Kapitulacija je zabranjena
Sovjetsko zapovjedništvo 'Stavka' odlučila je presložiti svoje postrojbe i konačno uništiti njemačku 6. armiju. Za napad na njemačku 6. armiju određene su slijedeće sovjetske armije: iz smjera Donskog bojišta pod zapovjedništvom generala Rokosovskog napast će sovjetske 21., 24., 65. i 66. armija, a na Staljingradskom bojištu pod zapovjedništvom generala Voronova napadat će sovjetske 57., 62. i 64. armija. Zračnu potporu svim sovjetskim armijama pružat će sovjetska 16. zračna armija. Nadnevka 7. prosinca 1942. sve su sovjetske armije zauzele svoje početne rasporede okrenute bojišnicom prema njemačkoj 6. armiji, a na kilometar bojišta Sovjeti su nagomilali čak 165 topnička oružja različitih kalibara. Nadnevka 8. prosinca još je jednom predat ultimatum njemačkoj 6. armiji da se preda ili će biti potpuno uništena. Isti je ultimatum poslan i u Berlin iz kojeg pak je stigao odgovor da je kapitulacija 6. armiji zabranjena i da se ta armija od sada naziva 'Tvrđava Staljingrad. Nadnevka 10. prosinca rano ujutro 6500 sovjetskih topova zagrmjelo je oko položaja njemačke armije 'Tvrđava Staljingrad'. Paljba je bila toliko žestoka da je i ono malo njemačkih vojnika sposobnih za bitku doslovce 'prolupalo' (u toj strašnoj kanonadi teško je ostati priseban i smiren i vjerujte njemačkim vojnicima nije bilo baš svejedno – gotovo svake sekunde pada po jedna ili dvije granate i to tako nekoliko sati, od toga se baš i ne može ostati priseban i pribran). Nakon te strašne paljbene priprave poput vragova pakla iz najgorih noćnih mora pojavilo se 60 000 Kozaka generala Vasiljevskog koji su na konjima pratili sovjetske tenkove gazeći i brišući sve pred sobom. Do 12. prosinca sve su njemačke crte van grada probijene, a njemačkim je postrojbama ostalo samo uzletište Gumrak čija je pista bila neuporabljiva, pa se opskrba doprema padobranima. Sovjeti su još jednom doista viteški pozvali njemačke postrojbe na predaju, ali ona je i ovog puta izostala. (Ovoga puta Athumanunh svaljuje svu krivicu na Pulusa. Od tog trenutka za sudbinu svojih vojnika postat će odgovoran samo on jer nakon tih strašnih i krvavih dvodnevnih borbi svakom, pa i običnom laiku, bilo bi jasno da je svaki otpor dalje uzaludan i nepotreban, te donosi samo nepotrebne žrtve običnih vojnika, te je za njihovu patnju i stradanje odgovoran nitko drugi nego sam Paulus!) Nadnevka 24. prosinca snage CA napadaju ponovno svom žestinom, te se nakon dužeg vremena prekida ponovno počinju rasplamsavati ulične bitke. Palo je i uzletište Gumrak, presječena je željeznička magistrala, a teške se bitke biju ponovno na Mamajevom kurganu i Kazači uzvisini. Paulus je sada očajan i šalje Hitleru poruku: 'Postrojbe su ostale bez streljiva i hrane, imamo 18 000 novih ranjenika o kojima se nitko ne brine, potpuno su mi uništene 44., 100., 305. i 384. pješačka divizija. Daljnji je otpor i zapovjedanje postrojbama nemoguć. Žurno tražim dopuštenje za predaju…' No, Hitlerov odgovor se zna i besmisleno žrtvovanje se nastavlja. Na Mamajevom kurganu sovjetske 21. i 62. armija spojile su se i tim je spajanjem njemačka armija 'Tvrđava Staljingrad' podijeljena na dva dijela. Dok je Paulus slao Hitleru čestitku za obljetnicu dolaska na vlast, a Hitler ga unaprijedio u čin feldmaršala sovjetski su vojnici slamali i posljednji otpor njemačkih vojnika koji su sada više ličili na poluživotinje odjevene u krpe koje drže pušku u rukama.
Post je objavljen 22.04.2005. u 22:37 sati.