Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

nedjelja, 31.12.2006.

Pomorske bitke u II. Svjetskom ratu

Prilika koja se pruža samo jedanput u tisuću puta

Vrijeme je bilo oblačno, ali dosta mirno. Niski oblaci i loša vidljivost upravo su bili kao naručeni za britanske brodove. No, Athumanunh se nikada ne bi zadovoljio samo naklonošću vremena, što pak obilato čini admiral Philips. Britanski brodovi ne poduzimaju ama baš nikakve mjere opreza, pa iako nemaju potporu zrakoplova imaju 8 svojih hidrozrakoplova! Mogli su bar njih podići u zrak i izviditi područje u koje plove. Athumanunh je sasvim siguran da je tih 8 zrakoplova naizmjenično stalno moglo držati na oku područje okolo britanskih brodova koji ovako plove u nepoznato. Međutim, admiral Philips uvjeren je da je neopažen i sasvim siguran zaklonjen naoblakom. No, jako, jako se prevario! Iznenada se iz tamnih dubina u 'šnorkl' podigla japanska podmornica J 58 i uočila britansku eskadru. Ta japanska podmornica imala je zadaću ophodnje uz sjevernu obalu otoka Anadas. Sada kad je uočila protivničko brodovlje odmah je izvijestila svoje nadređeno zapovjedništvo i neprimjetno nastavila pratiti britansku eskadru koja ništa ne sluti. No, britanski brodovi plove velikom brzinom i japanska podmornica ima sve većih problema u praćenju istih. Valovi su postajali sve veći, a pod takvim teškim uvjetima japanska podmornica ubrzo je izgubila britanske brodove iz vidokruga. Čim je japanski admiral Macunaga primio izvješće podmornice J 58 shvatio je opasnost za prijevozne i teretne brodove, ali i priliku da se unište britanski brodovi. Japanski izvidnički zrakoplovi poletjeli su na sve strane u namjeri da otkriju britanski eskadru koja se približava i još ništa ne sluti. U pripravnost je stavljena elitna bombarderska eskadrila u kojoj su svi japanski piloti imali bogato borbeno iskustvo i više od stotinu sati naleta. Admiral Macunga jednostavno je pilotima kazao: 'Ukazala vam se prilika kakva se pruža samo jednom od tisuću puta.' Polagano se spuštala noć 9. prosinca, a vrijeme je bilo sve lošije, noć sve mračnija bez mjesečine. Japanski zrakoplovi bombarderi letjeli su u označeno područje gdje bi trebali naletjeti na britansku eskadru, ali nje nije bilo nigdje. U međuvremenu britanski brodovi plove i dalje nesmanjenom brzinom u istom smjeru. Bilo je 2105 kada su motritelji na HMS Repulseu izvijestili da su ih nadletjela tri japanska zrakoplova. Admiral Philips sada je siguran da je objekt napada (konvoj prijevoznih i teretnih japanskih brodova) sada upozoren na opasnost i da će se sada sigurno skloniti, a da će njegove brodove sada napasti japanski zrakoplovi. Na temelju toga admiral je odlučio promijeniti smjer plovidbe i brodove okrenuti natrag prema Singapuru. Sada je britanska eskadra plovila natrag prema jugu. Japanski izvidnički zrakoplovi sada imaju velikih problema i ne mogu otkriti britanske brodove. Japanci su zbunjeni i nekoliko sati ne znaju gdje su britanski brodovi, pa grozničavo i dalje traže. Japanskom zapovjedništvu kristalno je jasno da su to najjače britanske plovne jedinice, izuzetno snažne i sposobne za pomorske bitke bilo gdje i bilo kada. Te vrlo opasne i nepredvidive britanske brodove japansko zapovjedništvo pod svaku cijenu želi uništiti. No, britanski brodovi izgubili su se u tamnoj noći i nigdje ih nema. Opet na trenutak britanske brodove otkriva jedna japanska podmornica, ali i ona ih brzo gubi iz vida, jer brzina britanskih brodova prevelika je za japansku podmornicu. No, japansko zapovjedništva sada je bar na trenutak spoznalo gdje je zapravo britanska eskadra. Dok japanski časnici grozničavo rade, britanski ležerno raspravljaju o predstojećoj bitci. Jutro je osvanulo mirno, a vrijeme se proljepšalo. Vjetar se smirio, a more je bilo mnogo mirnije. U 0815 podigla se japanska bombarderska eskadrila. U međuvremenu britanski bojni brodovi plove u koloni u složaju brazde (točno jedan iza drugoga, prvo tri razarača, pa HMS Prince of Weles, a iza njega HMS Repulse). Četvrtom britanskom razaraču ponestajalo je goriva, pa se on izdvojio iz sastava i okrenuo se natrag prema Singapuru po gorivo. Napokon su i s britanskih brodova poletjela dva hidrozrakoplova u izviđanje. Japanski izvidnički zrakoplovi i dalje su bezuspješno tražili britanske brodove koji kao da su u more potonuli i nigdje ih nije bilo. Izgledalo je da su britanski brodovi izbjegli svoju zlu kob i sudbinu. No, onda u 1020 jedan japanski izvidnički zrakoplov pronašao je britanske brodove. Časnik za vezu odmah je izvijestio: ' Neprijateljski plovni sastav sastoji se od tri razarača tipa Crusader, bojni krstaš Repulse i jedan bojni brod tipa King George V.' Svi japanski bombarderi trenutak kasnije primili su jasnu zapovijed: 'Odmah snažno napadnite i ne odustajte do potpunog uništenja protivnika!' Bilo je 1115 kada su prvi britanski bombarderi nadletjeli britansku eskadru. Na britanskim brodovima istog trenutka na svim zvučnicima prelomila se jasna zapovijed: 'Svi na svoja borbena mjesta! Neprijatelj u zraku ravno ispred nas!' Iznenada japanske zrakoplove dočeka snažna i ubitačna baražna vatra. Svi britanski protuzrakoplovni topovi rigali su ubitačnu vatru, a nebo se ubrzo išaralo svjetlećim tragovima zrna i crnim oblačićima granata. Britanski brodovi zavili su se u gusti crni dim jake topničke paljbe. Sada je japanskim pilotima postalo jasno da je ovo nešto sasvim drugačije nego ono u Pearl Harboru. Britanski mornari već su imali borbenog iskustva s njemačkim zrakoplovima. Japanski zrakoplovi morali su odustati od napada i povući se. Nastao je kratak i mučan predah. Britanski topnici i dalje su ostali na svom položaju, jer prekaljeni u bitkama s njemačkim zrakoplovima bili su sasvim sigurni da će drugi val napada biti odlučniji i još žešći. Bitka kod rta Kuantan je započela.

subota, 30.12.2006.

Pomorske bitke u II. Svjetskom ratu

Eskadra Dalekog istoka – nada i ponos Gibraltara Dalekog istoka

Veliku vojnu bazu kod Singapura Britanci su nazivali Gibraltarom Dalekog istoka, a njezinu teoretsku neosvojivost još više su ojačali svojom nazočnošću dva velika ratna broda, dva ponosa britanske mornarice. Dakako, riječ je o BB HMS Prince of Wales koji je bio pod zapovjedništvom kapetana bojnog broda (kbb – odgovara rangu čina brigadira u HKoV – po Athumanunhu) Leacha i o BC HMS Repulse kojim je zapovijedao kbb Tennant. Njima se trebao pridružiti i jedan britanski CV, ali ga je na putu kroz Sredozemno more, nadnevka 13. listopada 1941., presrela njemačka podmornica, te ga oštetila torpedima, pa je CV morao odustati od daljnje plovidbe. Bojni brod HMS Prince of Wales bio je potpuno novi BB izrađen početkom rata u Europi. Imao je 35 000 tona istisnine i brzinu 28,5 čvora. Već samim tim podacima britanska mornarica mogla se ponositi, no, nadalje bio je to ratni brod izuzetno jake konstrukcije, a samo oklop težio je 14 000 tona. Bokovi broda bili su oklopljeni čeličnim oklopom debljine 35 cm. Imao je izuzetno snažnu protuzrakoplovnu zaštitu koju su činile 2 oklopljene palube ukupne debljine 20 cm. U unutrašnjosti trupa ove predivne čelične grdosije (Athumanunh opet samo na sebi svojstven način iskazuje divljenje ratnom brodu koji je strašan donositelj užasa i smrti, ali Athumanunh je Athumanunh i zamoljava sve one koji ratne brodove doživljavaju kao strašne eksponate nesretne ljudske baštine, da mu oproste!) počivaju moćni strojevi čija snaga iznosi 130 000 KS. Ležeći mirno tako usidren u zaljevu bio je impozantna pojava čija je širina iznosila 32 metra s divovskim topničkim kulama iz kojih su virila 4 topa kalibra 356 mm. Uz bokove sijao mu je čelik 8 manjih topničkih kula od kojih je svaka imala po dvije topničke cijevi kalibra 133 mm, a nadgrađe su ponosno krasile topničke kule s 32 topničkih cijevi kalibra 40 mm podignutih u vlažan tropski zrak, a štitilo ih je još 16 teških strojnica tipa Wickers. Na palubi su bila još 4 hidrozrakoplova, a posada je brojila 1500 ljudi. Nedaleko od te grdosije počivala je nešto manja, ali ni u kom slučaju manje opasnija čelična grdosija bojni krstaš HMS Repulse koji je imao 32 000 tona istisnine, a bio je izgrađen godine 1916. no, sada potpuno obnovljen i moderniziran. Dičio se sa 6 topa kalibra 380 mm, 20 topa kalibra 102 mm i 20 topova kalibra 40 mm. Kretao se brzinom od 29 čvora i time je bio idealan partner HMS Prince of Wales. Imao je 4 hidrozrakoplova, a posada mu je brojila 1200 ljudi. Okolo ovih impozantnih brodskih divova u zaštitnom složaju sidrili su britanski razarači tipa Crusader pod punom parom i pripravni na svako iznenađenje. Admiral Philips pozvao je sve zapovjednike brodova eskadre i nakon zajedničkog ručka ovako im održao govor: 'Neprijatelj je izvršio pomorski desant na sjeveroistočnu obalu Malajskog poluotoka i sasvim je sigurno da se tamo nalaze njegovi prijevozni i teretni brodovi. Moramo ih napasti i potopiti prije nego iskrcaju svoje opasne terete! Za plovidbu do tog područja izabrat ćemo kurs na kojem nas neprijateljski izvidnici neće moći otkriti, a time ćemo postići iznenađenje. Napast ćemo u srijedu, u ranu zoru. Ako budemo imali sreće naletjet ćemo na njihov BB HIJMS Kongo i druge bojne brodove. Kad ih dobijemo pred naše topničke cijevi borite se hrabro i odlučno. Želim da u toj bitci pucate iz svih topova do potpunog uništenja neprijatelja. Budite brzi i odlučni kako ne bi pružili priliku neprijatelju da nas napadne zrakoplovima!.' Athumanunh opet mora priznati da je admiral Philips samouvjeren i čini mu se da on podcjenjuje protivnika, a to što će britanski brodovi napasti bez zračne potpore po Athumanunhu čisti je školski primjer kako se ne smije napadati. Sudbina koja će zadesiti britanske brodove bez zračne zaštite sudbina je svih flotnih sastava koji se upuštaju u pomorske bitke bez zračne potpore. Da bi stvar bila još gora i kobnija po britanske brodove, samouvjereni admiral Philips čak nije ni slutio da je s japanskim BC HIJMS Kongom i njegov brat blizanac BC HIJMS Haruna kojeg prate dva CV, nekoliko krstarica i cijela flotila razarača, a svi se oni već nalaze samo 630 milja od, za britanske brodove, kobnog mjesta na kojem će doći do bitke. U ponedjeljak 8. prosinca u 17 sati britanski bojni brodovi isplovili su u pratnji svojih razarača uz potpuno zamračenje, a ujutro slijedećeg dana bili su već daleko na otvorenom moru. To što su oplovili 150 milja tijekom noći admiral Philips smatrao je dostatnim za izbjegavanje protivnikovih izvidnika. Athumanunh opetuje još jednom da su britanski ratni brodovi krenuli bez zaštite zrakoplova, a tu zaštitu više im sada ne mogu ni pružiti britanski zrakoplovi koji su bazirali na kopnu, jer imaju silne probleme s japanskim lovcima. Iako odluka britanskog admirala Athumanunhu djeluje izuzetno hrabro, ona je zapravo vrlo nepromišljena, a poradi čega tako promišlja Athumanunh napisat će Vam sutra kada započne bitka.

petak, 29.12.2006.

