Marketing
Jetrokaz
Htio sam uvesti time, kako mi neke stvari idu na jetra.
I kako se trenutno u meni u nekoj posljednjoj rundi, očito na bodove, makljaju moje dvije polovice. Jedna se još svađa sa televizorom, a druga se polako ali sigurno odmeće u bezvremenost, apolitičnost. U fotografiju, pokoje novo znanje, u vino. Tu se zatvara parabola o jetri i alkoholu, i frazi iz prve rečenice.
Ali zbilja.
Kad vam generacije predaka poprijeko i prije reda odu od alkohola (te se niti ne zna,koliko vaše pleme inače može živjeti), dođete u dob, kad odustanete od dugogodišnjeg nauma, vratiti Bivšoj milo za drago, što vas je nekad pradavno napila do neupotrebljivosti i preko toga („A htjela sam Te zapravo samo poševiti“ … Divna stara vremena.)
Međutim, i mimo racionalnog prezbrajanja i sve rjeđeg oduzimanja, osjetite da jetrica nekak' više ne rade k'o prije; da ujutro onu treću čašu vina sinoć poslije druge pive točno osjećate poprek' u tikvi. A to prije nije bilo tako. Dobro, prije ste i uzduž bolje stajali. Ali to nije poanta; poanta je u namjeri, da ste odlučili malo pričuvat' jetrica.
Da se ne desi kojekakav prerano preminuli tatek-mužek ili manjak love za ugodno druženje sa doktoricom Sršen, našom padovskom jetropresađivačicom, kojoj ipak i ovime zahvaljujem u ime svih nas iz… i neke…
Jetra, dakle.
Ma, mogu ja manje lokat'. Malo manje. Ali i dalje mi idu na jetra. Mi idemo na jetra. Mi svi. Mi Hrvati.
Zato što su nam kojekakvi Baljuljiji sa „Uzijem“ pod „Versaćijem“ trendseteri. A neki Radman je maltene marginalac.
"Farma" u svim ustima neopranim do krezubim. ?A tko zna, kad je izumljen zupčanik?
Mamići sa svake naslovnice, k'o klime sa fasada. Ajmo - a tko je prof. Katalinić?
E, o tome govorim. Vi'š!
Kad neki mladac napravi znanstvenu senzaciju, onda smo Mi Hrvati. Kad nama istima ne funkcionira niti savjest, a kamoli pravosuđe, onda su krivi neki-tamo-oni; imputira nam se, kao. I mi onda još za desert sa polumrskim polususjedima padamo na foru „čiji je veći“. /A tu isto navodno pušimo, sori./
Ministri smiju bit neodgovorni i beskamatno nesankcionirani, ali baba ide u pržun, ako nije platila struju. Pa ju onda ima platit'.
Crkva i fudbalerski transferi su neoporezivi. Ali mi uvodimo porezni broj. Valjda radi lakše naplate pedevea na humanitarne akcije.
/Odlučio sam se zaredit pa prek' kaptolskog investmenta kupit mjesto fudbalera. Bez broja, naravno. Ne bu mene ni'ko je'''al...!/
Živjeli!
Ups, ode jetra… Da, „živjeli“…
E, jetra dakle opet.
Na jetra mi isto ide, što mi tako ne možemo bez Srbof, a sve se, kao, bunimo.
Jer, evo recimo, da nam sad nije bio Dodik u turističkoj posjeti (jer ak' je radna, tko mu je vizu izdao, te za kakvu točno aktivnost?), ne bi se oglasio Mesić. Kojem inače uglavnom svaka čast, kadgod je informiran.
/Na tome malo poraditi, Stipe…! /
Kaj bi Il Presidente rekao inače? I jel bi pola beiherc politike Dodikovom baljezgarijom u Hrvatskoj opet dobilo kantu napoja za obroktavat se oko korita javnosti u vrlo nam bliskom susjedstvu?
Ovako, imamo si ih. Rad'. Mi, njih. Dva kraja jednog pajsera.
Jer nas onda i drugi spominju i prozivaju. Dolaze nam delegacije, organizacije. Pa broje, prebrojavaju. Kao sa sličicama „Životinjsko carstvo“. Koliko imaš, koliko ti ih fali, di su bile i 'oće li stić'. Jesmo li ih preveć zalijepili ili nam se osipaju.
Punimo stupce po medijima. Uz notornost - što je istina veća, naslov je manji. (Preporučujem tražiti istinu među oglasima za masažu ubuduće. Ionako, in međunožje res.)
Dok je nama Dodika i Dodikića, osim dakle fudbalerof i Baljuljijef, imamo o čemu. Biti prisutni i medijalni. (Zlobnik, tko me tu za sufiks uhvati!)
Kajmisliš, da bude vijest rast stranih investicija, zaustavljen odljev mozgova, rasvijetljen posljednji ratni zločin ili takvo što. A-a. Jok. Kaj, pa nismo dosadna Norveška. Oni nas niti ne kužijeju, nisu oni stoljećima napadani, pljačkani, državotvorni, bedemasti i predzidani. Mi jesmo. Zato se tu prašina diže & to te ja pitam.
Kužijeju oni (oni: pederi, masoni, Srbi, Unprofori, Židovi, nehrvati i svi ostali), da nama samo avion treba za dobrovoljno ić u avijatičare u Abesiniju! Tako nas malo dijeli. Sila smo, pa ih je frka.
No da.
Evo recimo naša zlatna mladež.
Ni oni nemreju bez Srbof.
Jer dok posve neupitno idu na koncert Thompsona-Rainmana /ima Boga i nad Zagrebom…/, sunašca nedužnog te nesvjesnog po potrebi, ti klinci uredno u tatekovim lizing-pušing autekima puštaju – kaj? Cecu. Krunica se njiše na retrovizoru, glava se njiše na Cecu. Na Thompsona ide. I niš mu čudno. Ne boji se, da ga buju tak' neopredijeljenog zatukli, jedni il' drugi. Mi. A trebali bi (okej, okej, malo nas je, dobro… budemo sutra… odmah posle Abesinije... kužim…)
Nek se mali opredijeli fino, Thompson ili Ceca.
A ne, ovak'.
Ja tu u Orašju imam prisilno, te htio – ne platio slušat' Thompsona /ili, a la carte, susjedu R./, a kad dođem napokon doma u Zagreb, onda mi sa svih mi semafora iz auta trešti Brena, Ceca i Dara Bubamara. Te me krvavijem okicama gledaju neki polubalavi bakalarčići sa nesigurno podignutom desnicom. (Ove druge, matorije, neću spomenut' namjerno.)
Mi Hrvati...
Mi idemo na jetra. Meni ili mi. Time & takvi. Te se ajmo malo u autoerotičnoj intimi naših kupaona pogledat' u ogledalo. Pa stavit hrvatski kažiprst na hrvatsko čelo, i promislit'.
Kako god okrenem, ode meni jetra.
Živjeli!
I da. Prvozakonita prži jetrica. Samo da mi napakosti.
Dajte mi avion... Idem... u Abesiniju...!
Post je objavljen 02.06.2008. u 15:12 sati.