Šah, balet i tempirana prcačina
|
SUBOTA - Šah mi mat, er. Mome Milanu također. Obradovao me ortodont. Prošli put mi je nagovijestio kako ću dodatno na špangice dobiti i nekakve gumice. Pavlovski sam zaključio – a poučen Prvozakonitom i njezinom logikom pozitivizma – kako su gumice uvijek dobra stvar. I dobio sam. Ih. Te sad izgledam kao Hanibal Lector. Dok žvače komad paške čipke. Točno se vidi da je Zagreb pošten grad. Kao pošteni građanin poštenog grada, krenem tako u grad kupiti mjesečnu karticu za parkiranje. Obzirom da je moja istekla, moram u međuvremenu na automatu na Kvatriću platiti onih pola sata parkiranja, koliko mi treba za pošteni naum. Naravno, nemam kovanice. Odcipelarim do prvog kafića razmijeniti novčanicu za željezo. Docipelarim do kartomata. Fino piše, pola sata, osam kuna. Ubacim dvije po pet. Na što mi automat namigne natpisom, minimalni iznos - šesnaest kuna. Ajde! Skužim da je fora u tome, što je automat pošten. Ne kao onaj šuftovski u Samoboru, koji uredno proguta sve, ali ne vraća kusur. Ovaj hoće točno. Ni manje, ni više. Opet odcipelarim do kafića i molim da mi sad i ove kovanice od pet usitne. Pa opet docipelarim do auta. Pod brisačem kazna za neplaćeno parkiranje. Za izcipelarit, nikog' blizu. /Plaćeni parking ističe za 30 minuta... 29... 28... / NEDJELJA - Labuđe jezero. Tradicionalno, nedjelja je za planinarenje. Iako sam se nadao širem odzivu za spontanu akciju između dva naleta kiše, samo je jedan poznanik pristao. Obzirom da smo predvidjeli samo kratak izlet, nismo se potrudili napraviti sendviče, ohladiti pivu, navući štucne i svu opremu. Samo smo krenuli. Uspon je bio kratak, ali zato okomit. Iako teži od susjeda, susprežući nalete stenjanja i puhanja, na vrhu sam bio prvi. Pogled nije osobit, iako – znajući kud idem, nisam niti očekivao spektakl; odlučio sam se radovati onim malim čarima trenutka i prizora, kakve niti jedan digitalac ne može uloviti. Tim više, dolje su nas supruge čekale sa ručkom; rekli smo - samo na brzinu… Ipak, prizor nas je ponio; ostvio nas je bez teksta. Usred grada, pola metra iznad kvadrata-koji-puno-košta, jezero. Tu i tamo, zrcalno ravnu površinu vode i šareni odraz Avenue Mall-a razbija tek nježna uzvisina sitnog šljunka, pokoja cijev viri ka nebu. Sto i nešto kvadrata idile maltene. Hundertwasser sreo Kneippa, sad i ovdje. I tako. Stojimo, bez riječi. Susjed, kako tek sad primjećujem, nije se sjetio podfrknuti hlače. Kao hipnotiziran, nije niti cipele izuo; samo je uskočio. Onda nas je atmosfera skroz obuzela. Gacali smo po toploj vodi, kratkim frazama tražili konsenzus i kratkim prstićima odvode među otočićima mahovine. Moj mi supenjač dobacuje – „Ne prenaglo. Poplavit će dolje. Zaštopano.“ Ja značajno kimnem glavom, kao specijalac američki, i u zraku mu, odlučnom ali shvatljivom gestom rukom, munjevito naznačim – „Princip spojenih posuda. Konju glupi, da konju nemarni!