Pomorske bitke u II. Svjetskom ratu

Bitka za Malaju – poraz kod rta Kuantan

Napad i iznenađenje kod Pearl Harbora u potpunosti su uspjeli, a sukladno japanskom ratnom planu to je bio tek pomoćni napor koji je uspjehom trebao osigurati glavni napor, odnosno glavni japanski udarac Saveznicima. Dakle, glavni napor, a time i glavni udar trebao se zapravo dogoditi na Malajskom poluotoku. Osvajanje Malaje i Singapura bio je japanski slijedeći korak. Za izvršenje toga plana Japan je pripremio jake i velike snage koje su bile podijeljene u više skupina. Zadaću zaštite snagama za provedbu toga plana pružala je japanska Južna flota pod zapovjedništvom viceadmirala Konde. Južna flota za izvršenje te zadaće ustrojila je dvije namjenski organizirane skupine (NOS) i to: skupinu za Filipine i skupinu za Malaju. Pored ovih dviju NOS bile su ustrojene i manje flotne snage za napad na usamljene američke baze u zapadnom Pacifiku. Glavninu Južne flote čine japanski BB HIJMS Haruna i HIJMS Kongo, CV HIJMS Riujo i HIJMS Sunjo, CA HIJMS Atago i HIJMS Chokaj, te flotila DD. NOS za Filipine činili su nosači hidrozrakoplova HIJMS Notoro i HIJMS Kumikava Muro, CA HIJMS Ashigara, HIJMS Haguro, HIJMS Mioko, HIJMS Nagaro i HIJMS Kuma, te tri flotile DD. NOS za Malaju čine 4 najnovije i gotovo identične japanske krstarice HIJMS Mogami, HIJMS Mikuma, HIJMS Suzujo i HIJMS Kumano, flotila DD i tri flotile SS. Kako je bilo planirano i iskrcavanje kopnenih snaga japanskih 5. motod i 18. pd pridodan je i veliki broj prijevoznih i teretnih brodova. Prijevozne i teretne brodove osiguravali su minolovci, remorkeri, topovnjače i drugi obalni ratni brodovi. Za zračnu potporu osiguran je slijedeći broj zrakoplova: za Filipine 175 zrakoplova plus 300 mornaričkih zrakoplova, za Malaju 550 zrakoplova plus 150 mornaričkih zrakoplova. U pričuvi je bilo još 275 zrakoplova. Plan je bio razrađen do detalja i po strogo utvrđenom redoslijedu. Napad je trebao započeti snažnim i masovnim naletom zrakoplova na protivničke zrakoplove koji baziraju na uzletištima. Zatim su bombarderi i brodovi snažno bombardirali mjesta predviđena za iskrcavanje. Od brodova topničko djelovanje provodile su samo lake krstarice i razarači dok su teške krstarice i bojni brodovi bili u spremnosti da prihvate bitku s protivničkom flotom. Snage desanta štitili su pored već prije pobrojanih brodova i vrlo snažni sastavi glavnih snaga viceadmirala Konde u kojima su bili najbrži japanski nosači zrakoplova i bojni brodovi. Prva je u napad krenula NOS za Malaju. Napad je započeo 7. prosinca 1941. (istodobno kada ide i napad na Pearl Harbor – po Athumanunhu) u području Patani i Khota Baru, oko same najjužnije granice Tajlanda. Britansko zrakoplovstvo hrabro se upustilo u bitku i pružilo hrabar i odlučan otpor, ali već 8. prosinca polovica britanskih zrakoplova bilo je oboreno. Britanski zrakoplovi nisu se tog trenutka mogli nositi s japanskim koji su imali kudikamo bolje letne i bojne osobine. Daleko dolje na jugu u luci Singapura pokrenule su se dvije izuzetno velike tamnosive čelične grdosije. Bili su to jedni od najvećih i najljepših (ako ratni brod uopće nekome, osim Athumanunhu, može izgledati lijepo) ratnih brodova Britanske ratne mornarice: HMS Prince of Wales i HMS Repulse. Na HMS Prince of Wales ponosno se vijorila ratna zastava zapovjednika britanske eskadre Dalekog istoka, a na njemu je bio osobno kontraadmiral Tom Philips. Ta dva ponosa britanske mornarice krenula su prema nadolazećoj japanskoj opasnosti, a što će se, odnosno što se zaista i dogodilo, Athumanunh će opisati tijekom slijedećih dana, onako, na samo njemu svojstven način.

utorak, 26.12.2006.

Dim i plamen Pearl Harbora – početak pakla

Požari su bjesnili na sve strane, a sa svih krajeva luke dizali su se veliki oblaci dima. Kroz ruševine sanitetski timovi izvlačili su ranjene, a bijeli motorni čamci označeni velikim crvenim križem preplavili su luku. Vatrogasni brodovi hitali su na sve strane prema zapaljenim brodovima sipajući protupožarnu pjenu po brodovima koji su gorjeli. Remorkeri i pomoćni spasilački timovi tehničke službe ulagali su nadljudske napore da pomognu brodovima koji su se naprezali da se održe na površini. Sve je to pružalo strašnu sliku pakla koji je oluja japanskog dvosatnog napada nanijela nad Pearl Harbor. Japanci su proveli zadaću strogo prema planu – napad je usmjeren isključivo na američke bojne brodove dok su ostale plovne jedinice stradale gotovo slučajno. U svom sljepilu uništavanja BB japanski zrakoplovi ostavili su gotovo netaknute mnoge ključne objekte. Tako su neoštećeni ostali mnogobrojni spremnici dizelskog goriva za brodove i gotovo sve radionice i arsenali za popravak brodova. (Athumanunh je sasvim siguran da je bilo kudikamo unosnije da su baš ti objekti napadnuti i uništeni, jer bi na taj način bilo nemoguće jedno duže vrijeme izvršiti popunu i opskrbu Pacifičke flote USN. Ovako je samo glavnina Pacifičke flote bila onemogućena u djelovanju dok su pomoćne snage i dalje bile u punim sastavima.)
Kada su se japanski zrakoplovi iz drugog napadnog vala spustili na svoje nosače zrakoplova, već su zrakoplovi prvog vala bili popunjeni gorivom i streljivom i bili su spremni za novi napad. Zapovjednik japanskih snaga u napadu kapetan bojnog broda (odgovara činu brigadira – po Athumanunhu) Fušida, uz potporu svih svojih zrakoplovnih časnika, tražio je od admirala Naguma odobrenje za opetovani (treći) napad obrazlažući taj zahtjev time što su još mnogi vrlo važni objekti ostali neoštećeni. Međutim, admiral Nagumo glatko je odbio taj zahtjev navodeći četiri jaka razloga protiv: 1) Izvršena dva napada su Amerikancima nanijela očekivane gubitke koje opetovani treći napad ne bi povećao znatnije; 2) usprkos postignutom početnom iznenađenju američke snage brzo su se sredile i opetovani napad sigurno bi doveo do većih vlastitih gubitaka; 3) najvjerojatnije američkih 50 % bombardera je ostalo neoštećenih, a nemamo ni pouzdane informacije gdje su ostale plovne jedinice američke flote u okolnim morima, a posebno gdje su nosači zrakoplova kojih nije bilo u luci, ne znamo ni gdje su američke podmornice; 4) u potpuno inferiornom smo položaju poradi slabog izviđanja, a i u dometu smo zrakoplova s američkih kopnenih uzletišta. Nakon toga svi japanski brodovi primili su žurne zapovijedi za izvlačenje iz napada po strogo razrađenom planu. Japanske snage nisu se ni pokušale potruditi provesti neko izviđanje kako bi se otkrili položaji preostalih američkih skupina iz sastava Pacifičke flote. Japanski brodovi plovili su punim brzinama s namjerom da se što prije izvuku van domašaja američkih snaga. Dakako, ni američke snage više nisu spavale, ranjeni div kao da se naglo probudio iz sna. Američko zapovjedništvo na Havajskim otocima strahujući da će nakon početnih napada japanske snage izvršiti kopneni desant, podiže opću uzbunu. Sve američke postrojbe zauzele su svoje obrambene položaje, sve motriteljske postaje započele su s radom 'NON-STOP', sve protuzrakoplovne bitnice bile su u 24-satnoj spremnosti za djelovanje, a svi zrakoplovi rulali su na uzletištima u dvominutnoj spremnosti za polijetanje. Eskadra u kojoj se nalazio CV USS Enterprise, kojom je zapovijedao energični i borbeni admiral Halsey, odmah je u zrak podigla sve izvidničke zrakoplove koji su pretraživali zapadnu stranu mora otoka Oahu. Naravno da njegovi zrakoplovi nisu ništa pronašli, jer cijela je japanska flota bila sjeverno od otoka Oahu. Još tijekom trajanja napada na Pearl Harbor admiral Kimmel uputio je radiogram eskadri nosača zrakoplova USS Lexington, koja je bila oko 400 milja južno od otočja Midway: 'Presretnite i uništite neprijatelja! Vjerujemo da se on povlači smjerom Pearl Harbor – Jaluit. Istu poruku čuje sada i admiral Halsey, pa on u zrak podiže sve svoje torpedne zrakoplove koje prate lovački zrakoplovi. No, procjena admirala Kimmela bila je skroz kriva. Obije američke snažne eskadre krenule su prema jugu s namjerom da presjeku naznačeni smjer japanske flote, ali zapravo obije američke eskadre tako su se samo udaljavale od japanske flote. Da bi Athumanunhu opet sve bilo nejasno i krajnje zbunjujuće američka radarska postaja velikog dometa na otoku Oahu otkrila je stvarni položaj japanske flote, jer je pratila japanske zrakoplove koji su se vračali na sjever (sasvim je logično da ih tamo očekuju nosači zrakoplova, a ako su tamo nosači zrakoplova, tamo je i ostatak flote – po Athumanunhu). Ovaj podatak je do admirala Kimmela putovao gotovo nezamislivih 48 sati (ama da ga je nosio puž morao je biti na stolu admirala kudikamo ranije – po Athumanunhu). Opet još nešto strašno zbunjuje Athumanunha. Naime, uvijek budna radio-prislušna postaja u Washingtonu uhvatila je dramatičnu poruku s Havaja: 'Zračni napad na Pearl Harbor! To nije vježba!' Na stolu zapovjednika mornarice (USN) admirala Starka bilo je to istog trenutka, a on je s ministrom Knoxom u 1347 o istomu izvijestio predsjednika Roosvelta. Tek u 1428 predsjedniku stiže dramatično izvješće o strahotama napada na Pearl Harbor, a on tek u 1500 poziva novinare kako bi o svemu izvijestio naciju. U slijedećih šest tjedana Amerikanci na sve strane šalju pojačanja, a najviše prema dalekim bazama smještenim na otocima u Tihom oceanu. Amerikanci potpuno zaboravljaju na položaj japanske flote i uopće ne razmišljaju što bi se dogodilo da je japanska flota presrela neke od tih konvoja prijevoznih brodova koji su krcati vojnicima i ratnim doknadnim materijalom. (Athumanunh ne želi ni pomišljati kakva bi to bila katastrofa i kakvi strašni gubici bi pogodili Amerikance) No, Athumanunh ne razumije ni poteze japanske flote koja je morala znati da će američka pojačanja hitati prema njihovim bazama na otocima u oceanu. Naime, Japanci su se nakon napada na Pearl Harbor okrenuli svojim težnjama u jugoistočnoj Aziji, a na Amerikance kao da zaboravljaju, pa morali su bar podmornice poslati na plovne putove i na prilaze otocima na kojima se nalaze američke baze. No, čak ni to nisu učinili. Athumanunhu preostaje samo da vjeruje da je ratni kaos potpuno blokirao moždane vijuge i jednih i drugih zapovjednika, no, prave i strašne bitke tek su trebale početi u uzavrijelom kotlu Pacifika.

ponedjeljak, 25.12.2006.

