Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu

subota, 30.04.2005.

Desant na Siciliju

Do 16. srpnja američka 7. armija završila je preslaganje svojih postrojbi i sve njezine podređene postrojbe 17. srpnja krenule su u opće nastupanje. Tako je njezin 2. korpus (1. i 45. pješačka divizija) naletio na snažan otpor zaštitnica njemačke 15. motorizirane divizije što je usporilo daljnje napredovanje američkog 2. korpusa. No, postrojbe privremenog sastava korpusa 3. pješačka, 2. oklopna i 82. zračnodesantna divizija nailazile su na slabe otpore ostataka talijanskih divizija, pa su okrenule svoj smjer djelovanja prema gradu Calatafimi s namjerom da se produži prema gradu Palermo. Nadnevka 22. srpnja američka 3. pješačka divizija prodrla je kraćim putom i uspjela se spojiti s američkom 2. oklopnom divizijom, a američka 82. zračnodesantna zauzela je grad Trapani 23. srpnja. U tim napadajnim operacijama američke su divizije gotovo bez borbe zarobile 100 000 talijanskih vojnika koji su bili potpuno bez borbenog morala i želje za pružanjem otpora. Američka 1. pješačka divizija skrenula je od Enne prema istoku, a 45. pješačka divizija izbila je na crtu Termini Imerese, a za njom je krenula i 3. pješačka divizija. Kako bi olakšali opskrbu svojih postrojbi američka mornarica ubrzo je osposobila luku u gradu Palermu (44 potopljena broda u samoj luci koje su američki mornari brzo izvukli na površinu i time osposobili luku za pristajanje američkih opskrbnih brodova). U Palermu se iskrcala i američka 9. pješačka divizija koja se do tada nalazila u pričuvi i odmah se uputila prema bojišnici. Na istoku otoka britanske postrojbe nikako nisu mogle slomiti otpor njemačkih postrojbi oko vulkana Etna, pa je odlučeno da se ti njemački snažni obrambeni položaji zaobiđu, a da se težište bojnih napora prenese na smjer američkih postrojbi 7. armije. Istodobno 25. srpnja srušen je fašistički režim u Italiji, ali je i nova talijanska vlada odlučila da se rat nastavi, a njemačke postrojbe ojačane su još i njemačkom 29. motoriziranom divizijom. Tako je na Siciliju prebačeno oko 40 000 svježih njemačkih vojnika. Crta bojišnice sada je bila Katanija – Simeto –Troina – Santa Agata di Militello. Tu crtu bojišnice brani njemačka oklopna divizija Herman Göring koju su ojačale dvije pukovnije njemačke 1. padobranske divizije, njemačka borbena skupina Schmalz, njemačka 15. motorizirana divizija, talijanska divizija Aosta i Assietta i dijelovi tek pristigle njemačke 29. motorizirane divizije.U drugom bojnom rasporedu iza ovih divizija obranu su organizirale talijanske divizije Napoli i Livorno, djelovi njemačke 29. motorizirane divizije, te mornaričke postrojbe koje su se utvrdile u rajonu Mesina. Dok su njemačke postrojbe popunjene i ojačane i kod njemačkih vojnika bojni je moral na visini, talijanske divizije su slabe, a njihovi vojnici potpuno su bezdušni i bezvoljni za pružanjem otpora i nastavak borbi. Zapovjedništvo & armije preuzimaju njemački časnici i jedina im je zadaća što duže odgoditi savezničku invaziju na Apeninski poluotok. Sada su i znatnije ojačane njemačke postrojbe protuzračne obrane. Saveznici pak pripremaju invaziju na Apeninski poluotok, a svemu prethodi snažna zračna priprava u kojoj su tučeni svi prometni smjerovi na kopnu i moru. Potpuno je paraliziran željeznički promet u južnoj Italiji, a savezničko zrakoplovstvo stalno tuče promet kojim se opskrbljuju njemačke i talijanske postrojbe s Apeninskog poluotoka preko zaljeva Mesina na otok Siciliju.

petak, 29.04.2005.

Desant na Siciliju

Tijek iskrcavanja na obalu Sicilije

Uz snažnu topničku potporu savezničkih ratnih brodova, prvi desantni valovi krenuli su prema obali 10. srpnja oko 0200 sata. Već oko 0300 sati prvi desantni val iskrcao se na obalu od Sirakuze do Pakina i od rta Bračeto do tore di Gafe i pritom su postigli potpuno iznenađenje kod talijanskih postrojbi koje se nisu nadale desantu po ovako lošem vremenu. Talijanske postrojbe slabo su reagirale dijelom i zbog snažnih zračnih udara koji su se sada popeli na 3000 poleta. Iako su saveznički zapovjednici računali da će tijekom iskrcavanja izgubiti 200 do 300 brodova izgubili su ih svega 12 što je više nego mali broj za tako složenu operaciju. Već prvog dana iskrcavanja savezničke postrojbe organizirale su više taktičkih mostobrana. Saveznička inženjerija već je 13. srpnja popravila zračno uzletište u Pakinu gdje su se i spustili prvi lovački skvadroni, a do 17. srpnja ukupno je 17 savezničkih skvadrona baziralo na tlu Sicilije, a to je uvelike olakšalo zračnu potporu savezničkim postrojbama koje su je itekako trebale. Britanska 8. armija do 10. srpnja uspjela je zauzeti grad Sirakuzu i Palino. Postrojbe američke 7. armije također su uspjele uz paljbenu potporu brodskog topništva uspjele organizirati više mostobrana. Nešto jači otpor talijanske postrojbe pružale su kod grada Gele. Uz 1092 zračna poleta, koje su proveli s zračnih uzletišta na Siciliji, savezničko zrakoplovstvo oborilo je 89 protivničkih zrakoplova, ali su i izgubili 40 vlastitih zrakoplova. Noću s 10. na 11. srpnja američka 504. padobranska borbena skupina uletjela je u vlastitu PZO paljbu i pretrpjela značajnije gubitke. (To je tzv. 'prijateljska vatra') Dok su britanske postrojbe ispred sebe nailazile na slabi otpor talijanskih postrojbi, američke postrojbe naišle su na njemačku oklopnu diviziju 'Herman Göring' i talijansku elitnu diviziju 'Livorno'. Kad su ove dvije divizije krenule u protunapad, snažna paljba s američkih ratnih brodova nanijela im je teške gubitke, ali su oni ipak krenuli u protunapad, no izgubili su veliki broj tenkova i konačno su odbačeni. Nakon spajanja kod grada Raguze savezničke postrojbe imale su mostobran na crti Priolo – Chiaramonte – Niscemi – Tore di Gafe, a to je već bila solidna desantna osnovica na koju su se mogle iskrcati svježe savezničke snage. Tijekom dva dana na tu su se desantnu osnovicu iskrcale svježe savezničke postrojbe koje su brojile 80 000 vojnika, 700 vozila, 300 tenkova i 700 topova. Broj zračnih poleta savezničkog zrakoplovstva sada se popeo na 8 000 poleta, a njemačko-talijansko zrakoplovstvo upisalo je tek 2 200 poleta. Nakon neuspjeha protunapada na saveznički mostobran došlo je do razilaženja u taktici obrane otoka Sicilije. Njemački zapovjednici tražili su jači otpor na svim smjerovima nadiranja savezničkih postrojbi, a talijanski pak su zagovarali povlačenje svih snaga na sjeveroistok otoka i tamo reorganizaciju obrane. Tako su se talijanske divizije 'Assietta' i 'Aosta' napustile svoje položaje na zapadu otoka i povukle se prema istočnom djelu otoka. Njemačke pak su postrojbe 1. zračno desantne divizije ojačale postrojbe oklopne divizije 'Herman Göring' , pa je to odmah usporilo napredovanje britanskim postrojbama 8. armije. Savezničko zrakoplovstvo i dalje je pružalo efikasnu zračnu potporu i pomoć postrojbama na zemlji, te je snažno tuklo grad Mesinu. Na Mesinu je napadalo 1212 savezničkih teških i srednjih bombardera koji su ispustili oko 800 tona bombi. Istodobno savezničko zrakoplovstvo snažno tuče i mjesta okupljanja postrojbi i materijala za pomoć postrojbama na Siciliji, pa je tako srednja i južna Italija posebno na udaru. Gradovi Napulj, San Giovani, Fođa i Bari snažno su tučeni iz zraka, pa je na njih do 16. srpnja izbačeno ukupno 4530 tona bombi iz 13 361 zračnih poleta. Dana 19. srpnja britanske postrojbe 5., 50. i 51 pješačke divizije uzaludno su pokušavale svladati otpor njemačkih postrojbi kod grada Katanije. Na lijevom krilu potporu im pružaju kanadska 1. divizija, 231. pješačka brigada i 78. divizija koja je stigla iz Sjeverne Afrike.

četvrtak, 28.04.2005.

Desant na Siciliju

Desant i iskrcavanje na Siciliju

Savezničku pripravu iskrcavanja započelo je zrakoplovstvo koje je od 3. do 9.srpnja snažno tuklo sva uzletišta Sicilije i južne Italije tijekom čega je izbačeno oko 1 520 tona bombi. Savezničko zrakoplovstvo uništilo je sva uzletišta na Siciliji i zrakoplove koji su se nalazili na tim uzletištima, a oni koji su ostali neoštećeni morali su preletjeti na uzletišta u Italiju. Time je zrakoplovstvo Saveznika izborilo potpunu premoć u zračnom prostoru nad Sicilijom. Savezničko zrakoplovstvo nastavilo je nakon toga tući luke i skladišta na Siciliji, a talijansko i njemačko zrakoplovstvo pružilo je doista neočekivano slabi otpor. Kada bi pokušali tući luke Sjeverne Afrike, u kojima su se ukrcavale postrojbe 7. i 8. armije, saveznički bi ih lovci odmah oborili u more. U tim napadima talijansko i njemačko zrakoplovstvo izgubilo je oko 250 zrakoplova, dok je savezničko zrakoplovstvo izgubilo samo 60 zrakoplova. Nakon svih izvršenih priprava saveznička desantna flota isplovila je iz Tunisa, Alžira i Libije. Lovačke eskadrile zrakoplova cijelim su putem štitile desantnu flotu i tijekom te zaštite napravljeno je 2400 zračnih poleta. Kasno popodne 9. srpnja lovačko i bombardersko savezničko zrakoplovstvo snažno je udarilo po svim obalnim položajima Talijana i Nijemaca na Siciliji. No, kod Malte savezničku desantnu flotu zahvatilo je silno nevrijeme koje je vladalo na moru. Saveznički zapovjednici dvoumili su se da li treba nastaviti s provedbom desanta ili se skloniti na Maltu dok nevrijeme ne prođe. Padom mraka iz Tunisa i Libije poletjelo je oko 400 prijevoznih zrakoplova i 170 zrakoplovnih jedrilica koji su prenosili snage zračnog desanta koji se trebao spustiti na Siciliju. Cilj ovih zračnih snaga bila je Sirakuza, Ponte Grande i Gela. No, zbog nevremena i slabe obučenosti u navigaciji od 133 britanskih zračnih jedrilica samo 12 spustilo se na određene ciljeve, 65 ih je palo u more, a ostale su promašile svoja mjesta spuštanja. Najveći broj savezničkih padobranaca palo je daleko od zadanih ciljeva, pa su gotovo dva dana lutali dok se nisu uključili u bitke, a time su snage pomorskog desanta imale slabu pomoć od njih. Ipak, nekakvim čudom skupina od 8 časnika i 65 vojnika, uspjeli su se okupiti i zauzeti vrlo bitan cilj, a bio je to most Ponte Grande. Ova skupina žilavo se branila na mostu, doista im se slobodno može odati sve priznanje, jer su dečki uspjeli obraniti most do dolaska snaga 5. pješačke divizije i time joj olakšali provedbu zadaće. Isto tako i 227 američkih prijevoznih zrakoplova promašilo je mjesta spuštanja, te ni te snage nisu izvršile dobivenu zadaću. Savezničko zrakoplovstvo unatoč svemu i dalje je snažno tuklo sve obrambene položaje protivnika, a konvoji s invazijskim snagama stigli su na samo 10 km od obale Siciliji gdje su počela užurbana prekrcavanja s velikih prijevoznih brodova na jurišne i desantne čamce i brodove.

srijeda, 27.04.2005.

