Pokušaj deblokade
U hladno jutro 12. prosinca, kada se blatna stepa potpuno smrznula, von Mainstein zapovjedio je grupi 'Hoth' početak napada bez obzira što nisu stigla sva pojačanja. Njemački tenkovi probili su obrambene crte sovjetske 51. armije. Tenkovi grupe 'Hoth' nezadrživo su se probijali prema tenkovima 6. armije koji su imali goriva za samo 20 – 25 km. Bilo je to 70 – tak tenkova kojima je zapovijedao general Hube, ali se nisu micali jer nisu dobili Hitlerovo dopuštenje. (prokleta Hitlerova blamaža i čista bedastoća nisu popuštali). Već 16. prosinca Sovjetsko zapovjedništvo je odgovorilo protunapadom, pa je tako probijena crta obrane 8. talijanske armije iz sastava Grupe armija 'B', talijanski vojnici dali su se u panični bijeg napuštajući sve svoje bojne položaje. To je povuklo raspad obrambenog sustava 3. rumunjske armije, koja doduše nije napustila svoje bojne položaje, ali je pretrpjela teške gubitke i ostala desetkovana. Nakon krajnjih napora i očajnih borbi u pokušaju deblokade 6. armije, postrojbe iz sastava grupe 'Hoth' probile su se na samo 45 km od okružene 6. armije, ali tu su definitivno zaustavljene upornošću sovjetske 2. gardijske armije kojoj je iz zraka premoćno potporu pružilo sovjetsko zrakoplovstvo. Njemački vojnici opkoljene 6. armije zauvijek su izgubili sve nade i volju za borbom. Nekada moćna i snažna njemačka 6. armija počela se raspadati, ali sada ne samo u vojnom pogledu, već i u onom najvrjednijem – ljudskom. Vojnici koji su se borili dnevno su dobivali samo dvije tanke šnite kruha, a teški ranjenici i bolesnici čak ni to. Kada bi se dokopali nešto hrane i unijeli je u svoje prazne trbuhe, umirali bi u teškim mukama. U Staljingradu više nije bilo pasa, mačaka, vrana, pa čak ni omraženih štakora, a onda se pojavio ljudski krajnji očaj – kanibalizam. U bolnicama vladala je neopisiva situacija, sve zgrade koje su bile preuređene u bolnicu bile su na dometu sovjetskog topništva, pa su ranjenici boravili u podrumima, a temperatura se noću spuštala na minus 30 stupnjeva. Ujutro bi uvijek bilo onih koji su se smrzli u snu, a zimsku odjeću nikada nisu dobili jer su vagone koji su je prevozili presreli sovjetski partizani. Dnevno je umiralo 1500 njemačkih ranjenika, čiji su smrznuti udovi pucali poput stakla, a utroba im se raspadala od tifusa. Njemački vojni kirurzi sve su više, poluludi od iscrpljenosti, od oka određivali koji bi ranjenici bili otpisani, a koje će operirati. Tijekom amputacija, vađenja gelera nisu se rabili anestetici jer ih nije ni bilo. Nije bilo ni zavoja, nego bi se rabio smrznuti krvavi zavoj s nekog umrlog ranjenika. Prostorije je ispunio smrad truleži, a gangrena je sve više uzimala maha. Mrtva tijela svojih suboraca živi njemački vojnici rabili su kao smjerokaze, stepenice, kao materijal za grudobrane (mrtvo i smrznuto ljudsko tijelo na probija metak), ili bi ih jednostavno bacali pod kotače kamiona koji bi se zaglavili. Zapovjednici u 6. armiji sve su više postajali svjesni da zapovijedaju s nepostojećim vojnicima. Kako su časnici i zapovjednici sve teže nadzirali vojnike i održavali vojničku stegu, onaj 'betežnik' Hitler poslao je svojeg koljača Theodora Eicka zaduženog za koncentracijske logore. Okrutnost ovog nečovjeka plašila je i samog Hitlera. Po njegovom dolasku zabilježeno je u ratnim dnevnicima da streljački vodovi troše previše streljiva kod izvršenja smrtne kazne nad vojnicima, pa se pristupilo vješanju osuđenika. Desetkovane postrojbe na crti bojišnice popunjavane se ranjenicima i bolesnicima koji su nakon terora monstruma Eicka naglo ozdravljivali i postojali sposobni za borbu. Rijetka pojačanja koja pak bi stigla zrakom bila su dječaci i starci koji su izgubljeni lutali gradom, pa su postajali lagan plijen za sovjetske vojnike. Ta strahota kada se u rat pošalju 'golobradi' dječaci užasnula je čak i stvrdnuta i hladna srca prekaljenih i okrutnih sovjetskih vojnika 'Staljinovi gladijatori'. Kad bi zarobili te preplašene i zbunjene njemačke dječake Sovjeti bi ih nahranili i poslali ih natrag s pismom u kojem bi molili njemačke vojnike da tu djecu vrate majkama, a Sovjetski se vojnici ne žele boriti s djecom. Njemački pak zapovjednici u juriš bi potjerali kuhare, vozače i pisare koji su pušku držali samo na obuci, pa su takvi juriši slabo osposobljenih i neiskusnih vojnika završavali pravom katastrofom i teškim gubicima. Ostalo je zapisano i da su Sovjetski vojnici više puta nosili bijelu zastavu kako bi dostavili hranu izgladnjelim njemačkim vojnicima, no onaj Hitlerov monstrum te njemačke vojnike, koji bi uzeli hranu od sovjetskih, odmah bi dao smaknuti. Zapisano je i da su sovjetski časnici nudili predaju njemačkim i pozivali ih da sačuvaju živote svojih vojnika jer ginu i pate uzalud, a kada bi se neki od njemačkih časnika i odlučio na predaju čekalo ga je strijeljanje zbog kolaboracije s neprijateljem. Njemački general Augsberg poveo pak je 800 njemačkih vojnika samoinicijativno u proboj u kojem ih je preživjelo jedva stotinjak, a kad su se domogli sigurnosti njemačkih položaja nakon paklenog puta, vojnici su morali strijeljati generala i sve časnike među njima jer su se ovi oglušili na Hitlerovu zapovijed. (Ama ljudi to nema veze s bolešću, to nema nikakve vez ni s pravilima ratovanja, to se jedino da nazvati Hitlerovom čistom ludošću i krajnjom ljudskom glupošću, a čitajte sada što pak se dogodilo sovjetskim časnicima). Kada je Staljin saznao da se mala skupina njemačkih vojnika probila iz okruženja on je dao strijeljati sve sovjetske časnike kroz čiji su bojni složaj prošli ti vojnici. Eto i drugog 'betežnika' i luđaka. Athumanunh se uvijek uznemiri i oneraspoloži kada se ovog prisjeti! Nastavim sutra.
Post je objavljen 21.04.2005. u 21:22 sati.