Flota US Navy – oponent IJ Navy

Nasuprot japanskim brodovima flote 'Izlazećeg sunca' kao jedini oponent, gotovo jedini protivnik, stajali su brodovi flote US Navy, flote SAD. Ako se uzme u razmatranje cjelina USN flote ona je već u to doba jača od japanske, no, slabost joj se ogleda u tomu što USN mora pokrivati dva velika područja. Jedno veliko i nemirno područje je područje Atlantika, u kojem se već vode pomorske bitke, a drugo je područje Pacifika. Tako je samo ovaj drugi dio bio u mogućnosti oponirati japanskoj floti, pa će samo o tom dijelu USN flote Athumanunh i pisati. Dakle, iako prepolovljene snage flote USN, dio koji je smješten na Pacifiku, ima i neke prednosti nad japanskom flotom, a to su: u grdnji je 10 novih BB, 12 CV, 3 matična broda za hidrozrakoplove, 8 CA, 48 CL, 170 DD, te oko 31 SS. Polovica tih brodova završit će u floti koja je smještena na Pacifiku. Pored svega pobrojanog industrija SAD vrlo je snažna i moćna, te će tijekom rata izgraditi još jednu novu flotu ratnih i trgovačkih brodova. Postojeći brodovi flote USN koji su bazirali na Pacifiku bili su slijedeći: 15 BB koji su bili starije proizvodnje, ali više puta rekonstruirani i modernizirani, pa sada predstavljaju izuzetno snažne ratne brodove. Američki BB kudikamo su veći od japanskih (istisnina im se kreće od 32 – 34 000 tone – po Athumanunhu), ali su za dva čvora sporiji od japanskih. Naoružanje američkih i japanskih BB gotovo je slično, te većina ima topove kalibra 356, ali tri najnovija američka BB (USS West Virginia, USS Colorado i USS Maryland) imaju 8 topova kalibra 406 mm. No, kod izgradnje novih BB, američki nisu ni bili približno veliki kao japanski HIJMS Jamato i HIJMS Musashi. Nosači zrakoplova CV bili su kod Amerikanaca veći i nosili su veći broj zrakoplova, a najveći su bili USS Lexington i USS Saratoga (33 000 tona i 90 zrakoplova – po Athumanunhu). Najmoderniji i najuspješniji (najučinkovitiji – po Athumanunhu) bili su američki CV tipa Yorktown (27 000 tona s 60 zrakoplova). Početkom rata na Pacifiku baziraju tri ovakva, a pred završetkom ih je još 9, dok su tijekom rata naručena još 7. Najznačajnija karakteristika USN je veliki broj razarača (Tako su početkom rata na Atlantiku Amerikanci Velikoj Britaniji poklonili 50 starijih razarača, a sami su imali još oko 200 razarača, dok je u izgradnji bilo još 170 najmodernijih, a tijekom rata naručeno je još 250 – po Athumanunhu). Upravo tako veliki broj razarača američkoj USN omogućit će izuzetna zaštitna svojstva konvojima. Američka obuka čvrsta je i stroga, pomalo slična japanskoj, ali je tehničko usavršavanje naprednije. Posebna pozornost pridavana je topništvu, dok je torpedna grana gotovo zapuštena. Američki pogonski brodski strojevi izuzetne su kvalitete i izdržljivosti, a posada je obučena za popravak i održavanje istih, što će se tijekom bitaka pokazati kao vrlo korisnim. Stega američkih mornara u početku je labava i neugledna, ali se tijekom rata i to popravlja nabolje. Najznačajnija odlika je ipak u tome što američka mornarica u odnosu na japansku raspolaže kudikamo većim količinama ratnog i doknadnog materijala, pa se troše izuzetno velike količine ratnog i doknadnog materijala, ali se time smanjuju ljudske žrtve, što je kod japanske flote sasvim obrnuto. Na kraju na svojoj sličici Athumanunh je prikazao tablično odnos brojčanosti brodova Amerike i Japana na Pacifiku neposredno pred početak velikih bitaka.

petak, 22.12.2006.

Flota 'Izlazećeg sunca' - Nihon Kaigun (IJN – Imperial Japanse Navy)

U to doba Japan raspolaže flotom koja se po snazi nalazi na trećem mjestu u Svijetu. Jezgro japanske flote (Nihon Kaigun) čine bojni brodovi (BB), 10 plovnih jedinica, a kao i u ostalim ratnim mornaricama toga doba ti brodovi još uvijek smatrani su za mjerilo snage ratne mornarice (SAD ima ukupno 15 BB, a od toga broja 9 ih bazira na Pacifiku – po Athumanunhu). No, iako su svi japanski BB stari preko 20 godina oni su temeljito rekonstruirani i potpuno modernizirani. Tako četiri od tih BB postižu brzinu 26 čvora (to su u početku bili bojni krstaši (BC) koji su kasnije preoblikovani u BB – po Athumanunhu). Najjači japanski BB su Mutsu i Nagato, a završni radovi odvijaju se i na BB Jamato i Musashi koji su puno veći od najvećeg do tada izgrađenog uopće u Svijetu. O narečenim brodovima Athumanunh će pisati kasnije. Ipak, po Athumanunhu, najvažniji dio japanske flote su zapravo nosači zrakoplova (CV), što u ono doba japanski časnici još ne uviđaju, baš kao i mornarički časnici drugih ratnih mornarica toga doba. No, Athumanunh mora priznati da japansko mornaričko zapovjedništvo polako uviđa važnost CV jer sve kasnije zadaće nosit će upravo japanski nosači zrakoplova, a svi ostali japanski ratni brodovi imat će zadaću pružiti svekoliku potporu upravo nosačima zrakoplova. Tako je povijest zapamtila da su upravo Japanci prvi u povijesti pomorskih bitaka primijenili taktiku u kojoj su nositelji zadaća CV, a Amerikanci će to učiniti tek nakon šest mjeseci kasnije. Dakako, SAD raspolaže kudikamo jačim snagama od Japana, pa će i polučiti veće uspjehe u toj novo primijenjenoj taktici. Tako početkom rata Japan ima 13 nosača zrakoplova (CV) pretežito lakog (CVL) i eskortnog (CVE) tipa, dok su dva velika tipa (CVA) tek u izgradnji. Pored toga japanska flota raspolaže i sa 7 brodova koji mogu nositi hidrozrakoplove i to po 16 hidrozrakoplova svaki od tih brodova. Taj tip brodova i zrakoplova ima temeljnu zadaću izvida, pratnja konvoja i sudjelovanje u desantnim operacijama. Najjači CV kod Japanaca su Kaga i Akagi s po 80, odnosno 60 bojnih zrakoplova, dok ostali japanski CV nose od 30 do 40 zrakoplova. Japanska flota u svom sastavu ima i veliki broj krstarica od toga 12 teških (CA) i 28 lakih (CL). Nadalje, u sastavu japanske flote je 136 razarača (DD) i 58 podmornica (SS). Dakle, sveukupno gotovo 400 brodova s 1 270 000 tona deplasmana (istisnine), (kod ratnih brodova veličina se definira prema istisnini dok je to kod trgovačkih BRT bruto registarske tone – po Athumanunhu). Japanska flota do krajnjih je granica razvila i sasvim usavršila torpedno naoružanje koje je kudikamo prestižno u odnosu na druge flote koje se nalaze na Pacifiku. Tako se kalibar torpeda kod Japanaca penje na 600 mm s eksplozivnim nabojem do 500 kg, dok je to kod Amerikanaca tek kalibar 533 s eksplozivnim nabojem do 300 kg. Pored svega pobrojanog japanska torpeda kao pogon rabe kisik, umjesto komprimiranog zraka kao kod Amerikanaca, pa je tako domet japanskih torpeda 5 000 m pri brzini od 49 čvora, a američkih je domet 4 000 m pri brzini od 46 čvora. Kod japanskih razarača uz svaku torpednu cijev nalazi se još po jedan pričuvni torpedo koji se za nekih 20 minuta može napuniti tijekom vožnje što opet kod američkih to nije moguće. Zrakoplovna torpeda japanski zrakoplovi bacaju s visine od 300 m i to pri brzini zrakoplova od 400 km/h. No, iako Japan ima prestiž u proizvodnji optičkih naprava, posebice noćnih dalekozora, Japan kudikamo zaostaje u razvoju i proizvodnji podvodnih lokatora i ostale brodske elektronike, a posebice u razvoju radara što će kasnije rezultirati i velikim neuspjesima tijekom pomorskih bitaka. U japanskoj floti premalo se poklanjalo pozornosti polaganju morskih mina, kao i njihovom deminiranju, a zaštita konvoja bila je minimalizirana. Ljudstvo kopnene vojske, a i mornarice prolazilo je opsežnu i napornu obuku koja je na kraju bila sve oštrija. Mornarica je vježbe provodila u morima sjevernih područja gdje su vladali surovi uvjeti, nepovoljni, s čestim hladnim vjetrovima, maglama i olujama. Vježbe su redovito završavale s ljudskim žrtvama, ali je vremenom japanska mornarica time postigla izvanredan i zavidan stupanj spremnosti i izdržljivosti svojih mornara, kao i taktičke uvježbanosti. Piloti mornaričkih zrakoplova imali su od 500 do 800 sati naleta i to veći dio u bojnim operacijama tijekom rata s Kinom. Izuzetno jaka šovinistička propaganda u vojsci zapravo je i dovela do posljedice da su japanski vojnici i mornari prezirući smrt (nepotrebno, ponekad stvarno nepotrebno i suludo – po Athumanunhu), hrabro držali i branili gotovo sve položaje do posljednjeg čovjeka. Hrabrost japanskih mornara i vojnika za Athumanunha je neupitna, jer uz časnike kakve su imali ništa im drugo nije ni preostalo. Da, upravo o japanskim časnicima Athumanunh ima jako loše mišljenje i nema toliko hvale za njih. Zašto? Evo zašto! Japanskim časnicima u to doba (poradi izolacionizma koji si je Japan nametnuo sam – po Athumanunhu) nedostajala je širina u poznavanju Svijeta i svjetskih kretanja i zbivanja. Bili su premalo načitani, gotovo primitivni, vrlo grubi, gotovo nečovječni, možda u nekim slučajevima i divljački, ne samo prema ratnim zarobljenicima, već i prema svojim vlastitim vojnicima. Svaka bitka po Athumanunhu ima 'zastrašujuću divotu', u svakoj se bitci moraju poštivati temeljna pravila, a briga za ćudoređe vojnika ipak je potpuno u odgovornost časnika. Časnici planiraju i vode bitku, a dočasnici i vojnici je provode. Vojnici nikada ne napuštaju svoje bojne položaje, ali časnici bi ipak trebali znati trenutak kada bitka prerasta u obično ubijanje i nepotrebni gubitak vojničkih života koji su ipak najbitniji. U tom trenutku, kada bitka prerasta u očaj časnici imaju više mogućnosti, ali samo jednu obvezu. Ta obveza je da se izvuče i spasi što više vojnika. Upravo tu obvezu japanski časnici u svoj svojoj oholosti i grubosti prema vlastitim vojnicima prečesto su zaboravljali, pa Athumanunh na kraju rezonira i piše o njima s toliko ljutnje. Dakako, to je samo njegovo promišljanje i ostaje kod toga, prihvaća sva druga i drugačija promišljanja, ali ne želi niti raspravljati niti polemizirati o istima.

nedjelja, 17.12.2006.

Apokalipsa na Pacifiku – pakao Pacifika

Ratna zbivanja u Europi poprimila su sve dramatičnija obličja. Gotovo nevjerojatni, izuzetno ogromni vojni uspjesi koje postiže njemački ratni stroj, sve više zabrinjavali su cijeli tadašnji Svijet kojem prijeti strašna Apokalipsa. Pod iznenadnim udarima uz masovnu primjenu nove taktike preko noći nestaju cijele europske države, a njihove armije koje su do tada smatrane prilično jakima bačene su na koljena. Redom padaju Austrija, ex Čehoslovačka, Poljska, Danska, Norveška, Nizozemska, Luksemburg, Belgija, Francuska, Albanija, ex Jugoslavija, Grčka … Europom vlada panika, a cijeli Svijet strepi. No, to je tek početak. Stotine i još stotine zrakoplova bije tešku zračnu bitku iznad Engleske, što pak danima i noćima zadržava dah milijunima ljudi koji se sve više boje neizvjesnosti predstojeće budućnosti, a tišinom se stalno prelama pitanje: Tko je slijedeći na redu? Redaju se velike iscrpljujuće bitke: bitka za Atlantik nepovratno troši i sve više napreže ogromne ljudske i tvarne resurse svih zaraćenih strana. Onda pak još jedan šok. Napad na veliki i snažni ex SSSR. Bitke postaju sve bespoštednije, a rat poprima nezamislivo velike razmjere. Silne su armije bačene na veliko prostranstvo, a Sovjetski gradovi redom padaju: Lenjingrad stenje pod teškim oklopnim klještima u koja je uhvaćen, Moskva strepi pred jurišima željeznih kolona koje joj se sve više nezadrživo približavaju. Jasno je da u svim tim strahotama gotovo nitko ni ne obraća pozornost na Aziju gdje još uvijek idilično ušuškan spava Daleki Istok. Onda pak iznenadni šok. Japanska vojska, zrakoplovstvo i mornarica, napale su Pearl Harbor. Preko noći ratni požar munjevito se proširio na golema prostranstva Azije i Tihog oceana. Svijet više nikada neće biti isti, jer okrenuta je nova stranica koju je Povijest počela ispisivati. U slijedećim danima Athumanunh će pisati o glavnom akteru pomorskih bitaka na Tihom oceanu – o floti 'Izlazećeg sunca', o njezinim uspjesima i porazima, o njezinom brodovlju, o njezinim mornarima i časnicima, o njezinoj hrabroj, ali pomalo suludoj, odluci da prezire smrt, brani ama baš svaki položaj i bori se do posljednjeg čovjeka i broda.

subota, 16.12.2006.