Desant na Siciliju

Talijansko – njemački planovi i priprave

Obranom Sicilije rukovodi talijanski general Guzzoni, a sve postrojbe (njemačke i talijanske) ustrojene su u 6. armiju. Obrana otoka Sicilije 6. armija je organizirala u dvije crte obrane. Prvu crtu obrane, za neposrednu zaštitu obale, činile su u kordonskom rasporedu talijanske postrojbe i to: 26., 202., 207., 208. i 213. obalna divizija (mornaričko pješaštvo), 18. i 19. obalna brigada, 136. obalna pukovnija, tri mornarička utvrđena rajona s posadama (Piazza marittima) i dvije lučke obrambene skupine. Postrojbe iz prve crte trebale su pružiti snažan i odlučan otpor, te time stvoriti povoljne uvjete postrojbama iz druge obrambene crte koje su u odlučujućem trenutku trebale brzo intervenirati i odbaciti protivnika natrag u more. Postrojbe druge crte obrane činile su: na zapadnom dijelu otoka talijanske divizije Assietta i Aosta, te glavnina njemačke 15. motorizirane divizije, na jugoistočnom dijelu otoka talijanske pješačke divizije Napoli i Livorno, te njemačka oklopna divizija Herman Göring, borbena skupina Schmalz i djelovi njemačke 15. motorizirane divizije. Zrakoplovstvo bazira na uzletištima Sicilije i južne Italije i spremno je pružiti zračnu potporu. Ratna mornarica nije bila planom obrane predviđena za djelovanje osim podmornica koje su trebale napasti dolazeće savezničke brodove. Ukupno za obranu Sicilije 6. armija je angažirala 300 000 vojnika (70 000 je Nijemaca), 1 500 raznih topničkih oružja, 400 tenkova, 1 650 zrakoplova (samo je oko 1 000 koji mogu poletjeti) i nekoliko podmornica.

ponedjeljak, 25.04.2005.

Desant na Siciliju

Britansko – američki planovi i priprave

U početku Saveznici se razmimoilaze u planovima gdje treba početi iskrcavanje, pa dok Britanci zagovaraju iskrcavanje na 'mekani trbuh' Europe (Balkan), Amerikanci traže to iskrcavanje u Francuskoj. No, kad je postignut dogovor o prioritetima američka strana zatražila je da se iskrcavanje provede na tlo Italije, a ne na Balkanski poluotok kako zagovaraju Britanci. Na kraju je dogovor postignut i prihvaćena je američka varijanta. Plan je predviđao da se britanska 8. i američka 7. armija iskrcaju na južnom i jugoistočnom dijelu otoka Sicilije u pomorskom desantu, a da im potporu pruži zračni desant, te zrakoplovstvo za potporu iz zraka. Planom je trebalo osvojiti desantnu osnovicu koja bi imala mostobran na crti Augusta – Ragusa – Agriđento. Nakon toga britanska 8. armija trebala je zauzeti Kataniju, nakon čega produžiti napad prema Mesini. Američka 7. Armija napadala bi prema Palermu i istodobno štitila lijevi bok britanskoj armiji. Sve savezničke snage za provedbu desanta ustrojene su u 15. skupinu armija. Zapovjedništvo nad svim snagama bilo je u rukama britanskog generala Aleksandera. Britanskom 8. armijom zapovijeda general Montgomeri, a čine je slijedeće postrojbe: 5., 50. i 51. pješačka divizija, 1. zračnodesantna divizija, 5. komando odred, kanadska 1. divizija, 231. pješačka brigada, te 40. i 41. komando odred. To je ukupno 250 000 vojnika. Američkom 7. armijom zapovijeda general Patton, a čine je slijedeće postrojbe: 1., 3. i 45 pješačka divizija, 2. oklopna divizija, 82. zračnodesantna divizija, te 1., 3. i 4. bojna rendžera. To ukupno brojčano iznosi 228 000 vojnika. Pričuva 15. skupine armija je američka 9. i britanska 78. pješačka divizija, te 1. pukovnija 1. zračnodesantne divizije. U Sjevernoj Africi Saveznici još odmaraju osam divizija koje će se u borbe uključiti nakon osiguranja mostobrana. Savezničku desantnu flotu čini 3200 ratnih, prijevoznih i opskrbnih brodova, a temeljna joj je zadaća da zaštiti desant u slučaju intervencije talijanske ratne mornarice, prijevoz postrojbi i doknadnog materijala, potpora desantu s mora i opskrba iskrcanih postrojbi morem. Saveznička desantna flota podijeljena je po slijedećem: Zaštitna eskadra H (2 nosača zrakoplova, 4 bojna broda, 6 krstarica i 18 razarača) s zadaćom boj na moru protiv talijanske ratne mornarice u Jonskom moru poradi zaštite snaga desanta. Pričuva zaštitne eskadre Z (2 bojna broda i 6 razarača) potpora glavnim snagama zaštitne eskadre i boj protiv talijanskih i njemačkih ratnih brodova koji bi se pojavili sa zapada. Istočna desantna eskadra (4 krstarice i 6 razarača, te potrebit broj prijevoznih i desantnih brodova) ima zadaću prijevoza desanta postrojbi 8. armije. Zapadna desantna eskadra (6 krstarica i 1 monitor, te potrebiti broj prijevoznih i desantnih brodova) ima zadaću prijevoza desanta postrojbi 7. armije. Cijelo podmorje na putu desanta borbeno nadzire 47 podmornica.

nedjelja, 24.04.2005.

Desant na Siciliju

Operacija Husky – desant na Siciliju

Opća situacija u Italiji sredinom 1943. godine

Sredinom 1943. godine Italija preživljava tešku krizu. U dotadašnjem vođenju rata Talijanska vojska doživljavala je poraz za porazom, veliki ratni izdatci potpuno su na koljena bacili privredu jer su iscrpljeni svi resursi. S Balkana, zbog jakog oružanog otpora u Jugoslaviji, Albaniji i Grčkoj, Italiji više ne stižu potrebite sirovine, a narod je sve nezadovoljniji zbog fašističkog terora. Teškim porazima u Africi, na Balkanu i u SSSR – u Talijanska je vojska izgubila četiri armije, a sve to je još više poljuljalo ionako slab bojni moral talijanskih vojnika. U samoj Italiji njezina vojska ima 26 operativnih i 17 pričuvnih divizija, a to je nedostatno za obranu Apeninskog poluotoka, a javlja se i sam pokret otpora u Italiji, pa štrajkovi radnika (Milano i Torino) koji traže prekid rata i zaključivanje mira sa Saveznicima. Savezničko zapovjedništvo zna da bi neka snažnija i ozbiljnija operacija na tlu Italije lako mogla Italiju izbaciti iz rata, ali to isto zna i njemačko zapovjedništvo. Dok Saveznici planiraju desant i invaziju na talijanski poluotok, njemački zapovjednici šalju pojačanja jer samo pet njemačkih divizija i jedan oklopni korpus koje iz zraka podupire njemačka 2. zračna flota s oko 700 zrakoplova bit će premale snage da se osujeti eventualno savezničko iskrcavanje na talijanski poluotok.

subota, 23.04.2005.

Bitka za Staljingrad

Kraj i nestanak nekada moćne i ponosne 6. njemačke armije

Paulus je shvatio da ga je Hitler promaknuo u feldmaršala s jasnom porukom: 'Nikada ni jedan njemački feldmaršal živ se nije predao neprijatelju.' No, Paulus više nije tako razmišljao, premda je potpisao pisanu dopuštenje svim njemačkim časnicima da izvrše samoubojstvo kako bi sačuvali svoju čast. (Ovdje Athumanunh na trenutak respektira Paulusa, ali mu opet teško zamjera što nije zatražio predaju i time spasio živote svojih napaćenih vojnika!) Paulus pak je odbio pješke krenuti u zarobljeništvo, te je izričito zatražio od Sovjeta da se njemu i svim njegovim generalima osigura vozilo. Sovjeti su prihvatili taj uvjet i osigurali mu vozilo. Nadnevka 31. prosinca, u sam suton, u stožeru sovjetskog generala Vasilija Čujkova koji je uspio obraniti Staljingrad sa svojom 62. armijom, feldmaršal Paulus potpisao je predaju. Otpor je pružala još samo njemačka 'Sjeverna skupina' kojom je zapovijedao general Strecker koji se uzaludno nadao da će svojom borbom omogućiti bijeg feldmaršalu Paulusu iz grada, ne znajući da se on već predao. Nakon iscrpljujućih i teških borbi 2. veljače predao se i general Strecker, ali njegovi su vojnici već svi bili mrtvi, pa se predao samo on i nekolicina njegovih stožernih časnika. Nadnevka 3. veljače Hitler je objavio njemačkom narodu da je Staljingrad pao, proglasio je četverodnevnu nacionalnu žalost, a na odar je položio vijenac na kojem je pisalo 6. armija. Taj 'betežnik' je pokopao svoje žive vojnike koji su bili u sovjetskom zarobljeništvu. Nikada Hitler nije priznao da postoje živi vojnici pripadnici 6. armije koji su se borili u Staljingradu. Ma zamislite samo 2500 časnika i jedan feldmaršal, te oko 85 000 vojnika nalazi se u zarobljeništvu, a Hitler to niječe. Nakon strašne golgote u Njemačku se vratilo samo oko 5000 tih zarobljenika koji pak napušteni i zaboravljeni od svih, nikada, sve do smrti nisu željeli spomenuti ili izgovoriti o bilo čemu iz Staljingrada. Njemačka vojska je u bitkama za Staljingrad izgubila 147 200 vojnika koji su poginuli, a vrijednost uništene vojne oprema penjala se na nekoliko milijardi maraka štete. Na kraju još nekoliko rečenica. Francuski general i predsjednik tijekom obilaska Staljingradskog bojišta izgovorio je zbunjujuću rečenicu: 'Ma koliko ja ne volio Nijemce, moram priznati da su doista veliki narod kad su doprli čak do Staljingrada.' Kada su stigla pisma njemačkih vojnika iz zarobljeništva Hitler je zabranio da se podijele rodbini i mirno rekao: 'Naši vojnici koji su se borili u Staljingradu su mrtvi. To nisu pisma naših vojnika.' Paulus pak je u svojim memoarima zabilježio: 'Njemački narod je zaslužio ovakvu kaznu, jer samo ako doživimo ovakvo uništenje možemo shvatiti kome smo vjerovali i što smo učinili.'
Kraj

petak, 22.04.2005.

Bitka za Staljingrad

Kapitulacija je zabranjena

Sovjetsko zapovjedništvo 'Stavka' odlučila je presložiti svoje postrojbe i konačno uništiti njemačku 6. armiju. Za napad na njemačku 6. armiju određene su slijedeće sovjetske armije: iz smjera Donskog bojišta pod zapovjedništvom generala Rokosovskog napast će sovjetske 21., 24., 65. i 66. armija, a na Staljingradskom bojištu pod zapovjedništvom generala Voronova napadat će sovjetske 57., 62. i 64. armija. Zračnu potporu svim sovjetskim armijama pružat će sovjetska 16. zračna armija. Nadnevka 7. prosinca 1942. sve su sovjetske armije zauzele svoje početne rasporede okrenute bojišnicom prema njemačkoj 6. armiji, a na kilometar bojišta Sovjeti su nagomilali čak 165 topnička oružja različitih kalibara. Nadnevka 8. prosinca još je jednom predat ultimatum njemačkoj 6. armiji da se preda ili će biti potpuno uništena. Isti je ultimatum poslan i u Berlin iz kojeg pak je stigao odgovor da je kapitulacija 6. armiji zabranjena i da se ta armija od sada naziva 'Tvrđava Staljingrad. Nadnevka 10. prosinca rano ujutro 6500 sovjetskih topova zagrmjelo je oko položaja njemačke armije 'Tvrđava Staljingrad'. Paljba je bila toliko žestoka da je i ono malo njemačkih vojnika sposobnih za bitku doslovce 'prolupalo' (u toj strašnoj kanonadi teško je ostati priseban i smiren i vjerujte njemačkim vojnicima nije bilo baš svejedno – gotovo svake sekunde pada po jedna ili dvije granate i to tako nekoliko sati, od toga se baš i ne može ostati priseban i pribran). Nakon te strašne paljbene priprave poput vragova pakla iz najgorih noćnih mora pojavilo se 60 000 Kozaka generala Vasiljevskog koji su na konjima pratili sovjetske tenkove gazeći i brišući sve pred sobom. Do 12. prosinca sve su njemačke crte van grada probijene, a njemačkim je postrojbama ostalo samo uzletište Gumrak čija je pista bila neuporabljiva, pa se opskrba doprema padobranima. Sovjeti su još jednom doista viteški pozvali njemačke postrojbe na predaju, ali ona je i ovog puta izostala. (Ovoga puta Athumanunh svaljuje svu krivicu na Pulusa. Od tog trenutka za sudbinu svojih vojnika postat će odgovoran samo on jer nakon tih strašnih i krvavih dvodnevnih borbi svakom, pa i običnom laiku, bilo bi jasno da je svaki otpor dalje uzaludan i nepotreban, te donosi samo nepotrebne žrtve običnih vojnika, te je za njihovu patnju i stradanje odgovoran nitko drugi nego sam Paulus!) Nadnevka 24. prosinca snage CA napadaju ponovno svom žestinom, te se nakon dužeg vremena prekida ponovno počinju rasplamsavati ulične bitke. Palo je i uzletište Gumrak, presječena je željeznička magistrala, a teške se bitke biju ponovno na Mamajevom kurganu i Kazači uzvisini. Paulus je sada očajan i šalje Hitleru poruku: 'Postrojbe su ostale bez streljiva i hrane, imamo 18 000 novih ranjenika o kojima se nitko ne brine, potpuno su mi uništene 44., 100., 305. i 384. pješačka divizija. Daljnji je otpor i zapovjedanje postrojbama nemoguć. Žurno tražim dopuštenje za predaju…' No, Hitlerov odgovor se zna i besmisleno žrtvovanje se nastavlja. Na Mamajevom kurganu sovjetske 21. i 62. armija spojile su se i tim je spajanjem njemačka armija 'Tvrđava Staljingrad' podijeljena na dva dijela. Dok je Paulus slao Hitleru čestitku za obljetnicu dolaska na vlast, a Hitler ga unaprijedio u čin feldmaršala sovjetski su vojnici slamali i posljednji otpor njemačkih vojnika koji su sada više ličili na poluživotinje odjevene u krpe koje drže pušku u rukama.

