Bitke kroz povijest https://blog.dnevnik.hr/asboinu
četvrtak, 21.04.2005.
Bitka za Staljingrad
Pokušaj deblokade
U hladno jutro 12. prosinca, kada se blatna stepa potpuno smrznula, von Mainstein zapovjedio je grupi 'Hoth' početak napada bez obzira što nisu stigla sva pojačanja. Njemački tenkovi probili su obrambene crte sovjetske 51. armije. Tenkovi grupe 'Hoth' nezadrživo su se probijali prema tenkovima 6. armije koji su imali goriva za samo 20 – 25 km. Bilo je to 70 – tak tenkova kojima je zapovijedao general Hube, ali se nisu micali jer nisu dobili Hitlerovo dopuštenje. (prokleta Hitlerova blamaža i čista bedastoća nisu popuštali). Već 16. prosinca Sovjetsko zapovjedništvo je odgovorilo protunapadom, pa je tako probijena crta obrane 8. talijanske armije iz sastava Grupe armija 'B', talijanski vojnici dali su se u panični bijeg napuštajući sve svoje bojne položaje. To je povuklo raspad obrambenog sustava 3. rumunjske armije, koja doduše nije napustila svoje bojne položaje, ali je pretrpjela teške gubitke i ostala desetkovana. Nakon krajnjih napora i očajnih borbi u pokušaju deblokade 6. armije, postrojbe iz sastava grupe 'Hoth' probile su se na samo 45 km od okružene 6. armije, ali tu su definitivno zaustavljene upornošću sovjetske 2. gardijske armije kojoj je iz zraka premoćno potporu pružilo sovjetsko zrakoplovstvo. Njemački vojnici opkoljene 6. armije zauvijek su izgubili sve nade i volju za borbom. Nekada moćna i snažna njemačka 6. armija počela se raspadati, ali sada ne samo u vojnom pogledu, već i u onom najvrjednijem – ljudskom. Vojnici koji su se borili dnevno su dobivali samo dvije tanke šnite kruha, a teški ranjenici i bolesnici čak ni to. Kada bi se dokopali nešto hrane i unijeli je u svoje prazne trbuhe, umirali bi u teškim mukama. U Staljingradu više nije bilo pasa, mačaka, vrana, pa čak ni omraženih štakora, a onda se pojavio ljudski krajnji očaj – kanibalizam. U bolnicama vladala je neopisiva situacija, sve zgrade koje su bile preuređene u bolnicu bile su na dometu sovjetskog topništva, pa su ranjenici boravili u podrumima, a temperatura se noću spuštala na minus 30 stupnjeva. Ujutro bi uvijek bilo onih koji su se smrzli u snu, a zimsku odjeću nikada nisu dobili jer su vagone koji su je prevozili presreli sovjetski partizani. Dnevno je umiralo 1500 njemačkih ranjenika, čiji su smrznuti udovi pucali poput stakla, a utroba im se raspadala od tifusa. Njemački vojni kirurzi sve su više, poluludi od iscrpljenosti, od oka određivali koji bi ranjenici bili otpisani, a koje će operirati. Tijekom amputacija, vađenja gelera nisu se rabili anestetici jer ih nije ni bilo. Nije bilo ni zavoja, nego bi se rabio smrznuti krvavi zavoj s nekog umrlog ranjenika. Prostorije je ispunio smrad truleži, a gangrena je sve više uzimala maha. Mrtva tijela svojih suboraca živi njemački vojnici rabili su kao smjerokaze, stepenice, kao materijal za grudobrane (mrtvo i smrznuto ljudsko tijelo na probija metak), ili bi ih jednostavno bacali pod kotače kamiona koji bi se zaglavili. Zapovjednici u 6. armiji sve su više postajali svjesni da zapovijedaju s nepostojećim vojnicima. Kako su časnici i zapovjednici sve teže nadzirali vojnike i održavali vojničku stegu, onaj 'betežnik' Hitler poslao je svojeg koljača Theodora Eicka zaduženog za koncentracijske logore. Okrutnost ovog nečovjeka plašila je i samog Hitlera. Po njegovom dolasku zabilježeno je u ratnim dnevnicima da streljački vodovi troše previše streljiva kod izvršenja smrtne kazne nad vojnicima, pa se pristupilo vješanju osuđenika. Desetkovane postrojbe na crti bojišnice popunjavane se ranjenicima i bolesnicima koji su nakon terora monstruma Eicka naglo ozdravljivali i postojali sposobni za borbu. Rijetka pojačanja koja pak bi stigla zrakom bila su dječaci i starci koji su izgubljeni lutali gradom, pa su postajali lagan plijen za sovjetske vojnike. Ta strahota kada se u rat pošalju 'golobradi' dječaci užasnula je čak i stvrdnuta i hladna srca prekaljenih i okrutnih sovjetskih vojnika 'Staljinovi gladijatori'. Kad bi zarobili te preplašene i zbunjene njemačke dječake Sovjeti bi ih nahranili i poslali ih natrag s pismom u kojem bi molili njemačke vojnike da tu djecu vrate majkama, a Sovjetski se vojnici ne žele boriti s djecom. Njemački pak zapovjednici u juriš bi potjerali kuhare, vozače i pisare koji su pušku držali samo na obuci, pa su takvi juriši slabo osposobljenih i neiskusnih vojnika završavali pravom katastrofom i teškim gubicima. Ostalo je zapisano i da su Sovjetski vojnici više puta nosili bijelu zastavu kako bi dostavili hranu izgladnjelim njemačkim vojnicima, no onaj Hitlerov monstrum te njemačke vojnike, koji bi uzeli hranu od sovjetskih, odmah bi dao smaknuti. Zapisano je i da su sovjetski časnici nudili predaju njemačkim i pozivali ih da sačuvaju živote svojih vojnika jer ginu i pate uzalud, a kada bi se neki od njemačkih časnika i odlučio na predaju čekalo ga je strijeljanje zbog kolaboracije s neprijateljem. Njemački general Augsberg poveo pak je 800 njemačkih vojnika samoinicijativno u proboj u kojem ih je preživjelo jedva stotinjak, a kad su se domogli sigurnosti njemačkih položaja nakon paklenog puta, vojnici su morali strijeljati generala i sve časnike među njima jer su se ovi oglušili na Hitlerovu zapovijed. (Ama ljudi to nema veze s bolešću, to nema nikakve vez ni s pravilima ratovanja, to se jedino da nazvati Hitlerovom čistom ludošću i krajnjom ljudskom glupošću, a čitajte sada što pak se dogodilo sovjetskim časnicima). Kada je Staljin saznao da se mala skupina njemačkih vojnika probila iz okruženja on je dao strijeljati sve sovjetske časnike kroz čiji su bojni složaj prošli ti vojnici. Eto i drugog 'betežnika' i luđaka. Athumanunh se uvijek uznemiri i oneraspoloži kada se ovog prisjeti! Nastavim sutra.
