni, imam kućicu na osam izvora, a nitko ne zna, gdje, hehehe….  /Nećemo crtati dimnjake sa crnim dimom, nego presjek geotermalnog izvora, kakvi će pogoniti seoske elektranice. Nećemo obećavati air-condition, nego energetski aktivnu gradnju. Umjesto atomski pogonjenog cestostroja, koji naprijed jede brdo i drveće, a otraga ostavlja autoput, prikazat ćemo biciklogradove (koje će nam uređivati naši mili zatvorenici, zašto ne?). /Htio sam još uvaliti kako ćemo raditi polukvalificirane poslove za Indijce i Kineze. Jerbo oni imaju više kvalitetnih, multilingualnih vodećih kadrova, nego što je nas Rvata skupa sa Dijasporom. I kao takvi nam se, nasmiješeni i orni za nove pothvate, spremaju masovnije doći na Eurootok. Nemojte reć' da nisam na vrijeme rekao. No, ovo je digresija i ne ide u temu posta…/ Pojasnit ćemo dakle u re-izdanju „Svijeta oko nas“ eksponencijalnost rasta globalne populacije i linearnost rasta standarda. Morat ćemo dakle spomenuti Kondratiew-a i njegovu teoriju sinusoidalne povezanosti napretka, raslojavanja društva i ratova. Tu ćemo morati ukazati na ulogu medija u sustavnom zaglupljivanju i poovčavanju mase – ekstenzija koncepta religije kao instrumenta vladanja masom nekad. DDR ćemo, možda, malo rehabilitirati u smislu gledišta na, kako smo tada vjerovali, zlobnu i lažnu ideologiju istoka. "Trabant" će nas podsjetiti na onaj novokomponirani mini-autić iz indijske Tate. I na dolazećeg Renaultovog konkurenta, trendsettere jeftine, ekonomične pokretljivosti. A i onom Hugu Junkersu valjat će skinuti kapu. Jer je - osim što, dapače, nije bio nacist - prije preko sedamdeset godina, uz masu drugih ideja i izuma definirao koncept civilnog zrakoplova, kakvog nam sad kreću prodavati, naravno, Američani pod novog, revolucionarnog, štedljivog i u bliskoj budućnosti neizbježno nezamjenjivog (tada Junkers J.1000, sad, direktno izveden, NASA-in Blended Wing Body Design)… Time ćemo se onda konačno dotaknuti bahatosti civilizacije kroz povijest, kletve koncepta hiperakumulacije kapitala, i napose – etike. Tu riječ nisam spomenuo dosad. A ona je poanta ovog posta. Civilizacijska etika. Koje – nema.  |