Pomorske bitke kroz povijest

Bitka kod Akcija (dio drugi)

Za izgradnju novih ratnih brodova tipa liburna rabile su se sve raspoložive luke diljem talijanske, ali i diljem ilirske obale. Ubrzo je Agripa imao na raspolaganju 260 potpuno novih trorednih (tri reda vesala) liburna. Do proljeća 31. godine p. K. Oktavijanova vojska izvršila je sve potrebite priprave. Tako se sva Oktavijanova kopnena vojska prikupila u lukama Brundisium (Brindisi) i Tarentum (Taranto). U te luke ubrzo je uplovilo i Agripino prijevozno brodovlje (oko 400 teretnih i prijevoznih brodova – po Athumanunhu). To prijevozno brodovlje ukrcalo je na sebe 80 000 Oktavijanovih legionara pješaka i oko 12 000 konjanika. Oktavijanova vojska iskrcala se kod Patrasa. Sada su dvije vojske bile jedna nasuprot drugoj, a dijelio ih je samo zaljev kod Akcija. Agripa je odmah počeo s pripravama za predstojeću bitku, dok se Antonije pokazao kao 'mlitav' i bez inicijative. Naime, Agripa je pravilno prosudio da su opskrbni putovi morem presudni za Antonijevu vojsku, pa se potrudio da ih odmah i presječe. Agripine brzopokretne liburne vješto su hvatale Antonijeve opskrbne brodove, pa se uskoro počela osjećati glad u redovima Antonijeve kopnene vojske. Agripina flota zauzela je otok Korkiru (današnji Krf – po Athumanunhu), pa je tako sada zaštićen pomorski opskrbni put za Oktavijanovu vojsku. Agripina mornarica uslijed tih priprava za bitku zauzela je i otok Leukas, vrlo važan za predstojeću pomorsku bitku. Ubrzo je u Antonijevoj kopnenoj vojsci zavladala nestašica i glad, pa su vojnici počeli masovno bježati (dezertirati). Ubrzo je tako Antonijeva kopnena vojska bila nesposobna za vođenje bitke, pa je preostala samo mogućnost pomorske bitke. Sada su i Antonije i Oktavijan svjesni da do kopnene bitke neće ni doći, pa pojačavaju posade brodova. Tako Agripa ukrcava oko 30 000 najboljih legionara iz Oktavijanove vojske, a Antonije pak ukrcava 20 000 svojih najodanijih legionara. Neposredno pred početak bitke Antonije je zapovjedio da se zapali oko 100-tinjak malih egipatskih brodova koji bi samo smetali tijekom bitke, pa sada područje zaljeva stravično izgleda i prije same bitke. Na ulazu u zaljev posložila se Agripina flota podijelivši se u tri eskadre. Agripini brodovi bili su okrenuti u smjeru istoka, pramcima prema zaljevu. Antonije je planirao nasilan prodor iz zaljeva i potom povlačenje u Egipat. Tako je svih 270 velikih Antonijevih ratnih brodova plovilo u crti fronte uskim područjem zaljeva posloženo u četiri eskadre. Prve tri eskadre bile su u prednjoj crti fronta dok je druga crta fronte bila Kleopatrina egipatska eskadra sa 60-tak brodova. Antonijevu srednju eskadru vodio je Justinije, sjevernom eskadrom zapovijedao je Gelije, a južnom je eskadrom zapovijedao Celije. Agripa je još jednom dobro prosudio naum Antonija, pa je predvidio da će on pokušati proboj po sredini, te se zato on osobno stavio u zapovijedanje svojom središnjom eskadrom. Sjevernom eskadrom zapovijedao je Aruncije, a južnom Lucije. Agripa još jednom dobro prosuđuje nastalu situaciju. Naime, Agripa je upravo s brzopokretnim i okretnim liburnama želio nametnuti boj protivniku, ali sada mu je jasno da takvo nešto na uskom području zaljeva neće biti moguće. Liburne su sada nepokretne, baš kao i Antonijevi veliki brodovi, te tako sada obije flote imaju malu mogućnosti za manevriranje. No, u takvom položaju Antonijevi veliki brodovi ipak su u manjoj prednosti. Athumanunh opet ne može, a da ne oda po tko zna koji put priznanje i izrazi divljenje Agripinoj vojničkoj vještini. Naime, Agripa iznenada zapovijeda svojim brodovima da veslači veslaju unatrag. Tako se sada opet i u ovoj pomorskoj bitci događa nešto čudno i nevjerojatno. Agripina flota kreće se unatrag, ali u punom bojnom složaju za napad unaprijed, dok Antonijeva flota i dalje vesla pasivno rugajući se protivniku koji nema hrabrosti zapodjenuti bitku. Tako 'malo po malo' obije flote dolaze u šire područje zaljeva nakon više sati čudnih manevara. Sada je već blizu podne. Odjednom Agripa zapovijeda svojim krilnim eskadrama da veslaju naprijed nešto jačim snagama, dok on sam rukovodi nešto polaganijim veslanjem svojom središnjom eskadrom. Slika se iznenada mijenja i sve postaje puno zornije, ali ne i Antoniju koji bez inicijative i poradi svoje vojničke 'mlitavosti' ne vidi što se zapravo događa. Naime, Antonije nije ni obraćao pozornost na to što su mu se dvije krilne eskadre sada nešto više odmaknule i među njima nastao nešto veći razmak. Tada Agripa zapovijeda napad. Brzopokretne liburne, po četiri njih, napadaju po jedan Antonijev brod. Spretnim zaletima liburne su lomile vesla velikim brodovima dok su njihovi strijelci odapinjali strijele po protivničkim brodovima. Nakon abordaže Oktavijanovi legionari prešli su na protivničke brodove. Bitka je bjesnila još jedan sat, ali pobjednik se još nije naslućivao. Ipak, Agripine liburne svojom brzinom dominiraju pučinom. Kleopatra sa svojih 60 brodova vješto koristi zaokupljenost protivničkih brodova bitkom, pa se probija i nastavlja smjerom prema Egiptu napuštajući bitku. Bijeg joj je u potpunosti i uspio. Antonije pak je vidjevši Kleopatrin bijeg napustio svoj zapovjedni brod prebacio se na jedan manji, te i on napušta bitku, ostavljajući svoju flotu na milost i nemilost protivniku. No, bitka time nije završila. Antonijevi mornari i legionari borili su se snagom očajnika, ali hrabro. Bitka se nastavila na mnogim mjestima sve do pada mraka. Na kraju pobijedio je Agripa, iako ne lagano, ali ipak potpuno i čisto vojnički. Gotovo svi Antonijevi brodovi bili su potopljeni, zapaljeni, ili pak zarobljeni. Samo manji broj brodova povukao se natrag u zaljev, ali su se i oni nakon tjedan dana predali. Bio je to kraj jedne velike bitke između dviju bratskih floti koje su postale zakleti protivnici, grč i teški osjećaji zapamćeni su zauvijek, pa rimske eskadre više nikada neće zaratiti međusobno.

petak, 15.12.2006.

Pomorske bitke kroz povijest

Bitka kod Akcija – Antonije i Kleopatra

Nakon mučkog ubojstva Cezara 44. godine p. K. vrhovnu vlast u Rimskoj državi obnašao je Drugi trijumvirat – Antonije, Lepid i Oktavijan. Ubrzo izbija razdor među narečenom trojicom i novi ratovi i bitke bili su na pomolu. Tako nije trebalo dugo čekati da dođe i do nove velike pomorske bitke, ali ovaj puta bitka se vodila između bratskih eskadri, između rimskih eskadri koje su činile rimsku flotu. Naime, Athumanunh će napisati o jednoj bitki građanskog rata u kojem prijatelj ide na prijatelja, brat na brata, a dojučerašnji ratnici, prijatelji, koji bi život dali jedan za drugoga, iznenada postaju zakleti neprijatelji. Da, baš neprijatelji, teška riječ koju Athumanunh čak ni ne želi napisati, već radije rabi riječ sličnog značenja – protivnici. Hajde ti Athumanunh ostavi se izljeva emocija i opiši već jednom tu bitku. Dakle, nakon raskida braka Antonija sa sestrom Oktavijana, Antonije se ženi s Kleopatrom, kraljicom Egipta i bivšom Cezarovom saveznicom. Tako se Antonije skrasio s Kleopatrom u Egiptu i započeo priprave za osvajanje Italije. Priprave su potrajale četiri godine u kojima je prikupljena jaka kopnena vojska i mnogobrojno ratno brodovlje. Godine 32. p. K. ta velika i snažna vojska iznenada se pokrenula, te time započinje rat, građanski rat koji je povijest zapamtila još i pod nazivom Rat između Istoka i Zapada. Antonije nije odmah krenuo u pohod na Italiju već je svoju vojsku razmjestio u Grčkoj gdje je ta velika i mnogobrojna vojska i prezimila. Bila je to po Athumanunhu prva Antonijeva pogreška. Umjesto da iznenada napadne Italiju i nespremnu Oktavijanovu vojsku, on joj daje vremena da se pripravi za predstojeće bitke. Rabeći stare zapise Athumanunh je pronašao slijedeće: Antonijeva kopnena vojska brojila je od 100 – 120 000 vojnika pješaka i oko 12 000 konjanika. Antonijeva flota brojila je 500 brodova, među kojima je 170 velikih ratnih brodova. Bili su to rimski brodovi nove generacije, veliki i čvrsti, izdržljivi brodovi koje je u povijest uveo Agripa u bitci kod Nauloha. Oktavijan je po Athumanunhovom promišljanju bio sposoban državnik, a imao je briljantnog flotovođu Agripu. Agripa je po Athumanunhu bio prvi veliki istinski vojnik kakvih je povijest malo zapamtila. Naime, Agripa je mogao nakon pobjede kod Nauloha jednostavno uživati u lovorikama svoje pobjede i slave, no, on se u odanosti Oktavijanu upušta u novu, skroz neizvjesnu bitku koja mu može zasjeniti sve do tada stečeno. Veličina i kvaliteta Agripe, po Athumanunhu, ogledala se i po tomu što je on ispravno prosudio da će ono što je on kao novo uveo u bitku kod Nauloha sada uveliko biti zastarjelo. To se doista i dogodilo, jer Antonije je raspolagao upravo s istim vrstama brodovima koji su u bitci kod Nauloha odnijeli pobjedu. Agripa je želio nešto novo, nešto još neviđeno do tada. Agripa je u pomoć pozvao Liburne, narod koji je već puno stoljeće podanik Rima. Liburni pak su živjeli na području dalmatinske obale. Brodovi liburna bili su izuzetno pogodni brodovi za borbe na moru, a Agripa ih sada želi još usavršiti. Tako se rodila nova vrsta ratnoga broda nazvanog 'liburna'. Liburna je vitak i vrlo brzi brod, lagane konstrukcije i vrlo okretan u bitki. Sve liburne izgledale su jednako, ali ih je bilo različitih veličina. Tako je najmanji tip liburne imao jedan red vesala, nešto veći dva reda, a najveći tri reda vesala. Neki će pomisliti – već viđeno, monorema, birema i trirema. Ne, ne, liburne imaju po dvije kule za smještaj strijelaca, baliste za bacanje kamenja i katapulte za bacanje velikih gorućih strijela. Tu su tzv. Asseri, odnosno duge tanke grede koje su obješene na jarbolima i kad se puste padaju na protivnički brod pri čemu mu probijaju palubu, a na pramcu im je sada trostruki metalni kljun nazvan rostrum koji služi za bušenje protivničkih brodova.

četvrtak, 14.12.2006.