četvrtak, 21.04.2005.

Bitka za Staljingrad

Pokušaj deblokade

U hladno jutro 12. prosinca, kada se blatna stepa potpuno smrznula, von Mainstein zapovjedio je grupi 'Hoth' početak napada bez obzira što nisu stigla sva pojačanja. Njemački tenkovi probili su obrambene crte sovjetske 51. armije. Tenkovi grupe 'Hoth' nezadrživo su se probijali prema tenkovima 6. armije koji su imali goriva za samo 20 – 25 km. Bilo je to 70 – tak tenkova kojima je zapovijedao general Hube, ali se nisu micali jer nisu dobili Hitlerovo dopuštenje. (prokleta Hitlerova blamaža i čista bedastoća nisu popuštali). Već 16. prosinca Sovjetsko zapovjedništvo je odgovorilo protunapadom, pa je tako probijena crta obrane 8. talijanske armije iz sastava Grupe armija 'B', talijanski vojnici dali su se u panični bijeg napuštajući sve svoje bojne položaje. To je povuklo raspad obrambenog sustava 3. rumunjske armije, koja doduše nije napustila svoje bojne položaje, ali je pretrpjela teške gubitke i ostala desetkovana. Nakon krajnjih napora i očajnih borbi u pokušaju deblokade 6. armije, postrojbe iz sastava grupe 'Hoth' probile su se na samo 45 km od okružene 6. armije, ali tu su definitivno zaustavljene upornošću sovjetske 2. gardijske armije kojoj je iz zraka premoćno potporu pružilo sovjetsko zrakoplovstvo. Njemački vojnici opkoljene 6. armije zauvijek su izgubili sve nade i volju za borbom. Nekada moćna i snažna njemačka 6. armija počela se raspadati, ali sada ne samo u vojnom pogledu, već i u onom najvrjednijem – ljudskom. Vojnici koji su se borili dnevno su dobivali samo dvije tanke šnite kruha, a teški ranjenici i bolesnici čak ni to. Kada bi se dokopali nešto hrane i unijeli je u svoje prazne trbuhe, umirali bi u teškim mukama. U Staljingradu više nije bilo pasa, mačaka, vrana, pa čak ni omraženih štakora, a onda se pojavio ljudski krajnji očaj – kanibalizam. U bolnicama vladala je neopisiva situacija, sve zgrade koje su bile preuređene u bolnicu bile su na dometu sovjetskog topništva, pa su ranjenici boravili u podrumima, a temperatura se noću spuštala na minus 30 stupnjeva. Ujutro bi uvijek bilo onih koji su se smrzli u snu, a zimsku odjeću nikada nisu dobili jer su vagone koji su je prevozili presreli sovjetski partizani. Dnevno je umiralo 1500 njemačkih ranjenika, čiji su smrznuti udovi pucali poput stakla, a utroba im se raspadala od tifusa. Njemački vojni kirurzi sve su više, poluludi od iscrpljenosti, od oka određivali koji bi ranjenici bili otpisani, a koje će operirati. Tijekom amputacija, vađenja gelera nisu se rabili anestetici jer ih nije ni bilo. Nije bilo ni zavoja, nego bi se rabio smrznuti krvavi zavoj s nekog umrlog ranjenika. Prostorije je ispunio smrad truleži, a gangrena je sve više uzimala maha. Mrtva tijela svojih suboraca živi njemački vojnici rabili su kao smjerokaze, stepenice, kao materijal za grudobrane (mrtvo i smrznuto ljudsko tijelo na probija metak), ili bi ih jednostavno bacali pod kotače kamiona koji bi se zaglavili. Zapovjednici u 6. armiji sve su više postajali svjesni da zapovijedaju s nepostojećim vojnicima. Kako su časnici i zapovjednici sve teže nadzirali vojnike i održavali vojničku stegu, onaj 'betežnik' Hitler poslao je svojeg koljača Theodora Eicka zaduženog za koncentracijske logore. Okrutnost ovog nečovjeka plašila je i samog Hitlera. Po njegovom dolasku zabilježeno je u ratnim dnevnicima da streljački vodovi troše previše streljiva kod izvršenja smrtne kazne nad vojnicima, pa se pristupilo vješanju osuđenika. Desetkovane postrojbe na crti bojišnice popunjavane se ranjenicima i bolesnicima koji su nakon terora monstruma Eicka naglo ozdravljivali i postojali sposobni za borbu. Rijetka pojačanja koja pak bi stigla zrakom bila su dječaci i starci koji su izgubljeni lutali gradom, pa su postajali lagan plijen za sovjetske vojnike. Ta strahota kada se u rat pošalju 'golobradi' dječaci užasnula je čak i stvrdnuta i hladna srca prekaljenih i okrutnih sovjetskih vojnika 'Staljinovi gladijatori'. Kad bi zarobili te preplašene i zbunjene njemačke dječake Sovjeti bi ih nahranili i poslali ih natrag s pismom u kojem bi molili njemačke vojnike da tu djecu vrate majkama, a Sovjetski se vojnici ne žele boriti s djecom. Njemački pak zapovjednici u juriš bi potjerali kuhare, vozače i pisare koji su pušku držali samo na obuci, pa su takvi juriši slabo osposobljenih i neiskusnih vojnika završavali pravom katastrofom i teškim gubicima. Ostalo je zapisano i da su Sovjetski vojnici više puta nosili bijelu zastavu kako bi dostavili hranu izgladnjelim njemačkim vojnicima, no onaj Hitlerov monstrum te njemačke vojnike, koji bi uzeli hranu od sovjetskih, odmah bi dao smaknuti. Zapisano je i da su sovjetski časnici nudili predaju njemačkim i pozivali ih da sačuvaju živote svojih vojnika jer ginu i pate uzalud, a kada bi se neki od njemačkih časnika i odlučio na predaju čekalo ga je strijeljanje zbog kolaboracije s neprijateljem. Njemački general Augsberg poveo pak je 800 njemačkih vojnika samoinicijativno u proboj u kojem ih je preživjelo jedva stotinjak, a kad su se domogli sigurnosti njemačkih položaja nakon paklenog puta, vojnici su morali strijeljati generala i sve časnike među njima jer su se ovi oglušili na Hitlerovu zapovijed. (Ama ljudi to nema veze s bolešću, to nema nikakve vez ni s pravilima ratovanja, to se jedino da nazvati Hitlerovom čistom ludošću i krajnjom ljudskom glupošću, a čitajte sada što pak se dogodilo sovjetskim časnicima). Kada je Staljin saznao da se mala skupina njemačkih vojnika probila iz okruženja on je dao strijeljati sve sovjetske časnike kroz čiji su bojni složaj prošli ti vojnici. Eto i drugog 'betežnika' i luđaka. Athumanunh se uvijek uznemiri i oneraspoloži kada se ovog prisjeti! Nastavim sutra.

srijeda, 20.04.2005.

Bitka za Staljingrad

Pobjeći iz pakla Staljingrada

Njemačkim vojnicima u okruženju temeljna je preokupacija bila kako pobjeći iz okruženja, a to su mogli jedino zrakoplovima koji su im dostavljali opskrbu. Za mjesto u zrakoplovu njemački su vojnici pribjegavali najočajnijim i najružnijim stvarima. Od Göringova obećanja o stalnom održavanju opskrbe putem zračnog mosta svima je ubrzo postalo jasno da su to bila samo prazna obećanja kojima se taj 'betežnik' želio dodvoriti Hitleru. Iako je njemačka 4. zračna armija ustrojila 26 opskrbnih zračnih skupina od 500 prijevoznih zrakoplova tipa Ju – 52, prilagođenih bombardera He – 111 i Fw – 200, te nešto malo lovaca zrakoplova za borbenu pratnju. Minimalne dnevne potrebe hrane, goriva i streljiva okruženoj 6. armiji bile su oko 500 tona, a zračnim je mostom dobivala svega 94 tone dnevno s tendencijom pada, pa je na kraju to iznosilo bijednih 8 tona i to spuštenih padobranima. Njemački piloti bili su izloženi nadljudskim naporima jer su u jednom smjeru letjeli 240 km i onda opet natrag, a kada bi se prizemljili nailazili su na jezive prizore. Tisuće ranjenih njemačkih vojnika probijalo bi se prema svakom zrakoplovu koji je jedva primao 30 osoba. Njemačka vojna policija prisiljena je bila, da bi održala kakav takav red, pucati iznad glava ranjenicima, ali oni su bez ruku, bez nogu, jednostavno gmizali, plakali i dizali papir na kojim je pisalo odobrenje liječnika da mogu zbog svoje povrede napustiti Staljingrad. Sovjetski vojnici naprosto su obožavali lažnim signalima namamiti njemačke pilote da prizemlje zrakoplove na područja koja su bila pod njihovim nadzorom. No, zračnim je mostom njemačkoj okruženoj 6. armiji ukupno dostavljeno 6591 tona raznih potrepština, a evakuirano je ukupno 42 000 ranjenika. Tijekom tih letova njemačko zrakoplovstvo izgubilo je 488 zrakoplova i oko 1000 pilota i članova posadi. Iz ratnog dnevnika 6. armije ostali su zabilježeni doista poražavajući zapisi o primitku opskrbe putem zračnog mosta. U trenutku kada je među njemačkim vojnicima 6. armije vladala neopisiva glad stigla je opskrba novina i promidžbenog materijala (slike nacističkih vođa). Zabilježeno je i da je izginulo desetak njemačkih vojnika koji su pokušali dovući kontejner izbačen padobranom, nadajući se hrani, a pronašli su hrpu željeznih križeva. U tim uvjetima von Manstein ustrojio je operativnu skupinu naziva 'Hoth' od dijelova 4. oklopne armije, 57. oklopnog korpusa i dijelova rumunjske 4. armije, te dijelova 4. zrakoplovne armije s temeljnom zadaćom da se probije i deblokira 6. armiju. Von Mainsteinu je obećano pojačanje iz Njemačke (6. oklopna divizija koja je bila opremljena tada najsuvremenijim njemačkim tenkovima tipa Tiger, oko 160 tenkova), ali je to pojačanje uništeno na putu do bojišta. Drugo pojačanje trebalo je biti 23. oklopna divizija iz sastava Grupe armija 'A', a one pak su stigle prekasno na bojište. Von Mainstein je dva puta poslao svog časnika za vezu k Paulusu kako bi dogovorili sve pojedinosti oko planirane operacije deblokade kodno nazvane 'Winteryewitter' (Zimska oluja). U nadi da će se Hitler ipak urazumiti i dopustiti 6. armiji proboj iz okruženja, von Mainstein je zamolio Paulusa da na signal 'Donnerschlag' (Udarac groma) sa svim svojim postrojbama krene u proboj prema snagama skupine 'Hoth'.

ponedjeljak, 18.04.2005.