“ Te sebi u bradu odgestikuliram „Brigo moja, prijeđi na drugoga“. Wasser - marsch! Ako mi ikad više itko kaže, da Balkanci ne znaju napraviti ravni krov, samo ću reći… Trideset i koji godinu star bazen mora negdje puštati. Ovaj naš je gotovo savršen. Tek curi pomalo kroz izvode za struju, utičnice, tastere. Nama niz kuhinjski zid, i ponešto u hodniku. Ali umjereno. Minoran gubitak. Ne znam, jesu li se susjede sa okolnih balkona zgrade prekoputa puvukle iz svojih pitoresknih zaklona od kutija od televizora, hrpa stolica, bicikala i škrinja te inih balkanskih artefakata balkonske kulture urbanog življenja, kad smo uz štropot dostojan gričkog topa za sobom povukli krovni poklopac. I onda vidim svog su-labuda iz jezera, svog Očajkovskog. Dok ja damski spuštam nogavice i odvezujem cipele sa remena pod škembom /stari skaut i bestražni ljubavnik! /, on poput siročeta stoji u lokvi vode. Kap! - pljac...! Hlače mu mokre do koljena. Na ramenu, epoleta od mahivine. Iz cipelica mu curi kao meni u kuhinji niz zid do maločas. Veli – „Joooj, samo da ona moja ne skuži da sam na krovu bil.“ Istovremeno, iz prizemlja se prolomi arlauk brkate komšinice, „Je'''ovampa'''mat'''r, cuuuuriiiiiiiiiiiiiiiii…. Svu'da cuuriii…., je''''ovampa'''mil'''ma'''er, dotepenci jedni, gle, Bosanac i Srbin nam se vereju po krovu, je'''ovam... …“ Ali, velim, istovremeno - dakle, još je nekaj bilo. Kao menzes u ženki unutar stada - istovremeno. Moja Prvozakonita i njegova mu pomaljaju glavice u stubište, istovremeno međusobno te istovremeno sa babom iz prizemlja, te se začuje prvozakonito crkvenozborni stereo… „Pa dobro di ste vi, ručak se hladi, ma… jeste vi to… na krov…“ PONEDJELJAK - Tempus fuckit. U osam ujutro moram biti u Brodu. Obzirom na ekonomiju puta u 'Rvata, odlučujemo, krenuti iz Zagreba u ponedjeljak ujutro, umjesto da u nedjelju navečer dođemo u Orašje, pa opet ja ujutro istim putem natrag usrećujem Ine, Oemvee i Hacove. Moja je arijevska kalkulacija jednostavna: (dopuštena brzina puta 1,2) puta koeficijent magle ili zastoja 0,9; to plus 0,113 za vraćanje u stan pred polazak, ako smo opet zaboravili plin zavrnuti ili slično, te napose sve to puta 0,85 za petljanje kroz Brod i traženje parkinga tamo, pa još jednom puta koeficijent sigurnosti 1,2 – dakle, moramo egzaktno & opušteno ustati u pola šest, da bi se otuširali, popili kavu i krenuli. Te se vratili do stana pa opet krenuli. No... Aber & also... Prvozakonita, da ne, prerano, ni u ludilu. Da neka ja onda idem sam; njoj je rano. Majevičkom kontra-kalkulacijom. Nedjelja završava svađom unatrag do prokletog dana kad je Stelin tata, tramvajac, bosanskoj studentici pokazao adresu, gdje živim. Za Stelu sam se ja ženit' htio! Uglavnom, dok je Prvozakonita – poput mrtve babe u busu „Pepexa“ u ratu – ležala umotana u dekicu otraga, ja sam računao klizne koeficijente, škicao Presretače ispred i iza, ludio na maglu. U Brodu, u 08:05, prešutio Prvozakonitu sa pitanjem, zašto sam baš morao parkirati u drugo mjesto slijeva, a ne u treće zdesna, kako bi to svatko drugi učinio. U 08:50, asistent mi veli da će profesor doći oko podne, pa ako mogu navratiti još jednom tada. U 09:35, nasmiješena tajnica Prvozakonite u Orašju vidi naše sivomrgudne face iz kolekcije "Agram proljeće - ljeto 2008." i ljubazno pita – „I, kako vam je bilo u Zagrebu? Jeste se lijepo proveli?“ |