Pomorske bitke kroz povijest

Bitka kod Egatskih otoka

Nakon katastrofe i poraza kod Drepana, Rimljanima nije preostalo ništa drugo nego da rat nastave na kopnu, odnosno na otoku Siciliji. No, kopnenu vojsku trebalo je redovito opskrbljivati i popunjavati svježim ratnicima, a za to je opet trebala flota. Stari zapisi govore da je Rim na krajnim i zadnjim snagama prikupio opskrbnu flotu koju je činilo 800 manjih opskrbnih brodova. Bili su to mali obalski brodovi, posljednji ostaci rimskog brodarstva. Rim više nije imao niti novaca, a ni snage da opetuje gradnju velikih ratnih brodova. Opet i tu opskrbnu flotu 249. godine p. K. zahvatila je strašna oluja uz južne obale Sicilije i potpuno je uništila. Potonulo je svih 800 brodova, a utopilo se 60 000 mornara. (Ovaj puta brojka je 60 000 što zorno govori da su to bili maleni brodovi s posadama od najviše sedamdesetak ljudi – po Athumanunhu) Bitke na Siciliji potrajale su još sedam godina, a sve poradi toga što Rim sada više nije imao ni flotu ni opskrbne brodove, pa je opskrba legionara bila izuzetno složena, teška i neredovita, a vrlo često i nedostatna što se i ogledalo u bitkama koje nisu rješavale ama baš ništa. Naime, kartažanska flota i dalje je redovito i obilno opskrbljivala svoje trupe i branitelje kartažanskih luka na Siciliji. Svima je u Rimu postalo kristalno jasno da ovako Rim nikada neće pobijediti i potpuno osvojiti Siciliju, Rimu je trebala flota! No, novaca za izgradnju flote više u državnim riznicama nije bilo. Tada pak se dogodilo nešto što se možda može usporediti s grčkim načinom izgradnje flote u doba Temistokla, no Rimljani su učinili malo drugačije. Naime, Rimski senat pozvao je bogate patricije i trgovce da daju dobrovoljne novčane priloge za izgradnju brodova. Odaziv je bio i više nego zadovoljavajući, pa se skupila dostatna količina za izgradnju 200 velikih ratnih brodova. Ta najnovija rimska flota zapodjenula je 241. godine p. K. pomorsku bitku s kartažanskom flotom kod Egatskih otoka, nedaleko luke Drepana gdje je prije osam godina rimska flota poražena od kartažanske. Ovaj puta rimskom flotom zapovijeda konzul Lutacij Katul. U žestokom sudaru rimskih i kartažanskih brodova opetovano su odlučujuću ulogu odigrali rimski 'leteći mostovi' i legionari. Potopljeno je 50 kartažanskih brodova, 70 ih je zarobljeno s cjelokupnim posadama, a samo 100-tinjak ih se spasilo bijegom prema afričkoj obali. Nakon zadobivene prevlasti na moru, Rimljani su napokon osvojili i posljednje tri kartažanske luke. Nakon pada Sicilije Hamilkaru Barkasu nije preostalo ništa drugo nego da Rimljanima po cijenu mira prepusti Korziku i Sardiniju, te da plati ratnu odštetu. Time je završen Prvi Punski rat kojega su ovjenčale velike pomorske bitke, ali i velike pomorske katastrofe što će znatnije utjecati na daljnji tijek povijesti. No, povijest je ispisala još jednu lekciju: - za prevlast na moru potrebita je snažna i dobro opremljena mornarica, kako ratnim tako i teretnim i opskrbnim brodovima.

srijeda, 13.12.2006.

Pomorske bitke kroz povijest

Bitka kod Drepana

Katastrofa kopnene vojske kod Kartage i brodolom flote kod obala Sicilije bili su doista težak udarac za Rim. No, Rim ne odustaje, pa se odmah prionulo izgradnji novih brodova i ustrojavanju nove flote. Tako je za samo tri mjeseca izgrađeno 220 novih ratnih brodova, a onih 50 oštećenih u brodolomu brzo je popravljeno. Već 253. godine p. K. flota uspješno bojno podupire rimsku kopnenu vojsku tijekom osvajanja grada Panormo (Palermo). Samo godinu dana kasnije rimske eskadre upadaju u obalna mora Kartage i tamo nanose velike štete kartažanskim plovnim putovima na kojima se odvija pomorski promet Kartage. Kasnije je i ta nova rimska flota pretrpjela oštećenja u olujama, ali Rim i dalje ne odustaje od borbe za prevlast na moru uz afričke obale, kao ni od osvajanja cijelog otoka Sicilije. (Uglavnom je veći dio otoka u rukama Rima, ali Kartaga još uvijek nadzire snažne luke u zapadnom dijelu otoka Lilibej, Eriks i Drepan – po Athumanunhu) Te luke pod bojnim nadzorom drže dijelovi rimske flote. Ubrzo postaje jasno da Rim nikada neće otjerati Kartagu s otoka ako ne izgradi snažnu flotu i zapodjene odlučujuću pomorsku bitku. Krajnjim naporima, maksimalnim zalaganjem i posljednjim snagama Rim gradi još 200 ratnih brodova. Sada Rim može krenuti u zapodijevanje pomorske bitke za potpuni nadzor nad Sicilijom. Godine 249. godine p. K. u proljeće rimska flota od 137 ratnih brodova pod zapovjedništvom konzula Klaudija Pulhera pojavila se kod grada Lilibej, jer je do Rima stigla vijest da je kartažanska flota usidrena u luci grada Drepan. Konzul Klaudije Pulher odlučio je da napadne kartažansku flotu prije nego ona spozna da je kod Lilibeja nazočna rimska flota. Rimljani su očekivali da će iznenaditi kartažanske brodove na sidrištu u luci, ali su se gadno prevarili. Kartažanski brodovi na vrijeme su obavješteni o nadolazećoj rimskoj floti, pa su pod zapovjedništvom Adherbala isplovili van luke i posložili se za doček rimskih brodova. Rimska je flota plovila u dugačkoj crti kolone uz sam rub obale. Rimljani su očekivali da će iznenaditi Kartažane, a dogodilo se upravo suprotno – iznenađeni su bili Rimljani. Opet će se dogoditi niz neuobičajenih poteza zapovjednika i gotovo neočekivani manevri. Naime, Kartažani znaju za i vide rimske brodove, ali se ne okreću prema njima, već i dalje veslaju punom snagom prema pučini van luke. Tako sada cijela kolona kartažanske flote prolazi točno ispred čela rimske flote, a kada su kartažanski brodovi bili svi van luke Adherbal okreče sve brodove za kut od 90 stupnjeva u smjer suprotan smjeru plovidbe rimske flote. Gotovo nevjerojatno, predivno, Athumanunh ne može povjerovati, ali doista je tako bilo. Kartažanski brodovi izveli su savršen i čist, besprijekoran manevar zaokreta. Kartažanski brodovi slijedeći jedan drugoga na istom mjestu čine isti zaokret i savršeno opetujući manevar zapovjednog broda. Sada se cijela brazda kartažanskih brodova malo savinula i pod pravim kutom zaplovila u novu brazdu. Naime, sada su svi kartažanski brodovi plovili usporedno s rimskim brodovima, ali u suprotnom smjeru. Sve se to odvijalo pod punim zaveslajima veslača koji su brodove držali u bojnim brzinama. Rimski zapovjednik još nije shvatio manevar kartažanskog zapovjednika, a kako rimski pomorski zapovjednici i mornari još uvijek nemaju pomorskog iskustva nisu ni shvatili (kao i mnogi neupućeni u pomorsku taktiku) u kakvoj su se opasnosti zapravo našli. Dakle, Athumanunh , pa kaži već jednom koja je to opasnost! No, dobro, naizgled bezazlena plovidba dviju flota u susretu takva je i bila, ali samo do trenutka kada je kartažanski zapovjedni (čelni) brod došao u visinu rimskog začelnog broda. Tada iznenada svi kartažanski brodovi naglo opetuju svoj zaokret za 90 stupnjeva i sada su njihovi opasni pramci okrenuti ravno po sredini rimskih brodova. Da Athumanunh kaže to vojničkim žargonom – kartažanska flota iznenada je iz bezazlenog složaja paralelne kolone s protivničkom flotom odjednom prešla u vrlo opasan i prijeteći složaj vrste (crte). Tek sada rimski zapovjednici postaju svjesni opasnosti, ali katastrofa je dolazila u punoj brzini zaveslaja kartažanskih veslača. Rimski zapovjednici pokušavaju očajničke manevre izbjegavanja, ali kako??? Desno je obala koja je preblizu, a lijevo je opasan protivnički brod u punom naletu. Nastala je prava pomutnja među rimskim brodovima, a oni koji su pokušali manevar prema obali nasukali su se u pličinama i plićacima. Sudar je bio strašan i strahovit. U samo jednom naletu potopljeno je 90 rimskih brodova, a samo 40 vratit će se u Rim. Bio je to jedini poraz rimske flote tijekom Punskih ratova, ali je taj poraz bio bolan i strahovit, jer su rimski zapovjednici brodova shvatili da im još uvijek manjka pomorskog iskustva i znanja vještina vođenja pomorskih bitaka.

utorak, 12.12.2006.

Pohod na Kartagu – poraz na kopnu i brodolom na moru

Nakon pobjede kod rta Eknom, a kako je rimska udarna snaga (39 000 legionara ukrcanih na prijevozne i teretne brodove – po Athumanunhu) sačuvana, istoj je sada otvoren put prema Africi, prema Kartagi. Sve četiri rimske eskadre odmah su nastavile plovidbu prema Kartagi. Konzul Atilije Regul bio je uvjeren da će zauzeti Kartagu bez problema, jer nema snažne kopnene vojske koja bi je zaštitila. Dakako, Athumanunh će se složiti da je to logičko rezoniranje, ali opetovano, gotovo tisuću, pa i milijun puta, već viđena ista greška velikih vojskovođa – podcjenjivanje protivnika, ruganje protivniku, omalovažavanje istog uvijek se pokazalo u povijesti kobnim! Dakle, rimska prekomorska ekspedicija žarila je, palila, rušila i širila strah pred sobom. Svakodnevno se na tisuće bjegunaca slijevalo u grad Kartagu i sve više širilo paniku i strah od nadolazeće rimske vojske. Gradska uprava Kartage, takozvana RAB, odnosno senat Kartage, uplašio se i šalje glasnike Atiliju Regulu s ponudama za mir. Atilije Regul uvjeren u svoju snagu i nadmoćnost postavlja vrlo teške uvjete: - Kartaga mora Rimu prepustiti sve svoje posjede na Siciliji, cijelu Korziku i Sardiniju i na kraju mora izručiti kompletnu svoju mornaricu Rimu. Ovo posljednje za Kartagu bilo je neprihvatljivo i ravno samoubojstvu, jer bez ratne flote i obrane na moru Kartaga bi bila prepuštena na milost i nemilost Rima. Senat se sastao i odlučio nakon dramatičnog zasjedanja: - Kartaga odbija rimske uvjete! Atiliju Regulu to je sasvim odgovaralo, kao da je to i očekivao, jer je vjerovao da će lako poraziti kartažanske plaćenike koji su branili grad. No, bila je to njegova zabluda, njegova katastrofalna pogreška. Naime, u sastavu kartažanske vojske nalaze se vrlo skupi, ali odlični i boju vični vojnici – grčki hopliti. Grci mrze Rimljane iz dna duše, a zapovijeda ima Spartanac Ksantip. Uskoro će doći do velike bitke na mjestu nedaleko današnjeg Tunisa, no, to je kopnena bitka i o njoj će Athumanunh pisati jednom drugi put. Iz te bitke spasilo se jedva 2 000 rimskih legionara, a zarobljen je i sam Atilije Regul. U zaljevu Klupeje rimska flota ukrcala je preživjele rimske legionare i krenula je da ih preveze natrag na Siciliju. Nadomak obale, rimsku pobjedničku flotu iz bitke kod Eknoma, sada poraženu i posramljenu, još je i zahvatilo olujno nevrijeme. Nevrijeme orkanske snage vitlalo je rimske brodove morem, lomilo im jarbole, jedra, vesla i nadgrađa, brisala mornare i veslače s paluba, trupovi brodova su pucali, a brodovi tonuli. Potonulo je ukupno 280 od 330 brodova, a utopilo se oko 100 000 mornara, veslača i legionara. Bio je to, a ostao je i do danas jedan od najtežih brodoloma koji je ikada u povijesti zahvatio jednu flotu.

ponedjeljak, 11.12.2006.

