Marketing
Eurobodularije, okotrep i pokoja godišnjica
Ne mogu se sjetiti datuma, ali lako je moguće da sam baš na današnji dan prije dvadeset godina, premišljajući predstojeće maturske ispite, šetao istočnoberlinskom ulicom Unter den Linden i, kao i svaki put kad bih iz provincije došao u Berlin, kratko zastao na njezinom kraju, pred Brandenburškim vratima i berlinskim zidom.
Uvijek bih tu zastao, pokušavao ne preočito odmjeriti udaljenosti do žice, do prvog zida; njegovu visinu. I uvijek bih tu mrzio grupice turista sa zapadne strane zida, koji bi se penjali na montažnu tribinicu kako bi vidjeli nas na istoku. Mrzio sam ih, ali htio sam i ja stajati na tribinici.
Bila je to Europa podijeljena blokovskom politikom; tadašnja Europska Zajednica imala je dvanaest članica. Da će se istok „raspasti“, da će se zapadnoberlinski, američki, ideološki vođeni radio „RIAS“ jednom premetnuti u trivijalnu staničicu, koju ću iz neke tamo jedino po vicevima poznate Bosne slušati preko vlastitog kompjutora – niti u najsmjelijim, lajlucidnijim fantazijama!
I eto me. Sad i ovdje.
U Bosni.
Slušam RS2 preko interneta.
Njemačka je ujedinjena, berlinski zid gotovo zaboravljen, a Europska Unija ima 27 članica.
Za par mjeseci, meni je 20 godina od istočnonjemačke mature.
Na današnji dan prije dvadeset godina, možda sam šetao baš Unter den Linden, prema Strasse des 17. Juni 1953.
Kapitulacijom Njemačke na kraju 2. svjetskog rata i podjelom na četiri okupacijske zone, pod sovjetskom ingerencijom nastaje DDR. Obzirom na analognu podjelu Berlina kao glavnog grada na četiri sektora, Zapadni Berlin ostaje enklava unutar DDR-a (ili eksklava, ovisi jeste li stajali na onoj tribinici, ili ste je vidjeli iza zida 
).
Zbog reparacijskih davanja i visokih izdvajanja za naoružavanje zemlje u sovjetskom bloku, dok je zapad Njemačke profitirao od Marshallovog plana, standard u DDR-u brzo i drastično pada. Kako bi osigurao pokrivanje troškova i usporio financijski krah, politbiro DDR-a dekretom nalaže drastično povećanje radne norme i time izaziva štrajkove u Istočnom Berlinu i u industrijskoj zoni jugoistočno. Kataliziran i zapadnim medijima poput RIAS-a (Radio in the American Sector), štrajk 17.6. 1953. prerasta u pobunu protiv jednostranačkog sustava, protiv vlasti. Sovjetski vojni komandant istočnog sektora proglašava izvanredno stanje koje ostaje na snazi tri tjedna; 20.000 sovjetskih vojnika i 8.000 policajaca guše prvu pobunu u tadašnjoj istočnoj Europi; brojka poginulih i ubijenih vrlo je nepouzdana i varira, ovisno o izvoru, između 25 i 500.
Slijedom zbivanja, nezadovoljstvo raste, prije svega u Istočnom Berlinu, i kreće eksponencijalna migracija u – tada još dostupan – Zapadni Berlin.
Iste te 1953., zapadnoberlinska Charlottenburger Chaussee postaje Strasse des 17. Juni.
1961., odlukom politbiroa, DDR gradi „antifašistički zaštitni bedem“ - berlinski zid, kraj kojeg će kroz godine poginuti još između sto i dvjesto ljudi u pokušaju bijega.
1983., mali Jugo – balavac, kojeg je majka odvela sa sobom, shvatit će značenje zida. 1988. posljednji će put u vrijeme DDR-a šetati uz njega, prije bijega.
...okotrep...
A u Europi danas, što ima?