Bitka za Staljingrad

Okruženi i opkoljeni

Nadnevka 23. listopada 1942. godine sa sjevera izbili su sovjetski 4. i 26. oklopni korpus, te se spojili s 4. mehaniziranim korpusom koji je nadirao s juga, a time je i zatvoren obruč oko njemačkih snaga 4. oklopne i 6. armije. Tih pet dana operacije URAN njemačke postrojbe izgubile su još oko 100 00 vojnika (poginuli i ranjeni) i 60 000 vojnika koji su pali u sovjetsko zarobljeništvo. Zauvijek je izgubljeno 925 zrakoplova koji su velikim dijelom uništeni na tlu. Ukupno 22 divizije njemačkih 4. oklopne i 6. armije s 330 000 vojnika našlo se u okruženju na području od oko 1500 km. Staljingradski 'pakleni kotao' prosječno u minuti ubija po jednog njemačkog vojnika. Kada pak su sovjetske 5. tenkovska i 51. armija izbile na svoje zadane crte, njemačka 6. armija i dijelovi 4. oklopne armije bili su udaljeni i sami negdje oko 120 km od najbližih njemačkih postrojbi. Hitler se povukao (pobjegao) iz Vinice, ali još uvijek iskazuje svoju vojničku neumješnost i svu bolest svog ludila. Naime, ne odobrava zamolbe zapovjednika Grupe armije 'B' generala Weichosa i zapovjednika 6. armije generala Pulusa da njihove postrojbe krenu u proboj iz okruženja u smjeru jugozapada gdje su sovjetske snage i najtanje. General Paulus svjestan je da bi njegovi gubitci bili veliki, ali vojnički gledano to mu je još jedino i preostalo, a u to doba za to još i ima snaga. Onaj 'betežnik' Hitler zapovjedio mu je kružnu obranu iako se u jednom trenutku učinilo da će pod pritiskom feldmaršala Mansteina i von Weicha, te generala Zeitzlera i Jeschonneha, s argumentima o malom broju opskrbnih zrakoplova, vrlo nepovoljnim atmosferskim uvjetima, te neadekvatnim zrakoplovnim pristaništima, Hitler popustiti, umiješao se još jedan veliki 'betežnik'. Maršal Reicha Göring izjavio je da će on osobno preuzeti na sebe opskrbu 6. armije u Staljingradu. Upravo on tom izjavom zapečatio je sudbinu 6. armije. Sovjetska 'Stavka' planirala je nakon početnih uspjeha što prije uništiti njemačku 6. armiju i poduzeti daljnje operacije poradi odsijecanja snaga Grupe armija 'A' na Kavkazu. Nakon početnog paničnog povlačenja njemačke postrojbe, od straha da ne ostanu u okruženju, 27. studenog uspjele su srediti svoje redove i organizirati obranu. Operativna snaga sada je 4. oklopna armija, odnosno oni njezini dijelovi koji nisu ostali u okruženju kod Staljingrada. Od tih postrojbi i 'ostatka ostataka' 3. i 4. rumunjske armije stvorene su dvije skupine 'Hollidt' i 'Don'. Zapovjednik im je feldmaršal von Manstein kojemu je podređene i 6. armija koja je u okruženju i daleko 70 km. Opet Hitlerovi bolesni naumi koji su čisto suprotni vojničkoj logici, pa tako on ne želi priznati da umjesto armijskih snaga rumunjske armije čine zapravo divizije u vrlo jadnom i katastrofalnom stanju, većina tenkova bojno sposobnih ostala je u okruženju sa 6. armijom, a koji sada jednostavno ne mogu izvoditi udar manevrom jer nemaju gorivo, a i ostale njemačke postrojbe borbeno su zamorene i umorne, slabo su opremljene, a strašna je ruska zima već vrlo blizu. Usprkos svemu Hitler i dalje vjeruje u nepobjedivost i mogućnost nekog preokreta. Evo još jedne Hitlerove totalne gluposti koja opet pobija sva normalna umijeća bitke. Hitler traži da se zaustave snage CA i istodobno da se otvori koridor prema okruženoj 6. armiji, a njoj zabranjuje bilo kakav proboj prema snagama Operativne skupine 'Don'. Manstein zna da ako Sovjeti uvide svoju priliku i sve svoje tenkove okrenu prema Rostovu ne samo da će zauvijek biti izgubljena 6. armija, već i sve postrojbe iz sastava Grupe armija 'A' koje se bore na Kavkazu, ali 'betežniku' Hitleru to nije bilo moguće dokazati.

nedjelja, 17.04.2005.

Bitka za Staljingrad

Operacija URAN

Plan za uništenje njemačke armije u Staljingradu kod Sovjeta pojavio se već u rujnu 1942. godine kada je general Žukov predložio Staljinu ideju o uništenju njemačke armije. Uvjeti za provedbu plana bili su da CA pod svaku cijenu zadrži grad, te da se dugotrajnim borbama protivnik iscrpi do njegovih krajnjih granica, a tada bi se prikupile sovjetske pričuve koje bi okružile i konačno uništile iscrpljenog protivnika. Planom je trebalo ostvariti dva cilja: 1. proboj na 'krilima' (sjetite se tko čuva krila njemačkoj 6. armiji) i opkoljavanje grupacije njemačkih postrojbi koje su u Staljingradu kako bi se te snage odvojile od ostalih njemačkih postrojbi i 2. potpuno uništenje opkoljenog protivnika. Staljin je nakon pozorno proučenih svih aspekata dopustio da se plan ostvari 13. rujna. General Vatutin i general Rokosovski dobili su zadaću da pripreme svoje armije do 9. listopada kada su trebale početi operacije kodnog naziva URAN. Snage Vatutina i Rokosovskog prvo su trebale forsirati rijeku Don, a potom bi se u operacije uključile i snage generala Jerjomenka koje su na Staljingradskom bojištu. Oklopne sovjetske snage obruč su trebale zatvoriti kod Kalača. Nasuprot talijanske armije sada su stajale sovjetske 1. gardijska, 5. tenkovska i 21. armija. Na Donskom bojištu bile su snage 24., 65. i 66. armije, a nasuprot rumunjske armije našle su se sovjetske snage uz 62. i 64. armiju još i 51. i 57. armija. Zračnu potporu pružat će snage 2., 8., 16. i 17. zračne armije, a topničku potporu trebalo je pružati 75 topničkih pukovnija i nešto novo – 115. divizija 'kaćuša'. Sada je odnos snaga približno jednak. Sovjestke armije imaju ukupno 1 005 000 vojnika, 900 tenkova, 13 500 raznog topničkog oružja 1 200 PZO topova i 1 100 zrakoplova, a na drugoj strani njemačke postrojbe Grupe armija 'B' broje 1 100 000 vojnika 1028 tenkova, 9788 raznog topničkog oružja i 1200 zrakoplova. Njemačka 6. armija svoj posljednji napad na snage sovjetske 62. armije pokušala je 11. studenog kada su Volgom tekle velike sante leda, pa sovjetskim snagama nije mogla stići opskrba preko Volge. No, njemačke divizije nisu uspjele sovjetske postrojbe baciti u Volgu i zauvijek je prokockana šansa 6. armije da zauzme Staljingrad. Nadnevka 19. studenog 1942. u 0730 počela je operacija URAN. Bilo je to tmurno i maglovito jutro, pa zbog toga zrakoplovstvo na obim stranama miruje. No, to nije zasmetalo topovima i 'kaćušama' da na područje od 28 km ispale gotovo 689 000 granata. Ovakva kanonada izazvala je pravi šok kod njemačkih vojnika, a nakon te nevjerojatne vatrene priprave sovjetska 5. tenkovska armija doslovno je pregazila i uništila rumunjske postrojbe. Manje njemačke postrojbe pokušale su pomoći rumunjskim, ali su i one uništene do posljednjeg čovjeka. Iza sovjetskih tenkova nahrupilo je sovjetsko konjaništvo (Kozaci i Tatari), a iza njih 'valjalo' se sovjetsko pješaštvo. Na staljingradskom bojištu sovjetske 57., 62. i 64. armija na sva tri mjesta probile su obranu rumunjske 4. armije i napale uz potporu 66. armije s Donskog bojišta postrojbe njemačke 4. oklopne i 6. armije. Sovjetske Donska 65. i 24. armija nadiru nezadrživo lijevom obalom rijeke Don i 'guraju' njemačke postrojbe ispred sebe. Za samo pet dana operacije URAN njemačke su postrojbe stavljene na 'trenutak istine'.

subota, 16.04.2005.

Bitka za Staljingrad

Dok su bitke i borbe bješnjele, grad je gorio kao buktinja, a pomiješan zadah ljudskog mesa koje gori, prašine i pepela ulazio je u nosnice i izazivao mučninu i povraćanje. Osvojene zgrade danju Nijemci bi utvrđivali za kružnu obranu, a Sovjeti bi ih napadali noću u manjim skupinama. U tim bitkama i bojevima za svaku zgradu vojnici bi se toliko ispremiješali da bi ponekad u istoj zgradi, u sobi do sobe, bili suprotstavljeni vojnici. Najstrašniji i najhrabriji bili su sovjetski vojnici pristigli iz dalekih azijskih i sibirskih stepa. Njih su Nijemci nazivali 'Staljinovi gladijatori' i silno su ih se plašili. Bili su to niski, zdepasti, izuzetno brzi i okretni, nadasve nemilosrdni u borbi i gotovo uvijek ginuli bi do posljednjeg, bez predaje. Pojavljivali bi se iznenada iz smrdljive kanalizacije naoružani dugim noževima i revolverima. Takve borbe s tim sovjetskim vojnicima Nijemci su nazivali 'Ratten krieg' ili 'rat štakora'. Kada bi ih njemački vojnici stjerali u kut, sami bi sebi pucali u glavu ili bi se bacili u ponor. Kada pak su jurišali na njemačke položaji, njihovi prvi redovi jednostavno bi se bacili na bodljikavu žicu, a drugi bi preko njihovih leđa pretrčali. Kada bi lovili njemačke vojnike činili su to s ustrajnošću poput lovačkih pasa. Njemačka 6. armija napala je industrijsku zonu Staljingrada 1. listopada s tri strane, te je nakon teških borbi i uz velike gubitke uspjela zatvoriti 'kliješta' oko Orlovke. Postrojbe 6. armije ugrozile su i tvornicu 'Crvene barikade' kao i Strojarsko tehnički zavod, ali njihov daljnji prodor zaustavili naoružani radnici tih tvornica uz snažnu potporu sovjetskih amfibijskih postrojbi koje su brzo prešle Volgu kako bi pomogle radnicima. U borbama prvih dana listopada njemačke postrojbe pretrpjele su izuzetno velike gubitke, pa je general Paulus zapovjedio prekid borbi kako bi se vojnici odmorili i pričuvama popunili načeti prorijeđeni redovi njemačkih postrojbi. No, kad je to čuo onaj drogirani i bolesni Hitler naprosto je pobjesnio, pa je generalu Paulusu zapovjedio da bez obzira na žrtve 14. listopad mora biti nadnevak pada Staljingrada. Tog sudbonosnog nadnevka njemački zrakoplovi bombarderi izveli su rekordnih 3 000 borbenih naleta. Bombardiranja su bila toliko snažna da je izazvan veliki požar koji je jednostavno noć pretvorio u dan. Njemačke tri pješačke i dvije oklopne divizije uz snažnu potporu 180 tenkova svom su žestinom udarile na grad, zauzeta je željeznička postaja Staljingrada i u području Kuprosnoje njemački su vojnici izbili na rijeku Volgu čime su odvojili postrojbe sovjetske 62. armije od sjeverne sovjetske 63. armije. Nijemcima je u ruke pala i tvornica traktora, pa su za Staljingradska mjerila njemačke postrojbe mogle slobodno upisati veliki uspjeh. Naime, osvojili su punih kilometar područja grada i izbili na svega stotinjak metara od glavnog stožera generala Čujkova. General Čujkov kasnije će napisati da je to bio najkritičniji trenutak u Staljingradskoj bitki. No, već u tjednima koji su dolazili pojavili su se i prvi znaci upozorenja za njemačke zapovjednike. Njemačka 6. armija potpuno je potrošila sve svoje pričuve koje su joj pristigle s 'mirnijih bojišta'. Doprema doknadnog ratnog materijala bila je sve teža, a njemačko zrakoplovstvo moralo se nositi s novih 1200 sovjetskih zrakoplova koji su stigli i bili spremni za novu 'rundu' zračnih bitaka. Sve više sovjetske partizanske (gerilske) postrojbe napadaju njemačke konvoje koji idu prema Staljingradu. Sovjetske tračnice na prugama nisu bile po njemačkim standardima, pa su njemački inženjerci osposobili samo neke od pruga, ali upravo te pruge najžešće su napadali partizani vješto vođeni od sovjetskog NKVD-a. Na sovjetskoj strani također su pretrpljeni teški gubitci. Sovjetske postrojbe 62. armije kao 37. gardijska divizija i 54. pješačka divizija imale su svega nekoliko desetaka preživjelih vojnika (Sovjetska divizija u to doba znala je brojiti i do 18 000 vojnika, pa su ti gubitci u ljudstvu doista strašni. Sovjetsko zapovjedništvo 'Stavka' odmah je zapovjedila postrojbama Donskog bojišta da izvrše što snažniji pritisak na njemačke armije kako bi se bar malo oslobodila Čujkova 62. armija. Tim postupkom njemačko je zapovjedništvo natjerano na povlačenje dijela snaga natrag na Don i Athumanunh je uvjeren da je to najvjerojatnije i spasilo Staljingrad od pada. Njemačka 6. armija istrošila je sve svoje udarne postrojbe, pa je prisiljena priječi u obranu, a na krilima ima postrojbe Saveznika koje su sumnjivih kvaliteta, a iz dalekih stepa, tiho, ali sigurno, prikrada se još i strašna ruska zima.

petak, 15.04.2005.