Pomorske bitke kroz povijest

Bitka kod Eknoma – bojni složaj trokuta

Bitka kod Eknoma odigrala se 256. godine p. K. gdje je rimska flota u bojnom složaju trokuta štitila rimske prijevozne brodove koji su bili krcati legionarima i raznim ratnim i doknadnim materijalom. Rimska flota ustrojila je četiri eskadre, pa su tako prvi dvije eskadre plovile na čelu tvoreći stranice vrha trokuta koji je bio usmjeren u smjeru plovidbe. Treća eskadra ustrojena je od brodova koji su teglili teretne i prijevozne brodove koji nisu imali vesla nego samo jedra, a bilo je mirno vrijeme bez vjetra. Na začelju je plovila četvrta eskadra posložena u složaj crte fronta, te tako tvoreći treću stranicu trokuta također štiteći treću eskadru, koja je teglila prijevozne i teretne brodove, s leđa. Athumanunh će zapisati da je to vrlo neobičan, ali logičan bojni složaj, no, izuzetno nepovoljan za bojni manevar eskadri. Nasuprot rimskoj, kartažanska flota imala je gotovo pa idealan bojni složaj. Hamilkar je bio vješt vojskovođa i taj propust rimske flote nije mu nikako mogao promaknuti, pa ga je odlučio iskoristiti u svoju korist. Kartažanska flota također je bojni složaj ustrojila s četiri eskadre od kojih su tri eskadre posložene u fronti, malo uvinutoj kao polumjesec, s krilima naprijed. Četvrta kartažanska eskadra plovila je u brazdi s lijeve strane složaja 'polumjeseca'. Upravo ta četvrta kartažanska eskadra imala je i najvažniji dio zadaće, a to je da u najpogodnijem trenutku napadne i uništi rimske prijevozne i teretne brodove. Hamilkar je tu priliku svojoj četvrtoj eskadri odlučio pružiti vještim i lukavim manevrom prvih tri kartažanskih eskadri. Kako je i očekivao Hamilkar, rimska je flota odmah prešla u napad. Konzul Atilije Regul, ploveći na samom vrhu klina trokuta, uočio je tanak i plitak složaj kartažanskih eskadri u samo jednoj crti, pa ga je odlučio probiti snažnim naletom. Upravo to je Hamilkar i želio. Sukladno planu, kartažanska flota se u središtu počela povlačiti kao da izbjegava bitku. Rimski zapovjednici zavarani tim manevrom zapovijedaju veslačima da veslaju punom snagom ne bi li stigli 'bjegunce'. No, to stvara veliki prazan prostor (brešu – po Athumanunhu) između dvije rimske eskadre. Upravo u tu brešu ulijeću svom silinom dvije kartažanske eskadre. To sada nikako nije bilo dobro za Rimljane, zapovjednici treće i četvrte eskadre to odmah uočavaju, pa odlučuju da prijevozni i teretni brodovi okrenu pramce prema kopnu kako bi ih mogli zaštititi. No, bio je to izgleda pretežak i prezahtjevan manevar za rimske eskadre. Došlo je do teškog narušavanja bojnog složaja. Samo oni brodovi koji su teglili teretne brodove ostali su s njima, dok su se ostali ratni brodovi jednostavno raspršili i udaljili od teretnih brodova. U punom bojnom naletu na rimske teretne brodove jurila je kartažanska četvrta eskadra. Rimski brodovi ostavljaju teretne u blizini obale i okreću svoje pramce u spremnosti da prihvate udar na sebe ne bi li tako zaštitili svoje teretne brodove. Četvrta rimska eskadra vidjela je kako kartažanska četvrta eskadra juri na malobrojne brodove koji su do tada teglili teretne brodove, pa se ona odmah baca na treću kartažansku eskadru želeći pomoći svojim brodovima. No, sada se iznenada pojavljuje kartažanska treća eskadra i udarila po boku rimske četvrte eskadre koja je hitala u pomoć teretnim brodovima. Bitka se razmahala na sve strane. Konzul Atilije Regul sada je shvatio da je uletio u vješto postavljenu zamku Hamilkara. Rimska flota bila je na pragu katastrofe i prijetilo joj je sigurno uništenje. Sada pak Hamilkar okreće svoje dvije eskadre koje su hinile bijeg i baca ih u bitku. No, to je sada po Athumanunhu teška, neoprostiva i kobna pogreška Hamilkara. Rimljanima je to upravo odgovaralo! Rimske su dvije eskadre u punom bojnom naletu, a kartažanske tek zauzimaju bojni složaj iz složaja za 'bijeg' u složaj za napad. Sudar je bio i više nego žestok. Rimski 'leteći mostovi' su poletjeli i pali na kartažanske brodove, a rimski legionari su sada teško zadrživi. Bojna spremnost rimskih legionara bila je snažna i vrlo izrazita, ništa ih nije moglo zaustaviti, pa su kartažanski brodovi redom padali njima u ruke. Dvije kartažanske flote potražile su spas od uništenja u bijegu, ali sada paničnom bijegu. Konzul Atilije Regul jednu svoju eskadru šalje u progon kartažanskih poraženih eskadri, a s drugom hita u pomoć svom ostatku flote. Rimski ratni brodovi očajnički su se branili i dalje se trudeći štititi ranjive teretne brodove, ali sada ima stiže pomoć. Rimska prva eskadra silovito udara kartažanskim brodovima u leđa. Udar prve rimske eskadre deblokirao je rimsku četvrtu eskadru i sada su čak dvije rimske eskadre krenule u pomoć rimskim teretnim brodovima koje još uvijek očajnički štiti mali broj rimskih ratnih brodova. Pojavom rimskih eskadri s konzulom Atilije Regulom na čelu zauvijek će zapečatiti sudbinu svim kartažanskim brodovima koji su se tu našli. Gotovo lagana pobjeda Kartažana pretvorila se u katastrofalan poraz. Kartažani su izgubili 100 brodova (30 ih je potopljeno, 64 ih je zarobljeno s cjelokupnom posadom, a 6 ih je izgorjelo). Rimljani su izgubili 24 broda koji su potonuli, no, ni jedan rimski brod nije se predao, svi su se hrabro borili do potonuća.

bitka započinje manevrima eskadri

etapa bitke u kojoj se bitka rasplamsala na sve strane

posljednja etapa bitke

nedjelja, 10.12.2006.

Pomorske bitke kroz povijest

Bitka kod Mile

Još te iste 260. godine p. K. doći će do prve pomorske bitke Rimljana i Kartažana kod mjesta imena Mila, uz obale sjeverne Sicilije blizu Liparskih otoka. Susrele su se dvije protivničke eskadre po brojčanosti istog sastava. Na čelu rimske eskadre je prvi rimski admiral Gaj Duilije, flotovođa koji je prvi u povijesti mlade rimske flote zapodjenuo pomorsku bitku. Kartažansku flotu vodio je iskusni vojskovođa Hanibal. Zaboravljajući temeljno vojničko iskustvo, da se protivnik nikada, ali baš nikada, ne smije podcjenjivati, Hanibal je uveliko podcijenio Rimljane, pa je očekivao laganu pobjedu. Hanibal je imao 130 ratnih brodova, a približno toliko brojila je i flota Gaja Duilija. Što radi Hanibal? Athumanunh ne može povjerovati, ali Hanibal čak nije ni bojno posložio svoju flotu, a najgore pak je to da je dopustio svojoj prethodnici da se upusti u bitku prije dolaska glavnine flote. Na drugoj strani Gaj Duilije drži oprezno flotu na okupu, pa žestoko tuče kartažansku prethodnicu prije dolaska njezine glavnine brodova. Tako je trinaest kartažanskih brodova zauzeto jurišom legionara i prije dolaska glavnine. Rimski 'leteći mostovi' premašili su sva očekivanja, još 20 kartažanskih brodova zauzeto je jurišom rimskih legionara i prije nego su se kartažanski mornari i ratnici snašli. U jurišu je zauzet i sam zapovjedni brod Kartažana, a Hanibal se jedva spasio bijegom na čamcu. Kartažanska flota tijekom bitke izgubila je 50 brodova od čega je 33 palo u ruke Rimljanima neoštećenih. Athumanunh će opetovano zapisati da se dogodilo nešto nevjerojatno za pomorsku bitku – naime, jedna je flota iz bitke izašla s više brodova nego je u bitku ušlo. Nakon ove bitke ugled Kartage je ozbiljno poljuljan, a samopouzdanje Rimljana je naraslo. Tako će u proljeće 256. godine p. K. dva konzula Atilije Regul i Manlije Vulzon s 330 ratnih brodova i s 39 000 vojnika ukrcanih na prijevozne brodove poduzeti pohod na Kartagu. No, kartažanska flota na vrijeme je to zamijetila, pa je u susret rimskoj floti poslano 350 kartažanskih ratnih brodova pod zapovjedništvom vojskovođe Hamilkara Barkasa. Obije flote susrest će se i bitku zapodjenuti kod rta Eknom na jugu Sicilije. Bit će to još jedna veličanstvena pomorska bitka koju će karakterizirati neuobičajeni načini vođenja i svojevrsno odvijanje operacije, vrlo čudnim, ali logičnim bojnim složajima brodova, no, o bitki kod Eknoma drugi put.

subota, 09.12.2006.

Pomorske bitke kroz povijest

Punski ratovi i pomorske bitke

Padom Fenicije pod vlast Perzije, Kartaga brzo jača, te ubrzo ovladava feničanskim uporištima u zapadnom Sredozemlju. Kartaga je sve jača na moru i uskoro doseže svoj vrhunac utemeljenjem kolonija u Sredozemlju i Atlantiku, a njezini brodovi plove na sjever sve do Britanskih otoka, te na jug sve do Gvinejskog zaljeva. Postupnim slabljenjem grčke flote i njezinim katastrofalnim porazom kod Sirakuze, te potpunim nestankom grčkih brodova, negdje oko 400. godine p. K., iz područja zapadnog Sredozemlja Kartaga postaje najbogatiji grad na svijetu. Kako je sada Kartaga vladarica Sredozemlja ona želi svoju vlast proširiti prema istoku. No, tu sada već spava jedna od najvećih vojnih sila ikada zapamćenih u povijesti. Iako Rim i Kartaga imaju tri sklopljena ugovora o suradnji na moru Rim sve više jača, a njegova vojska pokazuje sve veću snagu i sve bolju kvalitetu. Odnosi između Kartažana, koje Rimljani još nazivaju Puni, te Rimljana sve su zategnutiji i napetiji. Izbijanjem Prvog Punskog rata 264. godine p. K. Rimljani još uvijek nemaju gotovo nikakvu ratnu flotu, ali imaju snažnu kopnenu vojsku. Kartaga pak raspolaže vrlo velikim ratnim brodovima penterama (od sada će Athumanunh penetere nazivati kvinkviremama tj. preći s grčkog naziva na latinski). Da su kvinkvireme veliki brodovi za ono doba zorno prikazuju podaci da iste imaju više od 530 tona istisnine, a posada broji 375 ljudi (300 veslača i 75 mornara). Rim ubrzo shvaća da bez mornarice, odnosno jake ratne flote nikada neće pobijediti zemlju koja leži preko mora. Dakle, žurno treba izgraditi brodove i obučiti posade, a vremena je užasno malo. No, Rim ima poduzetan duh mlade države koja je željna uspjeha, države koja je spremna na žrtve i napore, ali i odlučnost da se ne poklekne pred poteškoćama. Kako Athumanunh voli kazati da sreća uvijek prati odlučne i hrabre ljude to se pokazalo istinitim i s Rimljanima. Iznenada se u blizini Napulja nasukala jedna kartažanska ratna kvinkvirema koju su rimski legionari odmah zarobili. Sada Rim ima uvid u protivničko ratno brodovlje, pa je ubrzo započela izgradnja rimskih kvinkvirema po uzoru na kartažanske. No, nije baš bilo lako, nedovoljno pomorsko iskustvo pričinjavalo im je poteškoće, ali Rimljani ne odustaju. Kako se izgradnja brodova otegnula, a vrijeme je nepovratno otjecalo Rimljane čeka još jedan problem. Problem je kako obučiti posade (veslače i mornare) kada brodovi još nisu gotovi. Rimljani se dosjete i izgrade klupe i vesla na obali, pa su veslači i mornari sada mogli usporedno s gradnjom brodova vježbati i provoditi obuku, a da pri tomu ne gube vrijeme čekajući završetak svojih brodova. Naime, tako je u povijesti prvi puta nastalo nešto što još i danas rabe suvremene vojske svijeta, a to je 'simulator' za izobrazbu i obuku posada. Dakle, nakon svega dva mjeseca Rimljani su izgradili 100-tinjak kvinkvirema i 20-tak trirema (grčki trijera – po Athumanunhu). Negdje 260. godine p. K. Rimljani su pokušali pokusnu plovidbu sa 17 svojih brodova, ali ih iznenada zaskače kartažanska eskadra i plijeni im svih sedamnaest brodova. Dakako, Rimljani nisu posustali, ali i dalje im nedostaje ratnika vičnih pomorskom ratovanju. Iako raspolažu kvalitetnom vojskom legionara oni ipak ne poznaju pomorske vještine. Poradi toga Rimljani su prinuđeni pomorski boj brodova pretvoriti u kopnenu bitku gdje njihovi legionari dolaze do punog izražaja. Tako Rimljani grade bojne naprave kojima opremaju svoje brodove. Ta bojna naprava naziva se 'corvus' (gavran – po Athumanunhu), a zapravo je to 'leteći most' koji na ratnom brodu stoji uspravno sve do trenutka abordažne bitke brodova kada taj 'leteći most' pada na protivnički brod, posebnim šiljcima hvata se za njega i brodovi su tada čvrsto spojeni. Sada legionari mogu preko toga mosta izvoditi svoje nezadržive kopnene juriše u kojima su nadmoćni i najbolji, te im nema premca. Vrijednost toga novoga oružja vrlo brzo doći će do izražaja tijekom bitke kod Mile.

petak, 08.12.2006.