| < | travanj, 2005 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Opis bloga
Sheme i skice raznih bitaka u povijesti, ustroji falangi, bojnih redova i postrojbi kroz povijest. Osobno promišljanje o grboslovlju i stjegoslovlju, o bojama i njihovim uporabama tijekom povijesti razvoja vojne vještine i vojski. Mimikrija i kamuflaža kao predmet za istraživanje i promišljanje kroz vrijeme ...
O vojnicima, dočasnicima i časnicima
Bili smo vojnici i mladi ...
... možete nam uzeti naše živote, ali ne možete nam uzeti slobodu i naša uvjerenja!
Nije rat kriv što je rat ... netko je izazvao rat!
O ratovima
Ratove započinju starci koji se o nečemu nisu mogli dogovoriti, vode ih mladi ljudi koji se nikada vidjeli nisu... a kad ti mladi ljudi izginu, opet starci sjednu i dogovore se o miru...
Nitko tko vidio nije zastrašujuću divotu bitke, dok se zastrašujućom bukom k zemlji ruši ratnik u izljevu znoja i krvi, suditi ratniku i pričati o bitkama ne može i ne smije ...
Kada opet jednom ratna baklja dođe u neke druge ruke, nekim drugim ljudima, nekim drugim naraštajima … Neka se oni tada sjete veličanstvenih ratnika i vojnika koji su sada mrtvi i neka oni tada poslušaju poruku tih ratnika i vojnika što hrabro su pali, u tim bitkama divnim i fantastičnim, boreći se plemenito za ideale velike.
Da, oni su sada zauvijek zaštićeni grudom zemlje rodne, prekriveni mahovinom i više ne osjećaju ni mržnju, ni ogorčenja … već svojim svijetlim primjerom spokojnim i dalekim, dalekim poput Zvijezda najdaljih što još uvijek neumorno trepere, upućuju svima nama poruku vječne im Domovine: Mir, Milost, Milosrđe …
Kada jednom opet utihnu kobni vjetrovi rata i ratne rane zacijele, kada mržnja ratna odumre i kada zavlada ljubav i blagostanje. Kada se vrate mutne i bolne uspomene na ine bitke što vodili su ih hrabri ratnici, a koji sada mirno počivaju izmireni međusobno – tada recite mladim naraštajima što dolaze! Pričajte im o tim danima, pričajte im o tim ljudima koji su se odrekli svega: ljubavi, doma i imetka, očeva, majki, žena, djevojaka, braće, sestara i djece, pričajte im o tim ratnicima što hrabro su prešli rijeke, planine i doline i hrabro krenuli u bitke koje su sada već povijest i neka se one više nikada ne ponove …
Rat je zbroj besmislenih postupaka koji se shvaćaju i hvale tek onda ako se pobjedi, a osuđuju se kao pogrešni uvijek ako se izgubi.
Athumanunhova promišljanja
Zašto budale galame - zato što mudri šute!
… o hladnoći, tami i zlu
Ako Athumanunha pitate postoji li hladnoća on će Vam odgovoriti NE! Hladnoća ne postoji, jer hladnoća je samo odsutnost topline. Ako pak pitate Ahumanunha postoji li tama, on će Vam opetovati NE! Tama ne postoji, jer tama je odsutnost svijetla.
Ako pak pitate Athumanunha postoji li zlo … odgovor znate! NE! Zlo ne postoji, jer zlo je samo odsutnost dobroga …
Neka četir' satnika iznesu Hamleta kao ratnika!
Jer on bi, pokazao se, zbilja, pravi kralj,
Da osta u životu. Nek vojnička svirka i obredi
ratni za njega glasno progovore sad!
Nosite tijelo! Ovaj prizor tužan za bojište
lijep je, al' ovdje je ružan.
Haj'te zapovijedite vojnicima paljbu!