Bitka za Staljingrad

Do posljednjeg vojnika

Kod Staljingrada posljednjih dana kolovoza sovjetska 62. armija usporava prodore njemačkih postrojbi i u jednom trenutku postrojbe 62. armije presjekle su njemački koridor, pa su njemačke postrojbe 14. oklopnog korpusa u okruženju, te im opskrba stiže iz zraka. Procjenjujući situaciju i moguće okruženje, zapovjednik 14. oklopnog korpusa general von Wietersheim, zatražio je vojničkom logikom dopuštenje za izvlačenje, ali ga je Hitler odmah smijenio, pa je dojučerašnji junak bitaka prozvan kukavicom. Njemački 48. oklopni korpus probio je obranu postrojbi 64. sovjetske armije na rijeci Miškovi i presjekao prugu Rostov – Staljingrad. Sovjetskim je (62. i 64.) armijama jedino vojnički gledano ostalo da se povuku na unutarnji pojas obrane koji je bio udaljen od 2 do 10 km od samog grada Staljingrada. Početkom mjeseca rujna njemačka 4. oklopna armija upućena s Kavkaza u pomoć 6. armiji uspostavila je kontak s njezinim postrojbama kod Jablačnog. Sada je Staljingrad okružen s tri smjera (sjever, zapad i jug), a jedina veza mu je istok preko rijeke Volge (rijeka je kod Staljingrada široka 1200 m). Sovjetske 62. i 64. armije potpuno su odsječene od drugih sovjetskih armija, a bitka za Staljingrad, polako ali sigurno, prelazi u bitku u Staljingradu. Hitler je zatražio od njemačkih zapovjednika ono čega su se oni i najviše pribojavali, a to je da se grad zauzme direktnim napadom na grad iz dva smjera. Na Staljingrad napadaju tri njemačke armije (6. armija, 4. oklopna armija i 4. zračna armija), a brane ga dvije sovjetske armije (62. i 64. armija). Njemačke su armije brojčano i višestruko nadmoćnije, a podupire ih njemačko zrakoplovstvo koje je vrlo uspješno, ali njemački zapovjednici sa sve većom zabrinutošću gledaju na sve veće gubitke koji iznose 24 000 poginulih vojnika, uništenih 500 tenkova i oborenih 600 zrakoplova. Njemački zapovjednici znaju da je to ipak vrlo visoka cijena. Na drugoj strani došlo je do smjene kod sovjetskih zapovjednika, pa sada umjesto generala Lopatina 62. armijom zapovijeda general Čujkin, a 64. armijom zapovijeda general Šumilov. Oba sovjetska generala ozbiljno su shvatili kad im je Hrušćov rekao: 'Za vas i vaše vojnike zemlje iza Volge više nema!' Početak napada na grad njemačke armije započele su nadnevka 12. rujna 1942. godine, te su nakon vatrene priprave (snažnog bombardiranja grada) krenule podijeljene u dvije udarne skupine: Desna sa 150 tenkova trebala je probiti se kroz južni dio grada i izbiti na rijeku Volgu, a lijeva isto sa 150 tenkova trebala je zauzeti središnji dio grada i glavno pristanište na rijeci Volgi. Glavni udar bio je usmjeren na krvavu kotu 102 Manajev kurgan. To napušteno skitsko groblje uskoro će biti poprište jedne od najkrvavijih bitaka II. Svjetskog rata. Naime sam vrh (kota 102) bila je ničija zemlja, ali je vojnički izuzetno važno nju nadzirati. S te kote, koja je zapravo ključ cijelog Staljingrada, lako se vide i nadziru sovjetski topnički položaji koji su na drugoj obali Volge. Znaju to vrlo dobro i njemački, ali i sovjetski zapovjednici. Sama kota više je puta mijenjala gospodare, a svaki njezin metar izuzetno je skupo plaćen životima onog najvrednijeg, a to su vojnici – borci. Nakon bitaka mogao se vidjeti doista stravičan prizor kao smrtni zagrljaj mrtvog sovjetskog i njemačkog vojnika. Bože zar je to moguće pitali su se mnogi, a bilo je doista tako jer nakon nestanka streljiva vojnici su se klali bodovima (bajunetima), vojničkim kratkim lopaticama, a više puta davili bi se golim rukama. Strašno! Samo brdo poprimilo je izgled mjesečevih kratera koji su bili ispunjeni krvlju, mrtvim tijelima i izobličenim i slomljenim metalnim dijelovima. U prvim tjednima bitke za kotu 102 njemački su gubici bili strašni. Poginulo je oko 10 000 vojnika, a 54 tenka je uništeno. Njemačkim postrojbama u pomoć dolazi 3. rumunjska armija, 2. mađarska armija i 8. talijanska armija koje su dosada osiguravale bokove njemačkoj 6. armiji, a sada su i one sve svoje snage bacile na samo središte Staljingrada. Sve njemačke postrojbe tope se u Staljingradu, a bokove im štiti 4. rumunjska armija. Njemački zapovjednici sve su svjesniji i zabrinutiji, jer su im krila sve slabije zaštićena i odatle im prijeti smrtna opasnost.

četvrtak, 14.04.2005.

Bitka za Staljingrad

Sovjetska obrana organizirana je u tri pojasa ispred Staljingrada. Vanjski pojas počinje utvrđivanjem crte u dužini oko 500 km van grada (oko 60 km od rijeke Volge), drugi pojas čini utvrđena crta u dužini od oko 150 km (oko 20 km od rijeke Volge) i posljednji pojas utvrđena je crta dužine oko 30 km (udaljena oko 20 km od rijeke Volge). U izgradnji rovova, bunkera i raznih zaprijeka sudjeluje 150 000 građana grada Staljingrada. Istodobno Sovjeti užurbano iz grada izvlače nemoćne (starce i djecu) tako je evakuirano oko 100 000 osoba. U samom gradu ustrojene su dragovoljačke postrojbe narodne zaštite koje su činili pretežito radnici i studenti, a te postrojbe broje oko 8 000 iz Staljingrada, a ubrzo im se pridružuju i seljaci iz okolice njih oko 11 000. Sve tvornice počele su ratni režim rada i proizvodnje, hrana je reducirana i strogo čuvana, bolnice se žurno pripremaju za prihvat ranjenih vojnika, a svako širenje straha i panike kažnjava se strijeljanjem odmah. U grad po zapovijedi samog Staljina stižu načelnik stožera Vasiljevski i general Žukov koji će preuzeti zapovijedanje nad svim postrojbama u gradu. Kao politkomesar u grad dolazi Hruščov zadužen za ćudoređe (moral). Na drugoj strani njemačka 6. armija uvidjela je još jednu poražavajuću činjenicu. 4. oklopna armija koja je trebala poduprijeti i pomoći 6. armiju nema dostatnu moć i snagu za izbijanje pred grad, pa joj 6. armija mora u pomoć poslati 24. i 297. pješačku diviziju. Na drugoj strani bojišta prema Kavkazu napreduje Grupa armija 'A'. Pod zapovjedništvom generala Ruoffa 17. armija je izbila pred Krasnodar na donjem toku rijeke Kuban, a general von Kleist s 1. oklopnom armijom izbio je preko Kubana do Majkopa. Hitler je zapovjedio 17. armiji da zauzme naftne bušotine Suhomija i Batumija na obalama Crnog mora, a 1. oklopna armija treba zauzeti gradove Grozni i Baku. Obije njemačke armije i dalje muku muče s opskrbom goriva koje dobivaju iz Rostova koji je oko stotinjak kilometara daleko, a zrakoplovstvo je angažirano na drugim zadaćama. No, bez obzira na sve nedaće postrojbe njemačkih alpinaca nakratko su zauzele najviši vrh Kavkaza Elbrus nadnevka 22. kolovoza. Za to vrijeme 6. armija s glavninom svojih snaga pomaže postrojbama 4. oklopne armije. Postrojbe 6. armije pod snažnim i stalnim napadima sovjetskog zrakoplovstva forsiraju i prelaze rijeku Don, te uspješno organiziraju na drugoj obali dva mostobrana, s kojih će 23. kolovoza u prodor krenuti 14. oklopni korpus pod zapovjedništvom generala Wietersheima i napredovat će u dubinu od oko 60 km. Taj njemački oklopni prodor razdvojio je postrojbe 62. sovjetske armije od ostalih sovjetskih postrojbi. Njemački zapovjednici vide da njihovi pješaci ne mogu dovoljno brzo pratiti tenkove u prodoru, pa je 14. oklopni korpus ostao bez pješačke potpore i nije imao snage zauzeti sjeverna područja oko Staljingrada, a sovjetski pak zapovjednici imaju problem jer im je bojište presječeno na dva dijela koridorom širokim gotovo 8 km, a s juga preko Kalačkih stepa prikradaju im se tenkovi njemačke 4. oklopne armije. Istodobno njemačka 4. zračna flota pod zapovijedanjem generala Richtoffena snažno je napala grad Staljingrad s više od 600 zrakoplova bombardera. Grad je planuo i ubrzo postao divovska buktinja koju nije bilo moguće gasiti jer je u bombardiranjima uništen gradski vodovod. Zapaljeni su i spremnici goriva uzduž rijeke Volge koji izgaraju u gustim i visokim crnim stupovima dima, a po gradu pada mastan pepeo. U tom napadu poginulo je oko 50 000 sovjetskih civila, a sovjetski piloti uspjeli su oboriti 63 njemačka bombardera. Po prvi put i sovjetski piloti uporabili su 'taran' (nešto poput japanskih kamikaza, sovjetski zrakoplov lovac nakon potrošenog streljiva pilot bi doveo i njime udario u njemački bombarder, pilot bi neposredno pred sudar iskočio). Istodobno na Kavkazu njemačke postrojbe Grupe armija 'A' došle su do svojih granica mogućnosti. Nemaju više snage, a Grozni je udaljen još samo desetak km, unatoč svemu sovjetska obrana ne popušta. Sovjetski vojnici padaju, ginu, ali ima ih stvarno 'kao Rusa', uvijek odnekud stvorili bi se novi koji bi hrabro stali pred njemačke već iznemogle i iscrpljene. To dovodi do dugog pozicijskog rata koji će se razviti na Kavkazu. Zahvaljujući brodovima Crnomorske flote obranili su se i gradovi na obalama Suhomi i Batumi. Nijemcima je ostalo jedino da zauzmu Staljingrad i te snage prebace na Kavkaz. Nakon 100 000 poginulih njemačkih vojnika netko je od zapovjednika morao odgovarati, a žrtva je feldmaršal List kojeg Hitler odmah smjenjuje i osobno preuzima zapovijedanje nad postrojbama Grupe armija 'A'.

srijeda, 13.04.2005.

Bitka za Staljingrad

Vrata Staljingrada

Povjesničari su se složili, a onda ništa drugo ne preostaje ni Athumanunhu, već da se i on složi, da je bitka za Staljingrad započela nadnevka 23. srpnja 1942. godine i to napadom njemačke Sjeverne operativne skupine na smjeru prema gradu Kletska. Naime, Sjeverna operativna skupina probila je crte obrane sovjetske 62. armije i okružila njezinu 2. pješačku diviziju kod Vrhnje Buzinovske, a 25. srpnja izbila je na rijeku Don kod Kamenskog. Njemačka Južna operativna skupina, zbog nedostatka pogonskog goriva kasni s napadom koji počinje tek 25. srpnja probojem obrambenih položaja sovjetske 64. armije, koja je svoje lijevo krilo izvukla na drugu obalu rijeke Don. Sovjetska 'Stavka' u ugroženi dio bojišta odmah upućuje 1. oklopnu (160 tenkova) i 4. oklopnu (80 tenkova) armiju (to je ujedno i prva pojava njemačkih oklopnih postrojbi CA tijekom II. Svjetskog rata). Sovjetska 1. oklopna armija uz snažnu zračnu potporu jurišnih zrakoplova i bombardera poduzela je protunapad iz Kalča na rijeci Don prema sjeveru i uspjela zaustaviti daljnji prodor njemačkih postrojbi. Istodobno sovjetska 4. oklopna armija svojim djelovanjem omogućila je izvlačenje okruženih sovjetskih postrojbi kod Vrhnje Božinovske. Njemačka 6. armija nema dostatnu snagu da sama izbije na okuku rijeke Don, pa joj Hitler u potporu šalje 31. srpnja njemačku 4. oklopnu armiju generala Hotha, a koju je prethodno izdvojio iz Grupe Armija 'A'. Sada se sovjetske postrojbe povlače uz usputnu zadržavajuću obranu i bez obzira što nisu uspjele zaustaviti prodor njemačkih postrojbi prema Staljingradu, ipak su stvorile vrijeme koje je itekako koristilo postrojbama koje se spremaju za obranu grada. Nadnevka 5. kolovoza 1942. Sovjetsko zapovjedništvo reorganiziralo je obranu, pa sada Staljingradsko bojište brane 21., 62. i 63. armija koje podupiru 4. oklopna i 16. zračna armija, a zapovijeda im general Gordov. Jugoistočno bojište brane 51., 57. i64. armija koje podupire 8. zračna armija. E, sada, iz dalekih stepa središnje Azije dolazi nešto što će potpuno zbuniti i iznenaditi njemačke postrojbe. Bila je to strašna postrojba, potpuno opremljena, naoružana 'do zuba' novim i modernijim naoružanjem i popunjena vojnicima visokog bojnog morala. Dakako, riječ je o sovjetskoj 1. gardijskoj armiji. Njemačko je zapovjedništvo računalo da su sve sovjetske strategijske pričuve razmještene oko Moskve, a odakle sada ova itekako respektabilna i opasna postrojba?! Athumanunh će kazati - bio je to sovjetski AS iz rukava na koji Njemačko zapovjedništvo neće moći odgovoriti. (Lukavo su Sovjeti navlačili njemačke postrojbe još od 1941. i naprosto žrtvovali svoje postrojbe da bi kupili vrijeme za gardijske postrojbe koje su potajno opremali i uvježbavali u dalekim i nepreglednim stepama). No, dobro sutra nastavim dalje.

utorak, 12.04.2005.