Pomorske bitke kroz povijest

Bitka kod Mikale – pomorska bitka koja se odigrala na kopnu

Nastojeći održati prevlast na moru, koja je zadobivena pobjedom kod Salamine, grčke eskadre krstarile su svuda gdje su grčki trgovački brodovi održavali trgovinu između gradova tadašnjeg Svijeta. Ta stalna nazočnost grčkih ratnih brodova koji su krstarili Egejskim morem i između grčkih otoka dovest će do jedne od najčudnije pomorske bitke koju je povijest zabilježila. Naime, Athumanunh ni sam ne razumije i na velikoj je muci kada tu bitku treba svrstati u poznate vojne podijele bitaka. Zapravo to je pomorska bitka koja je zapodjenuta između brodova na moru da bi kasnije završila s brodovima na kopnu. Ne nije Athumanunh 'prolupao' upravo je tako i bilo, a evo kako je to bilo. Bila je to 479. godina p. K. nedaleko poluotoka Mikala kod grada Mileta, na obalama Male Azije. Dakle, vrlo blizu mjesta (otok Lada) gdje je prije šesnaest godina perzijska flota nanijela katastrofalan poraz grčkoj floti. Činilo se kao da je došlo vrijeme da grčka flota naplati dug od perzijske flote. Oko 100-tinjak grčkih ratnih brodova pod zapovjedništvom nauarha Leotihida (Spartanac) i nauarha Ksantipa (Atenjanin) primijetilo je kod otoka Samosa veći broj perzijskih ratnih brodova. (Athumanunh će zapisati: iako je Atena davala najveći broj ratnih brodova u grčku ujedinjenu flotu, poradi političkih razloga, a naposljetku poradi dobrih odnosa u floti, flotom uvijek zapovijeda Spartanac, a Atenjanin mu je zamjenik. Sjetite se da flotom kod Artemizija i Salamine formalno zapovijeda Euribijad, a Temistoklo je zamjenik, odnosno formalno drugi po rangu, a zapravo zapovjednik. Taj čin priznavanja Spartanca za zapovjednika, mada samo formalno, ostalim grčkim zapovjednicima je bio dovoljan razlog da se sve razmirice izglade.) Tako je i sada, flotom zapovijedaju dvojica nauarha Spartanac formalno i Atenjanin stvarno. No, vratimo se bitki. Čim su grčki brodovi zauzeli bojni složaj za bitku perzijski brodovi stali su velikom brzinom izmicati iz područja bitke. Perzijanci su se još uvijek sjećali naučene lekcije kod Salamine, pa su snažno zaveslali prema obali ne bi li izmakli grčkim brodovima. No, Grci su također još uvijek puni duha Salamine i nikako ne žele propustiti priliku i naplatiti dug od prije šesnaest godina. Tako započinje nešto što se u taktici naziva progon (gonjenje). Perzijanci veslaju svom snagom izmičući iz bitke, a Grci ih progone svim snagama nastojeći zapodjenuti bitku. Velikom brzinom perzijski brodovi zabili su se u pješčane žalove obale na poluotoku Mikali. Perzijski mornari, veslači i ratnici iskoče i složno izvuku svoje brodove na obalu, nadajući se da će tako izbjeći bitku. Doista, grčki brodovi se na trenutak okrenu, ali se nakon kraćeg vremena okrenu ponovno i svom se silinom zalete na pješčane žalove Mikale. Grčki ratnici, mornari i veslači svom silinom navale i u jurišu potuku iznenađene Perzijance, te im zapale brodove. Dok su perzijski brodovi gorjeli poput buktinja na obalama Mikale, Grci odsuču svoje brodove i polako, ali zadovoljno se udalje prema pučini. Gotovo nevjerojatno, nakon katastrofalnog poraza na moru kod Salamine, sada je perzijska flota doživjela i čudan , ali ne manje katastrofalan poraz i na kopnu na obalama poluotoka Mikale. Nakon te čudne bitke kod Mikale grčka je flota povratila sve jonske gradove, a iduće godine (478. p. K. – po Athumanunhu) grčka flota će pod zapovjedništvom Spartanca Pauzanija osloboditi i otok Cipar. Zatim grad Bizant na Bosporu, pa Helespont, a to će opetovano razviti grčku trgovinu Crnim morem.

srijeda, 06.12.2006.

Pomorske bitke kroz povijest

Poraz, katastrofa i povlačenje Perzijanaca (Bitka kod Salamine IV)

U žestokom naletu na premoćnu feničansku eskadru, grčka (atenska) eskadra potpuno je iznenadila i probila desno krilo perzijanske flote koje je držala feničanska eskadra. U silovitom i smjelom naletu atenske eskadre potopljen je veliki broj feničanskih brodova, a još veći broj bio je oštećen i onesposobljen za daljnju bitku. Iznenađenje i zbunjenost feničanskih zapovjednika i mornara dovela je do toga da su grčki ratnici posjekli veliki broj feničanskih (mnogo veći broj nego da su se feničanski ratnici branili uz organizirani otpor na svojim brodovima uz potporu mornara – po Athumanunhu) Mnogo je feničanskih zapovjednika palo u bitki što se očitovalo u neorganiziranom otporu, ali po Athumanunhu najveću je grešku počinio sam zapovjednik feničanske eskadre Megabat. Nakon 'kljaštrenja' njegovog broda i udara kljunom u isti Megabat je žurno prešao na drugu penteru kako bi s nje organizirao otpor i odgovor na iznenadnu grčku navalu. No, u žurbi Megabat je zaboravio ponijeti admiralsku zastavu s oštećene pentere koja se nagnula na bok, ali je još uvijek plutala. Feničanski zapovjednici uzaludno su očekivali signale svoga zapovjednika i zapovijedi kojima bi se odgovorilo na grčki nalet. Istodobno Megabat je s drugog zapovjednog broda signalizirao na sve strane, ali se na to nitko od zapovjednika nije obazirao, jer su svi i dalje čekali zapovijedi sa zapovjednog broda koji je i dalje vijao zastavu zapovjednika. Megabat je to konačno shvatio, pa je pokušao signalizirati svom zamjeniku Megabazu da on preuzme zapovijedanje flotom. No, oko broda zamjenika zapovjednika Megabaza koji se nalazio u drugoj crti sada su se već razvile teške bliske palubne bitke. Mnogo je brodova gorjelo, a dim je sve više zaklanjao poglede na druge brodove. Tako ni Megabaz nije mogao vidjeti signale svoga nadređenoga. Rasulo u feničanskoj eskadri bivalo je sve veće i vodilo je k potpunom raspadu crte zapovijedanja. Nakon nekog vremena feničansku eskadru zahvatila je panika, pa su se feničanski brodovi treće crte pokušali izvući i reorganizirati se iza druge (egipatske) eskadre. No, Temistoklo im to nikako nije smio dopustiti i nije im dopustio. Naime, grčki brodovi doslovce su se 'zalijepili' za feničanske brodove. Tako izmiješani feničanski i grčki ratni brodovi uletjeli su iza bojne crte egipatskih brodova. Istodobno su egipatski brodovi napadnuti s fronta od druge grčke eskadre (94 trijera kojima je zapovijedao nauarh Adeimant – po Athumanunhu). Egipatski zapovjednici brodova također su bili iznenađeni grčkim naletom, a još više upadom grčkih brodova iza njihove treće bojne crte. Bitka se razmahala i na tom dijelu gdje je sada nastao kaos izmiješavši egipatske i grčke brodove. Isto tako bitka je bjesnila i na području naleta treće grčke eskadre kojom je zapovijedao Spartanac Euribijad. Na tom dijelu bojišnice poginuo je brat kralja Kserksa nauarh Ariabigno što je još više pridonijelo rasulu crte zapovijedanja koja je sada bila narušena u cijeloj perzijskoj floti. (U perzijskoj floti nitko više od zapovjednika nije znao što mu je činiti, gdje se boriti, odakle se pojavilo protivničko brodovlje, pa se mnogo brodova okrenulo prema izlazu iz zaljeva gdje je još uvijek stajala šesta perzijska eskadra (oko otoka Psitalija – po Athumanunhu). No, kako je grčka pričuva kojom zapovijeda Aristid uvidjela da neće biti potrebe za njihovom intervencijom, ti grčki brodovi na svoje palube krcaju grčke kopnene ratnike na poluotoku Kinosuri i u žestokom naletu vrše desant na otok Psitalija. Juriš grčkih hoplita kopnom i panično približavanje vlastitih brodova, pokoleba brodovlje i njihove zapovjednike iz sastava šeste perzijske eskadre, te oni okrenu svoje pramce i stanu napuštati svoje položaje. Katastrofu koja se nadvila nad perzijsku flotu sada više nitko nije mogao spriječiti. Bitka kod Salamine ulazila je u svoju završnicu u kojoj je postajalo sve očitije i zornije da će pobjeda grčke flote biti potpuna i veličanstvena. Doista, bila je to najveća i najslavnija pomorska bitka staroga vijeka.

ponedjeljak, 04.12.2006.

Pomorske bitke kroz povijest

Bitka počinje (Bitka kod Salamine III)

Sudbina cijele tadašnje Grčke ovisila je o grčkoj floti. Znali su to dobro i Temistoklo i Kserkso. Ako propadne flota sigurno će propasti i cijela Grčka. Temistoklo je flotu posložio tako da su se krajnji brodovi na krilima oslanjali na kopno (time je izbjegnuta opasnost od obuhvata grčkih flotnih krila – po Athumanunhu). Grčki brodovi stajali su posloženi u sređenom složaju, a cijelu frontnu crtu namjerno su malo zakrivili u obliku polumjeseca s izbačenim krilima. Nasuprot grčke fronte složaj je zauzela perzijska flota postrojena u tri, a ponegdje i u četiri vrste. Grčki mornari i ratnici na brodovima bili su svjesni pogibelji i opasnosti u kojoj se sada nalaze. Naime, nasuprot njih stajala je snažna perzijska flota s velikim brodovima penterama (pet reda vesala – po Athumanunhu). Vrijeme je bilo izuzetno lijepo, baš idealno za pomorsku bitku, no, puhao je lagani jugozapadnjak, a to je išlo u prilog grčkim brodovima. Grčko brodovlje imalo je 'vjetar u leđa', dok je perzijsko brodovlje imalo 'vjetar u prsa' što će im znatno usporiti vožnju i otežati manevriranje tijekom bitke. Iako valovi nisu bili veliki, dosta su ometali perzijsko brodovlje, pa je tako u njihovom složaju nastao znatniji nered i nesređenost. Dosta perzijskih brodova je zaostao i još nije zauzeo svoje mjesto u bojnom složaju. Onda se iznenada grčko lijevo krilo pokrenulo. Sve atenske trijere snažno su stale sječi valove. Kretanje atenskih brodova kojima je zapovijedao Temistoklo bilo je sve brže i brže, ali bojni red nije ničim bio narušen, svi brodovi bili su tamo gdje su i trebali biti. Vesla grčkih ratnih trijera gibala su se jednoliko i usklađeno, (bio je to divan prizor, grčke lagane trijere potpomognute vjetrom i gonjene snagom grčkih veslača postizale su sve veću bojnu brzinu, koju su još više pomagali i valovi – po Athumanunhu). Kretanje te prve grčke (atenske) eskadre sve je više nalikovalo na žestoki juriš, a protivnički (feničanski) veliki i zdepasti brodovi bivali su sve bliže. Sve su se većima dojmili pramci feničanskih ratnih brodova i sve su viši bili njihovi bokovi. Tada iznenada prava tuča strijela poleti s feničanskih 'grdosija' na hitre grčke trijere. Na grčkim trijerama ratnici hopliti spremno dočekaju ubitačnu tuču svojim teškim štitovima. Prva feničanska tuča strijela ostala je bez učinka. Feničani odapnu drugu ubitačnu i još opasniju tuču. Naime, strijele su sada bile umočene u smolu i sumpor, a namjera im je bila pogoditi grčka jedra kako bi se požar proširio na ostatak brodova. Prvi brod koji je zahvatio požar bio je brod trijarha (zapovjednik trijeme – po Athumanunhu) Kimona, sina glasovitog vojskovođe Miltijada. Grčka jedra planu, grčki mornari priskoče složno i sjekirama obore jarbole i jedra u more. Grčki brodovi nastavljali su juriš kao da se ništa nije ni dogodilo, a brzina je bivala sve veća, jer su grčki veslači ulagali zadnje napore, znajući pri tomu da će od brzine u mnogočemu zavisiti čitavi ishod napada. Temistoklo je sada jasno vidio nered među feničanskim brodovima koji je nastao poradi zaostalih brodova koji još nisu zauzeli svoja mjesta u bojnom složaju. Temistoklo ugleda dvije feničanske pentere koje su napravile mjesta trećoj koja još nije stigla. Jedna od tih pentera vijala je zastavu Megabata, zapovjednika feničanske eskadre. Temistoklo usmjeri brod u prazninu između feničanskih pentera. Grčki veslači i dalje su veslali snažno, na krajnjim granicama snage, a onda su iznenada istodobno svi uvukli vesla u trup broda. Nastao je strašan lom i strahovit prasak, debela vesla feničanskih brodova pucala su kao šibice, a dijelovi istih letjeli su na sve strane. U trupovima feničanskih brodova nastala je silna pometnja i pomutnja. Od silnih udara feničanski veslači letjeli su u zrak, ruke, noge i glave pucale su, a stravični i bolni krikovi feničanskih veslača nadjačali su prasak loma. Feničanski mornari i ratnici na palubama popadali su od udara i naglih trzaja brodova. Užas je potrajao još nekoliko trenutaka, a tada se Temistoklov brod probio iza 'okljaštrenih' feničanskih brodova na kojima je ostavio strašnu pustoš. Grčki veslači iznenada su opet istodobno izbacili vesla i nanovo pojačavali brzinu svojih brodova koja se smanjila tijekom 'kljaštrenja' perzijskih brodova. Feničanski brodovi izgubili su vesla na jednoj strani i zadesilo ih je ono što je bilo najgore u bitki, naime, izgubili su mogućnost manevriranja. Ovakav manevar proboja načinilo je oko 20-tak atenskih trijera, te je oko 40-tak feničanskih pentera ostalo teško oštećeno na bojišnici. Atenski brodovi sada su se već okrenuli i svoje opasne kljunove (pramce) okrenuli prema oštećenim feničanskim brodovima. Feničanski brodovi bili su nepokretni i čekali su tešku i zlu sudbinu koja će ih pogoditi u vidu snažnih šiljaka okovanih broncama. Opet snažan prasak. Oplate feničanskih brodova pucale su, a u te pukotine uletjela je silna količina vode. Sudbina pogođenih feničanskih brodova bila je time zapečaćena, počeli su naglo tonuti. Još jedna zla kob zadesila je feničanske brodove koji su izbjegli 'grčko kljaštrenje'. Naime, udar grčkih brodova u bokove oštećenih feničanskih brodova bio je toliko snažan da je pogođeni feničanski brod gurnuo na drugi neoštećeni feničanski brod. Tako su opet pucala feničanska vesla, a pustoš loma sve se više širila feničanskom eskadrom. Grčke trijere koje su se probile iza feničanskih brodova naglo su se okretale i svom silinom zabijale u krme feničanskih brodova. Opet su feničanski brodovi tonuli, samo ovaj put ne bočno već s pramcima u zraku. No, dio atenskih trijera nije uzeo dovoljno snažan zalet, pa su kod 'kljaštrenja' ostali zaglavljeni između dva feničanska broda. Grčki ratnici s tih brodova odmah su u naletima prelazili na palube feničanskih brodova na kojima su bili zbunjeni i srušeni od udara brodova feničanski ratnici. Nastala je bespoštedna bliska borba (borba 'prsa o prsa' – po Athumanunhu). Grčki mornari i veslači stali su bacati zapaljive baklje na feničanske brodove koje je odmah zahvatio plamen koji sada više nitko nije gasio. Pučina zaljeva bila je prekrivena dimom, brodovi su gorjeli, ranjeni su zapomagali, a ratnici su se doslovno klali na palubama. (Bitka više nije imala zastrašujuću divotu, sve je više izgledala kao strašno klanje u kojem su se ratnici gušili, hrvali, sjekli, boli … palube brodova postale su skliske od krvi koja je potekla i otjecala nepovratno u more … Athumanunh će napisati strašno!)

