... Bosno moja...
|
Bosno moja… Ponekad poželim biti, ne znam, u Radakovu. Ili na pustom otoku Robinsonovom. Na pustom otoku, jer bih svaki dan imao svog Petka, i sve pod kontrolom uglavnom, bez birokratskih zaplitaja. U Radakovu kraj Luke kraj Pojatnog, jer mi djeluje tako mirno. Osim Sonjinih okica, ali to nije tema posta. Zašto to poželim? Jer ovaj naš dunjaluk nije svijet migranata i migracija, pa mi uraslost i korjenitost djeluje kao praktičniji izbor, unatoč svim globalističkim -mondovima, -exovima i unijama. Iako logikom fizike uvijek mogu biti samo na jednom mjestu, ja odvoz otpada, recimo, plaćam na tri adrese. I nemam se kome buniti. Jer da sam na tim adresama, u tri zemlje, prijavljen. Kad dođem kući u Zagreb, sa naravno uzalud kupljenom i već isteklom parkirnom karticom, novu u nedjelju ne mogu kupiti. Kao što niti ne mogu parkirati pred ulazom duže od dva sata, iako sam doma na duže od dva sata. Kud s autom, nitko ne zna. Pozdrav od Zagrebparkinga, uplatnica za harač pod brisačem. Kad u Bosni trebam radnu vizu, ne mogu je dobiti bez boravišne. Koju pak ne mogu dobiti bez radne, veli druga klon-baba brkata, mljackajući ćevape prenašminkanim podbrčjem. A da ionako imam prvo donijeti potvrdu da nemam AIDS. Koja istinabog dođe skoro 200 eura, ali vizu ne garantira. Kad si u Bosni privremeno, ali duže od dvije godine, gubiš pravo na privremenu registraciju auta i moraš prijeći na beiherc – tablice. Nije kvaka, što ti onda tvoji zagrebački sugrađani doma stalno je'''u mater bosansku (iako su oni iz Kaknja, Kalesije i Janjeva došli, a ja u Petrovoj rođen, na Medveščaku, k tome od majke Njemice, a ne Bosanke). Kvaka je, što sa hrvatskim dokumentima ne smiješ u Hrvatskoj voziti auto sa beiherc tablicama. Kako to riješiti, MUP-ovi ne znaju. I tako unedogled. I 'ajde sad ne misli na geostacionarnost antimigracijsku. Na Sonju. Na Petka. Uopće. A susjeda R. opet komprimira moje živce onim je'''enim kompresorčićem…. ''' joj ga… Pita me prije par dana frendica za pomoć. Divna, lijepa, jaka, inteligentna mlada majka, pravnica te novinarka; radi nekakav doktorat u Austriji. Pa me pita, mogu li je uputiti na pozitivne primjere multietničke suradnje na lokalnoj razini. U Beiherc. Uz obećanje, da ću pokušati, mentalne higijene radi ipak odgrintam, kako mislim da jedina komunikacija, suradnja i kontakti u Beiherc funkcioniraju unatoč etničkim razlikama. (Što sam duže ovdje, to više vjerujem, da je zapravo uvijek i bilo tako. Zbijena, fizički izmiješana koegzistencija sa vrlo malo miješanja u graničnim slojevima…) Vrtim po glavi sliku prpošne frendice, Orašje, Posavinu, od Broda do Brčkog, pa do Tuzle, Kladnja, Vareša. Sve moj teren, tokom osam godina međunarodnog bivstvovanja u Beiherc. I – nemrem. Nemam u glavi primjer te multietničke ljubavi, i tek se slabo tješim, kako odavno ne radim i kako možda nisam u toku. Zbilja, što sam ja radio osam godina, u svoj toj turšiji demokratizacije, ekonomskog razvoja, planiranja proračuna i kapitalnih investicija… ? /OK, skidam kapu onodobnom radu ljudskopravaškom – nužna, mala kap, ali sve drugo, osim po mojim ladicama… malo tragova vlastitog postojanja…/ Hm. I onda sjedim uz kavu sa roditeljima Prvozakonite. On, apolitičan; ona, formalna vjernica i gorljiva esdepeovka – u Tuzli prosječna kombinacija. Počnu komentirati nedavno ubojstvo sedmero (?) ljudi kraj Tuzle. Veli punac, nakon što me ionako zatekao gotovo neautističnim ubrzavanjem govora i podizanjem glasa – „Pa da, bio u Zagrebu, sad se vratio lud, pobio jadni svijet. Takvi su oni svi, što se vrate od tamo, štajaznam…“ Pogledom prelazeći i preko mene, ušuti. /Opaska – njih dvoje godinama su živjeli u Zagrebu, nekad./ U to će punica, tiho, umirujuće, pogledom dobacujući njemu, pa meni – „Nemoj, bolan, tako. Eto čula ja, čak i Muslimanima žao pobijenih komšija“ /Opaska – ubojica i ubijeni su „Hrvati“ – po mome shvaćanju, Bosanci katoličkog kruga vjere./ „Zete, ima još kafe… De…!“ Hm. Ove jeseni, počinjem definitivno podizati sidro iz Beiherc. Ne kažem da odlazim, skroz i odmah. Ali… prepustit ću se strujama… Dotad, premišljam, vrtim filmove, gledam unatrag, okolo…Pakujem migramisli i migraslike polako u migrakofer... Migraland, here I come... Ehhh... , Bosno moja…  /klima u Mostaru/  /spomen-ploča pretprošlom ratu, gelerima probijena u prošlom... kontinuitet vremena.../  /''čini i postastice, žniranci usput.../  /kazališni raspored.../  /gajnc nova gradnja; je'o', ba, tradiciju.../  /.../  /...na novodobnom crkvotornju prekoputa ovakvog natpisa nema.../ ... i da sad ne bude sve turobno, kažiprstno i sjetno, a za Dingač nam je ipak prerano, želim reći da postoje i kontrasti...  /I., iz jednog od prvih postova ove ubložnice... Jedna od onih princeza, koje se belje vremenu ... /  /  Bjonda i Gara  /... te - svjestan manjkave mi opreme - zaokružujem, samo za NF-a, oblinama susjede R. Koju niti kiša ne odvraća od ranojutarnjeg, pijetlobudnog kompresorskog pranja auta u revijalnom tonu Šabana Šaulića /valjda/ ... Plašim se. Leđa joj se hlade... /Komšo, čoek u nje, oš'o, pa ja tu sad... malo...  ... Oj, Rrr...., oj, R-ice, ne na kišu, ne na kišu bez kabanice... taram, taram, tidam, da dam...  / |