Bitka za Staljingrad

Plan 'WEISUNG' – direktiva 45

Sukladno direktivi 41, grupa armija 'Jug' otpočela je ofenzivu 28. lipnja 1942. u 0200 ujutro napadom s crta Taganov – Kupjansk – Kursk i probila sovjetske obrambene crte Južnog i Jugozapadnog bojišta. No, nisu sve njemačke postrojbe krenule istodobno. Zbog kroničnog nedostatka goriva postrojbe 6. armije iz Harkova krenule su tek 30. srpnja. Njemačke postrojbe dnevno su napredovale prosječno 80 km i sve je bilo idealno, pa je izgledalo da će njemačka vojska upisati novu pobjedu. Tenkovi njemačke 4. oklopne armije već 6. srpnja izbili su nadomak grada Voronježa, grada na rijeci Don, a koji je bio prvi od glavnih njemačkih ciljeva. Hitler je ushićen stalno svima ponavljao: 'Rus je mrtav.' No, upravo ovdje, kod Voronježa, sve će se zakomplicirati. Sovjetske postrojbe kojima je zapovijedao general Golik, borile su se doista hrabro i žilavo, pa nakon krvavih bitki u predgrađima Voronježa zaustavile njemački ulazak u grad. Njemački tenkovi i pješaci su se kod Voronježa skroz ispremješali i izgubili bojni red, a to je dovelo do pada siline njemačkog napada. Hitler je 'pjenio' i bjesnio, pa je zapovjedio izvlačenje iz grada. Dragocjeno vrijeme za njemačke postrojbe još jednom je izgubljeno, a nisu ni uspjeli uništiti sovjetske snage Branjskog i Jugozapadnog bojišta. Hitler je bijesan zbog zastoja kod Voronježa smijenio zapovjednika grupe armije 'Jug' feldmaršala von Bocka i na njegovo mjesto postavio feldmaršala von Weichsa. E, opet sada betežnik Hitler dokazuje svoju nesposobnost u miješanju u vojnički posao, pa 10. srpnja donosi još jednu nevojničku odluku. Ne čekajući ostvarivanje planiranog cilja, Hitler je zapovjedio da se grupa armija 'Jug' podijeli ne dva dijela: na grupu armija 'A' (feldmaršal List) i grupu armija 'B' (feldmaršal Weichs). Na sovjetskoj strani zapovjednik je maršal Timušenko, a njegove snage koje trebaju zaustaviti njemačke postrojbe su: 62. armija (general Kolpakči), 63. armija (general Kuznjecov), 21. armija (izravno pod zapovijedanjem maršala Timušenka), Volška ratna flota (general Gordov), a zračnu potporu pružaju sovjetske 21. i 8. zračna armija s ukupno 250 borbenih zrakoplova. Temeljni i jedini cilj Timušenka je zaustaviti njemačke postrojbe pred vratima Staljingrada. Hitlerov novi plan kodnog imena 'WEISUNG' dovršen je 23. srpnja 1942. u cijelosti je izmijenio temeljnu zamisao plana 'BLAU'. Novim planom zamišljeno je da grupa armija 'A' (17. armija, 1. i 4. oklopna armija, te 3. rumunjska armija) krenu u prodor do donjeg toka rijeke Don, smjerom prema Kavkazu i zauzmu naftna polja Majkopa i Groznog, zauzmu Batuni, te Baku i Tbilisi. Grupa armija 'B' (2. i 6. armija, te 2. mađarska armija) trebaju zauzeti područje desne obale rijeke Don od Serafimoviča preko Tormosina do Staljingrada. Obije grupe armija podupire iz zraka njemačka 4. zračna armija generala Rchtoffena. Njemačka 6. armija pod zapovijedanjem generala Paulusa (8. i 51. korpus, te 14. i 24. oklopni korpus) treba najprije uništiti sovjetske snage u luku Dona, a zatim izbiti na Volgu i zauzeti Staljingrad. General Paulus ustrojio je dvije operativne skupine: sjevernu (8. korpus i 14. oklopni korpus) i južnu (51. korpus i 24. oklopni korpus), ali te snage nisu bile dostatne za opkoljavanje tako velikog područja, a sposobnim njemačkim zapovjednicima postalo je jasno da će biti prisiljeni na najgoru soluciju. Naime, ostalo im je samo ono najopasnije i najrizičnije – osvojiti grad izravnim udarom. Nadnevka 24. srpnja njemačka 17. armija zauzela je grad Rostov na obalama Azovskog mora, ali sovjetske postrojbe izvukle su se iz 'kliješta' i prebacile se na južnu obalu Dona, te se provukle kroz Pontsko-Kaspijsku dolinu, po izuzetno teškim vremenskim uvjetima. Temperatura je izmjerena na +50 stupnjeva celzija.

ponedjeljak, 11.04.2005.

Bitka za Staljingrad

Plan 'BLAU' – direktiva 41

Svom najužem stožeru Hitler je 5. travnja 1942. iznio svoju zamisao koja je nosila kodno ime 'BLAU'. Prema toj zamisli grupa armija 'Sjever' trebala je slomiti obranu Lenjingrada i uspostaviti vezu s finskim postrojbama. Grupa armija 'Centar' trebala je držati postojeću bojišnicu prema Moskvi, te nizom obmanjujućih napada kodnog imena 'KREMLJ' na sebe vezati što jače sovjetske snage. Grupa armija 'Jug' pod zapovjedništvom feldmaršala von Bocka trebala je pokrenuti ljetnu ofenzivu prema Kavkazu i Staljingradu s temeljnom zadaćom i provedbom iste u četiri etape: 1 – zauzimanje Voronježa, 2 – opkoljavanje i uništenje postrojbi CA u luku rijeke Don, 3 – izbijanje na rijeku Volgu kod Staljingrada i 4 – zauzimanje naftnih polja i osvajanje Kavkaza. Manevar već prokušanih 'kliješta' kojim su spektakularno uništene postrojbe CA tijekom 1941. godine bio je temeljni manevar i plana 'BLAU'. Kompletne snage grupe armija 'Jug' trebale su zauzeti grad Voronjež i potom pratiti tok rijeke Don, te se spojiti s oklopnim snagama koje bi nadirale središnjim tokom rijeke Don. Nakon uništenja snaga CA u velikoj okuci rijeke Don trebalo je okrenuti prema Staljingradu i negdje u proljeće 1943. godine izbiti na Kavkaz. S druge strane Sovjetsko zapovjedništvo također planira ljetnu ofenzivu s namjerom oslobađanja Harkova i Ukrajine, te ovladavanje prijelazom preko rijeke Dnjepar. Upravo zbog ovih priprava CA njemačke su postrojbe odgodile početak svoje ofenzive, ali i zbog zauzetosti zrakoplovstva iznad Krima, početak ofenzive određen je za mjesec lipanj. Sastav snaga grupe armije 'Jug' bio je slijedeći: 4. armijska grupacija (general von Weich), 2. njemačka armija, 2. mađarska armija, 4. njemačka oklopna armija, 6. njemačka armija (general Paulus), 1. njemačka oklopna armija (general von Kleist), 17. njemačka armija (feldmaršal List), 4. njemačka zračna flota (general von Richtoffen). Bilo je to ukupno 700 000 vojnika ustrojenih u 68 njemačkih divizija i 25 'satelitskih' divizija (oko 35 posto ukupnog ljudstva na Istočnom bojištu). Tu je oko 1260 tenkova, 17 000 raznog topničkog oružja, 1640 borbenih zrakoplova. S druge strane Sovjetska obavještajna služba odmah je zamjetila grupiranje i prikupljanje tih velikih snaga, pa je odmah izvješteno sovjetsko zapovjedništvo (operativno tijelo 'Stavka'). Staljin zna da nema dovoljno postrojbi i ratnog materijala, pa se odlučuje da na tom smjeru organizira 'aktivnu stratešku obranu' kako bi protivnika prvo iscrpio tijekom ljeta, a onda nakon prikupljenih pričuva krenuo u veliku kontraofenzivu. Ista je to taktika (prostor – vrijeme) kojom je zaustavljen njemački prodor kod Moskve. Na smjerovima njemačkih prodora branile su se sovjetske snage koje su bile reorganizirane, ali zbog nedovoljne popune slabije bojne moći. Tu je oko 655 000 sovjetskih vojnika koji su ustrojeni u 120 divizija, a imaju 740 tenkova, 14 200 raznog topničkog oružja i oko 1000 borbenih zrakoplova. Hitler je u međuvremenu svoj glavni stan (stožer) prebacio iz Wolfschanzea (Vučja jazbina) u malo ukrajinsko selo Vinicu s namjerom da bude bliže svojim postrojbama. Njemački zapovjednici nisu mogli započeti ljetnu ofenzivu u predviđenom vremenu jer su snage CA napale Harkov, pa su prvo trebali osigurati leđa svojim postrojbama. Tako su postrojbe njemačke 6. armije i 1. oklopne armije uhvatile postrojbe CA u kliješta, a kad su sovjetski zapovjednici zatražili od Staljina odobrenje za povlačenje preko rijeke Doneca, još jedan bolesnik to nije dopustio. Ta bedastoća betežnika Staljina stajala je sovjetsku 44. armiju gubitka 176 000 vojnika s kompletnom bojnom tehnikom. Ludost i bolest Staljin je pokazao još jednom vrlo brzo. Opet nije slušao svoje generale i maršale pa je sudbinu 44. armije doživjela i 11. armija na poluotoku Kerču koja je nakon 250 dana strašnih borbi u opsadi ostala bez hrane i streljiva. Katastrofa 11. armije zamalo lančano nije izazvala i katastrofu cijele Crnomorske flote, te sovjetske Primorske armije. No, tijekom ovih bitaka i Nijemci su zauvijek nepovratno potratili dragocjeno vrijeme i izgubili znatan broj vojnika. Tijekom tih bitaka dogodio se jedan na prvi pogled nevažan događaj, ali u biti je bio ključni za tijek cijele kasnije njemačke ofenzive. Njemački izvidnički zrakoplov tipa Stroch, zbog guste magle, zalutao je iznad Jugozapadnog bojišta, gdje ga je oborila sovjetska PZO. Pilot i dva časnika izgorjeli su u zrakoplovu, a treći časnik ubijen je dok je pokušao uništiti dokumente i mape. Kad je maršal Timošenko pregledao njemačke dokumente i mape odmah ih je proslijedio Staljinu. Zamislite samo, ti dokumenti i mape bili su zapravo njemački planovi iz Plana 'BLAU', a Athumanunhu nikada neće biti jasno zašto su ti pronicljivi Nijemci previdjeli, zanemarili i potpuno se oglušili na gubitak tako važnih planova.

nedjelja, 10.04.2005.

Bitka za Staljingrad

Opća situacija koja će dovesti do bitke za Staljingrad

U zimskim bitkama, potkraj 1941. i početkom 1942. godine, njemačka je vojska pretrpjela teške gubitke, a poraz kod Moskve zauvijek je odagnao legendu o nepobjedivosti Wermachta. Hitler je svu krivicu za poraze na istočnom bojištu prebacio na visoke časnike prema kojima nikada nije ni skrivao otvorenu mržnju. Odmah je smijenio veći broj feldmaršala i generala, pa je zapovjedništvo preuzeo u svoje ruke bolesno uvjeren u svoje savršenstvo i nepogrješivost, a to će ubrzo opet dovesti do niza katastrofalnih poteza na bojištu, koji će izazvati nepotrebnu smrt i patnje stotine i stotine tisuća vojnika. Njemački feldmaršali i generali znali su da će sudbina rata biti riješena na Istoku, u nepreglednim prostranstvima Rusije, a da je 1942. godina posljednja godina u kojoj njemačke armije mogu poduzeti snažnu ofenzivu. Uvjeren da invazije zapadnih Saveznika neće biti Hitler je iznio u siječnju 1942. godine svoj plan i pritom naglasio: ' Ovog će ljeta Sovjeti biti razbijeni i spasa im nema. Boljševike ćemo odbaciti toliko daleko na Istok da se oni više nikada neće moći dotaknuti kulturne Europe. Odlučio sam napasti Kavkaz kako bih se dočepao nafte Irana i Iraka.' Izgled bojišnice u proljeće 1942, bio je vrlo krivudav, neobično je duga ta crta bojišta, a proteže se od Baltika do Azovskog mora. Tu krivudavu i dugu crtu bojišta (oko 3680 km) drži njemačka grupa armija 'Jug', a kasnije ona će se podijeliti na grupu armija 'A' i 'B'. Upravo te dvije grupe armija zadužene su i odgovorne za gotovo polovicu istočnog bojišta. Njihova odgovornost proteže se od Rostova do Orela gotovo 500 km, a njihovi pretrpljeni gubici jasno su dali do znanja da se više ne može računati na istodobni prodor uzduž cijele crte bojišnice. Zato je potrebito odabrati samo dio bojišta gdje se može postići uspjeh. Njemačkom zapovjedništvu kristalno je jasno da je jedino moguće napasti na Južnom bojištu, jer su Lenjingrad na sjeveru i Moskva u središtu postali nedostižni ciljevi. Prodor kroz jug tadašnjeg SSSR – a otvorio bi izglede za zaposjedanjem 'Sovjetske žitnice', tu su i veliki izvori nafte, a tu je i žila kucavica – rijeka Volga i željeznička pruga kojima se opskrbljuje sjever i središte SSSR – a. Potpuno je jasno svakom laiku, a ne vojnim operativcima da se otuda 'hrane i poje' gotovo sve sovjetske divizije. Tu su i tvornice oružja i velika koncentracija stanovništva koje predstavlja svježu popunu sovjetskih postrojbi. U početku grad Staljingrad samo je strateški vojni cilj njemačkih zapovjednika koji im treba osigurati bok tijekom prodora prema Kavkazu, te bi bio velika baza za ostale operacije u području rijeke Volge, a bolesni Hitler želio pak je još jednom cijelom Svijetu pokazati svoju superiornost. Athumanunh će se složiti da je Staljingrad, vojnički gledano, jedino moguće mjesto prijelaza rijeke Volge, jer baš tu su velike ravnice srednje Azije koje se protežu sve do gorja Ural, a baš na Uralu koncentrirane su sve Sovjetske ratne tvornice koje su demontirane iz čitavog SSSR-a, a do kojih nikada nije moglo doprijeti njemačko ratno zrakoplovstvo. Hitler i njegovi megalomanski bolesni planovi već su vidjeli Iran, Irak i Tursku kao dio Trećeg Reicha. No, ni Sovjeti nisu bili baš naivni, sve to znaju i oni, a kad se doda još k tome da je Staljingrad za Sovjete tada pitanje nacionalnog ponosa, onda Athumanunh slobodno kaže: 'Staljingrad je neminovno morao postati mjesto koje je gore od pakla.'

subota, 09.04.2005.