subota, 02.12.2006.

Pomorske bitke kroz povijest

Flote provode posljednje priprave za boj (Bitka kod Salamine II)

Istog dana grčkoj floti stiže pojačanje koje su poslali udaljeni grčki gradovi i kolonije. Sada se na sidrištu u zaljevu Ambelakiji nalazi ukupno 348 snažnih grčkih trijera i 77 laganih, ali brzih monera i dijera. Mornari i ratnici užurbano su provodili posljednje priprave za predstojeću bitku. Tijekom noći nebo se zažarilo, Atena je bila u plamenu, a sa svih strana pristizali su grčki bjegunci koji su panično bježali pred nastupajućom perzijskom kopnenom vojskom. Nova panika i nova nelagoda koja je polako zahvaćala i mornare na grčkim brodovima. Temistoklo pak još tijekom noći šalje svog najodanijeg roba Sikina da tobože prebjegne Perzijancima i uvjeri ih da će grčka flota tijekom noći isploviti iz zaljeva i potražiti spas na Korintu. Kserkso je nasjeo na varku Temistoklea, pa je odmah poslao jednu eskadru da zatvori izlaz iz tjesnaca Salamine te spriječi bijeg grčke flote. Za tu Temistokleovu varku nisu znali ni njegovi najbliži zapovjednici, pa su oni, čim su primijetili iznenadne pokrete perzijskog brodovlja, o tome izvijestili Temistokla i uvjeravali ga da je sada svako povlačenje propalo i da valja prihvatiti boj na moru. Temistoklo je to upravo i želio, njegovi zapovjednici brodova ponovno su jedinstveni i spremni za boj. U zoru nadnevka 28. rujna 480. godine p. K. grčka se flota pomaknula i počela ustrojavati bojni složaj za bitku. Bojni složaj grčke flote bio je u tri eskadre. Na lijevom krilu postrojila se prva eskadra koju je vodio osobno Temistoklo. To je bila najjača, homogena eskadra koja je brojila 120 brodova, a svi brodovi bili su atenski, ratnici i mornari dobro su se poznavali. Središnja eskadra brojila je 94 broda (60 atenskih, 20 iz Halkisa, 7 iz Egine, te 7 iz Eretrije) i njom je zapovijedao nauarh Adeimant (Athumanunh bi nauarha izjednačio s činom današnjeg admirala). Desno krilo ustrojila je raznolika eskadra kojom je zapovijedao nauarh Euribijad. Ta eskadra brojila je ukupno 134 broda (40 brodova iz Korinta, 16 iz Sparte,15 iz Sikija, 15 iz Trezena, 15 iz Megare, 10 iz Epidaura, 5 iz Elide, 3 iz Hermiona, 3 iz Metona, te još 12 brodova s manjih otoka). Dakle ukupno 348 grčkih ratnih trijera koje su kljunove prijeteći usmjerile prema snažnoj perzijskoj floti. Nekoliko stotina metara iza njih ustrojila se grčka pričuva od preostalih manjih brodova. Crtu obale je zaposjela grčka kopnena vojska koja je u teškoj i vrištećoj tišini iščekivala ishod bitke. Zrakom se širio grč i tjeskoba, a na moru prizor je bio i više nego veličanstven. Na drugoj obali Kserkso je sjedio u sjeni i promatrao svoju snažnu flotu te jedva iščekivao početak bitke za koju je bio uvjeren da će završiti uništenjem grčke flote. Premoć perzijske flote bila je i više nego očita. Nasuprot tri grčke eskadre bojni složaj zauzelo je 6 perzijskih eskadri koje su sve bile brojnije od najjače grčke eskadre. Uz sve to perzijski brodovi bili su kudikamo veći od grčkih (bile su tu pentere – ratni brodovi s čak pet reda vesala – po Athumanunhu). Pentere su poslali fenički gradovi Sidon i Tir. Zapovjednik prve perzijske eskadre koju su činili feničanski brodovi, njih 200-tinjak, bio je Megabat, a ubrzo mu se pridružuje još 30 brodova iz Pamfilije. Dakle, sada nasuprot Temistokla i njegovih 120 brodova stoji Megabat i njegovih 230 brodova. Druga perzijska eskadra koja je zauzela bojni složaj bila je egipatska s 200 brodova kojima se ubrzo priključilo još 100 brodova iz Kilikije. Egipćanima zapovijeda Ariomard, a Kilićanima Dadak, dok obim flotama zapovijeda Kserksov brat Ahemen. Dakle 300 perzijskih brodova zauzelo je bojni složaj nasuprot središnjoj grčkoj eskadri koja broji svega 94 broda. Na lijevom perzijskom krilu nalazilo se 120 jonskih i 30 dorskih brodova (grčke kolonije koje je Perzija pokorila još početkom grčko-perzijskog rata – po Athumanunhu) Tim grčkim brodovima u sastavu perzijske eskadre zapovijedaju Teomestor i Laomedon. U sastavu te eskadre nalaze se i brodovi kraljice Artemizije iz Halikarnasa. Sa svim eskadrama tu zapovijeda Ariabigno drugi brat kralja Kserksa. Kako su se perzijski zapovjednici bojali da će jonski i dorski brodovi tijekom bitke sigurno preći na stranu Grka iza njih je složaj zauzela likijska eskadra od 60 brodova. Tom likijskom eskadrom zapovijeda knez Gorgosa. Na samo kraju perzijskog bojnog složaja postrojila se karijska eskadra sa 70 brodova pod zapovjedništvom Sijenesisa kneza od Tijana. S obije strane otoka Psitaleje složaj je zauzela šetsta perzijska eskadra u kojoj se nalazi 310 brodova (150 ciparskih, 100 feničanskih i 60 eolijskih brodova). Cijelu drugu obalu zaposjela je brojna perzijska kopnena vojska. Bitka je dakle mogla početi. Ubrzo je i počela!

petak, 01.12.2006.

Pomorske bitke kroz povijest

Bitka kod Salamine – sudbonosni sukob na moru

Tragična, ali herojska pogibija, kralja Leonide i njegovih najodanijih vojnika u klancu Termopila, do grčke flote i Temistokla, stigla je još iste večeri i to upravo u trenutku kada je grčka flota odnijela pobjedu u bitki na moru, u tjesnacu Eubeje, kod rta Artemiziona. Perzijskoj kopnenoj vojsci sada je put bio otvoren i ona je jurnula svom svojom silinom i žestinom prema jugu paleći, rušeći i zauzimajući redom grčke gradove. Opasnost se sve više bližila Ateni. Grčkoj floti nije preostalo ništa drugo nego da pohita što brže u Faleronski zaljev što bliže Ateni, te se tu pripremi za novu još težu bitku na moru koju je Temistoklo već vidio u svojoj dalekovidnosti fantastičnog 'flotovođe'. Sada Temistoklo zna da se perzijska flota podijelila na dva dijela i da je onaj dio od dvjestotinjak brodova, koji je krenuo u obuhvatni manevar oko Eubeje, oluja desetkovala. No, Temistoklo dobro procjenjuje da je i sada još uvijek perzijska flota kudikamo jača po brojčanom stanju od grčke. Dakle, Temistoklo mora izabrati taktiku, mora odlučiti i što prije donijeti odluku. Temistoklo se odlučuje za – napad. (Mnogi bi pomislili, možda su i pomislili, da je Temistoklo poludio, ali Athumanunh će zapisati da je upravo napad jedini izgled za pobjedu slabije flote nad jačom.) No, opet, ta ofenzivna operacija (napad) nikako se ne bi smjela izvesti 'navratnanos', tu je vrlo bitno povesti brigu o sastavu snaga, slabostima protivnika, ali i o mnogobrojnim drugim uvjetima i okolnostima koje vladaju u danom trenutku. Dakako, Athumanunh će morati zapisati da je Temistoklu kudikamo na ruku išla grčka probuđena i sve jača domoljubnost, visoki bojni moral i odlična izvježbanost grčkih posada kao i vrlo bogato i neprocjenjivo pomorsko iskustvo zapovjednika grčkih ratnih brodova. Na kraju uz sve to presudna je ipak bila ispravna Temistoklova odluka. Naime, Athumanunh je sasvim siguran da bi mnogi na mjestu Temistokla napali onu slabiju perzijsku eskadru, onu koju je desetkovala oluja, jer tu bi grčka flota odnijela laganu pobjedu, ali to bi bila kobna pogreška. Zašto? Vrlo jednostavno. Tada bi ona jača perzijska eskadra krenula u napad na grčku flotu koja bi se tada našla priklještena između 'dvije vatre'. Ako pak bi grčka flota čekala na napad perzijske flote, to bi dalo vremena obim perzijskim eskadrama da se spoje i udare snažno. Dakle, Temistoklo je odlučio ispravno: - napasti odmah i to jaču perzijsku eskadru dok ona slabija još nije obišla Eubeju. No, na kopnu je sve bilo drugačije u trenutku kada su svi grčki ratni brodovi uplovili u Faleronski zaljev. Kopno je bilo u plamenu, svi veći gradovi su već bili u rukama perzijske kopnene vojske, a stanovništvo Atene napuštalo je panično grad. Od flote je zatraženo da se povuče prema Peloponezu što bliže Korintskoj prevlaci gdje bi imala izgled da zadrži perzijske brodove. Među zapovjednicima grčkih brodova opetovano je došlo do podijele. Svatko je zagovarao svoje stanovište i svoje stavove žučno branio. Temistoklo se žestoko svima usprotivio i zapovjedio da se bitka zapodjene odmah u tjesnacu između Salamine i kopna. No, to je išlo jako teško, ali kada je Temistoklo zaprijetio da će s brodovima Atene, Megare i Egine napustiti flotu i otploviti na Siciliju njegovo je stajalište prihvaćeno. Kasnije će se pokazati da li je to bilo doista ispravno.

<	prosinac, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!