Ima recimo irski referendum o Lisabonskom sporazumu kao privremenoj zamjeni Euro-Ustava. I onda Irci, koji su ulaskom u Uniju postali role model uspješno iskorištenih fondova i beneficija, vele kako ne podržavaju Lisabonski sporazum. Ali, kako veli komentator Irish Timesa, čine to ne iz pakosti prema Europi, čak niti prema Hrvatskoj 
, već – smatrajući kako taj sporazum, pogotovo strukture nepodržanog Ustava, nisu dovoljno demokratične, kako ne odražavaju ravnopravnost zemalja – članica. Irci su za ravnopravnost kao jedan od temelja Unije. Protiv su monopolizacije moći od strane velikih članica.
Onda se nađu Nijemci i Francuzi – tata i mama Europske Unije – i krenu javno i besramno propitivati legitimitet referenduma – malog naroda! Kako ne mogu mali narodi kočiti četiristo i nešto milijuna ljudi. Pa predlože primjenu Lisabonskog sporazuma na sve, osim na Irsku.
Pa se na to nađe premijer druge male euro - države, Luksemburga - Jean-Claude Juncker. Te poruči, kako je pritisak na male članice nekorektan i kako su velike arogantne. I usput napomene, što je zapravo bit frktanja Merkelice i Sarkozija:
U slučaju neprihvaćanja Lisabonskog sporazuma, Europska komisija slijedom – opet – sporazuma iz Nizze mora reducirati članstvo. Ne može više svaka članica Unije imati predstavnika u Vijeću – jerbo stvar ionako ne funkcionira, a košta.
Sotto voce se nadoveže predsjednik EU – Parlamenta, Poettering, kako niti nema smisla da se Unija ubije šireći se. Ubit će se tek malo eventualno, pripuštanjem Croatie. A u svemu ostalom terminološki se slaže sa Sanaderovim getriba – pristupom. Sanader šalta treća – peta, a Poettering uvodi reduktor. Zamišlja Europu dviju brzina.
/Pa ti ne studiraj strojarstvo…
/
I sad smo di smo.
Ja u Bosni.
EU tamo di je, sa 27 članica.
Moja Beiherc punica jedina i dalje ekstatično filtrira istine sa Glasa Amerike i Radija Slobodna Europa, kako bi čula pravu istinu o viekovnim, poviesnousudnim Hasićima, Tolisi, Ugljeviku, Bratuncu i Izačiću, i kako bi točno znala, što i kako misliti svojom glavom.
Berlinski RIAS više ne postoji; naslijedio ga je RS2, kojeg dakle & evo upravo slušam preko interneta.
Bosnu (i Herc) iz jedne njezine polovice vodi Dodik. De facto. Koji ju deklarirano ne voli. I koji prokuži tok stvari i zna, kako će Europa na koncu skočiti preko vlastite sjene i sa paradržavom definiranom sa trinaest ustava u dva entiteta, koja niti gotovo petnaest godina nakon rata ne funkcionira niti elementarno, potpisati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. I eto - desilo se jučer. Europa potpisala.
Glede i unatoč, te baš takva. Valjda baš zato. U frci se lakše uvali, tko već kome.
...okotrep...
Dok sam pod širokim berlinskim krošnjama lipa, u modernom stonewashed - traperu, iskihavao peludnu hunjavicu nad svojih osamnaest godina i pitao se, hoćemo li Uta i ja zbilja otići živjeti u Provansu i imati barem troje djece, svijet je bio tako drukčiji. A sve je to bilo tako ... jučer…
Vele da se nije puno promijenila.
Vidjet ćemo se na Dan ujedinjenja Njemačke, na 20 godina mature.
Tko zna, možda odemo na kavu do Berlina idući dan. Negdje oko Strasse des 17. Juni, s pogledom prema Brandenburškim vratima.
Zamišljam kako ćemo se poluzbunjeno smješkati boricama oko očiju, i kako nam riječi neće niti trebati, kao ni tada nekad …
Post je objavljen 17.06.2008. u 12:05 sati.