Bitka za Staljingrad

Bitka za Staljingrad

Izbezumljen i opsjednut, u svom stožeru, Hitler je naprosto urlao na svoje generale i sve ostale nazočne: '' Potrebni su mi ugljen i željezo Donjeca, trebam naftu Kavkaza, ili mogu zapovjediti kraj rata! '' Ta njegova opsjednutost i te riječi koje su ga jednostavno opsjedale uskoro će dovesti do najtragičnijih događaja u njemačkoj ratnoj povijesti i do jedne od monstruoznih bitka i najveće vojne katastrofe uopće u povijesti ratovanja. Poraz njemačke vojske kod Staljingrada označio je definitivnu prekretnicu u II. Svjetskom ratu, a i sam jedan tadašnji njemački novinar je ovako zapisao: ''Njemačka je dosegla svoj zenit, a nakon Staljingrada počinje njena definitivna propast.'' Jedna od posljednjih poruka zapovjedništva njemačke vojske iz Staljingrada glasila je:'' Rusi su u bunkeru! – EL – '' Radiooperater poručnik Wultz poslao je taj međunarodni signal – EL – što je značilo definitivni prestanak emitiranja neke radiopostaje, lopaticom je uništio radio aparat i zatim sebi ispalio metak u glavu. U paklu Staljingrada, grada na rijeci Volgi, svoju je agoniju proživljavala i zauvijek nestala u dimu, vatri i neopisivoj ljudskoj patnji, cijela jedna ponosna i nekada moćna njemačka 6. armija…

petak, 08.04.2005.

Talijanska invazija Grčke 1940.

Invazija Grčke u listopadu 1940. jedna je od najvećih Mussolinijevih pogrešaka. Iako je Njemačka Italiji priznavala dominaciju na tom području, nikako joj u tom trenutku nije favorizirala bilo kakva ratna djelovanja prema balkanskim državama. Kasniji razvoj događaja prisilio je Njemačku na ratni angažman na Balkanu.
Talijanski plan za invaziju Grčke predviđao je široku ofenzivu na južnom dijelu albansko – grčke granice, točnije između Pinda i Jonskog mora, dok će na sjevernom dijelu između Pinda i jugoslavenske granice Talijani zauzeti defanzivne položaje. Invaziju je trebao provesti talijanski 9. zbor već od ranije stacioniran u Albaniji, dodatno ojačan s još tri pješačke divizije. No, žilava grčka vojska na teškom planinskom terenu jasno je pokazala da te snage neće biti dostatne. U tri sata ujutro 28. listopada upućen je, za Grčku neprihvatljiv, ultimatum: Italiji treba ustupiti otok Krf, Epir i Pirej. Ne čekajući grčki odgovor ujutro rano talijansko zrakoplovstvo bombardiralo je grčke gradove i luke, a kopnene snage prelaze granicu. Metaxasova crta, uređene grčke fortifikacije duž granice za talijanske postrojbe nisu predstavljale veći problem. Talijani zauzimaju grad Paramitiu, ali se 1. studenog zaustavljaju i propuštaju iskoristiti početnu inicijativu. Grad Ioannina, za koji se u Rimu čekalo tek nekoliko sati do pada, nikada nije pao u talijanske ruke. Sjevernije na planini Pinda talijanske postrojbe prodrle su nekih četrdesetak kilometara, ali su 2. studenog zaustavljene uslijed snažnog grčkog otpora. Kada Grci dobivaju potvrdu da Bugarska neće ulaziti u sukob, oni s grčko – bugarske granice prebacuju znatne snage. Iako su Britanci bombardirali talijanske gradove i pomorske snage to je više bio odraz borbi koje su se vodile u Sjevernoj Africi, a manje Britanska želja da se pomogne Grcima. No, ipak su nešto poduzeli, a ne kao u Poljskoj.
Ujutro 3. studenog grčka vojska počinje protuudar na području planine Pinda. Talijanska vojska iznenađena ovim potezom stane se povlačiti, odgađa se invazija otoka Krfa i sve snage bacaju da se zaustavi grčki protuudar. Na području planine Pinda uništene su dvije talijanske divizije, a do 13. studenog talijanska je vojska odbačena na albansku granicu. Time nije okončan grčki protuudar, do 22. studenog sve talijanske postrojbe izbačene su iz Grčke, a grčka vojska nastavila je s udarom i u dubinu albanskog teritorija. Do kraja prosinca trećina Albanije bila je u rukama grčke vojske, ali se zbog oštre zime i svježih talijanskih pojačanja moralo stati. U siječnju 1941. iznenada je preminuo grčki general Metaxsas, ali se to nije posebno odrazilo na grčku vojsku. Početkom ožujka Talijani su pokrenuli ofenzivu i pokušali uzvratiti, ali su ubrzo zaustavljeni. Crta bojišta nakon ovoga se stabilizirala i ostat će nepromijenjena do početka njemačkog napada na Grčku.
Razlozi talijanske katastrofe: totalna nespremnost vojske za rat, totalna podcijenjenost grčke vojske, premale snage za invaziju na jako teško prohodnom terenu, neiskorištavanje početne inicijative i ono što je talijanske vojnike pratilo svugdje na bojištima – razmjerno nizak borbeni moral.

utorak, 05.04.2005.

Njemačka 4. oklopna divizija, Poljska, rujan 1939.

Osmoga rujna 1939. njemačka 4. oklopna divizija vođena Georg-Hansom Reinhardtom nezadrživo je napredovala prema Varšavi uvjerena da će lako zauzeti poljski glavni grad. Slijedećih dana moćni poljski Poznanski zbor okružio je 4. oklopnu i u fanatičnim jurišima poljskih konjanika i pješaka njemački vojnici podvrgnuti su najvećoj kušnji njemačkog vojničkog profesionalizma.
Najprije je Poznanski zbor svladao njemačku 7. izvidničku bojnu i udario na mješovite snage SS pukovnije Leibstandardte Adolf Hitler, a zatim na 2. bojnu 103. topničke pukovnije.
Istodobno varšavski garnizon snažno bombardira 4. oklopnu diviziju. Njemačko je topništvo energično uzvratilo, a pješaštvo SS krenulo je u napad uz juriš oklopništva s ciljem da se presječe cesta Modlin – Varšava.
Poljaci pak su više nego hrabro odgovorili. Poljsko pješaštvo zaustavlja juriš i prelazi u protunapad. Njemačko oklopništvo prisiljeno je stati i odgovoriti kao topnička potpora svom pješaštvu u nastojanju da se zaustavi poljski protunapad. Rano ujutro 12. rujna poljsko konjaništvo krenulo je na juriš kod Mokotova. Nijemci uzmiču, njihove SS postrojbe u teškom su položaju, a Reinhardt je prisiljen u boj uvesti svoje posljednje pričuve. Bojevi bjesne cijeli dan, pa cijelu noć, a onda zbog iscrpljenosti obiju strane stanu i bitke utihnu.
Poslijepodne 14. rujna oklopnjaci 4. divizije «načičkani» pješacima koji se drže sa strane krenu u napad. Nijemci izbijaju na južne obale Visle i odmah se stanu pripremati za neizbježni napad Poljaka. Poljake nije trebalo dugo čekati, dolazili su val za valom, poljsko konjaništvo i pješaštvo lomilo se na njemačkom oklopništvu, ali nije prestajalo dolaziti. Nijemci su uz krajnje napore održali crtu i osvojili Ruszki. Poljaci 18. i 19. rujna ponovno navale žestoko, a njemački oklop nije popuštao iako dobro uzdrman opsegom gubitaka. Poljski Poznanski zbor uništen je u fanatičnim, ali hrabrim jurišima i pokušajima prodora prema Varšavi, a njemačka 4. oklopna divizija iako iscrpljena i teško načeta pokazala je svoju kvalitetu i umijeće munjevitog rata.
Pravu vojničku hrabrost pokazali su i jedni i drugi. Presudila je njemačka nova taktika munjevitog i uzajamnog djelovanja topništva, oklopništva i pješaštva, te njihova tehnička superiornost koju zadivljujuća hrabrost poljskog konjaništva i pješaštva nije mogla nadvladati.

ponedjeljak, 04.04.2005.

Švicarska Papina garda danas

U spomen na taj krvavi dan i dandanas novaci Papine garde polažu svečanu prisegu 6. svibnja. U pravilu, ceremonija polaganja prisege održava se u dvorištu San Damasco i to na četiri jezika: njemačkom, francuskom, talijanskom i retoromanskom – odnosno na jezicima švicarskih kantona iz kojih dolaze novaci budući gardisti Helvećani. Novak podiže tri prsta desne ruke u zrak (simbol Oca, Sina i Svetog duha), a lijevu ruku polaže na zastavu garde. Na zastavi švicarske garde su tri heraldička simbola: grb trenutačnog pape, pape Julija II. utemeljitelja Helvećanske garde i amblem trenutačnog zapovjednika garde. Hrabrost Helvećana ovjekovječena je i u švicarskom gradu Luzernu gdje je u živoj stijeni uklesan lav koji probodena srca ugiba na štitu na kojem je natpis na latinskom: Helvetorum Fidei Ac Viruti (Vjernosti i junaštvu Helvećana).
Danas Cohors Helvetica (Švicarska garda) broji pet časnika, 25 dočasnika i 70 helebardira (vojnika naoružana dugim oružjem kombinacija koplja i sjekire). Gardisti su odjeveni u renesansne odore koje nose prugasto žutoplave boje (povijesna boja obitelji Medici), a najvjerojatnije kreirao ih je sam Michelangelo. Na glavi gardisti nose kacigu koja je urešena crvenim perima. No, u svakodnevnim zadaćama i obnašanju službe gardisti nose plave odore, a na glavama beretke. Gardisti su naoružani helebardom i mačem, ali u slučaju potrebe mijenjaju oružje, pa se naoružavaju suvremenim pješačkim kratkim strojnicama tipa Bereta M 12, suzavcem i ručnim obrambenim granatama. Raspolažu i težim naoružanjem koje se čuva u njihovoj vojarni u blizini vrata Sv. Ane nedaleko Sikstinske kapele. Ipak, kao tjelohranitelji poglavara katoličke crkve vidljivo nošenje oružja sami gardisti drže neprimjerenim, pa za obnašanje stražarske službe i dalje rabe helebardu i mač.
Svaki kandidat – novak za gardista obvezatno mora biti švicarski državljanin, mora imati završeno srednje stručno obrazovanje, ne smije biti stariji od 30 godina i mora biti visok najmanje 174 cm, te da je regulirao služenje i obuku u švicarskoj vojsci i obvezatno mora biti rimokatolik. Služenje u Papinoj gardi najmanje traje dvije godine, može se produžiti, ali najviše do 25 godina službe. Plaća je 1 000 eura, isplativa u švicarskim francima, s besplatnim smještajem i hranom. Gardisti se mogu oženiti tek kada navrše 25 godina života i pod uvjetom da su odslužili najmanje tri godine, te potpisali ugovor za još tri godine. Dakako, žene im se mogu doseliti u Vatikan samo ako postoji prazan i slobodan stan. Mirovine dobivaju točno po ključu: Minimalna mirovina pripada ih nakon deset godina službe, nakon petnaest godina ona je znatno veća, a nakon dvadeset godina mirovina je punog iznosa. Najbolja mirovina je ako odsluže svih trideset godina. Kad jednom stupe u redove Papine garde gardisti prolaze obuku u trajanju od tri i pol tjedana s instruktorima iz SAS – a. Na toj obuci novaci prolaze tečaj samoobrane, rukovanje vatrenim oružjem i drugim ubojnim sredstvima. Uče ispravan način oslovljavanja crkvenih dužnosnika, ali i induvidualne vježbe u rukovanje helebardom i mačem. Uče zemljopis i talijanski jezik, te odlaze na predavanja iz oblasti kulturne baštine sredine u kojoj su se našli. Istekom prve godine službovanja moraju položiti prvi ispit. U slobodno vrijeme mogu pohađati tečaj engleskog jezika i rad s računalima, a u trećoj godinu mogu se upisati na studij kako bi stekli švicarsku federalnu diplomu ili izabrati bilo kakvo drugo školovanje za stjecanje diplome. Časnici i stariji helebardiri mogu se ženiti, prema prije narečenim uvjetima. Nije im zabranjeno kartanje niti ograničeno slobodno kretanje u javnom životu, ali opet postoji uvjet da im je ponašanje uzorno i diskretno. Nije ni tajna da su dosta aktivni u društvenom životu jer ih mlade rimske dame stasale za udaju smatraju upravo poželjnim i pravim prilikama.

Helvećani (gardisti Pape) u službi straže

nedjelja, 03.04.2005.

Pješačka kohorta Helvećana – Papina švicarska garda

Nadnevka 6. svibnja 1527. godine kad su njemački i španjolski vojnici cara Karla V. svom žestinom napali 'vječni grad' Rim u ratnoj je povijesti ostao zabilježen kao dan kada je Papina švicarska garda položila svoj najkrvaviji ispit tijekom svoje polutisućljetne povijesti. Naime, tog dana Papini gardisti, pod zapovjedništvom njihovog satnika Kaspara Roista, njih svega 222, ostali su hrabro na svojim bojnim mjestima oglušivši se na pozive vijeća iz Züricha koje ih je pozvalo da se vrate svojim kućama. Nakon strašne i neravnopravne bitke koja je trajala punih šest sati na trgu ispred bazilike Sv. Petra ostalo je ležati oko 800 španjolskih napadača i 180 hrabrih gardista koji su po cijenu vlastita života štitili povlačenje pape Klementa VII. iz bazilike u Anđeosku tvrđavu koju je branila posada od oko 490 vojnika. Strašnu bitku preživjelo je samo 42 gardista koji su uspjeli, pod borbom štiteći papu, desetak kardinala i visokih prelata, probiti se do Anđeoske tvrđave.
Povijest Pješačke kohorte Helvećana za svetu zaštitu pontifeksa (Cohors pedestris Helvetiorum a sacra custodia Pontificis) počinje nadnevkom 22. siječnja 1506. godine kada su prvi švicarski gardisti pod zapovjedništvom satnika Kaspara von Silenena ušli u Rim, a na poziv pape Julija II. della Rovere.
Sveti rimski car Karlo V., koji kao i većina 'svetih rimskih careva', ni najmanje nije bio svet, a još manje Rimljanin, odlučio je smijeniti papu Klementa VII. Na mjesto pape želio je Karlo V. postaviti pontifeksa koji će bez pogovora udovoljavati njegovim željama i prohtjevima. Tako je 6. svibnja 1527. godine počelo pustošenje 'vječnog grada', a povijest je to zapamtila i pod nazivom 'Sacco di Roma'. Ta strašna pljačka i palež potrajali su punih osam dana i u povijesti rata i bitaka ostali zapamćeni kao nešto što po užasu do tada nije bilo zapamćeno. Vojnici pripadnici germanskih i španjolskih postrojbi carske vojske Karla V., a osobito luterani jednostavno su uživali u paležu i uništavanju svega što je Svijet do tada štovao. Obeščašćene su mnoge crkve, žene, pa čak i redovnice bile su silovane, poslanici opljačkani, kardinali bačeni u tamnice gdje su čekali da se za njih plati velika otkupnina, crkveni dostojanstvenici bili su izloženi poruzi, a za plijen su se čak i međusobno borili Karlovi vojnici. Kada su španjolski vojnici upali na trg ispred bazilike Sv. Petra, u besprijekornom redu, stegi i tišini, dočekalo ih je 222 Papinih Helvećana. Razvila se krvava i neravnopravna bitka, strašna bitka koja ne bi ni najokorjelije veterane bitaka ostavila ravnodušnim. Bitka 'prsa o prsa' trajala je punih šest sati. Osam stotina španjolskih vojnika prekrilo je svojim tijelima trg ispred bazilike, a između njih ležalo je oko 147 hrabrih gardista. Španjolci su gotovo pobješnjeli, pa su navalili još žešće i u većem broju. Helvećani su stali pod borbom odstupati štiteći papu, kardinale i prelate, te se povlačiti 'passetom' (uzak zid koji spaja baziliku i Anđeosku tvrđavu, a postoji još i danas). Jedan od kardinala zaogrnuo je papu svojom ljubičastom tunikom, kako papa u svojoj bijeloj odjeći ne bi postao meta nekom od arkebuzira koji su bili ispod zida. Tim putem spasa gardisti su i dalje žrtvujući se dragovoljno zaostajali i nastavljali pružati žestok otpor. Pobješnjeli Španjolci užasno su se obračunavali s tim doista hrabrim Helvećanima, jednostavno bi raskomadali njihova mrtva tijela. Zapovjednik Helvećana Roist ranjen i u agoniji postao je plijen suludih španjolskih vojnika koji su ga još živog stali komadati i to još pred očima njegove žene kojoj su odsjekli tri prsta zato što ga je pokušala zaštititi. U Anđeosku tvrđavu probilo se svega 42 Helvećana.

svakodnevne odore Papine švicarske garde

subota, 02.04.2005.

Knez Domagoj

Ljeto 869. godine Gospodnje, negdje na našem lijepom plavom moru, Domagoj knez Hrvata, još jednom pomutio je planove mletačkom duždu …

Domagoj – knez Hrvata

'' Pričekaj, sabit ćemo rogove mi njima! '' – viče svojim strijelcima stotnik Juraj. S velike hrvatske sagene prebačeni su leteći mostovi, strijelci zasiplju oblacima strijela mletački zapovjedni brod, dok hrvatski ratnici s okruglim štitovima i dugim mačevima kuljaju na galandriju. Palube su skliske od krvi iako su dobro posute s pijeskom. Ratnici i mornari se kolju, dave, padaju, gnječe … sve se ispremiješalo, a čuju se samo psovke i jauci, zveket čelika i pucanje drveta.
Gornji red mornara veslača na hrvatskoj hitroplovki podigne vesla uvis, a posada u trku prešavši na suprotni bok, nagne brod.
'' Spuštaj vesla! '' – urlikne zapovjednik Slavogost, a pedeset ogromnih, dugih i teških vesala poleti na palubu mletačkog broda meljući ljude, konopce, opremu i čamce. Odmah zatim na nju grune novi val hrvatskih ratnika i mornara. Malo dalje druga je hrvatska hitroplovka vještim manevrom okljaštrila desni bok velike mletačke đemije. Lijepo se vidjelo kako polomljena vesla, komadi ograde i okrvavljena tijela venecijanskih mornara lete u vis.
'' Ha, Dobrovid obrijao venecijanca! '' – nasmije se knez Domagoj i upozori svog pobočnika Berigoja: '' Pazi Berigoje napravit će od nas Mlečići ježa. Vidi ih gore u čamcima što su ih digli gredama na jarbole, strijeljaju k'o ludi! Sijeci im konopce Berigoje, obori ih, dolje s njima, u more vrag ih odnio! '' – Mladi Berigoj povede novi val, sada već potpuno ponesenih i opijenih žarom bitke, hrvatskih ratnika i mornara, koji navale na Mlečane…

petak, 01.04.2005.

Bitka za Villers-Bocage

Villers-Bocage lipanj 1944. godine

Tijekom operacija u Normandiji 12. lipnja 1944. godine britanska 7. oklopna divizija dobila je zapovijed da krene prema Villers-Bocageu kako bi tim manevrom uhvatila u klopku njemačke postrojbe divizije Lehr koje su branile grad Tilly na rijeci Seulles.
Zapovjednik britanske 7. oklopne divizije, general bojnik Bobby Erskine, zapovjedio je svom 22. oklopnom zdrugu pod zapovjedništvom brigadira Roberta Hindea da predvodi napad. Međutim, predjel oko Villers-Bocage bio je izuzetno težak teren za britanske tenkove (potpoljeni i poplavljeni poljski putovi, živice, mekane oranice i šumarci). Ipak, britanski tenkovi tipa Cromwell, oklopni prevožnjaci sa strojnicama Bren i kamioni natovareni vojnicima probili su se do Villers-Bocagea i zauzeli ga na juriš. Padom Villers-Bocage sve je imalo smisla i izgledalo je da će krilni obuhvat Tillya uspjeti, međutim, dogodilo se nešto nepredviđeno. Prema Villers-Bocageu kretao se i 101. SS Panzer Abteilung (oklopni odred) sa temeljnom zadaćom da zatvori pukotinu nastalu probojem britanske 7. oklopne divizije. Tri su se njemačke panzer satnije predvođene Obersturmbannführerom Von Westerhagenom rasporedile u dolini da zatvore dolinu Aure. SS Hupststurmführer Michael Wittmann, zapovjednik 2. panzer satnije, provodio je izvid mjesta Villers-Bocage. Njemci su uočili kolonu britanskih tenkova i oklopnih prevožnjaka kako se odmaraju nedaleko sela Villers-Bocagea. Ostavivši tri tenka tipa Tiger i jedan Mk IV da motre i paze na britansku oklopnu kolonu, Wittmann je svojim zapovijednim tenkom Tigerom ušao u Villers-Bocage sa sjeveroistoka. Vozeći se tako odjednom je na seoskom trgu naletio na četiri britanska tenka tipa Cromwell. Posada Wittmannova tenka odmah je otvorila paljbu, pa su se tri Cromwella našla u plamenu. Četvrti Cromwell vožnjom unatrag kretao se kroz vrt i Wittmann ga nije zamjetio, a upravo taj četvrti tenk Cromwell polako se stao kretati iza njemačkog Tigera, a da ovaj toga nije bio ni svjestan. Kad je njemački Tiger naletio na izlazu iz Villers-Bocagea na četiri britanska tenka tipa Sherman firefly oboružana topovima sedamfuntašima, Wittman je zapovijedio pun zaokret, pa se odjednom 'oči u oči' našao s onim četvrtim Cromwellom. Opet se posada Tigera snašla brže i spretnije, te je preciznim pogotkom onesposobila Cromwella i njemački Tiger uspio se vratiti svojim tenkovima. Neviđeno, ostali britanski tenkovi i oklopni prevožnjaci, iako su čuli tenkovsku paljbu i vidjeli znakove boja, ostali su na mjestu, ali njemački tenkovi nisu čekali, pa otvaraju paljbu. Ubrzo je britanska kolona bila zahvaćena plamenom i prestajala je kao takva postojati, a Wittmannovi tenkovi mirno su izvršili popunu streljivom i gorivom. Nakon žurne popune Wittmann odlučuje ponovno ući u selo s dva Tigera i jednim Mk IV. Satnik Pat Dyas, jedan od preživjelih iz Wittmannovog prvog napada, ostao je priseban i uzbunio je svoje nadređeno zapovjedništvo koje je u Villers-Bocage odmah poslalo tri Cromwell i jedan Sherman Firefly, te jednim protuoklopnim topom šestfuntašem koji su postavili zasjedu na ulazu u selo. Čim se pojavio na ulazu Wittmannov Tiger je pogođen iz protuoklopnog šestfuntaša. Wittmann i njegova posada uspjeli su se izvući iz pogođenog Tigera, a drugi Tiger je uzvratio paljbu i pogodio top. No, nakon kraćeg okršaja i drugi Tiger i Mk IV pogođeni su i onesposobljeni. Razvila se bitka za Villers-Bocage koji su Britanci uspjeli zadržati, ali su izgubili dvadeset Cromwella, četiri Shermana Fireflyja, tri laka tenka, tri izvidnička vozila i jedan polugusjeničar. Slijedećeg jutra britanski tenkovi su se izvukli iz Villers-Bocagea u koji su nagrnuli njemački tenkovi iz sastava 2. panzer divizije, a nakon dva dana na Villers-Bocage svoj teret ispustilo je oko 250 savezničkih zrakoplova bombardera, pa je Villers-Bocage prestao postojati. Tenkovski boj kod sela Villers-Bocage Wittmannu je donio titulu tenkovskog Asa, jer je sam bez ičije pomoći gotovo isčupao srce britanskoj iskusnoj oklopnoj diviziji i time otupio britanski pohod prema gradu Caenu.

<	travanj, 2005					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Opis bloga

Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...

O vojnicima, dočasnicima i časnicima

Bili smo vojnici i mladi ...



... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!

Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!

O ratovima

Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...

Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...

Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.

Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …

Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …

Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.

Athumanunhova promišljanja

Zašto budale galame - zato što mudri šute!

… o hladnoći, tami i zlu

Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.

Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …


Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!